azhdaja

srijeda, 23.01.2008.

It`s a story about NOTHING!

Satrat će me ova gripa, ne znam kud se baš morala pojavit kod mene u tjednu kad moram danonoćno boravit na faksu prikupljajući potpise, a sve i da si nabavim sto i jednu ispričnicu od doktora, uopće mi se ne da kasnije lovit profesore da mi daju sveti trag svojeg pera u modru, tvrdoukoričenu bilježničicu moje vrijednosti... Spavat mi je teško jer me probudi zvuk mog vlastitog kašlja pa se onda još krenem opterećivat time može li cima uz mene betežnu, a glasnu, zaspat pa se onda gušim do iznemoglosti i buljim u strop razmišljajući o koječemu.
Ali sam nekako sritna. Kažu mi da je to moje raspoloženje ovih dana postalo zarazno pa se ja sad pitam radi li se možda ipak o kakvoj gripici čiji je jedan od simptoma neobuzdano pokazivanje sreće, ili je jednostavno nevezano jedno o drugome, a moja „perkyness“ (:P) je uzrokovana tek time što je siječanj prošao vrtoglavo, bez previše bluesa i nekako u suncu...
Prije nisam volila sunce, a-a, to se protivilo mojoj religiji. Znam da sam već stoput pričala, a barem jednom i pisala o tome, ali darkerizam je fascinantna pojava. Čak i kad te prođe, i dalje se barem pomalo osjećaš ko kreten kad obučeš nešto žuto ili staviš zeleno sjenilo, iako znaš da ti najbolje stoji. Kad na ulici vidim mladi par kako se zaljubljeno drži za ruke, a pritom su oboje odjeveni u udri-me-nogom-ja-sam-goth odjeću, njena se duuuuuuuga haljina vuče po podu (ne kužim kako NIKAD nije prašnjava), a njegova duuuuuuuga kosa se vjerojatno nekad prije vukla po ulju, ne mogu si pomoći pa da im ne zavidim što to mogu, a da im nije neugodno jer meni bi sad bilo, dok i dalje od svih subkultura ovu smatram ne samo najmanje glupavom, nego i najljepšom. Mami mi toplinu oko srca, šta da radim...
No moram priznat da nisam dugo shvaćala koliko npr, muzika koju slušaš, ako slušaš isključivo jedan tip muzike, može utjecat na raspoloženje. Nisam virovala svojoj mami kad mi je to govorila, ali sad nekako virujem sve više. Jebiga, zatvoriš li se u mračnu sobu, nabiješ si sluške, udreš po Bauhausu i počenš analizirat tekstove, vrlo vjerojatno ćeš počet zaboravljat izlazit iz te sobe i gledat svjetlo dana, a vrlo vjerojatno ćeš počet zaboravljat i jest.
I sad ti budi kovač svoje sreće kad nemaš dovoljno željeza u krvi pa nemaš šta kovat...
E, a budući da se željezo kuje dok je vruće, bilo bi dobro da i ja prestanem laprdat pa odem riješit ovo svoje pitanje gripe dok je još uvik riječ o gripi, a ne evoluira u neku gadnu upalu od koje ću dobit takve podočnjake i krvavost u očima da će ljudi i za mene po cest počet govorit „pa kako joj nije neugodno“. S tim da to većini ljudi nije simpatična primjedba, vjerojatno samo meni je.
Odo ja kod doktora.
Obećah da se ovoga puta potpisujem drugačije pa, eto, voli vas...

--Bijoux :)

P.S.Dobra stvar je da su mi se od kašlja jako nabildali trbušnjaci.

- 08:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2008.

