Moj prijatelj Nenad

ponedjeljak, 28.11.2016.

POGOVOR 701 - 1400

U trećem razredu me je Ivan, ali ne ovaj iz Dua DRiN, nego urednik školskog lista, zamolio da mu napišem neki tekst jer mu se neplanirano stvorio višak na stranici lista.
Tog dana na probi Dua DRiN nisam bio koncentriran na sviranje.
– Oprostite, nisam koncentriran na sviranje.
– Kako misliš?
– Ivan me je zamolio da za školski list napišem nešto. A ne znam o čemu bih pisao. Čega god se primim već je o tome pisano.
– Ivane, zašto gnjaviš tekstopisca bezvezarijama?
Ivan je najprije Velikom Vođi objasnio da se ne radi o njemu, nego o Ivanu Štreberu, uredniku školskog lista. A onda je meni dao koristan savjet.
– Možda su do sada ljudi zbilja o svemu pisali. Ali o jednome još nitko nije pisao. Još nitko nije pisao o tvom životu. Piši o sebi. O svom iskustvu, o svojim mislima, o svom životu.
Poslušao sam Ivana i napisao svoju prvu priču. Bio sam ponosan kad je u školskom listu objavljen moj prvi tekst. I moje ime uz naslov "Priča o geniju".
Radost i ponos su trajali samo do sljedećeg sata hrvatskog kad je profesorica rekla da se radije držim pisanja pjesama. A na rastanku, kad smo bili maturanti, rekla je Ivanu Štreberu:
– Ivane, od tebe sam naučila da i najbolji učenici mogu raditi gluposti i da najbolji urednici, poput tebe, dušo, mogu objavljivati gluposti.
Što mu je ravnatelj rekao nakon izlaska tog broja nikada nisam saznao, ali znam da je Ivan izletio iz njegovog ureda plačući. Zaustavio se pokraj mene na hodniku, mahao mi ispruženim kažiprstom pred nosom i nešto govorio, ali ga nisam ništa razumio zbog jecaja.
Tako je objavljen moj prvi tekst. I danas taj primjerak školskoga lista čuvam kao najdragocjenije blago. Kad je to čuo, moj prijatelj Nenad je prokomentirao:
– Zašto ga čuvaš? Pa neće ti to nitko ukrasti.

Kad bih za vrijeme praznika i slobodnih dana iz Splita došao doma, bilo je sve kao u mirnom djetinjstvu. Majka bi nam recitirala tekstove gangi, otac bi pričao priče iz svoje mladosti te iz povijesti sela i otoka, a sestra bi me oduševljavala prepričavanjem zgoda iz svoje srednje škole. Baš sam uživao u ozračju pjesama i priča iz prošlosti i sadašnjosti. Tada sam naučio da književnost mora biti jezgrovita, poticajna i zabavna. Jezgrovita poput majčine gange, poticajna poput očevih priča i zabavna poput sestrinih dogodovština. Teoriju sam usvojio u rodnom domu. Još da mi ju je nekako provesti u praksu.

A praksa nikako nije išla. Nakon onoga s mojom prvom splitskom pjesmom, svi su me počeli nazivati pjesnikom. Priznajem da mi je laskalo. Tek puno godina kasnije mi je Veliki Vođa u afektu otkrio da su mi se zapravo rugali.
Kad je Duo DRiN postao lokalna atrakcija, svi su znali da ja pišem tekstove pa sam se naslušao hvalospjeva na račun tekstova i mene tekstopisca. Priznajem da mi je laskalo. Tek puno godina kasnije mi je Veliki Vođa u afektu otkrio da su mi se zapravo rugali.
A nisu se imali zašto rugati. Jer ono što sam pisao bio je ironijski odmak i žigosanje krivoga smjera kojim je krenula popularna glazba u ono vrijeme. I dandanas, kad me zahvati sjeta ili malodušje, povučem se u sobu i slušam pjesme koje smo snimili. Odmah mi bude lakše i problem koji me je deprimirao ne izgleda mi tako velik niti nerješiv.

Sve lijepo kratko traje pa je tako završilo i moje školovanje u Splitu. U splitskoj gimnaziji sam proveo šest prekrasnih godina svoga života. Šest predivnih godina bio sam Splićanin.
Kad sam napokon maturirao, svi susjedi i cijela rodbina čestitali su mojim roditeljima i predlagali su im da me zaposle kao čuvara plaže u zimskom periodu. Uvjeravali su ih da to odgovara mojim sposobnostima. A ako se pokažem, mogao bih nakon nekoliko godina postati pomoćnik naplatitelja parkinga.
Srećom, moji roditelji su se sjetili mene upitati što bih ja htio.
Znao sam što želim:
– Jo bi iša put Zagreba. Jo bi studiro.
Dugo su me gledali u tišini pitajući se šalim li se ili sam ozbiljan. Bogu hvala, otac mi je bio veoma duhovit čovjek i volio je šalu pa je na to odgovorio:
– A ti poj. Nuj pa ćemo vidit.
I tako sam sa svoga rodnoga otoka Hvara došao studirati u Zagreb.

Oznake: Nenad, Predgovor, 701 - 1400

- 07:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2016.

POGOVOR 1 - 700

Moja majka je Imoćanka, a otac Hvaranin.
Kad je to čula profesorica koja mi je predavala u splitskoj gimnaziji, rekla je da sam sretnik jer sam u sebi ujedinio imotsku mudrost i hvarsku profinjenost. Kasnije smo se malo bolje upoznali pa to više nikada nije spomenula.
Zapravo, na zadnjem satu, kad smo se rastajali, rekla nam je nekoliko mudrih misli koje bi nas trebale pratiti u životu. Iskreno govoreći, ne znam o čemu je govorila jer sam na tom satu pokušavao napisati tekst koji će Duo DRiN pjevati na kraju škole. Ali pamtim da je potom poimence prozvala svakoga od nas. Prozvana osoba bi ustala, a profesorica je rekla što je ona tijekom zajedničkog rada naučila od te osobe. Meni se zahvalila na tome što je od mene naučila da nikoga ne treba suditi unaprijed, prije nego li se osoba upozna.
No svakako, bez obzira na moju nekadašnju profesoricu i sva druga poniženja, to što mi je majka Imoćanka, a otac Hvaranin i dalje smatram dobitnom kombinacijom. Isto kao što smatram dobitnom kombinacijom činjenicu da sam djetinjstvo proveo na Hvaru, dječaštvo u Splitu, a mladost u Zagrebu. Imati takvu sreću, a ne biti kreativac, možda ne bi bio grijeh, ali bi bila sramota.

Najprije sam počeo pisati pjesme. Pogotovo kad sam došao u Split. Sjećam se svoje velike, monumentalne poeme "Žal za hvarskim žalom". Tako sam bio ponosan što je baš meni dano da ju napišem.
Jedan od profesora ju je slučajno vidio i rekao da je obavezno mora pokazati u zbornici. Ne znam točno kako ju je predstavio ostalim profesorima, ali znam da su oni nakon toga iz zbornice izlazili suznih očiju i držeći se za trbuhe što su ih zaboljeli od tolikog smijanja. Jedino se profesorica iz hrvatskog nije smijala. Ona je, kad je sljedeći put došla na sat, rekla:
– Ako među vama ima još koji kreten koji misli da se može tek tako pisati pjesme, neka zna da je za dobru književnost potrebno zadovoljiti tri uvjeta. Osoba treba biti talentirana, treba biti načitana i treba imati bogato životno iskustvo. Za vas druge pretpostavljam da ne zadovoljavate sva tri uvjeta, a za jednoga sam potpuno sigurna.
Žal za hvarskim žalom, u kojemu sam se osjećao sigurno i ljubljeno, još se više povećao. Tako da sam poželio vratiti se na Hvar.
– Kako misliš? – Upita me drug iz razreda i potom mi predloži da potražim drugo mišljenje.
Dogovorio je susret s poznatim književnikom. Već dugo je taj čovjek mrtav, a i kad sam s njim razgovarao bilo je očito da neće dugo. Svejedno je rekao, pročitavši moj "Žal za hvarskim žalom", da se u životu nije tako nasmijao i da sam mu uljepšao starost. Duboku starost. A onda je duboko uzdahnuo i pokazao mi rukom da se približim uzglavlju postelje na kojoj je domalo umro pa šapnuo urotnički:
– Predlažem ti da uzmeš ukrasni konac i njime omotaš pjesmu.
– Zašto?
– Da ti konac djelo krasi…
Bio sam tom čovjeku na sprovodu i s gnušanjem slušao kako su se prenemagali oko književnikovih posljednjih riječi pronalazeći simboliku i dublju poruku u njegovoj izjavi da konac djelo krasi.

– Odustajem od pisanja. – rekoh nešto kasnije razrednom drugu sjedeći na Rivi.
– Kako misliš?
– Svi mi se rugaju i govore da pjesma ništa ne valja.
– Čovječanstvo nikada nije shvaćalo genije.
– Misliš da je pjesma genijalna? – Upitah ga zaneseno.
– Ma ne. Ne odnosi se to na tebe. Tvoja pjesma je bezvezarija.
– Kako misliš?
– Tako. Ništa ne valja. Ali…
– Ali? – Ponadah se.
– Ali se bar rimuje. Tu je tvoja šansa. Kairos.
Priznajem da mi je znatiželja potisnula žal. A moj drug je počeo govoriti kako želi osnovati vokalnoinstrumentalni sastav i da mu treba tekstopisac. On će skladati.
– Glavno je da se rimuje.
Htio sam se narugati njegovom prijedlogu pa sam ironično improvizirao par stihova.
– Može li ovo: Ja sam tiho plakao ostavljen od svih i zaludu čekao kad ćeš doći ti?
Očekivao sam da će reći da je bezvezarija i da će odustati od svega, ali on je bio oduševljen. Sutra je u školi otpjevao taj tekst.
– Eto, refren imamo. Sad samo namelji par kitica teksta.
On je od nameljenog sastavio prvu popijevku Dua DRiN.
Kasnije su se u bendu Velikom Vođi i meni pridružili Marko, Ivan i Jozo.

Oznake: Nenad, Predgovor, 1-700

- 16:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se