Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na nasipu.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Osjećam se kao Buridanov magarac pa sam trebao ovdje doći.
– Kaj paseš travu po nasipu, magarče?
Nekim čudom me je Nenad nagovorio da dođem k njemu i domalo smo obojica sjedili na nasipu pokraj slapa.
– Baš je ovo mjesto ogavno. Kako uopće možeš biti ovdje?
– Opušta me šum vode i riječni tok.
– Pustiš vodu u kadi pa nek ti šumi. Ah… Nego, kaj je bilo?
– Primio sam pismo.
– Šokantno. Kaj je bilo?
– Pisala mi je Danijela. Prva cura u koju sam se u životu zaljubio. I jedna od tri želje koje sam ikada imao.
– Imao si tri žene?
– Ne tri žene, nego tri želje. To je jedan stih…
– Oprosti. Nisam te dobro čuo.
– Sigurno te ometa šum slapa.
– Ometa me buka kamiona po Jakuševcu i zvukovi iz toplane. Fakat je ovo mjesto grozno.
– Danijelu sam zavolio u sedmom razredu. Predložio sam joj da budemo zajedno, ali ona je dvojila. Na početku osmoga razreda je postala hladna prema meni i izbjegavala me. Srednja nas je razdvojila i nisam više ništa čuo o njoj, ali sam često mislio na nju i pitao se što je s njom i kako bi nam bilo da smo zajedno.
– Ne zna sretnica čega se spasila.
– Danas sam dobio njeno pismo.
– Pismo? Kaj piše?
Pružio mi je pismo i pročitao sam ga.
DRAGI NENADE, CIJELO LJETO SAM MISLILA NA TEBE. AKO JOŠ UVIJEK ŽELIŠ DA BUDEMO ZAJEDNO JA SE SLAŽEM. ŽELIM DA FURAMO I DA SE ZABAVLJAMO. TVOJA DANIJELA. P. S. AKO SI SE PREDOMISLIO PRAVI SE KAO DA OVO PISMO NISI PRIMIO.
– Odmah sam odjurio do njenog stana. Ali tamo su mi rekli da više tu ne živi i da se odselila kad se udala. Rekli su da više ne dolazim.
– I o tome ima neki stih…
– Sad sam razapet između dviju želja. Htio bih biti s njom, ali ne želim biti ničiji ljubavnik niti kome rušiti brak.
– I to su ti dvije želje?
– Pitam se što moram učiniti.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam prevrtao Danijelino pismo po rukama.
I onda mi je sinulo što treba učiniti.
– Nenade, trebao bi pogledati malo bolje pismo.
– Ne kužim.
– Zar ti nije neobično čija je slika na markici?
– Meni je neobično da jedan od najljepših trgova u Zagrebu zovu po njemu i njegovom činu u vojsci što je baš taj trg uništavala u Domovinskom ratu. A to što je na markici me ne čudi. Ionako ga još uvijek prikazuju kao pozitivca, a ne kao diktatora, zločinca i krvoloka što je doista bio.
– Onda nemoj gledati markicu, nego žig.
– Poslano je s Raba. Danijela je uvijek ljetovala na Rabu.
– Pogledaj datum, budaletino. Pismo je poslano 1986.
– Šokantno.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam buljio u njega.
– Što ću sada?
– Kao što je rekla Danijela: Pravi se kao da ovo pismo nisi primio.

Oznake: Nenad, Pisanje rukom, Danijelino pismo