Što je sve mladi student u stanju pisat umjesto seminara

Dakle, znam da svi mi urbani intelektualci, koji volimo neargumenitrano pljuvati po reklamnoj kampanji HDZ-a i vidno se osipati, ježiti i povraćati po cesti na spomen Dare Bubamare, mrzimo sve što je iole komercijalno te mejnstrim, kao i sve koji ne znaju značenje riječi iole. Kontemplacija o kršenju prava pušača i nemiru u svijetu, kombinirana s bolnim priznavanjem činjenice da Heideggerovo načelo uvjetovanosti trodijelnom strukturom predrazumijevanja (Vorhabe – Vorsicht – Vorgriff) uistinu je dostojno i pravedno, pravo, ali ne i spasonosno, i toliko me iscrpilo da mi ne ostaje snage za učenje u ovim teškim i tmurnim danima kad bi učiti trebalo...ili bi me barem iscrpilo da je išta od svega ovoga što sam sad ovdje nadrobila točno.
Nasreću, činjenica je da ne filozofiram, ali previše znam o tome, a)jer sam nenadjebivo inteligentna pa pamtim svaku pizdariju , b)jer studiram s ljudima koji me pizdarijama bombardiraju, c)jer sam nenadjebivo inteligentna, ergo, pamtim svaku pizdariju. Drugim riječima, ne mrzim uopće sve što je mejnstrim, ne kužim baš do kraja što je Heidegger zapravo htio reći, a poprilično sam sigurna da ne kuži ni moj brat Hiroaki. E, a zašto ovo sad sve pišem: jer je tema ovog posta, koja tek slijedi, zapravo top-lista mojih pet najdražih serija, odnosno jedna totalno neoriginalna, mejnstrim tema zajedno s objašnjenjem zašto mi je koja serija tako draga te se zaslužila naći tu gdje se nalazi. Pa krenimo, od kraja:



5.The Sopranos – kao prvo, užasno mi je drago šta je glavni lik toliko debeo, a toliko seksi da padaju u vodu sve one teorije o tome kako u američkim serijama svi moraju biti lijepi i ušminkani. Štoviše, glavna pička, Adrianna (u koju bih, btw, da sam frajer bila tako zaljubljena) je ružna ko lopov u faci, a istovremeno se oblači očajno i opet nekako uspijeva bit divna. Nadalje, radnja serije govori dovoljno sama za sebe, najavna špica je prezakon, a odjavna, navodno, nije dvaput završila istom muzikom, šta je totalno fora, bar meni.

4.Only Fools and Horses – za Delboya i Rodneya ponekad imam osjećaj da su iz Hrvatske, točnije, da su negdi iz mog kraja: tipični vlaški „đilkoš“ koji nedostatak visine liječi švercanjem pa postaje totalna faca, i smotani brat koji je pametniji i ljepši, ali to nitko ne kuži pa ga jebe. Nije zanemarivo ni to da serija stvarno ima dobru poruku, a ta je, ma koliko mi šutjeli o tome, da je neka jebena ljubav stvarno važna i da su često dobra zabava u kombinaciji s dobrim ljudima masu važniji od para, što pokazuje i zadnja epizoda, kad se obogate, ali nema više onog elana koji su imali dok su bili siromašni, ali nadobudni. I naravno, tko bi odolio cockney rhymingslangu. It`s fockin` David Blaine!

3.Sex and the City – ok, ako moram ovo objašnjavati, onda stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se s nekom od žena iz ove serije nije identificirala, a čak i one koje se identificiraju s Mirandom imaju svog Mr.Biga (najebemmusematere). Osobno sam je pogledala previše puta, toliko da sam čak uspjela uočiti i grešku u špici: bus koji prolazi iza Carrie pun je, a onda u idućem kadru prazan.

2.Oz – Ok, ako ovo moram objašnjavati, onda opet stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se nije identificirala s Tobyjem, barem u trenutcima dok...no, dobro. Ipak, jako malo ljudi znam koji su se uspjeli i zaljubit i identificirat s Chrisom Kellerom i opravdat svaku groznu svinjariju koju je napravio u seriji pod izlikom „ja bi to da nemam morlanih ogradi napravio“. Točnije, znam samo jednu – sebe. Što još reći za ovu seriju osima da, unatoč povremenoj naivi, zarazi čovjeka svojom dinamičnošću, prezakon špicom (HBO zna znanje) i tolikom količinom testosterona da ti je ili drago što si muško, ili toliko napaseš oči da si nakon jedne epizode super raspoložen i baždaren na nejebični limit fakat dugo nakon epizode.

