azhdaja

četvrtak, 29.06.2006.

Jeste staro, nisam baš trebala, al eto...

Sad ću vam ispričati priču o ljubavi mog života. Nekad je to bila ona, al nakon kratkog prekida, kad smo odmarale jedna od druge, sve se to svelo samo na fizičku privlačnost, nestalo je osjećaja, barem s moje strane. Al sada znam da je on moja prava ljubav i jedini koji me želi kada nitko drugi ne shvaća moje potrebe. Ako sam umorna, tužna ili mi je samo dosadno, odem do njega kako bih zaboravila na probleme. Osjećam ga cijelim svojim tijelom i preplavljuju me osjećaji zadovoljstva i smirenosti kada sam s njim. Nekad mogu s njim ostat cijeli dan, a da mi ne bude dosadno. Više mi odgovara kad je tvrd i nepokolebljiv i kad se ja prilagođavam njemu, a ne on meni. Složili smo se da nam najbolje odgovara položaj kad je on ispod mene, jer obrnuto bi imali problema zbog njegove mase, pa se ja ne bih mogla opustiti, a moglo bi biti i opasno za moj život. Malo mi smeta kod njega šta ne vodi brigu o sebi, poprilično je neuredan, pa se ja moram brinuti o njemu. Al nije meni to veliki problem. Ja sam prava ppž i moja je dužnost brinut se o njemu, a zauzvrat od njega dobivam utočište koje mi je često potrebno. Ja mu biram i odjeću. Neki moji prijatelji su se smijali kad sam pokazala šta sam mu kupila za obuć, ali meni se sviđa. Volim kad nosi vesele, šarene boje, iako je ljeti uglavnom dopola gol i u bijelom. Uglavnom se viđamo noću, osim kad je jako vruće, pa ne mogu drugačije nego učit noću, al onda odem do njega danju. To nam je često stvaralo probleme, jer sam ja bila živčana zbog vrućine i ispita, pa se nisam mogla opustit kad bih bila s njim i često sam nenadano odlazila od njega, što bi ga naljutilo. No opraštao mi je i prihvaćao me natrag, jer zna da bez mene njegov život ne bi imao svrhu. To je malo tužno, jer bez obzira koliko volim svoj krevet, možda ću ga jednog dana morat zamijenit nekim drugim, a on će morat nać novog vlasnika koji ga sigurno neće voljet kao ja.

--chinchi

- 19:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 28.06.2006.

Odoše pare!

Sad ću o poreznim obveznicima što sam sad na pola, a tek ću postati kroz koji mjesec.

Dakle, ljudi koji rade zarađuju novce, ali im veliki komad država ubire na porez, uključujući i PDV, i troši na pizdarije.
Nabrajat ću pizdarije koje mi padnu na pamet, a vjerujem da se neću sjetit svega. Ujedno će to doć i Durici kao odgovor na pitanje o tome zašto sam, između ostalog, mrgud.

1. Kultura
Imamo čovjeka bauštelca koji radi na svojem gradilištu. Svaki dan on riskira svoj život penjanjem po skelama i radi teški fizički posao. Na kraju mjeseca ga šef nagradi nekakvom, ne baš velikom, svotom novaca, ali iz bauštelcu nepoznatih razloga, nagradi državu istom tom pristojnom svoticom.
Onda mlatimudani iz Hrvatskog Narodnog Kazališta dobiju dio tih novaca, kao nagradu za to što je bauštelac mjesec dana nosio cement ko magare, pa upriliče pretstavu sa tako skupim cijenama karata da se smrzneš. Bauštelac, iako bi se htio kulturno uzdizati, ne može kupiti kartu jer mu nije ostalo dovoljno novca pa ni ne zna kakva je bila pretstava. On ode doma i naloži televizor pa gleda nogomet na RTL-u. Kad mu dođu HTV-ovci, da mu utjeraju reket, on im velikodušno plati od to malo novaca šta mu je ostalo, jer shvaća da "nema džabe ni u babe".

U međutku, desetorica ljudi odlaze na pretstavu. Uglavnom ljudi s pozivnicama jer ko je lud ić za te novce, a da ne zna kakva je pretstava jer nema koga pitat.
Onda mlatimudani seru državi da im daje malo para, a narodu seru da nisu kulturno sazrijeli.

Zaključak: Ne bi im dao ni prebijene lipe. Nek pojeftine i potrude se pa će bit novaca. I ja bi, kao mali seljo, volio digod otić u kazalište i počet kajkat ko Bandić.

2. Znanost
Rodiš se, ideš u vrtić pa u osnovnu pa u srednju pa na faks. Tokom cijelog školovanja te sponzorira država. Naravno, to rade jer bi im trebao vratit te novce stečenim znanjem. Onda nakon faksa magistriraš, doktoriraš i prepišeš ogromnu količinu znanstvenih radova, ali tako da se ne primijeti.
Onda te prime u nešto šta se zove HAZU i tamo si doživotno. HAZU služi tome da njihovi članovi imaju veću plaću i penziju. Ne rade ništa i samo žderu, a uložene novce nikad nisu vratili. Regrutiraju nove članove kako im pukne, a država plaća jer ko je to vidio da se diploma ne plaća.

Pa to je stvarno za popizdit! Prvo država na studente troši ogromne količine novaca, a ako ne završiš faks "uijo vuk magarca", a ako završiš onda možda još para dođe na tvoj mlin.

Zaključak: Diplome i ine pizdarije su komad papira i svjedoče stručnosti osobe. Ta stručnost služi tome da osoba zaradi novaca. Diploma se ne plaća jer je to van svake pameti. Osim kod nas, naravno.

3. Sport
Iako ja, kao autor ovog rada, od sportskih aktivnosti ne konzumiram ništa, smatram da je pametno ulagati u amaterska sportska društva jer je sport zdrav. Posebno za klince. Nek klinci trče, skaču, loptaju se, makljaju se. Sve je to dobro.

Ali ako neki takav klinac ode gledat svoje idole na nogometni stadion, ostane osupnut. Prvo plati kartu pa gleda govno od utakmice s unaprijed dogovorenim rezultatom. Onda kasnije sazna da su mu roditelji dijelom svoje plaće platili taj užitak pa ih odmah zamrzi.

Zaključak: U profesionalni sport treba ulagati još više! Kako bismo inače uživali u našem briljantnom nastupu na SP i klupskom ispadanju u pretkolu pretkola lige velesajamskih gradova?


4. Nevladine udruge
Dolazimo do apsurda. Vlada ulaže u ono što nije vladino. Jer udruge su potrebne građanima.
Naravno, riječ je o sto građana koji ih podržavaju, ali su se mudro sjetili da i drugi moraju dat dio svog novca. Jedna od tih udruga su oni šta nadgledaju glasovanje i nagovaraju građane da ipak glasaju umjesto da rade nešto korisno.
Moja omiljena udruga je udruga BaBe.
Nemam ja ništa protiv borbe za prava žena, dapače. Mislim da se svatko ima pravo borit za svoja (ili tuđa) prava. Mislim, također, da muškarce koji doma zlostavljaju žene treba objesit za muda, ali svatko ko posluša tri intervjua sa nekom babetinom, shvaća da je riječ o izrazito šovinističkoj udruzi.
E, sad, naravno da se BaBe ne bore za ravnopravnost. Jebo ravnopravnost, to nikog ne zanima. Svima je draže da su u boljem položaju od drugih, ali zapanjuje činjenica da država to financira.
Ako prihvatimo tezu od baba, muškarci u Hrvatskoj zarađuju daleko više od žena pa plaćaju više poreza (uz progresivne kamatne stope je razlika još veća), a buduće da se babe sponzoriraju iz poreza, zaključujemo da muškarci financiraju skupinu koja bi ih najradije potamanila.

