azhdaja

četvrtak, 22.05.2008.

NPD, iliti rečeno mi je da me ne vole više jer ne pišem, na što sam se nemalo iznenadila

„Tata!“
„Reci, sine.“
„Opet sam spalio živu mačku.“
„Opet, sine? A, jebemu ronca... Nije mi to drago. Stalno nešto pališ okolo. Još će mene neko u bajbuk poslat... Ništa, ajmo malo kod psihologa.“
Evo, ovo je jedan ja mislim već sad, a kroz koju godinu sigurno, dobar primjer mogućeg dijaloga u Hrvatskoj. Tada će tate već biti dovoljno osviješteni po pitanju komunikacije s djecom pa će im sinovi dolaziti otvoreno s problemom. Ili nekad, npr. kad spale živu mačku, s pizdarijom koju su napravili, a nekad, kao npr. kad kažu da su spalili lokalno groblje i četri pijanca zaspala u njemu, s pizdarijom stoljeća koju su napravili. Što i nije loše, bolje da pričaju o sranjima, ali ne, kako se to uvriježeno misli, da bi si olakšali dušu, već (ako se mene pita) da bi olakšali posao policiji kad se radi o potrazi za delikventima koji su spalili lokalno groblje i četiri pijanca zaspala u njemu. E, a tate, educirani kakvi će već biti, naučili su da se u takvim situacijama klinca vodi kod psihologa. On, ili ona, malo će zurit u klinca, postavit mu par pitanja u vezi tuširanja, piškenja u krevet, snova i mjesta gdje je odrastao. Kako se radi o razdoblju za par godina, klinac najvjerojatnije neće biti negdje moje dobi, ustvari neće biti ni blizu pa se neće, poput mene, u svemu moći izvlačiti na to da je pet godina proveo u progonstvu, tj. nitko mu, kao meni, neće dijagnosticirati PTSP, ali vjerujem da će se za potrebe tadašnje, odnosno buduće psihodijagnostike izmisliti termin PPS – post pitiespijevski sindorm, od kojega će nužno patiti djeca iz krajeva u kojima je nekad vladao PTSP, ali sad, kad više ne vlada, i dalje osjećamo posljedice. Ili nam je zapravo ponestalo izlika pa smo sad izmislili nove. I uopće ne mislim da je ovo nemoguće, jer već danas slušam kako od PTSP-a ne patimo nužno samo moji zemljaci i ja (a ne patimo ni mi, čisto da razjasnim, ali ako se to nama pripiše još i nekako...), nego i sva djeca Hrvatske koja su živjela u to doba, u miru i blagostanju, ali su tu i tamo bili duboko potreseni sličicom djevojčice iz Vukovara koja je obišla svijet. Kako onda ne očekivati da će možda moj nećak za koju godinicu patiti od sindroma izazvanog time što mu je tata iz stotrinaeste šibenske sto posto morao izaći lud u glavu pa se sad to na njega, jadnog, malog i kukavnog odražava, te on ide po zagrebačkim Srednjacima i istraumatizirano reve od žalosti i pali žive mačke...
Opće je poznato kako ljudi sve na svijetu što je grozno i odvratno i za što bi najviše voljeli da nije ljudsko - što iz praktičnih razloga, što iz srama koji osjećamo naspram žirafe dok joj pokušavamo objasniti kako mi defakto imamo razvijeniju svijest od nje – vole nazvati psihičkim poremećajem. Ne kažem da u nekim slučajevima to i nije točno pa se netko, istraumatiziran ratom, voli iskaljivati na mačkama, ili netko koga je tata dirao po nezgodnim mjestima dok je bio malen sad osjeća krivnju pa misli da i ne zna ništa drugo dobro raditi osim kurvanja, ali nekako sam sklona vjerovati da se ovdje ipak radi o posebnim slučajevima, čiju važnost ne umanjujem i ne kažem da ih je malo. No zapravo mislim da se većinom ljudi trude stvari okarakterizirati kao medicinski problem samo zato što im je to lakše nego npr. nekom zviznut metak u čelo jer je silovao i ubio pola sela, a u današnje vrijeme, kad bi DNA kromatografija mogla dosta dobro služiti kako se ne bi krivog porpucalo, mi se njome ipak ne služimo. Nego trabunjamo, je li, kao što je i meni lakše trabunjati u ovome postu, do li poduzeti nešto konkretno. Recimo po pitanju sljedećeg.
Jedna moja poznanica imala je izrazitih problema s dečkom, i to takvih da ju je verbalno maltretirao kad god se s nečim ne bi složila, tipa s bojom njegovih novoofarbanih zidova, a jednom ju je i svojski isprepucao zbog toga. Naravno, nakon toga više nisu bili zajedno, a ona je malo proguglala i zaključila kako dečko, jadan, boluje od NPD-a, ili narcisstic personality disorder, tj. narcističkog poremećaja ličnosti. Između ostalog, tj., uz simptome, navodi i kako je spomenuti poremećaj dosta teško klasificirati u usporedbi s dosad poznatim poremećajima, a kao simpotme navodi agresivnost, duboku potrebu za pažnjom i divljenjem te nedostatak empatije. Možete provjeriti na Wikipediji, da sad ne nabrajam sve, ali zapravo mislim da se ovdje ne radi o bolesti, ili se možda radi, ali ne vidim čemu dijagnostika i čemu pokušaji da se to izliječi. Osoba nije narcistična. Moj pokojni did rekao bi da je đubre i koliko god ja bila suvremenija od svog dida, složila bih se s njim. Koga uopće briga je li on bolestan, ili nije? A kako se navedeni poremećaj ne može baš lijepo klasificirati, ima nekih iznimaka, manifestira se na razne načine, ne sliči ni na što do sada otkriveno, blabla... – ding!? Ne znači li to možda da i nije riječ o bolesti, nego je osoba jednostavno – zla? Ako li je, pak, ipak riječ o bolesti, kako naći lijek za nju kad ne znamo baš ni zašto dolazi do nje? Ja bi je liječila zatvorom, ili nekim sličnim kaznama, ovisno o slučaju. Ako tip premlati curu, recimo da neko teško lomljenje svake kosti u njegovim udovima dosta dobro pokriva štetu. Znam da ni tumorima još nije nađen ni uzrok, ni način, ali kad imaš tumor, ne štetiš baš nekom drugom, nije da ih išta boli ili da si ih ikako povrijedio time što si bolestan (osim time što ti žele dobro pa im je sad žao da te boli).
Ljudi su đubrad. Klinci koji pale mačke vrlo vjerojatno nemaju nekih teških trauma, a ako su stvarno u djetinjoj dobi vidjeli nešto grozno pa to sad liječe paljenjem mačaka, ok, možemo ih liječit, ali jedna preventivna triska putem do psihologa neće pokvariti svu njegovu dijagnozu. A narcističnog dečka ne bih ni pokušala liječiti nikako drugo nego metodom istjerivanja đavla. Možda da ga zamolimo za manifestaciju onog hoda niza stube kod djevojčice iz egzorcista?
Ajde, miško, evo ti svih petnaest skalina u mojoj kući pa se kotrljaj... Nu, pade! A jebemu ronca... Nije mi to drago... Izgleda da moramo opet. Pa ako se nakon kojih mjesec dana opet ponovi ista situacija, onda ću poželjet da osobno budem egzekutor.
Moje selo je u Hrvatskoj među prvima dobilo struju pa šteta da se ne troši u božje svrhe povremeno...

--lydia

- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #