Moj prijatelj Nenad

ponedjeljak, 20.07.2015.

308. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN ANESTEZIOLOGA PA, BUDUĆI DA SE ONI BAVE SMANJENJEM ILI UKLANJANJEM SVIJESTI I OSJETA, DRAGO MI JE DA DJELUJU PONEKAD, A NE STALNO...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer je završio na hitnoj.
– Kako to, dobri čovječe?
– Ugrizao me pas.
– Pas?
– Da.
– Čiji pas?
– Anin pas.
– Tko je Ana?
– Ana je žena koju sam upoznao na tečaju pravljenja fiša.
– A-ha…
– Počeli smo se viđati. Ali ona još nije prekinula s onim svojim tipom pa se viđamo potajno.
– Šokantno.
– Danima su bili na moru i nisam je vidio. Zaželio sam je se.
– Slutim da ima neki „ali“.
– Danas su se vratili. Nisam znao kako bismo se vidjeli jer je ostala kod njega prespavati.
– I?
– Budući da taj njen ima psa dogovorili smo se porukama da će ona izvesti psa, a ja ću je zaskočiti iza nekog grma. Zagrlit ćemo se, poljubiti i barem na trenutak uživati zajedno.
– Ima li sada neki „ali“?
– Nema. Dogovorili smo se. Ja sam čekao blizu njegove zgrade dok ona nije krenula s psom u šetnju.
– Znači, sve po planu. Nije bio nikakav „ali“.
– Ali kada sam iskočio iz grma pred nju, kučka me ugrizla.
– Pa zašto se viđaš s njom kad je tako agresivna?
– Nije me Ana ugrizla, nego pas kojeg je vodila.
– Ima logike…
– Sad sam na hitnoj. Zviznuli su mi injekciju.
– Da dođem po tebe?
– Nažalost ne mogu doma. Zadržat će me na promatranju. Vele da je nenormalno da netko tko je toliko izgrižen, tko je doživio traumu i stres može biti tako sretan. Nemaju doktori pojma.
– Mene jednom umalo nisu operirali potpuno zdravog.
– Kako misliš?
– Stopirao sam blizu Olova u Bosni i stala mi je hitna. Rekli su mi da mogu s njima, ali da sjednem straga. To nije bio kombi hitne pomoći, nego je više bio karavan. Kako mi je nezgodno bilo sjediti, ispružio sam se straga na krevetu i, umoran od puta, zaspao sam ko mala beba. Kad smo došli u grad, nisu me htjeli buditi, nego su se samo parkirali i otišli srediti nekakve papire. U međuvremenu je naišao dežurni liječnik i napravio galamu.
– Vikao je na njih zato jer su u službenom vozilu povezli nekoga?
– Ma ne. Vikao je na sve živo kako pacijent može ležati ostavljen u vozilu. Svakako, probudio sam se na kolicima kojima su me vukli u ambulantu. Neki tip me je pljuskao i pitao me je znam li gdje sam. Mislim pitanja! Mogao je pitati nešto lakše. Rekao sam da nemam pojma gdje sam, a kad me je pitao čega se zadnjeg sjećam, rekao sam mu da je zadnje čega se sjećam cesta pokraj Olova. Tako su zaključili da sam doživio prometnu nesreću.
– Strašno.
– Odmah su me odveli na sve pretrage. Sve su mi snimili, analizirali i izmjerili. I ništa nisu našli. Nisu mogli vjerovati da netko tko je unesrećen tako dobro izgleda pa su sve ponovili još jedanput. Na kraju sam sjedio u uredu dežurnoga liječnika koji mi je rekao da sam potpuno zdrav. To je bila baš dobra vijest.

Oznake: Nenad, Anestezija, olovo

- 20:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se