1.Seinfeld – nesumnjivo najbolja humoristička (a ne humoristična!) serija ikad, s troje potpuno realnih ljudi koji postoje vjerojatno u svim društvima te jednim nerealnim likom, ali koji zato nadoknađuje sve ono što u realnosti fali. Za svaku je pohvalu i to što je riječ o valjda jedinoj seriji, barem američkoj, koja nema nijedan trenutak, ali stvarno nijedan, kad pubilka uzdahne onako ljigavo „aaaaaaaaahhhh“, kao u Friendsima, ili nekoj drugoj seriji kad neko kaže nešto što bi nas sad sve trebalo raznježiti. Ne. Larry David i Jerry Seinfeld totalni su sarkastični idijoti koji ne poznaju granice ljudskosti nikad, čak ni kad je riječ o užasno brutalnim stvarima, kao što je puštanje žene u invalidskim kolicima nizbrdicom, ili pad čovjeka s litice facom okrenutog prema dolje. I upravo ta neljudska brutalnost je ono što ih čini zasluženo najboljima, ne na mojoj listi, nego na više lista najboljih serija uopće.

--lydia


- 23:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2008.

gladan mesa

Kao sto vidite, nas glavni dizajner je ocito nedovoljno uzivao u mesu tokom proteklih genocidnih blagdana (genocidnih po svinje, ne po silly-a) pa mu se po glavi (a samim time i po nasem blogu) vrte kojekakve curke i svinje...
Ako ste zainteresirani za pomoci da se silly skine sa avokada i slicnih droga, i da postane pravi mesozder (da, Triggeru, BAS ZATO!), javite se za broj ziro racuna...

Mesnati pozdraf iz Kljucke 2, 3 kat...

-- chima

- 18:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.01.2008.

the age of men

I tak.
Ma pitam se samo cemu sve to, za koji k....
Ako neko vidi smisao nek mi veli... Iako sumnjam, tamo di Pythonovci nisu uspjeli, neznam ko hoce...
I tak.

-- chima

- 04:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2008.

She went Cukoo

Da mi je netko rekao da ću opet propušiti u novoj godini, nemalo bih se iznenadila, kao i da ću postati teški ovisnik o alkoholu, ili nedajbože, da ću prestat piti kavu, ali sve to skupa bi me kudikamo manje šokiralo nego činjenica da ću se zabavljati još jednom novoizmišljenom cyberrazbibrigom. Naravno, riječ je o Fecebooku. Donedavno, bilo mi je čudno zašto je to ikome uopće zabavno pa me stoga sada i čudi što je upravo spomenuta razbibriga postala jedan od rijetkih sajtova na kojem sam odjednom i ja, tako iritantno neporočna (ma kurac, to bih htjela biti!) svakodnevan gost.
Dakle Facebook: nesumnjivo, ima puno strana koje mi se kod njega sviđaju, kao npr. činjenica da imam neku vrstu dokaza kako Bonagracija ipak nije mrtva, što bih inače mogla zaključiti samo po nekim pričama koje kruže (i na kojima joj i ovim putem čestitam), kako pola mojeg razreda iz srednje škole nisu kreteni i ne zamijeraju mi što se uopće ne javljam pa to rezultira time da sad odjednom opet imam trista miljuna starih frendova s kojima i dijelim neke aktualne informacije iz svog života, a da sam prava KOKOŠ (i slova nisu slučajno velika) dokazuje i činjenica kako me neizmjerno uveseljava kad pronađem neku ženu koja je nekad, svojevremeno, bila tiha patnja nekog ko je bio moja tiha patnja i naslušala sam se o njoj, a onda, upravo zahvaljujući Facebooku zaključim da je dotična totalno bezveze, da joj je Oliver najdraži pjevač, a najbolji film „Deset razloga zašto te mrzim“.
Nastranu to, ja se ipak ljutim na samu sebe što sam se navukla jer ispiti dolaze, a ja, umjesto da već imam spremljena dva do tri, kao što sam na početku akademske godine isplanirala za ovo doba, rješavam „Which Simpsons Character Are You Most Like“ i šaljem Captainu Blacku virtualne palačinke u trenutku kad on napiše onlajn poruku da se zaželio istih. Da stvar bude bolja, ovisnika, a meni dragih ljudi, sve je više pa sam sve češće meta poziva na chat i slanja, dakako virtualnih, darova, u međuvremenu January is not getting any younger, a moja prezentacija o Istočnom Timoru mora biti gotova do srijede, dok danas još uvijek postoji tek kao jedna od nepopunjenih kućica na mojoj „to do listi“. Možda pronađem mentoricu i pošaljem joj zahtjev da mi bude frendica pa mi malo progleda kroz prste kad joj dodijelim ocjenu „10“ za „Loveability“.
Užas, jebote... Jako sam nadobudno započela 2008.

--lyida

- 17:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #