azhdaja

srijeda, 18.06.2008.

Opet snovi

Jesi li ikad sanjao vlastitu smrt?

Ja nisam, meni je to nezamislivo jer sve sanjam iz prvog lica. Pa kako onda sanjati vlastitu smrt? Je li se uopće moguće probuditi nakon toga (jer umro si, zar ne?) i što, kako, do kojeg trenutka sanjaš? I sve do onog trenutka do kojeg sanjaš, to zapravo znači da si svjestan i da možetš prepričati, a onda zapravo i nisi sanjao smrt, zar ne?
Ljudi je sanjaju, ipak... Jednom mi je jedan lik pričao da je čak sanjao kako se vidi na podu, mrtvog, a kamera radi zoom-out.

Ja sanjam, ako što rekoh, iz prvog lica. Bilo bi zanimljivo malo ispitati ljude o tome i onda po njihovu ponašanju zaključiti sanjaju li češće iz prvog lica egoisti, ili altruisti. Ovako, na prvu loptu, uvijek bih rekla da su egoisti u pitanju, ali onda, s druge strane, ako egoist više gleda sebe nego druge, valjda bi i u snovima trebao – gledati sebe... A kad sanjaš iz prvog lica, onda, bome, više vidiš druge...

Opet, s druge strane, sudeći po meni, ako sanjaš iz prvog lica, ne možeš sanjati vlastitu smrt pa to vjerojatno znači da i ne razmišljaš o njoj. Bolje rečeno, vjerojatno i ne želiš razmišljati, što te opet čini lagano egoističnim... "Ja,ja,ja... ja neću i ne želim umrijeti..."

Smrt je čudna stvar. Smrt zaprvo uopće nije stvar, nije opipljiva, a svi je opet nekako opipljivo doživljavaju. „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivom hrve“, rekao je jedan veći od mene... Njega je satrala mladog. Jadan. Danas sam se malo usrala, zato ovo pišem. Znam da je riječ samo o slučajnosti, ali jednu moju znanicu lani je žena, bezveze, jer joj nije htjela učiniti uslugu (čitaj – nije joj htjela pomoći preko veze na štetu drugih) rekla: „E, pa ti dogodine ovdje nećeš sjediti!“. I mi se svi nasmijali, slatko, o Bože kako ju je proklela, a žena sad fakat tamo ne sjedi. Bolesna, teško. Tek sam danas to povezala i nije mi bilo baš simpatično.

Ali kako ne vjerujem u zagrobni život, bilo bi stvarno smiješno vjerovati u kletve.

Vjerujem, zapravo, samo u ljude i da se komadić ljudskog dobra uvijek može otkinuti, a da se ne zakine čovjeka, već samo da se taj komadić njegove dobrote nekako mumificira i pretvori u vječnost. Šimića je smrt mladog satrla, ali nije satrla njegove riječi. One žive.

Nedavno mi frend iz Irske pokazao par fotografija pa između ostalih i iz nekog zatvora. Čuvaju cigare nekog zatvorenika, koji je, pretpostavljam, mrtav. Možda uopće nije bio osuđen nasmrt, ali ja, prpošna kako već jesam, zamislih da je bio osuđen nasmrt pa od silne tuge nije ni cigaru zapalio. Onda se neka dobra čistačica smilila i sačuvala cijelu tabakeru njegovih preostalih cigara. I sad je tamo. Godinama nakon njegova odlaska, one i dalje žive. Istina je da one možda nisu ono gore spomenuto „dobro“, prije su, zapravo, „zlo“, ali su na neki način mumificirale komadić dobra od tog zatočenika, sačuvale ga za vječnost.

Nikad ne sanjam vlastitu smrt, ali sanjala sam tuđu. I da čuvam pramen, jako dugačak pramen tvoje duge kose, kao mumifikaciju dobrote koja za mene nikad nije zaživjela. Ali nisi mrtav, srećom, pa ta tvoja dobrota živi bar za nekog drugog.

--lydia

- 15:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #