Moj prijatelj Nenad

srijeda, 22.02.2017.

POGOVOR 5601 - 6300

– Moj najbolji prijatelj je sada u Londonu. Ima gore neka kladionica di se kladiš ko će da pobedi u ovom sranju. Malo morbidno, ali jebaji ga. Ja sam svu paru stavija da će ustaše da pobede. Kako god ispadne meni dobro. Ako dobiju moji biću deo pobedničke armije, a ako izgube baren ću dobit novaca.
Nakon nekog vremena je zaustavio automobil.
– Sad smo na granici. Ovo dovde kontrolišu četnici, a doli kontroliraju ustaše. Moramo obavit granične formalnosti.
– O čemu ti to govoriš?
– Idem se ispišat.
Izađe vani i počne mokriti.
– To ti je prvo pravilo ratovanja. Nikad ne idi u akciju punoga mijura! Lakše se biži prazan. Sad ću lipo izvisit bilu zastavu i stavit crveni križ i idemo te pridat tvojima. Onda si, lipoto moja, slobodna ko ptičica.
Okrene se i počne zakopčavati:
– Sad san i ja spreman za akciju. Sad mi je lepo kao da sam ptica.
Uto iz šume izletješe gardisti.
– Drži ruke u zraku, ptico. Ako se makneš odletjet ćeš u nebo.
Jedan od gardista je Vladimira naslonio na haubu i počeo pretraživati, a drugi je otvorio suvozačičina vrata i grubo je povukao vani.
– Izlazi vani, kurvetino jedna četnička.
– Ona je vaša. Moji su je pustili.
Onaj koji je izgledao kao glavni priđe joj i upita:
– Zašto su te pustili?
– Zbog djeda.
– Djeda? Ko ti je djed?
Rekla je djedovo ime. Na trenutak nastane tajac. A onda onaj koji je bio glavni reče:
– Je l ti to mene zajebaješ, mala?
Onda priđe Vladimiru kojega su držala dvojica i udari ga šakom u trbuh.
– Je l vi to mene zajebajete malo? Kako si rekla da je ime?
Ponovila je djedovo ime. Ovaj se okrene i pogleda svoje.
– Zna li ga itko? Je l ko kad čuo za tog čovika?
Onda mu priđe jedan vojnik i nešto šapne na uho. Glavni se naglo uozbilji.
– A u pizdu materinu. Odma je puštaj! Oprostite, gospođice, nismo znali da je to vaš djed. Jedan naš vojnik će vas odvesti u stožer. Sada ste na sigurnom.
Onaj koji ju je držao pusti je. I odmakne se.
– Jure, ti ćeš uzet auto i odvesti je u stožer. A ovoga četnika vežite i vodite u zatvor.
– Neće ići, majstore. Ja se vraćam među svoje četnike.
– A je l, delijo? A kako to?
– Moji vas drže u pat poziciji. Ubit će pedeset ljudi ako se do večeri ne vratim. Pa sad ti misli šta ćeš. Ti si na potezu, delijo.
– Pusti budalu. Blefira.
– Ne blefira. – Vikne žena. – Čula sam kad mu je vojvoda rekao da će ubiti pedeset žena ako se ne vrati.
– Što ćemo sad?
– Ništa. Neka govno ide svojima.
Gardisti puste Vladimira, a on se uputi prema automobilu.
– A, ne. Neće ići. Automobil ostaje. Ti lijepo pješačiš natrag. Stići ćeš do večeri.
Vladimir slegne ramenima.
– Neka vam bude. Neka vam auta. Ionako ja navijam za vas.
– Navijaš za nas? – upita ga glavni?
– Pa da. Volija bi da vi dobijete.
Okrene se ženi i namigne joj:
– Drži se, lipoto.
– Ja sad iden. Da nije neko puca. Ja iden ća. Vidimo se u Splitu kad svrši rat.
– Šta si reka? – upita ga glavni.
– Ono šta si čuja. – Odgovori mu Vladimir. – Vidimo se u Splitu kad prođe ovo sranje. Ja navijan za vas.
Gardisti se počnu smijati i dovikivati zapovjedniku:
– Crni, je l on to tebe malo podjebava? – Reče jedan s jedne strane.
– Crni, on ti se ruga. – Doda drugi odnekuda.
– Crni, popušio si gadno. – Viknu neko odostraga. I svi se stadoše još glasnije smijati.
Vladimir im se nato naklonio, okrenuo i krenuo putom odakle je došao. I dok su se gardisti smijali, Crni je repetirao pušku i ispalio tri metka. Vladimir pade.
– Neeee… Neeeee…
Klekla je pokraj njega. Bio je još živ. Vladimir se nasmiješi i reče:
– Eto. Neplanirani momenat. Sad neću znati kako je svršilo i hoću li dobiti pare na kladionici. Mislin… Ali rat bi bio zajebana stvar da nije…
Kad je umro zaplakala je. Iz svega glasa. Zaplakala je očajnički. Plakala je i za Vladimirom i za Anicom i za onih pedeset žena koje će večeras biti ubijene.
– Šta je ovoj sad?
– To ti je stocholmski sindrom.
– Jebo te, Stocholm, da te jebo. Jure, vodi žensku u stožer, a mi bižmo odavde.

Oznake: Nenad, Pogovor, Prvi leš

- 23:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

POGOVOR 4901 - 5600

S vremenom je vožnja pogrebnoga auta postajala pravilo, a studiranje izuzetak. Ali ipak sam odolijevao Martinovu zovu da potpuno prijeđem kod njega.
Ispalo je da ovako zaradim više nego da sam kod njega zaposlen i da mi daje plaću. Nije to palo na pamet meni nesposobnome za bilo kakve financijske kalkulacije, nego mi je to objasnila Djevojka s Juga na jednoj od naših sljemenskih šetnji.
– Ti si nesposoban za život. Jedino ćeš uspjeti ako budeš imao sreću da se u tebe zaljubi neka mudra i praktična žena. Ne mislim na Jelenu. Ona je najobičnija bezveznjača.
Djevojka s Juga nikada nije voljela Jelenu. I nikada nije lijepo govorila o njoj. Jedino je jednom izjavila nešto što bi se uz puno mašte i dobre volje moglo nazvati lijepom riječi o Jeleni.
Kad sam napokon upoznao mudru i praktičnu ženu, koja je pristala udati se za mene, Djevojka s Juga je rekla:
– Nastradao si bome… Od ove je čak i Jelena bolja.
A moj život u braku je bio sretan, neovisno o tome što je Djevojka s Juga mislila. Doduše, tada sam rjeđe vozio pogrebni auto jer sam se u međuvremenu i zaposlio, ali sam svejedno po našeg prvog sina otišao u Petrovu pogrebnim autom.
– Kamo, majstore?
– Idem po ženu.
– Nisam čuo da imamo mrtvi slučaj.
– Imam ja živi slučaj. Idem po ženu i sina. Diži rampu i puštaj me!
Portir me ipak nije pustio odmah jer je najprije on filozofirao o tome je li prikladno dolaziti mrtvačkim autom u rodilište, a onda su sazvali i kolegij.
No, to je bilo puno godina kasnije i vratimo se u vrijeme dok sam s Djevojkom s Juga šetao Sljemenom i slušao njena prigovaranja osjećajući da dolaze godine u kojima će se pokazati još istinitije riječi vlasnika pogrebnoga poduzeća:
– Drži se ti ovoga posla. Ja sam se obogatio na mrtvacima. To ti je sigurna egzistencija. Mrtvaca će uvijek biti.

Kad je započeo rat pobunom i napadom, mene su relativno brzo mobilizirali.
Nastao je problem kad su shvatili da doduše jesam bio u vojsci, ali da nisam imao pušku, niti je znam koristiti.
Mislim, to je bio njihov problem.
Kad su me vidjeli koliko sam spretan i zainteresiran za sve što ima veze s vojskom, odlučili su da mi neće ni dati pušku. Dali su mi Igora i Mladena. I kombi.
Mi trojica smo bili zaduženi za izvlačenje i prevoženje poginulih.

Prvi leš koji smo skupili bio je nekakav srpski vojnik. Zvao se Vladimir.
Ubijen je na crti razgraničenja. Dovezao se autom. Doveo je ženu koju je trebao predati našim dečkima. Četnici su je pustili kad su zauzeli grad jer joj je djed bio neka faca. Vladimir ju je trebao dovesti, predati i vratiti se. Ali stvari su se malo zakomplicirale.
Vladimir je rođen u Splitu, cijeli život je proveo u Splitu. Pred rat mu je otac otišao u Srbiju.
– Tija je i mene odvest, ali se ja nisan da. Ima san bend u Splitu. Di bi iša od ekipe?
– Sad nisi s ekipom.
– Ma. Stari me, govno jedno četničko, privarija. Reka mi da dođen pa da će mi kupit auto. Moš mislit. A ja sanja o autu. I, budala, doša po auto u Beograd. Kako san doša, tako me i ostavilo. A onda i mobiliziralo. I gle me sad – vozin auto. Ispunjenje dečačkih snova, jebali ga snovi. A? Što je život. Gle me sad. Vozim se off road, na čiston san zraku i imam pravoga komada uza se.
Nasmiješila se. On je primijetio osmijeh.
– Tako triba, lipoto. Rat bi bio velika zajebancija kad se ne bi malo zajebavali. Oćeš još jednoga zapalit?
– Pa kako su tebe pustili da me voziš? Zar ih nije strah da ćeš ipak pobjeći?
– A di bi biža? Sve ti je to isto. Ni jedni ni drugi nisu moja ekipa. Nisan ti ja za rat. Želim samo da sviram, da se otkačim i to je to. Major je porodični prijatelj i ima poverenja u moj lik i delo i rekao mi je da ne osramotim oca i svetlo porodično ime. Pa mi je žao da čoveka razočaram. A govno Vojvoda je reka da će ubit pedeset žena ako se do večeri ne vratin u grad. Eto vidiš. To ti je umeće pregovaranja.

Oznake: Nenad, Pogovor, Prvi leš

- 15:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2017.

POGOVOR 4201 - 4900

Čarobnjak iz Ozlja je, nakon nekog vremena, kopanje rupa po zagrebačkim ulicama zamijenio kopanjem rupa na zagrebačkom groblju.
– Postao si lik iz pjesme.
– Postao sam lik koji svakom, prije ili kasnije, preko riti zadnju grudu zemlje hiti.
Pa smo otišli piti.
Dok još možemo.
Pili smo kavu i razgovarali kad nam je prišao neki tip. Mene nije ni pogledao, nego se obratio Čarobnjaku:
– Znaš li ti, Novi, nekoga tko bi mi uskočio za jednu turu?
– Znam.
– Ali odmah mi treba. Ovaj čas.
– Znam.
– Nemoj me zezati. Kojeg kretena ćeš naći da me zamijeni ovako na brzinu?
Čarobnjak iz Ozlja mu je namjesto odgovora glavom pokazao na mene. Tip se razveselio i pružio mi ruku:
– Martin.
Ja sam njemu rekao svoje ime.
– Budeš mi uskočio za jednu turu?
– Ovisi…
– Pošteno ću te platiti. I dat ću ti još i preko toga jer si me spasio. Žena misli da idem u Skopje, a ja ću…
– U Skopje?
– Ma da. Za čas ćeš ti to. Odvedeš lijes u Skopje i vratiš se. U kuverti su ti novci za gorivo, put i hotel. Unutra su ti novci za plaću i još ću ti dati preko toga jer si me spasio. Žena misli da idem u Skopje, a ja ću biti u Zagrebu i napokon ću doznati što mi kurva radi iza leđa dok me nema.
Ja sam krenuo za Skopje, Martin je pratio svoju ženu, a kurva je oba dana spremala stan, brinula o djeci i, kad je došlo vrijeme da joj se muž vrati, dočekala ga je s večerom.
Martin, sretan što ga žena ne vara, dao mi je i više novaca nego je planirao. A kad je dočuo od Makedonaca kako sam sve profesionalno obavio predložio mi je da mu uskačem po potrebi.
– A ja ću paziti da mi ženi tkogod ne uskoči.

Martin me je često zvao. Uvijek kad je bio ljubomoran ili pijan. A meni je to bio idealan posao uz studij. A Martin je govorio da sam idealan da taj posao jer imam kiseli pogrebnički izraz lica, a opet mi faca nije odbojna, nego izgledam kao da sam pun sućuti i razumijevanja. Ja sam ga gledao pun sućuti i razumijevanja.

Jednom sam vozio nekog pokojnika u Lasinju. Na povratku sam, neposredno prije mosta, skrenuo desno prema Kupi. Parkirao sam se i otišao na obalu. Sjeo sam i gledao u vodu. Pustio sam da mi i misli teku s rijekom, uživao sam u pogledu i baš mi je bilo lijepo.
– Teren je sklizak. Pazite kuda idete.
E baš uvijek se nađe netko tko mi uprska zadovoljstvo. Pa vidi da nepomično sjedim.
Čovjek me, kad sam se okrenuo prema njemu da bih mu rekao da nepomično sjedim, odmjeri i upita:
– Jesi li ti...
– Nisam. Samo sličimo. Ali nisam ja on. On je puno deblji i ima tupav pogled.
Nije se dao smesti. Opet me je upitao jesam li to ja, ali ovaj put je spomenuo moje puno ime i prezime.
Izgleda da je po mom tupavom pogledu zaključio da nemam pojma tko bi mogao biti pa mi se predstavio. Ni to mi nije pomoglo.
– Išli smo u Splitu u istu školu. Ja sam bio razred iza tebe.
Svejedno mi nije pomoglo. A onda je spomenuo neke ljude s kojima je išao u razred kojih sam se sjećao. Na kraju je rekao i ono što je trebao reći na početku.
– Poznavao si moju sestru. Mirjanu. Miki.
Mali je Mirjanin brat?
Ispričao mi je da mu se sestra udala za pomorca. Da žive u Trogiru i da im je baš dobro. Pogotovo kad njega nema doma. Navodno bih i njega trebao znati, ali mi ime ništa nije govorilo.
– Miki ima tri sina. Ona ništa ne radi. Doma je s klincima. I tako.
I tako? Život djevojke za kojom je ludovala cijela škola dao se zaključiti s I tako. Na tren mi je bilo drago što me odbila i što nije htjela imati sa mnom nikakva posla. Odbijala me dvanaest puta. Trinaesti put me nije ona odbila, nego me je prebio njen tadašnji momak.
– Što si rekao, kako joj se muž zove?
Ponovio je ime, a ja sam se sjetio da je to tip koji me je konačno uvjerio da Miki nije za mene.

