azhdaja

petak, 29.02.2008.

Which common stereotype do YOU fit in?

(tijekom jučerašnjeg predavanja na kolegiju Portuguęs de negócios, ili Poslovni portugalski jezik)

Prof: I, o čemu govori članak u cjelini?
Netko: O Hrvatskoj.
Prof: Da, ali o čemu? O turizmu u Hrvatskoj?
Netko: Nazivaju nas novom Azurnom obalom, haha...
Prof: Da, zašto ti je to smiješno?
Netko: Pa mislim... nismo baš tako super...
Prof: Jesi bio kad na Azurnoj obali?
Netko:...ne..., ali, na tv-u...
Ja: ...je prikazano ljepše... Kako i Hrvatska na tv-u sigurno izgleda ljepša nego što jest. Ne znam dovoljno o Azurnoj obali da bih je hvalila ili pljuvala, kao ni ti vjerojatno.
Netko: Vi Dalmatinci ste tako ponosni na naše more, kao da je ne znam što...
Prof: Ok, debatu možemo neki drugi put napraviti. Ali, da li članak govori samo o turizmu?
Netko: Ne.
Prof: O čemu još?
Netko: O povijesti. Npr. o tome kako je Marco Polo bio Hrvat, iako nema dokaza za to.
Ja: Pa teško se stvari iz 15 stoljeća mogu dokazati, čak i uz pomoć dokumenata jer nisu baš vjerodostojni. Tko zna je li bio Hrvat... pretpostavlja se da je... Zašto se ne hvaliti tim ako se Talijani mogu kućom Romea i Julije koji nisu ni postojali...
Netko: Vi kroatisti uvijek s tim nekim primjerima kojih se ostali ne sjete jer imaju život...
Prof: Dobrooo! O čemu još članak govori?
Netko: O ratu.
Prof: U kojem kontekstu?
Netko: Kad spomene Dubrovnik. Mislim da je to zapravo nepotrebno.
Prof: ???
Cijela dvorana: ?????????
Prof: Zašto?
Netko: Pa nije potrebno. Odmah na početku spomene rat, a kasnije kod Dubrovnika baš ide u detalje. Nije privlačno.
Ja: Ali je istinito.
Netko: Pa nitko ne traži da lažu, ali ovako...
Ja: Što? Pa bitno je za Dubrovnik, čak i u smislu hvaljenja. Ti nisi ponosna na to što se uspio obnoviti zapravo jako brzo nakon rata?
Netko: Pa trebamo biti ponosni, ali... ovo kako ona piše odaje dojam da je Hrvatska još uvijek opasno mjesto za ljetovanje.
Ja: Molim? Po čemu to zaključuješ, da bi se mogao dobiti takav dojam?
Netko: Pa po tome što je nabrijan mržnjom tekst!
Ja: Ma nije uopće, iznosi činjenice. Osim toga, ako netko nakon rečenice „Sada, desetak godina nakon završetka rata, Hrvatska više nije opasno mjesto, već suprotno – raj prepun turističkih blagodati“ zaključuje da je opasno mejsto, onda možda za njega i je opasna zemlja, ali ne zbog rata, nego jer mu je opasno da bilo gdje iziđe iz kuće, na cijelom svijetu jer vrlo vjerojatno ne zna prijeći cestu sam!
Netko: Vi ljudi iz Dalmatinske Zagore stvarno patite od PTSP-a...

