Pax et Discordia

utorak, 20.09.2005.

Smrt

2004-12-29

Priča prva
Prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam bio novinar, poslali su me u posjet Josipu, Vukovarcu kojega su deložirali iz baraka na Črnomercu pa je pozvao novinare da im se javno izjada. Bila je to još jedna u nizu tragičnih priča kakvih je u Hrvatskoj u proteklom desetljeću bilo na tisuće (a neke ni do danas nisu završene): obitelj je u jesen '91. napustila Vukovar i zatim se mjesecima potucala po raznim stanovima, domovima i kućama ljudi koji su ih htjeli primiti. Napokon su se skrasili u toj črnomerečkoj baraci iz koje su ih tada, u ljeto '99., krenuli tjerati.

Ono zbog čega iznosim ovu priču nije ni prognanički jad koji se godinama valjao Hrvatskom, ni sudbina ljudi koje se istjeruje iz mjesta gdje su svili gnijezdo, ni priča o bešćutnosti sustava ili ljudi koji zbog vlasništva ignoriraju bilo kakvu ljudskost. Ovdje sam samo htio iznijeti jedan detalj. Naime, iznoseći okupljenim novinarima detalje gdje je bio, koliko dugo, kako je tamo došao, zašto je otišao dalje, u jednom trenutku naš je domaćin spomenuo da su iz jednog stana otišli "jer su ih morile uspomene". Kakve uspomene, upitali smo. Tu smo bili u trenutku pada Vukovara, rekao je, i to je jako pogodilo moju kćer koja se od toga nikad nije oporavila, da bi se na kraju bacila se s četvrtog kata.

U sljedećem trenutku refleksno sam, po inerciji, upitao "Koliko je imala godina?" Sedamnaest, odgovorio je i novinarski vrijedno sam upisao odgovor u svoj notes, a onda me je nešto zapeklo. Podigao sam pogled i shvatio da svi šute, ne znajući što da kažu, i da naš sugovornik također šuti i gleda u pod, nervozno grizući usnu. Nespretno sam mu stavio ruku na rame, a zatim je povukao, osjećajući se glupo, ne znajući što da kažem, napravim, napišem. Sjedio sam trenutak-dva, a onda sam ustao. Ne sjećam se je li se razgovor nastavio, ti su se detalji izgubili u petogodišnjem zaboravu, ali sjećam se da sam pogledao uokolo; dan je bio sunčan, sredina ljeta, sjedili smo u hladu krošnji sa sjeverne strane autobusnog terminala i desetak metara od nas stajali su - kako će ovo sad zvučati? - normalni ljudi koji su živjeli svoje normalne živote, čekali su autobus, odlazili na tramvaje, vozila su se smjenjivala na peronima, ptice su lepršale po krošnjama, a jedan je Vukovarac sjedio na stepenicama barake iz koje ga tjeraju i pričao o svom izgubljenom djetetu.

Noge su mi same krenule i našao sam se unutra; u kući se nalazilo nekoliko ljudi koji su pakirali stvari, ali nisam ušao da bih ih promatrao. Trebalo mi je nekoliko trenutaka, bar nekoliko trenutaka da se saberem, da ne razgovaram ni s kim i da malo smirim bujicu koja mi se kovitlala u utrobi.

Nakon minute-dvije vratio sam se na poprište i završio svoj novinarski posao. Doznali smo sve što nas je zanimalo, izmijenili telefonske brojeve za slučaj da se dogodi nešto zanimljivo, pozdravili se i rastali. Na putu natrag smo, nas nekoliko iz različitih redakcija, vodili razgovore o tome što smo upravo čuli, ali sve mi je to djelovalo nekako prazno.

Došao sam u redakciju, odmah sjeo za kompjuter i napisao možda pomalo i emotivan tekst, ali s obzirom na grč u utrobi nisam mogao nikako drugačije. Kad sam ga završio, nešto mi je nedostajalo. Ne, ništa u vezi s tekstom, nego nešto u vezi s okolinom. Oko mene je sve bilo na svom mjestu, isti ljudi koje sam znao otkako sam postao novinar, iste prostorije, isti kompjuteri. Ali nešto je bilo drugačije, bio je to onaj pomak koji neki opisuju, ona "drugačija boja svijeta" koja ne izvire iz samog okoliša, nego je uzrokovana filtrima - ili njihovim uklanjanjem - smještenima negdje između oka i mozga.

Desetak minuta sam kružio uokolo ne znajući što bih sa sobom, tražeći mjesto gdje ću moći na miru razmisliti ili se bar malo pribrati, a onda sam na kraju otišao na WC. Kad sam zatvrio vrata za sobom, nekoliko trenutaka sam duboko disao, a onda sam se opustio i onaj grč je provalio iz mene i rasplakao sam se. Naravno, potrudio sam se da se ništa ne čuje jer, hej, ne može si valjda ozbiljni novinar dozvoliti da kolege doznaju da cmizdri na zahodu? Ali nekako mi je bilo lakše. Kad sam izašao, život je mogao nastaviti svojim tokom.

Priča druga
Upravo sam pročitao knjigu Hugha Thomasa "Španjolski građanski rat". Riječ je o vrlo opsežnom djelu, gotovo enciklopediji, koja se smatra The Knjigom koju trebate pročitati ako vas zanima taj dio povijesti. Jedna od stvari koja je ostavila snažan utisak na mene bila je golema količina smrti koja se u tom periodu valjala tom zemljom. Bilo je tu pobjedničkih pokolja kad bi vojska ušla u neki grad, anarhističkih milicija, hrabrih, ali neorganiziranih, koje bi bile zbrisane u prvom naletu protivnika, bandi koje su harale na republikanskoj strani i eliminirale neistomišljenike, strijeljanja, bombardiranja, egzekucija.

Naravno, toga ima u svakom ratu, ali stvari ti zaista počnu izgedati malo drugačije kad ih pobliže upoznaš, na primjer kad ti se kaže da je poginuo taj-i-taj - imenom i prezimenom - koji je bio "perspektivan pisac", ili taj-i-taj koji je šest mjeseci skupljao pomoć u Engleskoj, a onda se došao boriti s puškom u ruci.

Ono što sam posebno zapamtio bio je slučaj republikanskog teretnog broda Mar Cantabrico. Evo o čemu se radi.

Nekoliko dana prije početka 1937. godine jedan je američki biznismen od State Departmenta zatražio dozvolu za prodaju avionskih motora i još neke opreme republikancima u vrijednosti od oko tri milijuna dolara. To mu je i odobreno, ali je istovremeno u Senatu i Kongresu pokrenuta kampanja da se proglasi embargo na izvoz oružja u Španjolsku. Strahujući da će vlasti u posljednji trenutak spriječiti transport, teret su na brzinu počeli ukrcavati na Mar Cantabrico. Pokazalo se da je strah bio opravdan jer je rezolucija o embargu izglasana već 6. siječnja 1937. uz samo nekoliko glasova protiv. Međutim, zbog tehničke pogreške u Senatu, stupanje na snagu odgođeno je na 8. siječnja. Dan ranije Mar Cantabrico je žurno isplovio ukrcavši samo dio pošiljke. Da stvari ne prođu jednostavno, neka dva američka pilota koji su ranije služili republici izjavili su da im je ista ostala dužna 1200 dolara i nagovorili su obalnu stražu da zaustavi brod s nalogom za pljenidbu. Dok su prolazili dragocjeni sati, vodila se pravna bitka da bi se na kraju zaključilo da ukrcani teret nema veze s pilotskim plaćama i Mar Cantabrico je nastavio put. Međutim, sve do izaska iz teritorijalnih voda pratili su ga brod i avion obalne straže, za slučaj da embargo stupi na snagu, u kom slučaju bi teretnjak bio vraćen u luku i njegov teret zaplijenjen. No, to se nije dogodilo, brod je u Vera Cruzu ukrcao još neke potrepštine i zaputio se preko Atlantika.

Kad je došao u Biskajski zaljev, Francova mornarica je presrela brod, zaplijenila teret i strijeljala kompletan španjolski dio posade.

Priča treća
Računa se da je od početka Homo sapiensa do danas planetom prodefiliralo 36 milijardi ljudskih bića. Većina njih je danas, naravno, mrtva. Umrli su ili poginuli na ovaj ili onaj način i svi su oni imali svoje živote, obitelj, prijatelje, poznanike; svi su svojom smrću ostavili prazninu. No, o ogromnom broju tih praznina mi ne znamo ništa - smrt nas pogađa tek kad nam je blizu dok, ako se nalazi daleko od nas, predstavlja samo statistiku.

Što ikome znači 70.000 mrtvih u Aziji? Zapravo, gotovo ništa. To je samo broj. Ustvari, da je prvog dana objavljena vijest "Kraj Sumatre potres, tsunami odnio 70.000 života" rekli bi "u jebote", a zatim nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Veći efekt je postigao svakodnevni rast žrtava; kad su u nedjelju javili "tsunami pogodio obale južne Azije, 2000 mrtvih, strahuje se da bi konačan broj mogao biti mnogo veći" postavljen je prvi kamen, za orijentaciju. Sve ostale vijesti nakon toga uspoređuju se s prethodnom. Kad je broj porastao na 8000, to je izgledalo tragično. Na 15.000 čovjek je u glavi imao sliku velike katastrofe. U utorak poslijepodne brojka od 30.000 je i dalje nominalno spadala pod vijest, a kad je navečer objavljen podatak o 55.000 poginulih jedino što sam imao za usporedbu bio je Lovecraft - tihi i nevidljivi užasi sastavni su dio prirode i samo čekaju da izađu na površinu..

Danas, kad je službena brojka oko 70.000, čovjek ne može ništa drugo nego isključiti se kako bi sačuvao zdrav razum.

Možda bi sve to i ostalo u domeni hladne statistike da usporedo s brojkama nisu dolazili i detalji: cijela sela zbrisana s lica zemlje, stotinjak ronioca koje je u jednom trenutku voda samo odvukla, djeca koja su se brčkala u plićaku kad je plićak odjednom presušio, a onda se vratio, ribarske brodice od kojih nijedna nije preživjela. Evropski turisti, 1500 Šveđana, 200 Talijana, Čeha… Istih onih Čeha - ili bar njihovih prijatelja ili rođaka - koji dolaze na Jadran da bi im se domaći rugali kako sa sobom nose paštetu i krastavce…

I kako sad da čovjek u svemu tome ostane normalan, a da se ne sakrije u bolesni cinizam i hladnu nezainteresiranost?

U neku ruku, kod Auschwitza, Dresdena, Hirošime i Nagasakija je bilo lakše. Znalo se tko je to učinio, kako i zašto i, ako ništa drugo, čovjek je mogao iskoristiti mržnju kako bi pokrpao emocionalne rane, bar za prvu ruku. Međutim, znate li kako nastaje potres? Ovako: stavite dlan na neku ljepljivu površinu po kojoj neće kliziti, recimo nalakirani drveni stol ili nešto slično. Zatim ga počnite lagano gurati po površini. Najprije se neće dogoditi ništa, jer trenje je veliko i sila koju ulažete nije dovoljna da ga pomaknete. No, kako sila bude rasla, dlan će se trznuti i pomaknuti nekoliko centimetara. Vi možete otprilike pogoditi kad će se to dogoditi, ali teoretski je gotovo nemoguće unaprijed pogoditi točan trenutak. Potresi nastaju po vrlo sličnom mehanizmu. I što to znači?

To znači da su trenutak i mjesto potresa te broj poginulih isključivo stvar sreće. Hladne, neproračunljive sreće. Kockice ili ruleta. Nema krivaca, nema odgovornih. Nema se koga kriviti, ostaje samo strah pred nezainteresiranom hladnoćom univerzuma.

Sad je pravo vrijeme da se zapitamo: zašto zapravo žalimo za mrtvima? Je li nam žao što ih više nema, što više neće uživati u blagodatima života, što će propustiti sve lijepe - i ružne - stvari koje ćemo mi tek doživjeti, ili je zapravo riječ o sebičnosti, o tuzi zbog gubitka osoba koje su nama nešto značile, zbog događaja koji će u nama stvoriti prazninu i bol zbog gubitka. Dakle, tugujemo li zbog sebe ili zbog njih? Kome je bolje, mrtvima ili živima? Da malo citiram Balaševića koji u pjesmi o Vukovaru kaže:

Znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu ti granata prošara
Spašen je onaj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara…


Kad se zaista malo bolje pogleda, mrtvima je svejedno. Oni su mrtvi; više ništa ne osjećaju, više ništa ne žele, više ih ništa nije briga. Sasvim je nebitno postoji li duša ili ne, živi o tome ionako nikad ništa neće saznati. Sedamnaestogodišnja djevojka iz prve priče je mjesecima prolazila kroz bol i patnju, a tada se svega toga riješila; predmet žalosti više je bila sama patnja koja ju je natjerala na taj potez, nego sama činjenica da se ubila. Dalje, dok sam čitao priču o španjolskom brodu, cijelo vrijeme sam si zamišljao mornare koji užurbano ukrcavaju teret, strahuju hoće li stići na vrijeme pobjeći iz Amerike, pogledavaju brod koji ih prati, zatim prelaze Atlanski ocean i onda, nakon svih peripetila, završavaju pred streljačkim vodom. Kako su se osjećali prije smrti? Ja bih se osjećao prilično jadno na njihovom mjestu, a mogu reći da nisam bio previše sretan ni dok sam čitao. Međutim, oni su se svoje nesreće riješili, dok su milijuni njihovih sunarodnjaka ostali u gladi, ranama, infekcijama, protjerani u progonstvo, u tugu za domovinom, u smrt u patnji i bijedi.

Nikako ne treba zanemariti ni vlastiti strah od smrti. Je li tuga zbog smrti bližnjeg zapravo samo odraz straha i podsjećanja na vlastitu smrtnost? Koji je glavni osjećaj koji nas obuzima dok zamišljamo golemi val koji se u nekoliko sekundi ruši na desetke tisuća ljudskih bića i puni uzavrelo more paničnim zamasima ruku i nogu dok pokušavaju izbjeći neizbježni kraj? Suosjećanje s davljenicima ili panični strah od slične sudbine? Njima je sada svejedno, kratko su patili dok su umirali, ali sada im je svejedno. No, mi smo ostali, sa stravičnim prizorima u glavi. Može li se nešto takvo i nama dogoditi?

Danas u Aziji vjerojatno vladaju šok i nevjerica, kao što će se i po Evropi sljedećih dana paliti mnoge svijeće. Sedamdeset tisuća - da ponovim još jednom - sedamdeset tisuća mrtvih, i račun još nije zaključen. Katastrofa, kataklizma, nesreća, pomor. Užas. Ali ne za one koji već blaženo snivaju, nego za one koji su ostali iza njih i koji se s Velikim Prelaskom tek trebaju suočiti i koji će, dok se to ne dogodi, u sebi nositi slike užasa koji ih je pogodio u nekoliko kratkih minuta prvog dana poslije Božića, ljeta Gospodnjeg 2004.

I to je jedino što nam preostaje ako želimo sačuvati zdrav razum. Vjerovati da smrt nije tragedija; možda je kraj, možda ne, nije važno. Ali mrtvi ne pate. Pate živi, a čovjeku koji pati nije važno je li poginula sedamnaestogodišnja djevojka, posada jednog broda, trogodišnje dijete ili 70.000 neznanaca s drugog kraja svijeta.

Imamo izbor. Vjerovati da je tako ili se izgubiti u ludilu zbog saznanja da je svemir jedna velika klopka koja samo čeka kako će čovjeku nanijeti što više bola i nesreće.

20.09.2005. u 12:37 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se