Pax et Discordia

utorak, 07.11.2006.

O mačkama i psima

Mržnja nije jednostavan osjećaj. Može imati više uzroka, ali svi se mogu podvesti pod dva glavna: strah od nanošenja boli i zavist. I dok su individualni oblici konkretne, personalizirane mržnje lako objašnjivi - sasvim je očigledno i logično zašto roditelji mrze čovjeka koji im je ubio dijete ili zašto službenica mrzi mlađu i ljepšu kolegicu koja napreduje u poslu preko šefovog kreveta - mržnja različitih društvenih skupina jednih prema drugima malo je teže racionalno objašnjiva, prije svega jer se u ovom slučaju mrze ljudi koji se nikad nisu susreli.

Naravno, ima tu standardne ksenofobije, straha od nepoznatog, kad čovjek želi da se ništa oko njega ne mijenja jer svaka promjena je potencijalno loša i može ubaciti dašak svježeg, ali hladnog zraka u naš smrdljivi, ali topli tor. Međutim, činjenica je da se narodi međusobno mrze ne po nekom strogom pravilu. Recimo, Hrvati ne mrze Turke ili Grke, Makedonci su im simpatični, Bugari i Rumunji su im tako-tako, sve onako, bez nekih objektivnih i na prvi pogled jasnih kriterija. Slovenci im nisu mili zbog incidenta s dvije šake zemlje i kantom morske vode, izrazito ne vole Rome, u nekim slučajevima Bosance, Albance i Crnogorce. Srbe, naravno, mrze.

Nisu ni Srbi tu nevinašca; i oni neke narode oko sebe vole, a neke mrze; s Bugarima su ratovali nekoliko puta, ali generalno nemaju problema s njima. S Albancima donedavno nisu, ali ih oduvijek mrze iz dna duše. Turaka su se oslobodili prije više od stotinu godina, no, odnos prema njima je dosta složen pa se nećemo sada i ovdje s time zamarati. Ruse obožavaju, a Hrvate, naravno, mrze.

I nije tu odgovor u "nedavnim događajima", pokoljima 1995. ili 1991. ili 1941. ili karađorđevićevskom ugnjetavanju. Jedan od prvih dokumentiranih slučajeva ljubavi između ova dva naroda seže još do početka 20. stoljeća, kad su jedne nacionalne novine objavile tekst "Do istrage naše ili vaše", nakon čega se "vaš" narod spontano okupio i zapalio nekoliko "naših" trgovina. Prilično je vjerojatno da je to bila tek simptom, jer takav masovni ispad se ne može dogoditi ako se energija nije već dugo nakupljala, tako da razlozi ipak moraju ležati negdje dublje.

Dakle, krenimo od najjednostavnijeg: Hrvati i Srbi se mrze. Ova rečenica - naravno, govorimo generalizirano jer uvijek će postojati pojedinci, izrodi, koji se iz ovog ili onog razloga neće uklapati u stav većine - sasvim sigurno ne odražava finu kompleksnost odnosa ova dva naroda koji se, poput svih ostalih, može klasificirati po mnogo kriterija i koji je, poput svih ostalih, na svoj način i jedinstven. Nije to ona standardna ksenofobija kad prosječni Englezi ne vole prosječne Pakistance ili prosječni Francuzi prosječne Afrikance, ovdje je riječ o intimnoj, osobnoj mržnji u kojoj su dvije skupine usmjerene jedna na drugu, poput katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, Izraelaca i Palestinaca u bivšoj Palestini/sadašnjem Izraelu, Valonaca i Flamanaca u Belgiji, Tutsija i Hutua u Ruandi, i našlo bi se još primjera kroz povijest i meridijane. I, naravno, ne može se baš svatko tako mrziti, za ovako intiman i intenzivan osjećaj potrebno je ispuniti određene uvjete: određen komad zajedničke povijesti je poželjan, fizička blizina nužna, međusobni sukobi u prošlosti upravo neizbježni.

A i što veća sličnost dobro dođe. Tako je danas prilično neizvjesno bi li Hrvati i Srbi uopće postojali kao zasebni narodi da granica crkvenog raskola iz Ljeta Gospodnjeg 1054. nije prolazila tuda gdje je prolazila. Možda bi u tom slučaju prostore između, recimo (jer tko zna kako bi tada tekla povijest), Sutle i Timoka ili Kupe i Stare planine nastavao narod bizantskim (vizantijskim?) povjesničarima (istoričarima?) poznat pod jezikolomnim nazivom "Hrbi" ili "Srvati" - što bi ljetopisci već nekako latinizirali - ili jednostavno "Hrvati" ili "Srbi" pri čemu ono drugo ime - ne bi ni postojalo. Slobodno sami odaberite koje, što vas već više zabavlja. Jedinstvu, naravno, nisu pomogla ni Turska osvajanja podižući dodatnu kulturno-političku barijeru koju su mnogi naizmjence, a ponekad i istovremeno, pokušavali srušiti ili dodatno povisiti. No, što je, tu je, povijest je tijekla tako kako je tijekla, Srbi i Hrvati su danas, provjereno, različiti identiteti, rođaci, ali ne i braća, eventualno po ocu za kojeg se ne mogu dogovoriti čiju je majku prvu jebao te je time automatski onaj drugi postao nezakonito kopile.

Spomenimo i drugu mogućnost: pitanje je bi li se uopće razmatrala mogućnost da je riječ o sličnim narodima - ili dva izdanka istog naroda - što je onda započelo cijelu "zajedničku povijest", da se Srbi nisu prvi osamostalili, da Hrvati nisu htjeli isto i da si povezivanjem s uspješnim buntovnicima nisu htjeli olakšati cilj, iz čega je možda onda i krenula cijela ta priča o "povezanosti". Uslijedila je rasprava o jeziku, Vuk Karadžić i Ljudevit Gaj su napisali što su napisali i rekli što su rekli i to je poslužilo kao temelj za dvjesto godina "zajedničke povijesti".

Naravno, sama sličnost i zajednička povijest nisu dovoljni. Tako danas uglavnom Česi ne mrze posebno Poljake, Rusi Bjeloruse, Gruzijci Armence, a Danci Norvežane ili Šveđane. Isto tako možemo reći da se Austrijanci i Mađari ne mrze zato jer su imali gotovo stoljetnu uspješnu suradnju tokom koje se nisu pretjerano sukobljavali, ali opet, nekako to nije to i zato smo ponukani izvore ovako specifične, intimne mržnje potražiti negdje drugdje. Dakle, u čemu je kvaka?

Krenimo od Hrvata. Ovdje je predmet promatranja jedan svakako uljuđeni srednjeeUropski narod čija kultura u povijest seže čitavo tisućljeće, ako ne i više. Hrvati su nizom asocijacija sa susjedima pokazali volju za suradnjom i toleriranjem različitosti kako bi se od tih različitosti nešto naučilo, makar da usput, dok su kao batleri brisali prašinu s gospodareve dargocjene kolekcije umjetničkih djela, udahnu tračak eUropske uljudbe i time postanu kulturniji, bolji, ma, pravi građani svijeta! Dakle, Hrvati su, makar podsvjesno, puni divljenja i poštovanja prema onima za koje znaju da su bolji od njih i svakako su spremni, ako ne već obrazovati se, učiti i napredovati, jer to iziskuje trud na koji nisu pretjerano navikli, onda barem biti uvijek u blizini sa spremnom peruškom ili krpom za cipele kako bi biću kojeg su odabrali za uzor demonstrirali svu korisnost svoga postojanja.

Da ne bi bilo zabune, trenutni val eUroskepticizma nije posljedica želje da Hrvati više nikad nemaju gospodara te da zaista budu svoji na svome, nego rezultat razočaranja dosadašnjim gospodarom, božanstvom, idolom, koji je napokon učinio ono nezamislivo: zatražio je da dosadašnji sluga pokorni preuzme odgovornost za svoje postupke, da odraste i počne samostalno razmišljati te da uđe u zajednicu eUropskih naroda kao ravnopravan, kao netko tko će doprinijeti zajedničkom boljitku, a ne samo se šlepati i moliti za ostatke sa stola.

I upravo je u tom sluganskom, provincijskom, konzervativnom hrvatskom mentalitetu koji je spreman na sve žrtve, ali ne i na promjenu i odrastanje, uzrok sve većeg nezadovoljstva Hrvata EUropom: cijeli kontinent se mijenja kako bi preživio u promijenjenim globalnim okolnostima. Međutim, iako je u Hrvatskoj kmetstvo ukinuto prije 300 godina, Hrvat je u duši ostao kmet kojemu je životni cilj izbjeći težak kmetski život, a to će najbolje postići tako da "izuči školu" i postane općinski ćato ili sluga u domu nekog dobrostojećeg dostojnika. Svaka društvena promjena je loša jer može ugroziti taj životni cilj, a takav mentalni sklop jednostavno ne može pojmiti koncept ravnopravnosti: on je navikao ili da ga se gazi - sluge, uostalom, zato i postoje - ili da on gazi, i to s posebnim užitkom upravo one od kojih je potekao, a koji se, za razliku od njega, nisu uspjeli uvući u malu, ali toplu i urednu sobu za služinčad, nego su ostali vani, u blatu, na njivi, za plugom ili s vilama u ruci. Tako se i dan-danas mogu naći ostaci tog mentaliteta - ukoliko se "ostacima" može nazvati nešt što je zapravo prevladavajući oblik - koji kaže da je "državna služba nešto najbolje što se čovjeku može dogoditi". Hrvatu je, naime, najvažnije završiti neki osnovni oblik školovanja, ali ne zbog obrazovanja, osobnog rasta, povećavanja broja mogućnosti, nego kako bi se lakše ugnijezdio u neki općinski ured iz kojeg ne bi izlazio do kraja života. Ne daj bože inicijative ili originalnosti ili, još gore, dodatnog školovanja! Glavni cilj je zaposliti se kao sudopera u kuhinji nekog bogataša i pabirčiti ostatke s tanjura misleći kako si uhvatio Boga za bradu!

U odnosu na gore opisani tipičan hrvatski mentalni sklop, sustav mišljenja Srba izgleda ne kao da potječe s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara, nego kao da je s drugog planeta. Dok su Hrvati pod Austrijancima uživali sve blagodati zapadne civilizacije kao što su birokracija, institucionalno ugnjetavanje, klasno-ideološka podijeljenost na Gospodu i Stoku, Srbi su isti period proveli pod osvajačima iz Azije koji su svijetom pronijeli svoje kulturne tekovine kao što su nabijanje na kolac, danak u krvi, koncept ćele-kula i slično. I dok su vrline koje su se tražile od sluga na civiliziranom zapadu bile apsolutna lojalnost i prihvaćanje vlastite bezvrijednosti, što su Hrvati u potpunosti usvojili, recept za preživljavanje pod Turcima bio je znatno jednostavniji i manje zahtjevan: kad te traže porez, šuti i plati, a kad vidiš da loše raspoloženi Turčin ide prema tebi, miči mu se s puta i, po mogućnosti, ostani izvan puta dok opasnost ne prođe. Sve ostalo bilo je stvar improvizacije. Dakle, dok se od Hrvata tražilo da ne razmišljaju previše i pogreške u rutini svedu na minimum, ali su zauzvrat živjeli u sustavu kojim je vladalo kakvo-takvo pravo, Srbi su stenjali pod čizmom koju je zanimao harač, ali nije postavljala nikakve dodatne zahtjeve. Rezultat: Hrvati su 19. stoljeće dočekali dobro dresirani, spremni sliniti na zvuk zvonca, pa i na samu naznaku da bi netko mogao zazvoniti, dok su se Srbi naučili lukavstvu i snalaženju. Što je postalo problem kad je trebalo složiti državu koja bi se bar donekle oslanjala na zapadni civilizacijski krug i vladavinu prava. Jer od zapada nisu dobili priliku vidjeti ni "z", a jedino pravo koje su iskusili temeljilo se na tome da loše znači "crkla mi krava", a dobro "komšiji crkla krava". Zanimljiv primjer iznio je netko čijeg imena se ne sjećam primijetivši da se sva imanja Srba koji su iz južne Srbije prije nekoliko stoljeća doseljavali u Vojvodinu međusobno nalaze na podjednakom razmaku: oko 800 metara (iako je moguće da sam pogrešno zapamtio brojku). Onda mu dugo nije bilo jasno zašto baš toliko, da bi nakon nekog vremena otkrio da je u jednom periodu u povijesti to bio domet neke puške koju je imalo više-manje svako srpsko domaćinstvo. Dakle, glavni urbanistički prioritet toga doba vrtio se oko toga da si dovoljno daleko od komšije da te ovaj ne može upucati. U međuvremenu, tehnika je napredovala, oružja su postala bolja i dalekometnija, ali je princip, očito, ostao. I tako nije čudo što se Novi Sad, otet od Turaka 1699. godine, stoljećima kasnije nazivao "srpskom Atenom". Jednostavno, sve što je imalo kanalizaciju i čiji su stanovnici koristili toalet-papir djelovalo je narodu pastira južno od Save i Dunava poput božanskog Olimpa.

