Moj prijatelj Nenad

subota, 31.12.2016.

POGOVOR 1401 - 2100

Ipak, prije Zagreba me je čekala vojska.
Poslalo me u Leskovac. Da postoji Leskovac i u Srbiji doznao sam tek kad me je u Hrvatskom Leskovcu privela policija.
Pravi šok je uslijedio kad me je vojna policija dovela u Leskovac i kad sam morao, u razgovoru sa časnikom zaduženim za sigurnost, objasniti svoje kašnjenje u vojsku. Naime, bezbednjak mi nije vjerovao kad sam mu govorio istinu. Do tada su mi ljudi uvijek vjerovali jer sam uvijek istinu i govorio, a sada se događalo nešto potpuno neobično. Poglavito što mi nije ni dopuštao da odgovaram na njegova pitanja koja nimalo nisu izgledala retorička. Konačno je zaključio da se pravim lud, a oni koji se pred njim prave ludi na kraju propišaju krv.
Onda mi je provjerio podatke ispitujući me osnovne stvari. Već kod datuma rođenja je nastao problem. Rođen sam u rujnu, a on nije znao što je to. Pitao me je koji je to mjesec, a ja sam šutio jer sam mislio da me zeza i postavlja retorička pitanja. Kad sam na vojnoj policiji fakat propišao krv, shvatio sam da se ipak nije šalio. Ali više me ništa nije pitao, nego je zaključio da sam nacionalist i kontrarevolucionar pa me je poslao u nenaoružanu četu u Prištinu.

U toj nenaoružanoj prištinskoj četi, koju su razoružali koji tjedan prije mog dolaska, kad se u Paraćinu dogodilo ono s Kelmendijem, bili su sve sami sumnjivi i opasni likovi: osuđenici kojima se vojska brojila u zatvorsko vrijeme, luđaci za koje su svi osim komisije tvrdili da nisu normalni, dečki koji su rođeni izvan Jugoslavije, ali su bili njeni državljani, pa su ih u vojsci doživljavali kao nepredvidivo indoktrinirane trulim kapitalizmom, nekoliko homoseksualaca i ja.
To što nisam smio imati pušku doživljavao sam kao blagoslov. Nisam morao pucati, igrati se rata niti biti na straži. A i dečki iz čete, osim dakako luđaka, bili su zapravo dragi ljudi.
Oficiri JNA, koji su također po kazni dospjeli u našu četu, maltretirali su nas na dva načina. Prvi je bio neprestani teški fizički rad. Uzeli su nam puške, ali su nam uvalili krampove i lopate u ruke. Nisu nam ih oduzeli čak ni kad je Crnogorac Kankaraš generala koji je zapovijedao vojarnom tako složio lopatom da ovaj više nije mogao upravljati ni sobom, a kamoli vojskom.
Drugi način je to što nam nisu dopuštali da se naspavamo. Neprestano su nas budili, galamili, dizali nakon malo spavanja, tako da smo svi bili u stanju psihičkog rastrojstva, a pogotovo ovi naši luđaci. Malo se situacija smirila kad se jedan Slovenac objesio, ali samo malo.

Nas nisu ni postrojavali kao drugu vojsku. Bili smo priča za sebe. Ulazili smo preko reda na obroke kada nismo bili na terenu, nismo čekali ni red za kino, a nismo se postrojavali niti kada je bio izlazak u grad jer ni jedan od nas nije smio izlaziti. Zato smo se začudili kad su nas jednog popodneva postrojili i doveli pred nas izmučenog čovjeka, mršavog, fizički slomljenog, kojemu su ruke bile vezane običnim konopom. Doveli su ga do stola na kojemu je bila puška i knjiga. Odvezali su ga i zatražili od njega da potpiše preuzimanje puške. Pušku čak nije morao ni dotaknuti. Ispravio se i blago ali odlučno rekao:
– Ne! Odbijam!
Opet su ga vezali i odveli. A komandir čete, nakon što je vojna policija svladala i odvela Crnogorca Kankaraša koji je skočio na stol, zgrabio pušku i krenuo pucati misleći da je puška napunjena, objasnio nam je da je tip koji je odbio zadužiti pušku Jehovin svjedok koji će zbog svoje ludosti do dvadeset sedme godine života trunuti u zatvoru.
Nisam baš suglasan s Jehovinim svjedocima, ali taj čovjek koji je bio spreman trpjeti za svoja uvjerenja me se duboko dojmio i jedan je od rijetkih ljudi koje bih rado opet susreo i upoznao.*

Na sam Badnjak su me poslali u Komandu da prenesem poruku da su šesnaestorica iz naše čete završila što u bolnici što u zatvoru jer su se međusobno pomlatili. Kad je kapetan kojemu sam prenio poruku shvatio da sam u nenaoružanoj četi, a pogotovo kad je doznao razlog zbog kojeg sam završio tamo, obećao mi je da će se pobrinuti za mene i da će mi nekako pomoći.

Oznake: Nenad, Pogovor, 1401-2100

- 13:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se