Ipak, to nije ništa novo. Ako se vratimo u davnu 1938, tada su u Njemačkoj Židovi najviše zarađivali pa su upravo oni bili ti koji su najizdašnije financirali režim koji ih je progonio.

Zaključak: Neka naših udruga!

5. Zdravstvo
Plaćaš stalno, ne koristiš nikad. Ne dao ti Bog da se ozbiljno razboliš jer si najebo.

Zaključak: Suvišan!

--hiroaki

- 21:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2006.

Recite mojoj mami da je volim...

...jer se to danas iz mog stava nije dalo zaključit.
Al pametna je ona, skužit će šta znači bit po stresom.
A jebemu, ja se pokušavam popišat jutros, a ona navalila na zvono (ono s mobitela) ko da nema sutra. A mene mjehur rastura i već 5min pokušavam obavit posa kako triba! I onda, nakon šta skužim da je očito ne smijem izignorirat, dotrčim do mobitela, javim se, jer možda se malom nešto dogodilo pa me zove. Makar ne znam zašto bi mene iko zva da spasim išta ljudsko, išta višestanično, išta organsko...
Naravno da nije bilo problema, nju je samo zanimalo šta radim... I tu sam popizdila. I sad mi je ža jer nije ona kriva šta ja znam uglatu glagoljicu, samo to niko ne kuži i šta sam položila staroslavensku gramatiku u prvom semestru, a odmah potom i zaboravila, i šta sam danas u NSB-u imala najbjelje noge. E, to me dotuklo.
Btw, neko mi je danas u gore spomenutoj knjižnici maknuo cvike-skoro! To znam zato šta ih je konobar pronašao, ali na mjestu gdje ja nikad nisam bila. Očito ih je netko maknuo dok sam štrebala participe, al je bio glup pa ih je kasnije i izgubio.
To me zapravo sve skupa usrećilo jer očito nisam najgluplja kad su i lopovi danas postali retardirani, a nekad si bar za to trebao biti inteligentan, kad si već lijen. A usrećilo me i zato što Bog očito opet voli budale (mene) pa mi je vratio cvike na koje očito nisam pazila.
Možda me i sutra bude volio, kad skužim da ne znam ništa, a već budem na ispitu.
Možda me sutra naglo zamrzi-ne bi mu ni to zamjerila, ja bih isto mrzila osobe koje se odjednom prave da ne postojim, a nekad sam im bila jako bitna, da kojim slučajem postoje takve osobe... ;)
Možda, za razliku od nekih koji su to željeli, uspijem umrit prije ispita (suzdržan ushit u glasu!!!)...
Da, ovo je moj prvi depresivan post...
A šta mogu, kad se tako osjećam...
Recite mojoj mami da je volim.
I donesite mi suncokrete.

--lydia

P.S.Kakve sam sriće, i drugi put ću uskrsnut... :)

- 19:40 - Komentari (48) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.06.2006.

Da mi je biti Petar Pan!

13.rođendan

žena: Joj, Slavice, jel to tvoja curica?
mama: Je, moja je. Kaj se ne vidi?
žena: Nisam je vidla otkad bila mala malecka, s dudom je još hodala. Kak brzo rastu!
mama: Istina, istina. Evo, danas joj je rođendan pa malo kupujemo stvari za fešticu, bu si svoje curice pozvala.
žena: Ma bravo. A koji je to onda rođendan?
mama: 11.
ja: Maaaama!?! 13 godina imam, pa kaj ti je???
mama: Da, 13, kaj je meni, zbunila sam se, ja stala s brojenjem na 11 jer prebrzo rasteš.
ja: No lepo, rođena mama ne zna kolko let imam, i to fulaš za dve!

