azhdaja

četvrtak, 17.01.2008.

Što je sve mladi student u stanju pisat umjesto seminara

Dakle, znam da svi mi urbani intelektualci, koji volimo neargumenitrano pljuvati po reklamnoj kampanji HDZ-a i vidno se osipati, ježiti i povraćati po cesti na spomen Dare Bubamare, mrzimo sve što je iole komercijalno te mejnstrim, kao i sve koji ne znaju značenje riječi iole. Kontemplacija o kršenju prava pušača i nemiru u svijetu, kombinirana s bolnim priznavanjem činjenice da Heideggerovo načelo uvjetovanosti trodijelnom strukturom predrazumijevanja (Vorhabe – Vorsicht – Vorgriff) uistinu je dostojno i pravedno, pravo, ali ne i spasonosno, i toliko me iscrpilo da mi ne ostaje snage za učenje u ovim teškim i tmurnim danima kad bi učiti trebalo...ili bi me barem iscrpilo da je išta od svega ovoga što sam sad ovdje nadrobila točno.
Nasreću, činjenica je da ne filozofiram, ali previše znam o tome, a)jer sam nenadjebivo inteligentna pa pamtim svaku pizdariju , b)jer studiram s ljudima koji me pizdarijama bombardiraju, c)jer sam nenadjebivo inteligentna, ergo, pamtim svaku pizdariju. Drugim riječima, ne mrzim uopće sve što je mejnstrim, ne kužim baš do kraja što je Heidegger zapravo htio reći, a poprilično sam sigurna da ne kuži ni moj brat Hiroaki. E, a zašto ovo sad sve pišem: jer je tema ovog posta, koja tek slijedi, zapravo top-lista mojih pet najdražih serija, odnosno jedna totalno neoriginalna, mejnstrim tema zajedno s objašnjenjem zašto mi je koja serija tako draga te se zaslužila naći tu gdje se nalazi. Pa krenimo, od kraja:



5.The Sopranos – kao prvo, užasno mi je drago šta je glavni lik toliko debeo, a toliko seksi da padaju u vodu sve one teorije o tome kako u američkim serijama svi moraju biti lijepi i ušminkani. Štoviše, glavna pička, Adrianna (u koju bih, btw, da sam frajer bila tako zaljubljena) je ružna ko lopov u faci, a istovremeno se oblači očajno i opet nekako uspijeva bit divna. Nadalje, radnja serije govori dovoljno sama za sebe, najavna špica je prezakon, a odjavna, navodno, nije dvaput završila istom muzikom, šta je totalno fora, bar meni.

4.Only Fools and Horses – za Delboya i Rodneya ponekad imam osjećaj da su iz Hrvatske, točnije, da su negdi iz mog kraja: tipični vlaški „đilkoš“ koji nedostatak visine liječi švercanjem pa postaje totalna faca, i smotani brat koji je pametniji i ljepši, ali to nitko ne kuži pa ga jebe. Nije zanemarivo ni to da serija stvarno ima dobru poruku, a ta je, ma koliko mi šutjeli o tome, da je neka jebena ljubav stvarno važna i da su često dobra zabava u kombinaciji s dobrim ljudima masu važniji od para, što pokazuje i zadnja epizoda, kad se obogate, ali nema više onog elana koji su imali dok su bili siromašni, ali nadobudni. I naravno, tko bi odolio cockney rhymingslangu. It`s fockin` David Blaine!

3.Sex and the City – ok, ako moram ovo objašnjavati, onda stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se s nekom od žena iz ove serije nije identificirala, a čak i one koje se identificiraju s Mirandom imaju svog Mr.Biga (najebemmusematere). Osobno sam je pogledala previše puta, toliko da sam čak uspjela uočiti i grešku u špici: bus koji prolazi iza Carrie pun je, a onda u idućem kadru prazan.

2.Oz – Ok, ako ovo moram objašnjavati, onda opet stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se nije identificirala s Tobyjem, barem u trenutcima dok...no, dobro. Ipak, jako malo ljudi znam koji su se uspjeli i zaljubit i identificirat s Chrisom Kellerom i opravdat svaku groznu svinjariju koju je napravio u seriji pod izlikom „ja bi to da nemam morlanih ogradi napravio“. Točnije, znam samo jednu – sebe. Što još reći za ovu seriju osima da, unatoč povremenoj naivi, zarazi čovjeka svojom dinamičnošću, prezakon špicom (HBO zna znanje) i tolikom količinom testosterona da ti je ili drago što si muško, ili toliko napaseš oči da si nakon jedne epizode super raspoložen i baždaren na nejebični limit fakat dugo nakon epizode.

1.Seinfeld – nesumnjivo najbolja humoristička (a ne humoristična!) serija ikad, s troje potpuno realnih ljudi koji postoje vjerojatno u svim društvima te jednim nerealnim likom, ali koji zato nadoknađuje sve ono što u realnosti fali. Za svaku je pohvalu i to što je riječ o valjda jedinoj seriji, barem američkoj, koja nema nijedan trenutak, ali stvarno nijedan, kad pubilka uzdahne onako ljigavo „aaaaaaaaahhhh“, kao u Friendsima, ili nekoj drugoj seriji kad neko kaže nešto što bi nas sad sve trebalo raznježiti. Ne. Larry David i Jerry Seinfeld totalni su sarkastični idijoti koji ne poznaju granice ljudskosti nikad, čak ni kad je riječ o užasno brutalnim stvarima, kao što je puštanje žene u invalidskim kolicima nizbrdicom, ili pad čovjeka s litice facom okrenutog prema dolje. I upravo ta neljudska brutalnost je ono što ih čini zasluženo najboljima, ne na mojoj listi, nego na više lista najboljih serija uopće.

--lydia


- 23:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se