--lydia

- 12:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

Nikom upućeno, samo da naglasim

...i tako, krenem ja dalje cestom, ostavljajući za sobom još jednog poznanika i plutajući uzvik „moramo na kavu“. A kako nisam na njega niako reagirala, on je, istina – nečujno, nastavio odjekivati u međuprostoru.
Volim stvari promatrati kroz lingvističku prizmu, a volim se povremeno i prosrat (ma šta povremeno – svevremeno!) pa mi je tako u ovoj situaciji pala na pamet jedna zanimljiva pjesnička slika; neke riječi/iskazi nikad ne dožive svoju puninu, ne dobiju smisao... Kao da otplutaju i onda kad naiđu na otpor, plesnu to na što su naišle i dvije su mogućnosti onoga što se može dogoditi: a)plesnu o stablo/bilo što što se ne služi jezikom, dakle bilo što što nije čovjek i rasprsnu se te samim time više ne postoje niti kao plutajući iskazi, a mi nikad i ne saznamo da su postojali, b)plesnu o čovjeka i smatraju se ili inspiracijom (kao ovi besmisli koje ja rigam tu po blogu pa mislim da sam naročito kreativna), ili postaju poštapalice. Tako, npr. izraz „bogte“ nije nikad imao smisla jer je zapravo riječ o nedovršenoj psovci, kletvi, a možda i (manje vjerojatno) molitvi, ali je jednom zalutao u Slavonski Brod ili okolicu, plesnuo nekog čiču i postao poštapalicom, izrazom koji umećemo tamo gdje je komodno mogao doći razmak, točka, zarez, kojabilo interpunkcija ili uzdah...
Nešto slično vjerojatno je bilo i sa „jebote“, koja je potpuno izgubila status psovke, a i „čovječe“ je malo glupavo, kad bolje razmislim... Možemo se početi u razgovoru zazivati i sa „sisavče“, „kralježnjače“, „dvonožni stvore“, ali nema smisla, kao ni „čovječe“. Dobro, „dvonožni stvore“ vjerojatno nije u upotrebi i malo zbog nezgrapnosti, ali „sisavče“ je vrlo vjerojatno plesnulo o Cibonin toranj – zaklela bih se da je neki biser i to rekao.
No jedan od ponajmržih mi iskaza za koje mi je osobito žao da nisu plesnuli o koješta, već baš o dvonožnog stvora, je „moramo na kavu“. Naravno, taj iskaz nekad ima smisla, isto kao što i „čovječe“ teoretski može imati smisla, primjerice u filmu „Planet majmuna“, ili na karnevalu gdje su svi maskirani u različita bića te je samo jedno maskirano u čovjeka, ali u svakodnevnim, čestim situacijama nema smisla. Tako i „moramo na kavu“ stvarno zadržava svoj puni smisao kad je upućen osobi s kojom se stvarno želi popiti tu kavu, ili ne, ali je to iz nekog razloga stvarno neophodno. Ali kad na kraju dana stanem i razmislim koliko je ljudi taj dan izrazilo želju da sa mnom popije kavu, onda se stvarno pitam kako to da se ja ikad osjećam usamljeno, a barem u vrijeme ispitnih rokova se dogodilo da nemam s kim izići vani, ne samo ove godine, nego i ranije, kad je također mnogo ljudi sa mnom imalo jaku želju piti kavu. S druge strane, ako glagol „morati“ promatram ne kao izraz želje, već kao izraz obveze, onda me debelo čudi da kad pucnem prstima i kažem „Chris Meloni, gol, u mom krevetu, sad!!!“, ne pojavi se horda ljudi koja sluša mene, groznog diktatora, i donosi mi Kellera u svom njegovu sjaju, pa da onda ti isti ljudi osjećaju obvezu da mi se ulizuju pijući kave sa mnom, kako bi ih jednog dana eventualno poštedjela smrtne kazne, ili doživotnog zatvora...
Zaključak je, dakle, da Zemljani rečenicu „moramo na kavu“ očito izgovaraju po dobroj staroj primjedbi Douglasa Adamsa, a ta ja – da im usta ne bi srasla. Mene, kao Zemljanina od posebne vrste (koja se, kako rekoh, voli isprsit bespotrebnim izjavama, ali barem ne prisiljava druge na nervozno razmišljanje o istinitosi izrečenoga) taj iskaz ljuti. Jer ako nešto ne volim (zapravo, puno toga ne volim, ali za potrebe posta, neka ovo bude rečenica koja će, nadam se, plesnuti o Boćarski dom), onda je to odrađivanje kava. Ako se meni s nekim kava pije, onda je to zato što mi je ta osoba zanimljiva, pretpostavljam i da sam ja njoj, a ako nisam, da će bit dovoljno fer pa me odjebat, a ne odrađivat kave.
Nadalje, toj hipotetskoj osobi uopće ne moram reć kako „moramo“ na kavu jer će se ta kava ionako nametnuti sama od sebe i neće biti potrebno naglašavati da je moramo popiti. I zbog toga mi je stvarno ružno što kad krenem pretpostavljati da je netko to ispljunuo kao potencijalni plutajući iskaz, ispostavi se da taj netko ima drugačiju logiku od moje i stvarno mu se pije kava i to je bila jedna od situacija kad ovaj iskaz ima smisla, a kad ja pretpostavim da se toj osobi možda jako, jako pije kava, onda ispadne da sam sve one silne kave koje su mi se stvarno pile prolongirala totalno bezveze jer se dotičnoj osobi kava sa mnom ili ne pije pa je neće popiti, ili ima vremena na bacanje pa će je popiti, makar i bez tema za razgovor, a u oba slučaja je postigla svoj cilj – da joj usta ne srastu.

Zašto sam sad ovo napisala – jer sam danas izignorirala jednu kavu za koju sam se trebala javiti pa me sad peče savjest. S druge strane, nekako sam ipak sklona vjerovati da kako god ja altruistično razmišljam o sebi (altruistično jer sam, naravno, objektivna pa se promatram kao drugog i objektivno zaključujem da sam super), tako i drugi papci sebični, odvratni, egoistično razmišljaju o sebi samima i javili bi se da im se ta kava stvarno pije, ili bi već prije razmislili ovako kako ja razmišljam pa bi zaključili kako rečenicu, da bi bila adekvatno shvaćena, a oni postigli ono što žele, treba drugačije formulirati.

A meni ne preostaje niošta drugo do li da kad idući put čujem „moramo na kavu“ naivno upitam „a zašto“ i onda zlobno uživam u zblesanoj faci i zujanju mozga koji nije navikao na obradu tako kompliciranih podataka, kao što je samo postojanje tog pitanja.
I kad sam se već uhvatila Adamsa - možda je upravo to ono pitanje koje je falilo u cijeloj priči i strci oko četrdesetidvojke.


--lydia

- 22:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

Jesam li ja đubre bez savjesti, ili samo volim svoj život?

Moram se osjećati krivom.

Nisu me tako doma učili, ali moram jer me inače zbilja počnu okrivljivati.
Zanimljiv je poredak u kojem te ljudi obilježe grimiznim „K“ kad kažeš da se ne osjećaš krivim, ali je posve drugačije ako priznaš taj osjećaj, makar ga i slagao. Onda te, dapače, krenu uvjeravati u to kako si ti dobra osoba i kako se nemaš zašto osjećati krivim jer je osjećaj krivnje ionako samo u tvojoj glavi, a nitko drugi o tome i ne vodi računa – ljudi su preopterećeni samima sobom. Ako ne kažeš (ili pak ne lažeš?) da se osjećaš krivim, onda se naslušaš prodika i prodika o tome kako si loš i kako te nije briga za druge, pojedeš jezikovih juha na litre, toliko da se tvoj vlastiti jezik od njihove začinjenosti i vrućine počinje rastapati i prtvarati ujednu sasvim novu jezikovu juhu koju ćeš, zbog vlastita beskičmenjaštva, kasnije servirati drugima. Jer si naučio od straha i ispiranja mozga da ih moraš podsjećati na to kako je uistinu lijepo osjećati se krivima.

Moram se osjećati krivom.

Recimo, zato što sam imala sretno djetinjstvo. Bio je rat, ali bio je svima oko mene – mene bar za to vrijeme nitko nije tukao, niko mi nije umro i imala sam 1992., daleko od kuće, sedam Barbika. Zato se sad moram osjećati ultrakrivom jer neki su imali samo šest, a neki nisu imali uopće pa bi bilo lijepo da se ni ja nisam imala čime igrati i da sam i ja morala gledati kako mama mršavi, blijedi i sijedi, umjesto Barbike, mršave, pokvarcane i plave. O, da, a kakvu lli tek krivnju moram osjećati jer se moja mama trudila da sve to skupa ne primjećujem, a nije bila samoživa depresivka kojoj se nije dalo pričati priče. Zbog toga se moram osjećati jako krivom. Jer mi je stvarno s njom bilo lijepo.

Moram se osjećati krivom.

Krivom, jer sam imala dovoljno mozga da upišem faks koji nije iznad mojih mogućnosti. Jer, kurcu fala, nije užasno težak, završavaju ga stvarno i najveći glupani, pritom je i zanimljiv pa mogu usput radit (od prve godine faksa – ispričavam se svima zbog toga i osjećam se neopisivo krivom što to oni nisu u stanju) jer me ne iscrpi dosadom do krajnjih granica, blizu doma mi je pa se i ne nahodam na dnevnoj bazi, osim ako to želim, a katkad želim hodati iako mogu i tramvajem do nekog, bilo kojeg cilja. Zbog toga se osjećam krivom. Jer neki su lijeni. A ja nisam, nego je moj napor slučajno manji od tuđeg pa mi ostaje vrijeme i snaga za još puno toga. Jebote, kako se samo moram osjećati krivom, grozno...

Moram se osjećati krivom.

Među ljevičarima – jer sam desničarka; među desničarima – jer sam porod od tmine i moj dida se u grobu okreće; na svom faksu – jer volim SF; doma – jer ću, ako sve bude išlo po redu, najdulje živjeti; među većinom žena – jer nemam celulit; među pušačima – jer ne pušim; među nepušačima – jer obožavam cigarete i drago mi je šta sam pušila; među frigidnima – jer ne glumim; među nimfomankama – jer mi se ne da uvijek; među starim frenodvima – jer sam na faksu; među živčanima pred ispti – jer me danas booooooli kurac; među pristojnima – jer stvari tu i tamo nazovem pravim imenom; među kulerima – jer sam nekad u životu nekom rekla „volim te“, a to danas više nije kul; među svima živima – jer je to užasno, jednostavno neoprostivo što pretpostavljam da bih bila loša mama pa i ne razmišljam o tome da bi nekad možda mogla imat dijete; među prijateljima knjige – jer mi je Krleža dosadan; među prijateljima muzike – jer mi je Justin super; među megalomanima - jer uživam u malim stvarima pa mi kažu da sam mediokritet...

A zapravo, jedino zbog čega se stvarno moram osjećati krivom je to što sam bezgranično hvalisava. No, „ako si jebo pa nisi pričo – ko da nisi jebo“.

E pa super. Ja se krivom ne osjećam.

--lydia

- 01:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

Tako moj tata i ja pričamo...

-Haha, a ruga si se materi...
-Pa nisam se ja ruga, nego mi bilo simpatično. A isto je to glupo, ona ovisna postala... Samo ubada po slovima ovim, i ubada, i ubada... Non-stop je na internetu, non-stop!
(mama iz pozadine):Nisam ja postala ovisna, nego je danas potribno bit kompjutorski opismenjen!
-A dobro ti kaže, stari... tako ti je to danas, i ja sam non-stop na internetu..
-Šta ne učiš?
-Učim.
-Kako bilo na ispitu danas?
-Ma biži, teško. Al sad mi je baš drago da se nisam satrala jer mi ne bi palo na pamet da će bit ovakve stvari. Ovako lipo...šta...
-Mae, dašta... Ima li sad koji uskoro?
-Ima.
-Kad?
-Sutra.
-Eto đavle!
-Al idem ja na koncert večeras. Nisam došla studirat u Zagreb, majke ti...
-Pa nu, najbolje sad da neš ni živit kad su ispiti... A koji koncert?
-TBF
-A?
(mama iz pozadine):The Beat Fleet, to su ti oni reperi isplita!
-Ajmeeee, oni šta nabrajaju, oni ludi u mozak, jel ti?
-E, e, ti... A imaš tu na desktopu novu stvari njihovu šta sam skinila kad sam bila kući, moš poslušat...
-Di, ode?
-E.
-Aha... Ovo di piše tbf?
-Je.
-Aha, aha, aha... I kako ću ja to sad poslušat?
-Dupli klik.
-Aha, ček, ček... Nu... Zaplavilo mi se...
-Dobro, onda sad enter stisni.
-Šta enter, koja je to tipka?
-Ne mogu virovat... A sinovi bi ti se krstili „u ime oca sina i duha svetoga enter“ da su religiozni kojim slučajem... Ta najveća tipka.
-Ova s kolinom?
-E, sad ja tebe ne razumin...
-Ova, brate... Ova, malo odgrižena...
-Je, stvarno, nisam to ni primijetila prije...
(mama iz pozadine): Ahahaha, ne zna šta je enter... (pjevuši od zlobe)
-Ćuti ti tamo! Vidiš ti šta je to sritno kad ja nešto ne znam, pa ne bi to bog...
-„To“ ti je žena, kako moš tako! Šta ima veze,ne bi da se ti njoj ne rugaš kad ona nešto ne zna...
-Ma ja se naljutim kad ona govori o nečem šta ne zna, a ne jer ne zna! ... ... ...Ajme meni, šta me ubije ovako kad ovi nabrajaju, ajme...
-Baš je dobra pisma...
-Ma je, ovo je muzika... I oni, oni, oni tvoji... kako se ono zovu... Ma da nije Dinamovu himnu napisa, ne bi ništa valja! Sve je to droga, sve...!

--lydia

- 18:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #