azhdaja

petak, 09.11.2007.

enebili iliti zatocenik azkabana

S obzirom da sam prosle srijede izrekao bujicu fanstasticnih, nadasve zasluzujucih, atributa na racun dragog nam pruzatelja bloskih (Blog, nom. jd.) usluga, bijavsi vidno iziritiran njihovim postupcima od kad je postojanja istog, sto mi je u datom trenutku vidno poremetilo osjecaj za sklapanje hrpe pisanih glasova u vece nakupine (rijeci) a onda tih istih rijeci u (manje vise) smislene recenice (poput ove sad), i s obzirom da me dobar dio ljutnje i misljenja o odmazdi prosao od prosle srijede, najvise zahvaljujuci mom (uspjesnom) bijegu, mom (ne bas toliko uspjesnom) dolasku u kc, te trenutnoj cinjenici da smo gartin i ja porijesavali sve (ili barem skoro sve) upite vezane uz projekt od strane narucitelja istog, odlucih (pokusati) napisati dogadjaje od prosle srijede, enebili vama, dragi nasi citaoci (barem onom dijelu koji (jos) nije saznao za spomenute dogadjaje) dao barem dio uvida sa cim se jedan novopeceni, da ne kazem relativno mrsku mi rijec na n (nije nigger, da ne bi mislili), programer, mora suocavati sudjelovajuci u otkidanju dijela kolaca kojeg vecina mojih kolega sa smjera, i svi po struci mi slicni, pokusavaju otkinuti u nadi da ce svanuti bolje sutra.

Isto tako, kao sto je iz uvodne recenice svakom jasno za zakljuciti, ovaj post posvecujem silly moi, sto je bio nesebican i od ogromne koristi prilikom ispravljanja mog diplomskog uratka, ili, kako je on to strucno nazvao "Proustov tok misli na englekom jeziku". ty silly !

Uglavnom, kao sto sam u uvodu malo nize, par dana prije rekao, nisam posve siguran razlogu da "mene tako nesto snadje", u medjuvremenu su mi jos neki (osim spomenutih) pali na pamet, ali da vas ne davim svojim pseudo crtama licnosti (cisto da se razumijemo, pseudo je zbog toga jer ja (jos) nisam neka poznata licnost, op.a.) pokusat cu, u laganom tonu kao i dosad, ispricati sto se tocno dogodilo.

Znaci, bila je srijeda. Dan prije blagdana. Vec tu je ocito bilo da bi moglo doci do zajeba. Tocnije, do zajeba je doslo vec popodne prije, za sto je kriv KaraIzBunara i onaj koji je izmislio adsl. Drugonavedeni zato jer smo mi, par desetaka godina poslije uveli dsl. Kara zbog toga jer je, zajedno sa mnom odlucio ga uvesti. E sad, postavlja se pitanje, zasto su ta dvojica krivi, i kakva uzrocno posljedicna veza se namece. Pa da nisam imao dsl dan prije (primjeti logicki vezik 'and' ili && za ljude slicne mi po struci), tj, da bilo koji od uvjeta ranije navedenih nije istinit, nebi bilo komkluzije, odnosno ne bih dan prije skinuo 5 epizoda omiljene mi serije, koja ide vec trecu sezonu na ScTu (mislim da su kod nas dvije prosle, ali nije to bitno), u kojoj se glavni likovi (od kojih je jedan deklarirani peder, cinjenica zbog koje je porastao broj samoubojstava zenske populacije u svijetu i hrvackoj, a drugi ima deklariranih problema sa pronalazenjem "svojeg ja" u ranijim pokusajima glume pred malim ekranima, sto ga s druge strane nije sprecavalo da bude genijalan matematicar i da ima vise ideja za rasplet pojedine epizode nego scenaristi Star Treka) istinski trude ostati u zatvoru, u cemu ih bivsi cuvar zatvora, osudjivani jednoruki pedofil, hispanoamerikanac (iliti niskoristi, raspikuca i vucibatina), zlocesti ef bi AAAj agent narkoman, mljekar afroamerikanskog podrijetla, sin od john doe-a, bivsa (mrtva) cura od john doe-a, poginuli otac od john doe-a, sogori, tete, mama, predsjednica (bivsa) SAD-a, a prilicno sam siguran i svi scenaristi te omilljene mi serije, pokusavaju sprijeciti, vadeci ih na sve mile i nemile nacine. No dobro, dosta o Sunjevima. Kao sto rekoh, skinuh 5 epizoda, i naravno, ako sam prvu poceo gledati oko ponoci, a svaka traje po 40ak minuta (+ 10 minuta izmedju epizoda za skidanje sljedece, jerbo je link maaaaaalcice sporiji neg na shari), ispada da sam sljedecih 4 h gledao serije u toplini svoje sobe. Posljedak je da sam legao oko 4. Posljedica toga je da se nisam probudio u 8. Namece se zakljucak da sam na posao dosao poslije 12, i tako je sve pocelo.

Kao sto rekoh, bila je srijeda. Tmurne kapi kise nagnale su cijeli azkaban da ceznutljivo gleda kroz resetke na prozorima, razmisljajuci kad ce vise proci to radno vrijeme i kad ce se moci, poput kolona ostalih zabregcana i inih uputiti na neko oblizno groblje, prisjecajuci se svojih najmilijih. Naime, dan posllije su Svi Sveti. Mislim, imam i tu za reci svojih misljenja glede "svi sveti". Ali necu sad o tome, to je tema za neki drugi post... Mene resetke u tom trenu nisu dirale. Od kako sam poceo raditi, sto mi je gust, svatio da "radno vrijeme" je opasna patvorevina izmisljena od zaposlenih u javnim sektorima (citaj "drzavnim firmama"). U slucaju da u pola 3 (u vrijeme kad se radilo od 7 do 3), odnosno u pola 4, dodje nesto za obaviti, svi koji bi eventualno morali sudjelovati u obavljanu istog zajedno klimaju glavama i govore "ajme, nemozemo to danas stic, za pola sata je kraj radnog vremena". Znaci, u pravilu ostajem na poslu kolko mi treba da zakljucim neku cijelinu na kojoj radim. Ali, tako je to u Rupi. U azkabanu je situacija posve drugacija. Naime, cijelo vrijeme je frka sa projektom i stalno nas "bicuju" da bude sve cim prije gotove. Ali nema sanse, nema te snage u dragoj nam hrvackoj, pa cak ni da Vrhovni Zapovjednik azkabana osobno uskrne u svoj svojoj ljepoti i guzolikom ponasanju, ne smije se tamo ostati dulje od radnog vremena. Bilo je slucajeva, zapravo pokusaja nekolicine mladih odmetnika da ostanu dulje od propisanog, ali kasnije su proglasivani drzavnim neprijateljima, izdajnicima vlastita roda, komunjarama, stranim placenicima kojima je jedini cilj srusiti ovaj, kao sto rekoh, osjecaj prvenstveno zastupljen u javnom sektoru da se u petak (ili vec koji god u tjednu) ide doma kad je radno vrijeme gotovo, a ne kad se obavi posao.

Srijeda. Srijeda koja je za mene pocela oko pola 12 ujutro. Srijeda koja je imala prilicno dobre sanse da me zadrzi iza resetaka dulje nego neka druga srijeda. Srijeda koja je lako mogla postati izgladnjeli i neprospavani cetvrtak. Srijeda koja je po svoj prilici izgledala nekoliko zivcanih slomova daleko od petka. Srijeda. Srijeda kao cista dusa. Srijeda, dan prije Svih Svetih.

Gartin je otisao ranije na sastanak. Dobio sam neki "taskic" i primio se posla. Naivan kakav jesam, u svoj svojoj nevinosti, kao tek krstena beba, nisam ni slutio kakve se spletke odvijaju iza zatvorenih vrata. Vrata iza kojih su ljudi, ljubomorni na moje gledanje kroz resetke azkabana kao da ne postoje, ljubomorni na moje ostanke u rupi debelo nakon radnog vremena, za koje su culi iz mojih prica, i prica onih koji su dosli prije mene, ljubomorni sto ih, za razliku od mene, resetke sputavaju, a trebale bi ih oslobadjati. Kad koristim pojam ljudi, to je samo zato sto ne zelim grijesiti dusu i pritom se sprdati iz svega. Ne zelim zvucati ko "da mi nista nije sveto". Nazovimo ih ljudi. Scenarij spletke je ocito bijo pripreman u najdubljoj tajnosti. Eh, kako sam naivan. Trebao sam znati da se nesto sprema jos prilikom mrkih gledanja kad bih ponedjeljkom dosao u azkaban prije njih. Trebao sam znati da svaki put kad se "ne zna di je kljuc od mojih tamnickih odaja" da je to jos samo jedan od pokusaja da mi se ubija ta moja zelja. Moje ignoriranje resetaka. Da se ubije moje ja. Kad bolje razmislim, na neki nacin je ironicno da je serija o pokusaju ostajanja iza resetaka, bez obzira na sto se svi ostali trude uciniti suprotno razmisljanjima glavnih likova, jedan od razloga koji je omogucio "ljudima" da me ostave iza resetaka. Odnosno, jos gore, da me uspiju natjerati da ih vidim. Da budem sputan. Da zelim otici.

Nakon sto svatih da mogu iz tamnice, ali ne i iz cijelog azkabana. Nakon sto svatih da su resetke stvarne, spoznaja do koje sam dosao zbog ljubomornih ljudi, i da postoje. Nakon sto su mi pred licem prolazile zamisljene slike bataljuna i bataljuna programera koji su vrlo vjerojatno bili zrtve istih ili vrlo cistih spletki ponukanih i smisljenih iz najdubljeg, najcrnjeg dijela duse. 50 minuta nakon telefonskog razgovora i dolaska glavnog dizajnera i spletkarosa (ponovno, ironicno cini mi se, da me na slobodu mora pustati isti taj koji je stavio tocku na i, kljuc u moje okove, da me bas on u svoj svojoj tuzi uzrokovanoj neuspjehom mora osloboditi i gledati ni jednog trenutka nestalu gordost u mojim ocima) izasao sam na svijetlo dana. Resetke ? Kao da opet nisu nikad ni postojale. Guzva u gradu ? Eh, da je bar vise blagdana poput Svih Svetih pa da cesce bude takva guzva. Jer jednom kad pomislite da su resetke stvarne sve ostalo vam se cini manje bitnim.

-- chima --

- 12:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se