Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da prodaje prazne boce.
– Opa… I ti si postao pet shop boy?
– Ma nisam. Samo splet okolnosti. Svojevrsni cjelodnevni domino efekt.
– Opa… Domino dancing? All day, all day?
– Uozbilji se.
– Zar nisi trebao danas zaprositi Anu?
– Jesam. Zato sam i otišao do Ribnjaka.
– Zašto?
– Da zaprosim Anu.
– Ali zašto tamo?
– Tamo smo se upoznali. Činilo mi se romantično započeti novu fazu u našim životima tamo gdje je započelo i naše poznanstvo.
– Dalo bi se razgovarati o tome koliko je to romantično, a koliko ljigavo.
– Sjedio sam na klupi i čekao da dođe u dogovoreno vrijeme.
– Ja obično dogovorim sa curom da dođe ona sat prije nego ja dođem. Tako da oboje dođemo istodobno.
– Držao sam zaručnički prsten pokraj sebe.
– Onaj koji smo zajedno birali? Onaj što sam ti ja preporučio?
– Hmmm… No svakako, prsten je bio na klupi pokraj mene. A onda je došla odnekud vjeverica, uhvatila prsten i pobjegla s njim.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Ja sam potrčao za njom, ali bila je brža. Potišten sam se vratio na klupu. Tamo sam našao zbunjenu Anu.
– Zašto zbunjenu?
– Kad me je ugledala, vidjela je da sam se naglo skočio s klupe i počeo brzo trčati. Pomislila je da bježim od nje. Ali nije mogla u to povjerovati pa je sjela i čekala me.
– A ti bez prstena…
– Ostala mi je samo kutijica na klupi. Ana ju je držala u ruci. Razumjela je što sam htio.
– Sad će ispasti da je Ana silno pametna. Da je pametna ne bi se družila s tobom.
– Ispričao sam joj što se dogodilo.
– I što je rekla?
– Ništa.
– Ništa?
– Ništa. Samo me zagrlila. Dugo, dugo me grlila. A onda je naišao neki tip koji skuplja prazne boce. Ana ga je upitala ima li koju limenku. Kad je potvrdno odgovorio Ana ga je pitala da joj proda, a tip je odgovorio da prodaje samo cijelu vreću i tražio je sto kuna, a unutra je bilo niti pedeset boca.
– Tip je majstor. Trebalo bi ga imenovati ministrom financija. Dakako, ako je nestranačka osoba.
– Ana je izvadila limenku iz vrećice i otrgnula ono za otvaranje s poklopca što sliči na prsten i stavila u kutijicu od prstena i rekla mi da je zaprosim.
– Ne kužim.
– Zaprosio sam je i pristala je. Pa smo zajedno otišli i prodali boce. Dobili smo 21 kunu.
– Fakat vas je tip spalio.
– Nije me briga. Ionako se vrijednost prstena s limenke ne izražava novcima.
– Ali ste ipak dobili 21 kunu. I što ćete sada, bogatuni? Idete na dvije kave s mlijekom?
– Ne. Idemo u banku. Oročit ćemo taj novac.
– Oročiti?
– Da. Za cijeli život.

Oznake: Nenad, vjeverice, zaruke