Oznake: Nenad, Martin, Susret uz Kupu

- 20:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2017.

POGOVOR 3501 - 4200

Čarobnjak iz Ozlja je svaki mjesec vraćao jedan od pet dolara potrebnih za stanarinu jer je dio kuće iznajmio Iliji. Taj Ilija je bio veoma neobičan tip. Začudo, on i Čarobnjak iz Ozlja su se savršeno slagali. Ilija se bavio organizacijom humanitarnih akcija. Ali imao je naglu narav i veoma lako bi se potukao s ljudima. Mene je, ako se dobro sjećam, svega sedam puta fizički napao. Samo jednom ozbiljnije. Prvi put.
Tek u traumi su mi, onako krvavom i slomljenom, rekli da Ilija lako plane i da moram dobro paziti što pred njim govorim. Od tog dana sam dobro pazio da se uopće ne nađem pred njim, a ako je naše druženje bilo neizbježno onda sam šutio.
Jednom je Ilija organizirao humanitarni koncert. Neki novinari su počeli pisati kako on pere novce, manipulira i bogati se na onome što skupi dobrotvornim prilozima. Sedamnaest dana su ga razvlačili po novinama i svašta lagali protiv njega ne dajući mu prigodu da se obrani ili iznese svoje stajalište.
Konačno, tog sedamnaestog dana otkako su počeli napadi i klevete, na jednoj su televiziji organizirali diskusiju o njegovom slučaju i, za divno čudo, pozvali su i njega u emisiju. Najprije su dali riječ ljudima koji su ga napadali, a Iliju bi, svaki put kad bi nešto pokušao reći, grubo prekidali.
– Ali… – počeo bi Ilija, ali mu je voditeljica dala znak da se strpi.
– To je… – pokušao bi opet, ali su ga sada samo ignorirali.
– Mogu li… – nije mogao ni tada.
– Gospođo… – reče Ilija poprilično iznerviran.
I taj put je upalilo.
– Gospođica – odgovori mu gospođica voditeljica. – Strpite se da gospoda završe pa će doći red na vas i onda ćete ih slobodno moći pobiti.
– Što ste rekli? Što ću moći? – upita Ilija začuđen.
– Moći ćete ih pobiti. Imat ćete dovoljno vremena da iznesete svoje argumente i ubijedite sugovornike.
– I moći ću to? Smije se to?
– Naravno! – reče gospođica i preda riječ onima koji su napadali Iliju. A Ilija se primirio i promatrao ih s opasnim smiješkom na kraju usana. A onda, malo prije kraja emisije, voditeljica se obrati Iliji:
– Evo, gospodine Ilija, sad je došao red na vas. Sada ih pobijte kako znate i umijete.
– Jeste sigurni?
– Ha, ha, ha. Pa naravno. Samo dajte. Slobodno počnite.
Na te riječi Ilija ustade, za naslon uhvati stolac na kojem je do tada sjedio, zamahne njime i počne tući svoje sugovornike. Toliko ih je mlatio stolcem da su jedva ostali živi kad su upali zaštitari u studio i svladali ga.
Ilija se na saslušanju branio da nije ni pomislio kako voditeljica govori da može opovrgnuti mišljenje sugovornika. I osim što pobiti u hrvatskom znači redom ubijati, ubijediti znači učiniti nekoga bijednom. On je očekivao da će se u Hrvatskoj govoriti hrvatski i postupio je u skladu s dopuštenjem voditeljice.

Puno godina kasnije sam sudjelovao u razgovoru sa čovjekom kojega sam susreo nakon puno vremena:
– Žao mi je što nisam mogao doći Iliji na sprovod. Koja blesava smrt.
– Ne želim zvučati paranoično, ali ja vjerujem da su ga pustili da umre. Nije moguće da su sva vozila hitne bila zauzeta i da se toliko moralo čekati na operaciju kad je već došao u bolnicu. A onda još i ta bezvezna operacija koja je tako šlampavo napravljena.
– Šteta za Iliju. Bio je dobar čovjek.
– Malo nagao, ali dobar. Čarobnjak iz Ozlja se nikako nije oporavio od toga. Sebe je krivio za njegovu ozljedu koja je sve prouzročila.
– Znam, ali bila je čista slučajnost. Nevjerojatna koincidencija. Nije nikako mogao znati da će se to dogoditi.
– Znamo svi to. Ali, Čarobnjak se svejedno grizao.
– Što je sada s njime?
– Malo nakon toga je odselio u Kanadu. Tamo ima tetu. Završio je fakultet i sada je profesor.
– Uvijek sam se čudio njegovom grobarskom poslu.
– Na kraju ga je Ilija od toga spasio. Sad je u Kanadi. Čujemo se ponekad. Zadovoljan je. Napokon ga i plaćaju zato što se bavi znanošću.
– Je li se oženio?
– Je. S Jelenom?
– Jelenom? Ne mogu se sjetiti Jelene.
– Jelena je sa mnom volontirala na Plavom telefonu. Vidjeli ste se sto puta. Crna, lijepa, velika.
– Ona s velikim sisama?
– E ta. Zajedno su otišli u Kanadu. Imaju dva klinca. Jednome su dali ime po Iliji, a drugome po meni.

Oznake: Nenad, Pogovor, Ilija

- 23:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2017.