Ove su razlike u mentalitetu prouzrokovale tako specifičan odnos povezanosti kakav se vjerojatno ne može naći nigdje drugdje na planetu. Prva reakcija Hrvata pri susretu sa "srpskim duhom", ako izuzmemo automatsku ksenofobiju tipičnu za neobrazovane primjerke, bila je divljenje. Naime, stoljećima odgajan da bude poslušnik, da stoji mirno s tacnom u ruci i čeka gospodarev mig da mu natoči čaj, izdanak je hrvatskog nacionalnog bića u Srbinu vidio oličenje svega što je ikad htio postati, a nije mogao - slobodnu zvjerku koja slobodno luta proplancima, ne jebe živu silu, kad je gladan, uzme ili otme, kad je pospan, legne i spava i, što je najvažnije, živi bez gospodara. U 19. stoljeću, kad su nastajali nacionalni pokreti, bilo je potpuno logično da se jedan narod, do krajnjih granica izdresiran za poslušnost, u svojoj borbi za oslobođenje osloni na drugi narod koji je tu slobodu postigao potpuno sam. S druge strane, tipični izdanak srpskog nacionalnog bića je, nesposoban za suptilnosti kakve su normalne u civiliziranom svijetu, pogrešno shvatio hrvatsku želju za političkim sjedinjavanjem i tako se od samog njezinog postanka prevladavajuća srpska politika temelji na "Drang Nach Westen" - svi su Južni Slaveni jedno i sveta je zadaća Beograda, prve južnoslavenske prijestolnice oslobođene od stranih zavojevača, da ih ujedini pod zajedničkom kapom.

I tako su se zajedno našla dva mentaliteta: jedan pismen, ali zbog svoje hermetičnosti nesposoban da tu svoju pismenost podigne na viši nivo, i drugi, lukav, ali zaostao i podozriv prema svim stranim utjecajima.

I upravo odatle potječe ta iskonska mržnja; danas više nego ikada, Hrvati mrze Srbe. Neki kažu da je to zbog rata, "Srbi su rušili i palili po Hrvatskoj, a ne Hrvati po Srbiji" i, naravno, to je djelomično točno. Međutim, uz sve to, tu je i onaj osjećaj izdaje i, najgore od svega, zavisti. Naime, i danas su Srbi sve ono što bi Hrvati htjeli biti, a nisu se usudili: krenuli su u rat za teritorij, spalili pola Jugoslavije, izveli genocid i aktivno se trudili etnički očistiti teritorije koje su imali pod svojom kontrolom. Može li išta biti savršenije od toga? Dobro, pritom su ih Ameri malo izbombardovali, porušili tvornice i elektrane i oteli im pola Kosova, ali hej, Srbima struja ionako ne treba - a ne treba ni nama, pa gle koliko ljudi strada svake godine, vidi se da ju je Srbin izmislio - a i dalje imaju svoju državu, cijelom svijetu pokazuju srednji prst, ne izručuju Karadžića i Mladića, a ostalo im je i pola Bosne! Istovremeno, u glavi tipičnog Hrvata predodžba Srba je "primitivna seljačina koja loče šljivovicu, ne pere se, i kad dođe kući izmlati ženu, čisto preventivno". Hej, zašto oni to mogu, a ja ne? Dakle, ostvarili su sve ono o čemu je svaki neobrazovani, zatucani Hrvat sanjao - genocid, palež, pljačka, kršenje svih mogućih civilizacijskih normi, bez obzira na posljedice. I tko im se ne bi divio, i tko ih ne bi mrzio? Jer, ako ništa drugo, Srbi imaju muda!

S druge strane, ono što Hrvati shvaćaju kao srpsko "imanje muda" je jednostavno kulturno-civilizacijska zaostalost i nemogućnost da se predvide posljedice svojih djela. Na žalost, da bi se uvidjela tuđa neobrazovanost, treba i sam biti obrazovan, a činjenica je da je po mentalitetu i razini civiliziranosti bar polovica Hrvata - i to ona za koju bi dostizanje opisanog "sluganskog mentaliteta" bio veliki korak naprijed - potpuno identična Srbima. Sasvim slučajno, upravo ta manje obrazovana polovica Hrvata najviše i mrzi Srbe, a s obzirom da su i sami svjesni da među njima nema nikakve razlike, time mržnja postaje još jača. Zanimljivo je da je diferentia specifica koju naglašavaju ti i takvi neobrazovani Hrvati upravo u "civilizacijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima" (naravno, pritom koriste nešto jednostavnije riječi), što je jako dobra šala na vlastiti račun s obzirom da je riječ o osobama koje uglavnom slušaju Thompsona i Severinu, gledaju Big Brother i čitaju "24 sata".

Isto tako, uz nedostatak obrazovanja većine Srba i Hrvata ide i tendencija da se druge okrivi za vlastite propale planove koji, onim malobrojnim obrazovanima je jasno, nikad nisu ni imali šanse da se ostvare. No, krenimo od početka: već smo spomenuli da su u 19. stoljeću Srbi pogrešno shvatili želju Hrvata za približavanjem. Dok su Hrvati samo trebali nekoga da im pomogne odvojiti se od Austrije, Srbi su pomislili da ih davno izgubljena zapadna braća zovu da ih odvedu kući. Naravno, nakon raspada Jugoslavije ostala je zbunjenost i osjećaj izdaje: pa dobro, zašto su dvjesto godina trubili o Jugoslaviji ako nisu htjeli živjeti u njoj? Jer, to je istina koju ne znaju svi: stvaranje Jugoslavije su inicirali Hrvati; sama Srbija je oduvijek bila monarhistička i usmjerena na svoju naciju, koju su samo htjeli proširiti, a ne ulaziti u neke tamo ravnopravne zajednice; kralj Aleksandar Karađorđević Ujedinitelj samo je iskoristio priliku koju su mu na pladnju pružili Hrvati sa svojim Jugoslavenskim odborom 1918. i jednostavno anektirao zapadne teritorije. Okej, ujedinjenje je provedeno, sad možemo dalje živjeti zajedno, mislili su Srbi. Onda je došao Drugi svjetski rat, komunisti - i to uglavnom oni iz Hrvatske - su preuredili zajednicu tako da i drugima, a ne samo Srbima bude koliko-toliko ugodno živjeti u njoj i zajednička povijest se mogla nastaviti. A onda, šok: Hrvati ne žele Jugoslaviju! Ni Cezara vjerojatno nije toliko zaboljela Brutova oštrica koliko Srbe ovo saznanje, država za koju su se toliko borili, toliko krvarili, a sve da bi zapadnu braću oslobodili od okupatorske čizme, kuća koju su zajedno gradili, na kraju - nije po volji katoličkom izdanku vlastitog bića! O, strahote!

Naravno, ni djelić povijesti 1941-45. nije puno pomogao. I iskazivanje revolta je moglo početi. A znamo kakvi su Osmanlije - i njihovi višestoljetni učenici - kad se naljute.

Zapravo, vjerojatno bi bilo najtočnije reći da Hrvati nisu imali ništa protiv života u državi sa Srbima sve dok nisu shvatili s kim imaju posla. Onda su se, naravno, predomislili.

Zbog svega ovoga iluzorno je očekivati da će se makar pedeset godina u budućnosti dogoditi nekakvo pomirenje između Hrvata i Srba kakvo se dogodilo, recimo, između Francuza i Nijemaca. Francuzi i Nijemci su međusobno ratovali i - to je to. Međusobno su se ubijali, razarali si sela i gradove, ali sve je to samo fizički zločin, mržnja koja ostaje će pasti u zaborav ili biti oproštena ili jednostavno izumrijeti kad izumre pokoljenje koje je prouzrokovalo i doživjelo bol. Međutim, kod Hrvata i Srba situacija je znatno složenija. Kad Hrvati mrze Srbe, oni ne mrze samo susjedni narod, oni mrze sebe, onaj divlji, necivilizirani dio svoje ličnosti koji su bili prisiljeni zatomiti pod vlašću zapadnih gospodara, a istovremeno su zavidni onima koji im to neprestano nabijaju na nos govoreći "evo, vi biste mogli biti što i mi samo kad biste imali muda". A za pomirenje s nečim takvim treba se, prije svega, pomiriti sam sa sobom, što je teško svakom ljudskom biću, a ne samo Hrvatima. I ne vrijedi tu nikakvo busanje u prsa vlastitom "civiliziranošću" - jer je riječ o dresuri i naučenim pravilima ponašanja, bez razumijevanja što bi civilizacija zapravo trebala biti - niti vlastitom "kulturom" - jer je tu riječ samo o naučenim frazama pokupljenima usput, dok se prevrtao gnoj u nekoj bečkoj konjušnici i prisluškivao razgovor koji je dopirao kroz prozor susjedne zgrade gdje je carski povjerenik za kulturu držao referat o kulturnim potrebama plemstva. Hrvati, zapravo, od cijele te srednjeeUropske kulture imaju samo nekoliko hermetiziranih prekopiranih zgradurina koje su blijedi pokušaj izigravanja Beča, a koje zapravo ne služe ničemu osim održavanju sinekura onih ivica kičmanovića koji su se prvi uspjeli izvući od teških poljoprivrednih poslova, tituliraju jedni drugima i nosevima oru oblake, valjda kako bi iz nosnica istjerali miris njive od koje su potekli. Hrvatska kultura se najbolje pokazuje načinom na koji se taj "kulturni" narod i danas odnosi prema vlastitoj pismenosti i obrazovanju, a što će postati očito tek kad bude prekasno da se išta promijeni, kad, zahvaljujući svom inatu, Hrvati zaista ne budu sposobni ni za što drugo osim za poslove batlera, konobara i konjušara u EUropskoj uniji koja će se pitati koji ju je vrag tjerao da u svoje redove uvlači taj polupismeni narod s brdovitog Balkana.

S druge strane, najtočnije bi bilo reći da Srbi zapravo ne mrze posebno Hrvate. Oni mrze cijeli svijet, a mrze ga zato jer ga - ne razumiju. To samo po sebi ne bi ni bio problem, jer tko ne zna uvijek može naučiti. Međutim, problem koji imaju Srbi svojstven svim zaostalim pojedincima i skupinama: što si zatucaniji, što si niže na civilizacijskoj ljestvici, to si uvjereniji u vlastitu nepogrešivost, što se najbolje vidjelo u anketi kojom se prije nekih godinu dana proučavalo koliko je koji eUropski naroda samouvjeren. Vjerovali ili ne, Srbi su zauzeli prvo mjesto. Naravno, iz tog nerazumijevanja proizlazi i osjećaj - dobro poznat i Hrvatima - da je "ceo svet protiv nas" i da je jedini razlog što matično pleme ne može postići neki proboj u svjetskim okvirima "zavera belosveckih moćnika". Srbi, na žalost, nisu imali svog Ataturka koji bi ih iz ekspresno iz petnaestog stoljeća izvukao u devetnaesto i ostali su u vječnoj ulozi prepredenog srednjevjekovnog vazala koji je ostao bez gospodara i sad (misli da) može raditi što hoće, a kad dobije po prstima i kad mu krava crkne od gladi dok je on išao okolo u pljačkaške pohode, kriv mu je komšija koji je svoju uredno hranio i još pritom dobio teliće. I u toj situaciji, najveći objekti njihove mržnje, Hrvati, Albanci i Bošnjaci/Muslimani samo su imali tu nesreću da im se nađu fizički najbliže. Očekivano, na ljestvici mržnje najbolje mjesto zauzimaju oni od kojih su najviše dobili po prstima, oni komšije koji su im pobili najviše krava: prvi su Albanci koji su im, doduše, uz pomoć Amerikanaca, oteli Kosovo, a zatim Hrvati, koji su ih vojno pobijedili i iz svoje zemlje protjerali nekoliko stotina tisuća njihovih sunarodnjaka. Po anketama, Srbi mrze Bošnjake manje nego Hrvate i Albance što je, opet, logično: u ratu s njima Srbi su izvukli kakav-takav remi, zadržali pola njihove zemlje i bar donekle spasili djelić svog osmanlijanskog ponosa.

Pouka? Naravno, nema je. Ovo nije ni mit ni fikcija, nego istinita priča i, poput onih sladunjavih američkih filmova nastalih "po istinitim događajima" nema svoj dram(at)ski zaključak, pobjedu jedne ili druge strane. Jedino što se može ponuditi kao epilog je vječni poraz onih malobrojnih, izroda s obje strane, koji se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u stav većine, kojima ostaje nadati se da će se negdje, nekako, u nekom trenutku, pojaviti neki globalni dr. Freud i izliječiti masovne psihoze koje uzrokuju patološko ponašanje cijelih nacija.

Pa makar sve završilo masovnom lobotomijom. Nije da bi netko primijetio razliku.

07.11.2006. u 13:45 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se