POGOVOR 2801 - 3500

Iz vojske sam izašao s olakšanjem i kutijom Croatie premda sam već tada prestao pušiti.
Napokon sam mogao započeti svoj studentski život u Zagrebu radi kojega su svi oko mene strahovali i mene njime strašili.
Zbilja nemam pojma čime su me plašili. Prijemni sam položio bez problema. Bio sam dvadeset drugi na popisu.
I studentski dom sam dobio bez problema.
I fakultet je započeo bez problema. Iz odgovornost prema roditeljima i iz inata prema susjedima i rodbini, primio sam se knjige i učio kao nikada prije u životu. I nikada kasnije. I plodovi nisu izostali. Na najteži ispit prve godine, što zbog teškog gradiva što zbog teškog profesora, usudilo se izaći svega šestoro studenata. A samo smo trojica položili. Kad sam na ispitnom roku vidio da sam se prošetao ispitima i da se ne trebam baš toliko truditi, prestao sam intenzivno učiti. Kasnije se kao veliki problem pokazalo to što nisam polovičan čovjek, nego kad nešto odlučim, onda se potpuno posvetim tome. Tako da sam se potpuno posvetio neučenju. I s plodovima koji su se očito pokazali već na ljetnom ispitnom roku.
Jedan od trojice koji smo prošli onaj ispit bio je čovjek kojega sam tek na ispitu primijetio. Skromni i samozatajni čovjek. U drugom semestru sam ga malo promatrao i divio se njegovoj marljivosti. I njegovim diskusijama na seminarima.
Baš volim pametne ljude. Ali ne umišljene i samodostatne pametnjakoviće, nego ljude koje osim znanja krasi i mudrost i normalnost. A ovaj je baš bio takav. Imponirao mi je. Ali, u to vrijeme sam sve rjeđe svraćao na fakultet i nisam baš imao vremena družiti se s njim. Zapravo nisam siguran jesmo li uopće ikada razgovarali.
Koliko god sam na prvom semestru bio uspješan, toliko sam na drugom bio neuspješan. Jasno su se vidjeli plodovi predanoga rada na prvom semestru, a još su očitiji bili plodovi predanoga nerada. Tako da nisam uspio upisati drugu godinu. A niti sam uspio dobiti sobu u studenskome domu.
Sljedeće jeseni sam unajmio sobu kod nekih čudnih ljudi. Kod dvoje ljudi koji su bili skroz nenormalni. Morbidni, naporni, mušičavi i smrdljivi. Bilo mi je teško i patio sam.
– Kako ti je živjeti kod strica i strine? – Pitali bi me ljudi, a ja nisam nikome otkrivao istinu. Pogotovo se nisam usudio reći istinu roditeljima.
Srećom, onda se dogodila jedna lijepa stvar. U ulici u kojoj su živjeli moji stric i strina, a i ja s njima, propao je asfalt i otvorila se neka prijeteća rupetina. Pozvali su radnike koji su se raširili i počeli popravljati stvari. Među njima je bio i onaj genijalac s fakulteta. Doduše, nisam ga viđao od početka godine, ali mislio sam da se zavukao negdje i po običaju sluša predavanja i uči. Iznenadio sam se vidjevši ga s krampom u ruci kako kopa po stričevoj ulici.
Iznenađenje je bilo veće kad sam mu se javio, jer je i on mene prepoznao i s radošću pozdravio. Rekao je kako se oduševio načinom na koji sam odgovarao onaj najteži ispit prvoga semestra, a još više mojim diskusijama na seminarima.
– Ea.
– Koliko je netko naučio znaš po odgovorima, a koliko je netko pametan znaš po pitanjima. A mudrost se iščitava iz potpitanja.
Grčevito sam nastojao na to postaviti barem neko potpitanje, ali mi nije išlo.
Zato sam konstatirao:
– Ne viđam te na fakultetu.
– Odustao sam od fakulteta.
– Ti?
– Da. Odustao sam od fakulteta. Kako tebi ide?
– Mene nagovaraju da odustanem.
Predložio mi je da odemo na kavu. Sjeli smo i narazgovarali se. Ni tada ni kasnije mi nije rekao zašto je odustao od fakulteta. Ali mi je rekao drugu važnu stvar. Kad sam mu ja spomenuo svoj život sa stricem, on mi je ispričao o svojoj teti iz Kanade. Ta njegova teta ima kuću u Zagrebu u kojoj on živi, ali i jedan stančić u potkrovlju neke zgrade.
– Ako želiš, mogu joj reći da ti ga iznajmi.
Pristao sam i isto popodne sam se odselio od strica u taj tetin stančić u kojemu sam i danas. To se pokazalo i ekonomski veoma mudar potez jer mi je teta iznajmila stan za jedan kanadski dolar mjesečno.
– Ti si pravi Čarobnjak. Čarobnjak iz Ozlja.
– Ne znam čime si šarmirao tetu. Meni je kuću iznajmila za pet dolara.

Oznake: Nenad, Pogovor, 2801-3500

- 20:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

POGOVOR 2101 - 2800

Već sutradan, na Božić, kapetan Milošević me pozvao u Komandu i rekao mi je da sam premješten među intendante i da ću raditi u skladištu.
– Tebi ide matematika pa ima da budeš glavni u magacinima – zaključio je predavši mi ključeve skladišta.
Odveo me je u skladišta hrane što su se nalazila ispod zemlje. Predstavio mi je četvoricu s kojima sam radio. Dugi, dosadni i uplašeni štreber iz Slovenije. Jernej, mirni čovjek koji je planuo samo kad mu, uz ružne riječi što ih se ne želim ponavljati, nisu dopustili da ode doma vidjeti tek rođenu kćer. Boro, čudak koji je u kutiji držao puževe, svoje ljubimce, koje je sve razlikovao i znao po imenima. I Igor. Igor je bio iz Sarajeva, a izgledao je, jadnik, kao moj dvojnik. Cijelo vrijeme su nas oni koji su nas slabije poznavali miješali, a mi smo to uvelike iskorištavali.
Naš posao je bio veoma jednostavan. Sve što je došlo kamionima mi smo istovarili i smjestili po skladištima. Skladišta smo trebali držati uredno i brinuti da bude sve na broju. Imali smo ured i spavaonice uz skladište. I, ono što me posebno veselilo, zahod sa školjkom.
Naš mali svijet je funkcionirao besprijekorno. Jernej i Dugi su šutjeli i radili. Boro je brbljao i radio. Igor nije bio neki radnik, ali je imao žicu za sklapanje poslova pa nam je pribavljao sve što smo poželjeli u zamjenu za koju konzervu. Jednu prostoriju, onu sa sokovima i slatkišima, pretvorio je u salon za tetoviranje i redovito je s nama dijelio novac od najamnine. Naumio je prostoriju s brašnom pretvoriti u kupleraj, ali mi nismo bili suglasni s tim pa je od toga odustao. Ali smo zauzvrat morali pristati da je pretvorimo u privremenu kockarnicu dok se ne smiri gužva nastala u skladištu odjeće, gdje se redovito kockalo.
Jednu večer je Igor doveo nekog tipa, ugurao ga kod mene u ured i rekao mi da mu dam nešto za jesti pa da mu zabranim da više dolazi.
Tako sam upoznao svog prijatelja Nedžada.
Nedžad je bio imam.
– Ne smeta meni kad me ljudi zovu da sam hodža – govorio je Nedžad, a ja ga nikada hodžom nisam nazvao. On je uvijek za mene bio – moj prijatelj Nedžad.
Bio je ramazan i Nedžad je održavao post. Nakon dva dana u kojima ništa nije jeo osim malo kruha, neki Nedžadovi prijatelji su zamolili Igora da mu da nešto jesti da ne crkne od gladi. Igor im je odgovorio neka crkne kad je blesav, ali je sutradan, nakon što su ga cijeli dan salijetali, pristao da ga dovede u skladište. Najprije mu je htio prodati hranu, ali kako je Nedžad bio siromašan kao džamijski miš, a i nije mu padalo na pamet trgovati za hranu, Igor ga je uvalio meni. I ja sam ga hranio cijeli ramazan. Ujutro prije svanuća i navečer nakon smrknuća dolazio bi do mene, ja bih ga nahranio i onda bismo dugo razgovarali.
Jedne od tih ramazanskih večeri me dežurni časnik pozvao da mu donesem neke konzerve. Kad me je vidio rekao je da mu je baš drago da sam došao i da ćemo sada odigrati revanš i da će me ovaj put pobijediti na šahu i vratiti sav novac koji sam mu odnio. Pokušao sam mu objasniti da je igrao s Igorom, a da smo nas dvojica slični pa nas je zato zamijenio, ali pijani oficir se nije dao smesti i počeo je slagati figure na ploči. Što sam ja više odbijao igru to se on više ljutio i na kraju se toliko naljutio da me je strpao u pritvor.
U međuvremenu je Nedžad po svom ramazanskom običaju došao u skladište, ali me nije našao. U uredu je bio samo Boro koji se igrao sa svojim puževima. Boro nam se znao često pridružiti u razgovorima i uživao je slušati Nedžada kako sav zadivljen govori o Bogu i Proroku. Boro mu je htio dati nešto za jelo, ali ključeve od skladišta sam ja ponio sobom i u tom času sam se u pritvoru igrao s njima.
Nemajući što Nedžadu dati za jelo, jer je ono konzervi i pašteta što je bilo u uredu bilo od svinjskoga mesa, Boro je uzeo rešo i zdjelu i skuhao je Nedžadu svoje puževe.

Oznake: Nenad, Pogovor, 2101 - 2800

- 20:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

POGOVOR 1401 - 2100

Ipak, prije Zagreba me je čekala vojska.
Poslalo me u Leskovac. Da postoji Leskovac i u Srbiji doznao sam tek kad me je u Hrvatskom Leskovcu privela policija.
Pravi šok je uslijedio kad me je vojna policija dovela u Leskovac i kad sam morao, u razgovoru sa časnikom zaduženim za sigurnost, objasniti svoje kašnjenje u vojsku. Naime, bezbednjak mi nije vjerovao kad sam mu govorio istinu. Do tada su mi ljudi uvijek vjerovali jer sam uvijek istinu i govorio, a sada se događalo nešto potpuno neobično. Poglavito što mi nije ni dopuštao da odgovaram na njegova pitanja koja nimalo nisu izgledala retorička. Konačno je zaključio da se pravim lud, a oni koji se pred njim prave ludi na kraju propišaju krv.
Onda mi je provjerio podatke ispitujući me osnovne stvari. Već kod datuma rođenja je nastao problem. Rođen sam u rujnu, a on nije znao što je to. Pitao me je koji je to mjesec, a ja sam šutio jer sam mislio da me zeza i postavlja retorička pitanja. Kad sam na vojnoj policiji fakat propišao krv, shvatio sam da se ipak nije šalio. Ali više me ništa nije pitao, nego je zaključio da sam nacionalist i kontrarevolucionar pa me je poslao u nenaoružanu četu u Prištinu.

U toj nenaoružanoj prištinskoj četi, koju su razoružali koji tjedan prije mog dolaska, kad se u Paraćinu dogodilo ono s Kelmendijem, bili su sve sami sumnjivi i opasni likovi: osuđenici kojima se vojska brojila u zatvorsko vrijeme, luđaci za koje su svi osim komisije tvrdili da nisu normalni, dečki koji su rođeni izvan Jugoslavije, ali su bili njeni državljani, pa su ih u vojsci doživljavali kao nepredvidivo indoktrinirane trulim kapitalizmom, nekoliko homoseksualaca i ja.
To što nisam smio imati pušku doživljavao sam kao blagoslov. Nisam morao pucati, igrati se rata niti biti na straži. A i dečki iz čete, osim dakako luđaka, bili su zapravo dragi ljudi.
Oficiri JNA, koji su također po kazni dospjeli u našu četu, maltretirali su nas na dva načina. Prvi je bio neprestani teški fizički rad. Uzeli su nam puške, ali su nam uvalili krampove i lopate u ruke. Nisu nam ih oduzeli čak ni kad je Crnogorac Kankaraš generala koji je zapovijedao vojarnom tako složio lopatom da ovaj više nije mogao upravljati ni sobom, a kamoli vojskom.
Drugi način je to što nam nisu dopuštali da se naspavamo. Neprestano su nas budili, galamili, dizali nakon malo spavanja, tako da smo svi bili u stanju psihičkog rastrojstva, a pogotovo ovi naši luđaci. Malo se situacija smirila kad se jedan Slovenac objesio, ali samo malo.

Nas nisu ni postrojavali kao drugu vojsku. Bili smo priča za sebe. Ulazili smo preko reda na obroke kada nismo bili na terenu, nismo čekali ni red za kino, a nismo se postrojavali niti kada je bio izlazak u grad jer ni jedan od nas nije smio izlaziti. Zato smo se začudili kad su nas jednog popodneva postrojili i doveli pred nas izmučenog čovjeka, mršavog, fizički slomljenog, kojemu su ruke bile vezane običnim konopom. Doveli su ga do stola na kojemu je bila puška i knjiga. Odvezali su ga i zatražili od njega da potpiše preuzimanje puške. Pušku čak nije morao ni dotaknuti. Ispravio se i blago ali odlučno rekao:
– Ne! Odbijam!
Opet su ga vezali i odveli. A komandir čete, nakon što je vojna policija svladala i odvela Crnogorca Kankaraša koji je skočio na stol, zgrabio pušku i krenuo pucati misleći da je puška napunjena, objasnio nam je da je tip koji je odbio zadužiti pušku Jehovin svjedok koji će zbog svoje ludosti do dvadeset sedme godine života trunuti u zatvoru.
Nisam baš suglasan s Jehovinim svjedocima, ali taj čovjek koji je bio spreman trpjeti za svoja uvjerenja me se duboko dojmio i jedan je od rijetkih ljudi koje bih rado opet susreo i upoznao.*

Na sam Badnjak su me poslali u Komandu da prenesem poruku da su šesnaestorica iz naše čete završila što u bolnici što u zatvoru jer su se međusobno pomlatili. Kad je kapetan kojemu sam prenio poruku shvatio da sam u nenaoružanoj četi, a pogotovo kad je doznao razlog zbog kojeg sam završio tamo, obećao mi je da će se pobrinuti za mene i da će mi nekako pomoći.

Oznake: Nenad, Pogovor, 1401-2100

- 13:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2016.

POGOVOR 701 - 1400

U trećem razredu me je Ivan, ali ne ovaj iz Dua DRiN, nego urednik školskog lista, zamolio da mu napišem neki tekst jer mu se neplanirano stvorio višak na stranici lista.
Tog dana na probi Dua DRiN nisam bio koncentriran na sviranje.
– Oprostite, nisam koncentriran na sviranje.
– Kako misliš?
– Ivan me je zamolio da za školski list napišem nešto. A ne znam o čemu bih pisao. Čega god se primim već je o tome pisano.
– Ivane, zašto gnjaviš tekstopisca bezvezarijama?
Ivan je najprije Velikom Vođi objasnio da se ne radi o njemu, nego o Ivanu Štreberu, uredniku školskog lista. A onda je meni dao koristan savjet.
– Možda su do sada ljudi zbilja o svemu pisali. Ali o jednome još nitko nije pisao. Još nitko nije pisao o tvom životu. Piši o sebi. O svom iskustvu, o svojim mislima, o svom životu.
Poslušao sam Ivana i napisao svoju prvu priču. Bio sam ponosan kad je u školskom listu objavljen moj prvi tekst. I moje ime uz naslov "Priča o geniju".
Radost i ponos su trajali samo do sljedećeg sata hrvatskog kad je profesorica rekla da se radije držim pisanja pjesama. A na rastanku, kad smo bili maturanti, rekla je Ivanu Štreberu:
– Ivane, od tebe sam naučila da i najbolji učenici mogu raditi gluposti i da najbolji urednici, poput tebe, dušo, mogu objavljivati gluposti.
Što mu je ravnatelj rekao nakon izlaska tog broja nikada nisam saznao, ali znam da je Ivan izletio iz njegovog ureda plačući. Zaustavio se pokraj mene na hodniku, mahao mi ispruženim kažiprstom pred nosom i nešto govorio, ali ga nisam ništa razumio zbog jecaja.
Tako je objavljen moj prvi tekst. I danas taj primjerak školskoga lista čuvam kao najdragocjenije blago. Kad je to čuo, moj prijatelj Nenad je prokomentirao:
– Zašto ga čuvaš? Pa neće ti to nitko ukrasti.

Kad bih za vrijeme praznika i slobodnih dana iz Splita došao doma, bilo je sve kao u mirnom djetinjstvu. Majka bi nam recitirala tekstove gangi, otac bi pričao priče iz svoje mladosti te iz povijesti sela i otoka, a sestra bi me oduševljavala prepričavanjem zgoda iz svoje srednje škole. Baš sam uživao u ozračju pjesama i priča iz prošlosti i sadašnjosti. Tada sam naučio da književnost mora biti jezgrovita, poticajna i zabavna. Jezgrovita poput majčine gange, poticajna poput očevih priča i zabavna poput sestrinih dogodovština. Teoriju sam usvojio u rodnom domu. Još da mi ju je nekako provesti u praksu.

A praksa nikako nije išla. Nakon onoga s mojom prvom splitskom pjesmom, svi su me počeli nazivati pjesnikom. Priznajem da mi je laskalo. Tek puno godina kasnije mi je Veliki Vođa u afektu otkrio da su mi se zapravo rugali.
Kad je Duo DRiN postao lokalna atrakcija, svi su znali da ja pišem tekstove pa sam se naslušao hvalospjeva na račun tekstova i mene tekstopisca. Priznajem da mi je laskalo. Tek puno godina kasnije mi je Veliki Vođa u afektu otkrio da su mi se zapravo rugali.
A nisu se imali zašto rugati. Jer ono što sam pisao bio je ironijski odmak i žigosanje krivoga smjera kojim je krenula popularna glazba u ono vrijeme. I dandanas, kad me zahvati sjeta ili malodušje, povučem se u sobu i slušam pjesme koje smo snimili. Odmah mi bude lakše i problem koji me je deprimirao ne izgleda mi tako velik niti nerješiv.

Sve lijepo kratko traje pa je tako završilo i moje školovanje u Splitu. U splitskoj gimnaziji sam proveo šest prekrasnih godina svoga života. Šest predivnih godina bio sam Splićanin.
Kad sam napokon maturirao, svi susjedi i cijela rodbina čestitali su mojim roditeljima i predlagali su im da me zaposle kao čuvara plaže u zimskom periodu. Uvjeravali su ih da to odgovara mojim sposobnostima. A ako se pokažem, mogao bih nakon nekoliko godina postati pomoćnik naplatitelja parkinga.
Srećom, moji roditelji su se sjetili mene upitati što bih ja htio.
Znao sam što želim:
– Jo bi iša put Zagreba. Jo bi studiro.
Dugo su me gledali u tišini pitajući se šalim li se ili sam ozbiljan. Bogu hvala, otac mi je bio veoma duhovit čovjek i volio je šalu pa je na to odgovorio:
– A ti poj. Nuj pa ćemo vidit.
I tako sam sa svoga rodnoga otoka Hvara došao studirati u Zagreb.

Oznake: Nenad, Predgovor, 701 - 1400

- 07:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2016.

POGOVOR 1 - 700

Moja majka je Imoćanka, a otac Hvaranin.
Kad je to čula profesorica koja mi je predavala u splitskoj gimnaziji, rekla je da sam sretnik jer sam u sebi ujedinio imotsku mudrost i hvarsku profinjenost. Kasnije smo se malo bolje upoznali pa to više nikada nije spomenula.
Zapravo, na zadnjem satu, kad smo se rastajali, rekla nam je nekoliko mudrih misli koje bi nas trebale pratiti u životu. Iskreno govoreći, ne znam o čemu je govorila jer sam na tom satu pokušavao napisati tekst koji će Duo DRiN pjevati na kraju škole. Ali pamtim da je potom poimence prozvala svakoga od nas. Prozvana osoba bi ustala, a profesorica je rekla što je ona tijekom zajedničkog rada naučila od te osobe. Meni se zahvalila na tome što je od mene naučila da nikoga ne treba suditi unaprijed, prije nego li se osoba upozna.
No svakako, bez obzira na moju nekadašnju profesoricu i sva druga poniženja, to što mi je majka Imoćanka, a otac Hvaranin i dalje smatram dobitnom kombinacijom. Isto kao što smatram dobitnom kombinacijom činjenicu da sam djetinjstvo proveo na Hvaru, dječaštvo u Splitu, a mladost u Zagrebu. Imati takvu sreću, a ne biti kreativac, možda ne bi bio grijeh, ali bi bila sramota.

Najprije sam počeo pisati pjesme. Pogotovo kad sam došao u Split. Sjećam se svoje velike, monumentalne poeme "Žal za hvarskim žalom". Tako sam bio ponosan što je baš meni dano da ju napišem.
Jedan od profesora ju je slučajno vidio i rekao da je obavezno mora pokazati u zbornici. Ne znam točno kako ju je predstavio ostalim profesorima, ali znam da su oni nakon toga iz zbornice izlazili suznih očiju i držeći se za trbuhe što su ih zaboljeli od tolikog smijanja. Jedino se profesorica iz hrvatskog nije smijala. Ona je, kad je sljedeći put došla na sat, rekla:
– Ako među vama ima još koji kreten koji misli da se može tek tako pisati pjesme, neka zna da je za dobru književnost potrebno zadovoljiti tri uvjeta. Osoba treba biti talentirana, treba biti načitana i treba imati bogato životno iskustvo. Za vas druge pretpostavljam da ne zadovoljavate sva tri uvjeta, a za jednoga sam potpuno sigurna.
Žal za hvarskim žalom, u kojemu sam se osjećao sigurno i ljubljeno, još se više povećao. Tako da sam poželio vratiti se na Hvar.
– Kako misliš? – Upita me drug iz razreda i potom mi predloži da potražim drugo mišljenje.
Dogovorio je susret s poznatim književnikom. Već dugo je taj čovjek mrtav, a i kad sam s njim razgovarao bilo je očito da neće dugo. Svejedno je rekao, pročitavši moj "Žal za hvarskim žalom", da se u životu nije tako nasmijao i da sam mu uljepšao starost. Duboku starost. A onda je duboko uzdahnuo i pokazao mi rukom da se približim uzglavlju postelje na kojoj je domalo umro pa šapnuo urotnički:
– Predlažem ti da uzmeš ukrasni konac i njime omotaš pjesmu.
– Zašto?
– Da ti konac djelo krasi…
Bio sam tom čovjeku na sprovodu i s gnušanjem slušao kako su se prenemagali oko književnikovih posljednjih riječi pronalazeći simboliku i dublju poruku u njegovoj izjavi da konac djelo krasi.

– Odustajem od pisanja. – rekoh nešto kasnije razrednom drugu sjedeći na Rivi.
– Kako misliš?
– Svi mi se rugaju i govore da pjesma ništa ne valja.
– Čovječanstvo nikada nije shvaćalo genije.
– Misliš da je pjesma genijalna? – Upitah ga zaneseno.
– Ma ne. Ne odnosi se to na tebe. Tvoja pjesma je bezvezarija.
– Kako misliš?
– Tako. Ništa ne valja. Ali…
– Ali? – Ponadah se.
– Ali se bar rimuje. Tu je tvoja šansa. Kairos.
Priznajem da mi je znatiželja potisnula žal. A moj drug je počeo govoriti kako želi osnovati vokalnoinstrumentalni sastav i da mu treba tekstopisac. On će skladati.
– Glavno je da se rimuje.
Htio sam se narugati njegovom prijedlogu pa sam ironično improvizirao par stihova.
– Može li ovo: Ja sam tiho plakao ostavljen od svih i zaludu čekao kad ćeš doći ti?
Očekivao sam da će reći da je bezvezarija i da će odustati od svega, ali on je bio oduševljen. Sutra je u školi otpjevao taj tekst.
– Eto, refren imamo. Sad samo namelji par kitica teksta.
On je od nameljenog sastavio prvu popijevku Dua DRiN.
Kasnije su se u bendu Velikom Vođi i meni pridružili Marko, Ivan i Jozo.

Oznake: Nenad, Predgovor, 1-700

- 16:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.01.2016.

365. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN FILOZOFIJE PA, NE SHVAĆAJUĆI ZAŠTO KOD NAS FILOZOFIRANJE JOŠ UVIJEK IMA NEGATIVAN PRIZVUK, ODLUČUJEM DA MI SE NE DA FILOZOFIRATI O TOME…

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom kod majke u bolnici pa da navratimo do njih malo kasnije.
Pa smo došli kod njih kasnije.
– Krasno ste preuredili stan. Sad se vidi da tu žive ljudi.
Sjeli smo na balkon.
– Kako ti je majka, Nenade?
– Danas uopće nije suvislo razgovarala. Čini mi se da kopni. Polako, ali nepovratno gasne. Ali htjeli smo da ona prva čuje novost. A nakon nje vama govorimo. Tako da ste vi zapravo prvi, premda ste drugi jer ona koja je prva ni ne zna da je bila prva.
– Da, da…
– O čemu se radi?
– Trudna sam. Trudni smo.
Ana i Dobra i Mudra Ravnateljica su otišle u boravak razgovarati o trudnoći, a Nenad i ja smo ostali na balkonu.
– Dobit ćete malog Nenadića?
– Ili Nenadicu malu.
– Čovjek ne zna bi li se radovao ili…
– I ja sam u šoku. Zamisli, moje dijete će rasti ovdje gdje sam ja rastao.
– Imat će nekog prijatelja Zdeslava s kojim će razmjenjivati sličice nogometaša.
– Možda će i on imati nekog prijatelja Hvaranina.
– I nadam se da će sličiti na mamu.
– I ja se tome nadam.
Zašutjeli smo na trenutak zagledani u horizont.
– Dok sam danas bio kod mame sjedio sam pokraj njenog kreveta i razmišljao o životu i smrti. Razmišljao sam o smislu života.
– O smislu života? Koji je, Nenade, smisao života?
– Ovisi.
– O čemu ovisi?
– Ovisi o tome ima li Boga. Ako nema Boga, onda je odgovor na to pitanje jednostavan. A ako ima Boga, onda je još jednostavniji.

Oznake: Nenad, filozofija, smisao života

- 10:45 - Komentari (90) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2016.

364. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN MLADIH PA, ZNAJUĆI DA MLADOST NIJE KRONOLOŠKA, NEGO PSIHIČKA KATEGORIJA, NASTOJIM UM I DUH ODRŽATI MLADIMA...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su već u VVB-u jer su trebali nešto ranije pripremiti pa da odmah dođemo tamo.
Nenad je u VVB-u organizirao tulum.
Kad smo došli tamo neki su već došli, a neki su naišli kasnije.
Svi likovi iz priča o Nenadu su bili u VVB-u.
Bio je to dobar tulum.
U neko doba sam se povukao i sjeo za naš stol. Čak i sada je bio prazan.
Domalo je do mene sjela Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Osamio si se?
– Ne volim gužve. Jedva čekam onaj dio kada dernek utihne i dođe do kraja…
– I kada ostane da pjeva samo prava raja?
– Gledam sve ove ljude, njihove živote, njihove sudbine. Gledam svu tu zapetljanost njihovih odnosa, radosti i nada, žalosti i tjeskoba…
– I što je zaključila moja mudra glavica?
– Pao mi je otac na pamet. Kad me je vodio na ribe. Kada bismo lovili na parangal. Sjećam se s koliko strpljenja je otpetljavao zapetljane niti. Ma koliko nešto izgledalo zapetljano, sve može izaći na dobro.
– Ti si moje malo zapetljano dijete. Nadam se da nikada nećeš odrasti.
– Ne planiram. Ostat ću mlad. Ovaj trenutak, ovaj sad neka bude vječnost.
Zagrlila me je. Zaboravio sam na prostor i vrijeme.
– Ti si moj mali zanesenjak. Moj slatki sanjar.
– Ne zanosim se bajkama, ne sanjam o carstvima i znam da prolazi sve, al u srcu nešto ostaje. I imam vjeru u ljude. I imam vjeru u nas. I kad si pokraj mene ti znam da mogu napraviti sve.
Poljubila me je.
– Volim te.
– I ja volim tebe.

Ostat ću mlad

Oznake: Nenad, Mladi, parangal

- 10:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2016.

363. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN SPAVANJA PA, BUDEĆI SE, ZAHVALAN SAM NA PRUŽENOJ PRIGODI JOŠ JEDNOGA DANA...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom otišao na vikend da se malo odmore i naspavaju.
– I mislio sam, mangupčići moji, da se nećete dizati iz kreveta.
– I ne bismo da se ne moram vratiti u Zagreb da bih otišao u Križevce.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Zaboravio sam da bih ovaj vikend u Hrvatskom domu u Križevcima trebao sudjelovati na pedagoškom skupu.
– Bude se to održalo i bez tebe.
– Ali ja sam jedan od govornika.
– Kako si to mogao zaboraviti?
– Zašto me to svi pitaju?
– A jesi li bar spremio predavanje?
– Nije predavanje. Nego svjedočanstvo rada na satu razrednog odjela.
– Pa jesi li to spremio?
– Naravno.
– A znaju li oni kako izgledaš?
– Mislim da ne znaju. Zašto pitaš?
– Pošalji ti meni na mail to što imaš reći pa ćemo tvoja Dobra i Mudra Ravnateljica i ja na izlet u Križevce. A usput ću i malo govoriti pred ljudima.
– Misliš da ćeš moći?
– Ako nisam sposoban tebe zamijeniti, onda fakat, Nenade, nisam sposoban ni za što.
Sutradan, u subotu popodne, čitao sam ono što mi je Nenad poslao mailom:
Drago mi je da ovo govorim u Križevcima jer je sve i počelo u Križevcima. Zapravo u vlaku što je vozio iz Križevaca prema Zagrebu. Tada sam prvi put čuo pjesmicu o kojoj vam mislim govoriti i koju redovito, sa svakom generacijom učenika, pjevam na nekom od satova razrednoga odjeljenja. Ne znam tko je napisao tekst ni glazbu. Pjesma je sastavljena od samo dvije rečenice. Prva glasi: Skočila muka na zid, a druga: Što će ta muha bez trbuha?. Jednostavna melodija čini ove rečenice pijevnima i lako pamtljivima.
Zanimljivost je ovih rečenica da se svaki sljedeći put, namjesto svih samoglasnika, pjeva samo jedan od njih. Pa kada se koristi samo prvi samoglasnik tekst popijevke zvuči: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Nakon svih samoglasnika, otpjevamo ova dva stiha koristeći samo suglasnik r, a potom još jednom sa svim samoglasnicima. Pritom se ugodno zabavimo, zdravo nasmijemo i opustimo.
Učenicima potom napomenem da je ova popijevka poput života. Sastavljena je od jedne izjavne i od jedne upitne rečenice. Svatko od nas se na taj način ponaša u životu. Neprestano ili nešto izjavljujemo ili (se) o nečemu pitamo. Rečenica nije duboka mudrost i nikada neće poslužiti kao moto ili misao vodilja, ali je veoma ugodna i može nas učiniti sretnijima.
Ljepotu i milozvučnost ovim rečenicama daje ispravna upotreba samoglasnika. Stoga, ako ćemo ove dvije rečenice shvatiti kao život, samoglasnike možemo razumjeti kao bitne i nosive stvari u životu.
A shvaćamo kao aktivnost, odnosno rad.
E bi bila edukacija, odnosno stjecanje znanja.
I bi predstavljalo igru.
O označava odmor.
U je molitva. Ali ne molitva kojoj pribjegavamo samo kada nam je teško, nego ustrajna molitva.
Osim samoglasnika postoji i jedan suglasnik koji ponekad preuzima službu samoglasnika. R zato predstavlja nešto što je sporedno, ali je ponekad bitno. R predstavlja ravnodušnost prema površnim, zaglupljujućim i nevažnim stvarima.
Ljepotu života omogućava pravilna upotreba samoglasnika, odnosno nosivih životnih stvari. Ali moramo paziti da nam se život ne svede samo na jednu od tih stvari jer smo onda nerazumljivi i tragikomični.
Oni koji su radoholičari i ništa ne vide osim karijere i svoga posla, slični su stihu: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Jednako nerazumljivi i čudni su oni koji svoj život podrede učenju: Skečele mehe ne zed. Šte će te mehe bez tebehe? Potrebno je ne zaboraviti dijete u sebi i igrati se, ali nam se život ne smije pretvoriti u površnu igrariju jer ćemo onda zvučati kao: Skičili mihi ni zid. Šti ći ti mihi biz tibihi? Opasnost je ako pomislimo da smo snažni i da možemo sve. Potrebno se redovito odmarati, ali ne smijemo život pretvoriti u lijeno dangubljenje jer će nam biti isprazan poput: Skočolo moho no zod. Što ćo to moho boz toboho? Nije dobro ni ako nam se život svede isključivo na moljenje ili verglanje molitava. Takvi ljudi zvuče poput: Skučulu muhu nu zud. Štu ću tu muhu buz tubuhu? Ipak, najtragičnije je ako postanemo ravnodušni prema svemu i nezainteresirani za bilo što. Ako postanemo bezvoljni i zdvojni. Tada je naš život doveden do neprepoznatljivosti poput: Skrčrlr mrhr nr zrd. Štr ćr tr mrhr brz trbrhr?
Zato, ako želimo biti sretni u životu, trebamo svakodnevno raditi sve od navedenoga. Nikada ne smijemo prestati raditi i biti kreativni. Pozvani smo svojim radom blagosloviti ovaj svijet i učiniti ga boljim mjestom za život. Pozvani smo prepoznati svoje talente i darovati ih drugima.
Nikada ne smijemo pomisliti da sve znamo ili da smo dovoljno naučili. Potrebno je cijeloživotno učenje i napredovanje u spoznaji i mudrosti. Ali, nipošto to napredovanje ne smije biti za račun drugih bitnih životnih stvari i potrebno je podjednako napredovati i u drugim aspektima života.
Nikada ne smijemo pomisliti da smo preodrasli ili preozbiljni za igru. Igra je hvalospjev životu. Pritom se misli na igru koja ljude spaja i oplemenjuje, a ne na kojekakve igrarije ili igrice.
Nikada ne smijemo pomisliti niti da smo dovoljno snažni da možemo izdržati više od svojih mogućnosti. Naše tijelo se umara i troši i potrebno mu je omogućiti dovoljno vremena i uvjeta da se kvalitetno okrijepi za nastavak života.
Nikada ne smijemo biti oholi i preuzetno misliti da išta možemo bez Boga i njegove milosti. Stoga je potrebno svakodnevno moliti. Prvenstveno molitvu zahvaljivanja, a tek eventualno molitvu prošnje. Molitva nas oplemenjuje i stavlja u ispravan odnos i prema Bogu i prema sebi i prema bližnjemu i prema cijelome stvorenome svijetu.
I konačno, nikada i nipošto se ne smijemo prepustiti nezainteresiranoj ravnodušnosti za radosti i nade, žalosti i tjeskobe svakog pojedinoga čovjeka našega vremena. Ali smo itekako dužni poraditi na vlastitoj mentalnoj higijeni i ne baviti se onim što opterećuje dušu i misli.
Nakon toga još jednom gromoglasno otpjevamo popijevku o muhi na zidu, što nekome može zvučati djetinjasta i jednostavna, ali mi znamo da je duboka i puna životne mudrosti. I pjevajući odlučujemo da ćemo svoj život učiniti ljepšim tako da svakodnevno malo radimo, malo učimo, malo se igramo, malo se odmaramo, malo ustrajno molimo i malo budemo ravnodušni prema svemu onome što je nebitno i banalno.

Oznake: Nenad, spavanje, Muha na zidu

- 11:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se