14.rođendan

tata:(na telefonu) Sretan ti rođendan zlato moje!
ja: Fala...nego, jel morem dojti v grad da idemo delat osobnu?
tata: Pa stignemo još. Kaj ti sad osobna treba odmah?
ja: Aaaa, daaaj taaata, oću ju sad i morem ju sad i dobit. Onda, morem dojti?
tata: Može sutra?
ja: Ne, danas!
tata: Dobro, dojdem po tebe za pol vure pa se peš slikat!
ja: :)))

16.rođendan

tata: Sve najbolje!!! Sad si vec moja velika curica!(=><= ???)
ja: Jesam. I znaš kaj? Sad morem iti van celu noć bez odrasle osobe uz sebe!
tata: Pa i do sad si išla!?!
ja: Znam, al sad se ne moram bojati policije, a ne moraš se ni ti!
tata: E mala moja, ne bojim se ja policije dok si ti vani, da je bar samo policija koja te bu skupila ikad po noći, al kaj da ti delam ak te to veseli!
ja: Veseli!

18.rođendan

frendica: Ej, stara, sve najbolje! 18-ti ha?
ja: Da...a znaš kaj to znaci? VOZAČKA! A da ne govorim kakav mi bu gušt pokazat nadrkanim tetama osobnu dok me pitaju za godine prije nego mi prodaju cigarete!

19.rođendan

poznanik: Kaj, danas ti je rođendan? Onda sretan rođendan!
ja: Fala.
poznanik: Koji je to?
ja: 18-ti!
poznanik: Aha, ne znam zakaj sam ja mislil da si ti moje godište.
ja: Pa jesam...
poznanik: Kak onda 18?
ja: Ne, 19!
poznanik: Rekla si 18 prvo.
ja: Zbunila sam se.

20.rođendan

ja: Da, baš krasno. I to baš danas. Ja danas imam 18. rođendan i vi to morate pokvarit meni tak da mi izgubite kolokvij!
asistent: Sve najbolje kolegice, al ja stvarno ne znam gdje je taj vaš kolokvij nestao!
frendica: (tiho) Šta ti nije 20-ti sad?
ja: Ma jel to sad bitno uopće? Baš morem mislit koji mi je rođendan a ovi kreteni su mi zgubili kolokvij!

21.rođendan

ja: Znaš kaj. Imam 21.godinu...To su super godine,al svejedno mi nekak vreme brzo ide. Nikad prije nisam razmela zakaj je ženama u interesu skrivat godine. Jedna je stvar da žele zgledat dobro, al nikad mi nije jasno bilo zakaj im je bed reći kolko godina imaju...pa sam si navek mislila, ak se potrudiš da dobro zgledaš, i onda ak veliš kolko stvarno imaš godina, uglavnom dobiš kompliment kak dobro zgledaš za svoje godine...a ak lazeš da si mlađa, onda vrlo vjerojatno bu neko povjeroval, al pomislil kak zgledaš staro za svoje godine...to stoji i dalje, al činjenica je da mi već sad nekak nije ugodno reć kolko imam godina, a ne znam zakaj. Ajd dobro, bar sad znam kolko imam, a ne kaj sam tri lete mislila da imam 18
frendica: Pa šta ti je, nismo stare!
ja: Nisam ni rekla to, samo velim da sad kuzim već. Al nije problem u tome, ne mislim da sam stara, nego bi štela opet dete biti.
frendica: To ne možeš!
ja: Morem...morem se tak ponašat!
frendica: I šta ćeš s tim dobit, život ide dalje i moraš odrasti!
ja: Neću baš!

-chinchi

- 03:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.06.2006.

Zovite me Išmael

- ..ne razume oni.., nastavio je, vrteći drvenu šalicu u rukama. Smećkasta tekućina ispuštala je vonj koji mi je tjerao suze na oči. Pitao sam se koliko ruma bih trebao popiti u životu da podnesem ovo što je on upravo popio. Crne oči skrivale su se pod gustim obrvama dok je gledao svoje dlanove.

- ..viš, tu se usiklo.., mrmljao je dok mi je ponovno pričao kako se harpun otrgnuo, uže poletjelo preko ruku. Sama sreća ostavila mu je sve prste. Hvatao sam bilješke batrljkom olovke, prokletinja se stalno lomila. Liznuo sam je ponovno...ogavan okus ipak je bolji od ovog ruma.

- ..gledan tako more mislin, ki zna kadi je sad.., žvrljao sam po papiriću. Nadam se da će sutra biti čitko. Barbina priča o propalom životu vrijedi bolova u želucu i mučnine u glavi. Mučnine u želucu i bolova u glavi, uf, tako je. Koliko je rekao, trideset?, četrdeset? godina traži?

- Što ste rekli, bijeli je bio?, vlastiti glas bubnjao mi je u ušima dok se žamor konobe pretvarao u grmljavinu, u glavi mi bljeskalo. Ne, to je stvarno oluja, kiša po prozoru.

- ..e, e, bili, bili, ne viruju mi da je bia.. ma ni ja si ne virujen, puno j' let pasalo.., piši piši dok možeš. Dok ima papira. Ode barba po još ruma, kako može? I kad bistri svoju priču, oči mu se počnu. Bistrit. Priču počne. Joj ko će ovo čitat sutra. Ma di je nestao sad? I kako je brz s tom nogom!

Vani je tutnjilo nevrijeme. Barba je stajao na vratima i gledao kako horizont nestaje u sivilu. Ustao sam i donjihao se do njega dok su mi koljena klecala. Vjetar me ošinuo po obrazima. Polako me pogledao. Činio se višim dok je izlazio u oluju. Ni traga ruma. Krenuo je prema luci.

- ..već mi je uzea nogu, ostalo je samo pitanje vrimena..

-- silly moi

- 00:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 23.06.2006.

Bolje sutra...

-Kako se osjećate?

-Pa rekla bih dosta dobro. Vode me sretne misli!

-Mislite li da je to dovoljno?

-Ne, ne mislim. Ali dok traje, dobro je!

-Ali vi znate da to nije stvarnost i da ne možete cijeli život istu grešku raditi? Zašto ne
kažete nešto već jednom?

-Mislim da ne mogu. Ne još. Bojim se da ću izgubiti i ovo šta imam. Možda je sve to
iluzija, ali me veseli. Nekad je lijepo živjeti u svijetu mašte.

-Da,lijepo je, ali prije ili poslije se morate vratiti u stvarni svijet i što više budete
odugovlačili, bit će teže.

-Da,znam, ali ne mogu...ne sada, kad nemam razloga vjerovat da će bit dobro!

-A probajte, nemate šta izgubit osim iluzije!

-Probat ću. Sutra.

-Samo nemojte da sutra opet kažete sutra!

-Neću valjda.

-Nije vam to uopće dobro. Brzo može svega nestat, cijele te iluzije i šta onda?

-U redu...stvarno će bit sutra.

-Odlično. Dobra odluka, samo se držite toga. Bilo mi je drago popričati s vama.
Sretno s tim!

-Hvala. Nadam se da se vidimo uskoro!

-Naravno da se ne nadate, samo ste pristojni. Ne želite vi mene ponovno sresti. Bolje se
osjećate kad me nema.

-U pravu ste. Ali valjda jer previše boli svaki susret sa vama.

-Vjerujem. Da ne boli, vi i ja ne bi ni postojali kao takvi. To je naš smisao. KAko god
bilo, laku noć!

-Uvijek je laka kad vi odete. Vidjet ćemo se još. Znam da hoćemo.


-chinchi

- 22:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 20.06.2006.

Fjaka

- Gladan sam.
- A ja nisam? Strpi se malo, peče se.
- Jel ima mesa za jest?
- Ma ima, rekao sam ti jučer šta ćemo radit.
- Zaboravio sam. A jel još dugo?
- Dobro, kolko ti imaš godina?
- Kakve to veze ima?
- (uzdah)
- Oće bit brzo gotovo?
- Otkud da ja znam, već se dosta peče, prvi put to r-..
- Pa otprilike?
- Nemam pojma. Ideš nekamo?
- Ne.
- Onda sat vremena.

Ranije istog dana...

- Po stoti put, možemo busom, 50 novaca po glavi, start ujutro u 8, nazad smo 7 navečer, ili - uzmemo auto, dođe cca 50 novaca plus benzin, dijelimo, krenemo ujutro, blablabla.. Tko ide?
- Da.
- Ne.
- Ne.
- Ja sam već reko da neću.
- Ok. Ti?
- Kolko posto se tebi ide?
- Kakve to veze ima?
- Pa tako.
- Dobro, onda mi reci koliko posto se tebi ide?
- 73%.
- Super, i šta onda, ideš ili?
- Hm...

Par sati i dogovoren auto kasnije...

- E čuj, možda ipak ne bi išao, skupo mi je, nemamo plan ni ideju, a ne da mi se vozit.. ne želim prigovarat al mi lagano sve ovo ide na živce.

-- silly moi

- 19:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.06.2006.

Something girly...

Kao što se već iz naslova vidi, ovaj post uopće ne mora biti pročitan od strane muškog dijela Azhdaje, Futilona ili bilo kojeg od milih nam čitatelja s y kromosomom. Njima bi moglo biti dosadno, nepojmljivo, neke bi moglo razljutiti što smo takve kakve jesmo, a neke usrećiti što nisu na našem mjestu.
Ne, nije riječ o onim danima u mjesecu, to je totalno out tema.
Tema koja je ovih dana puno više brand, ili je bar u mom slučaju popularnija, je depiliranje. Zašto mi je to sad aktualno?
Evo, između ostalog zato što je došlo ljeto pa se više ne mogu baš uvijek sakrivati fino uzgojena iza dugih traperica, već katkad moram obući i kratke hlače, e ne bi li ipak uspjela preživjeti ovo što se naziva vrućinom, a zapravo nije ni vrućina, nego deveti krug pakla. "All days snow!"-zaželio bi moj stari na svom pidžninglišu (ne znam kako se piše, tatina curica...), moleći tim riječima nekog svog zamišljenog boga da ugasi sunce i pošalje snijeg usred ljeta... Moram priznat da sam ga počela kužit.
Ali, moj stari nema problem s depiliranjem, prvo zato što je muško, a drugo zato što je profesionalni rudar pa su mu dlake do koljena otpale od dugogodišnjeg nošenja hrapavih čizama na golu kožu (hay-ho, hay-ho, hay-ho!), te ih ne bi morao depilirati ni da mu je dijagnosticiran zadnji stupanj metroseksualzima. Sreća je htjela da se rodim kao žensko i da se samit time moram patit s depiliranjem, epiliranjem, brijanjem, ili kako god se to već zvalo. "Ne, ne moraš", rekli bi mnogi, i da smo mi žene glupe, a onda istovremeno vole vidit izbrijanu nogu, a čak ako ih i nije briga, nama je stalo do toga da nas druge kokoši na cesti ne gledaju kao da smo sišle s brda (ja, donekle, i jesam, ali ovdje je riječ o sintagmi).
I tako se mnoge žene još u ranoj dobi počnu rješavati neželjenog pokrova.
Moje prvo depiliranje obavljeno je u petom osnovne (glupača), a sad bi se prodala da su mi dlake ko onda i ne bi ih uopće depilirala, nego bi ih malo osunčala da posvijetle. Ali ne, tada je trebalo biti pametan i velik, odrastao štoviše, pa sam si kupila kremu za depiliranje i ajmo.
Nakon višesatnog (da, dlakava sam) boravka u kupaonici, izašla sam vani s nogama ko dječja guzica. To je bio zadnji put da su bile takve...
Minuta šutnje.
Od tada pa nadalje, trebalo ih je svakotjedno, pa i češće mučiti ne bi li izgledale bar donekle dobro, jer brijanjem, ili depiliranjem, dlake ojačaju, a ja sam upotrebljavala kremu, koja ih nije uklanjala iz korijena pa i jesu ojačale.
Nakon toga, prešla sam na trake s voskom.
To je bilo dosta učinkovito-malo ih protrljaš između ruku, zalijepiš, još malo protrljaš i povučeš. Nije bilo ni tako bolno ko šta su svi pričali, dugo bi prošlo dok bi se opet pojavile, a kad bi se i pojavile, bile bi tanke i svijetle (jer je to epiliranje, a ne depiliranje), pa sam čvrsto odlučila stalno ih koristiti.
Kurac, dragi čitatelji, nisam ih stalno koristila.
Bilo je, brate, skupo. Znam i zašto-jer valja. Al svejedno, skupo je.
I onda sam odlučila da britva caruje.
To je bilo super: godinama sam jačala svoje dlake, one su uporno rasle, nisu se dale, katkad bi iz jedne rupice iskočile dvije, zatim bi se i te dvije udvostručile, bile su sve tamnije i tamnije, a ja sam vodila rat protiv njih. Ponekad bi se britva okrenula protiv mene, pa bih se morala poslužiti flasterom, al to je bilo rijetko. Dobro, ne baš rijetko, svako sedmi put prošla bi i bez ozljede, ali ipak.. Bar nije sam čin depiliranja dugo trajao.
Prije par dana, dosadila mi je i britva.
Shvatila sam da sam dlake previše istrenirala i da ih želim ipak djelotvornije uklanjati.
Pa sam si kupila epilator. Jako je lijep, neka pastelna bojica, nešto između narančaste i roze. Itgleda tako nevino i dobroćudno, gotovo budi sažaljenje.
Naravno, kao i svaki objekt muškog roda koji na prvi pogled zajebaje majčinske instinkte, i ovaj depilator je prava pizda. Zapravo sam odlučila da ću ga zvati mamin sin i da ga neću napustit baš odmah, jer možda se i naviknemo jedno na drugo. Ljudi moji, kako to boli... Ljudi, kako to dugo traje... A kako se noge crvene nakon toga...
Ponekad losion ublaži bol, ali ipak, mamin sin je jači od losiona.
Ja se samo nadam da su istinite priče kako s vremenom neke dlake tretirane epilatorom potpuno prestanu rasti pa se samim time treba epilirati sve rjeđe. Ako nisu, napustit ću ga.
A kako dalje?
To ne mogu reći.
Možda me put vrati ponovno na britvu, kremu ili neki već provjeren način.
Možda budem prva dama i budem imala novca za laser.
Možda izmisle nešto sasvim novo.
A možda sama jednostavno zaključim kako moj Vlajland nema ništa s ovom okolnom silom koja nas uporno okupira i vratim se narodnim običajima uzgajanja. A ako bude smetalo nekom ljudskom maminom sinu, zaprijetit ću mu električnim!

--lydia

- 23:16 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.06.2006.

Atmosfera blagdanska

Sretno vam Tjelovo narode!
To je pravi blagdan! Koliko Hrvata opće zna šta je to Tjelovo? Nema šanse da je brojka veća od deset posto, ali ga svejedno s radošću slavimo.

To je jedan divan džoker-blagdan koji svake godine pada u četvrtak pa ga spojiš s vikendom ko od šale.

Ja sam vrana, ja ću vam reć šta je to Tjelovo.

To je blagdan kad se slavi utemeljenje svete pričesti. Naime, Isus je to napravio na Veliki Četvrtak, ali su ga tada već zarobili pa slavlje treba još jednom ponovit. Iliti, Isus nam je ostavio svoje tijelo u obliku kruha da ga jedemo i tako se sjedinjujemo s njim. Naravno, ono što je vjerojatno je da nam je ostavio kruh. Sam ne vjerujem da to ima ikakve veze s njegovim tijelom (iako nemam ništa protiv onih koji vjeruju), ali ono što je sigurno je da je ostavio i trip našim saborskim zastupnicima tako da jednog dana izglasaju Tjelovo kao državni praznik iako nemaju pojma šta je to.

Ni oni, a ni većina stanovništva koje Tjelovo, a samim time i sutrašnji blagdan, nazovimo ga "Glavanovo" slavi s velikom radošću.

U povjerenju, slavili bi mi i "Kurbam Bajram", samo da ne moramo radit. Ima li kaki Musliman da pogura to malo u saboru?

--hiroaki

- 12:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Stanje duha

Napisao sam za faks što sam mislio napisat za danas pa evo malo igre asocijacija samim sa sobom da vidite u kakvom se stanju duha sad nalazim.

Početna tema: kuća

kuća
prozor
windows
operativni sistem
operacija
rat
taktika
3-5-2
reprezentacija
-----------------------------
Početna tema: pas

pas
mačka
brkovi
brada
brijanje
noge
nogomet
-----------------------------
Početne tema: led

led
santa
brodolom
titanik
brod
kapetan
Niko Kovač
-----------------------------
Početna tema: more

more
obala
plaža
Copacabana
Brazil
Ronaldinho
-----------------------------
Početna tema: pornografija

pornografija
golotinja
skidanje
odjeća
dres

Bijelo-crvena
polja hrvatska
na dresu sjete me
da ja volim je!
Igrajte za nju,
moju voljenu!
Nek kuca jače to
srce vatreno!
-----------------------------
--hiroaki

- 03:34 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2006.

John Writter

Itiga, po hrvacki juneća pisanica. Pojeo sam jednu popodne i još sam pod dojmom dok je juneća pisanica bila pod jajem. Činjenica koja bi mene, bez daljnjeg, učinila, da to tako kažem - perverznjakom teškim, jerbo stavljam u usta nesto što je neko netom bacio pod jaja. Na stranu nastranosti...

Ma-ma-odjebi-pusti me na miru... neću, glupane jadni odjebi neću i gotovo...


Ispirčavam se, morao sam otjerat jerrya springera, vidio je zadnju rečenicu i htio je mene, pisanicu i jaje pozvati u emisiju.

Ah da... da ne zaboravim, kad sam već kod danasnjih zbivanja u mom životu, moram se pohvalit, danas sam još činio zanimljivo. Podignuo sam naime razinu suživota sa docimerom joghurtom na novu razinu: naime danas sam mu dirnuo gole mošnje golom rukom. A i piškio sam mu u kosu. Sam si je kriv što ne pušta vodu kad svoju olinjalu kosu baca u školjku i nepovlaci vodu. A, dobro, vrijedi ipak pohvalit ekolosku svjest. Nadalje, da se dotaknemo i mošnji...homofobniji među vama sigurno misle kako nije bilo potrebe da ruka bude gola, ali meni je baka uvijek govorila kako u rukavicama ne možeš plasirati kvalitetan udarac u međunožje. A dobro istini za volju, mogao sam posegnuti za kakvim pomagalom, ali dok ja pronađem francuski ključ ili bregasto vratilo, ko živ ko murat. A ovako je vuk cio koza sita: ja sam ga opizdia šakom u jaja, a on je sretan što sam mu dotaknuo jaja.

Toliko od mene, ne smijem se preforsirat, boli me glava kad puno mislim. Pozdrav svima, uz napomenu da ni danas nisam vratio oruzje u MUP. Nisam ga vratio, nisam glup.

kara-StaviDosaduUPosudu-iz bunara

P.S. Pozdrav repki!!

- 23:04 - Komentari (40) - Isprintaj - #

Nogometna

- I, šta ćemo? -

Osjećao je kako su svi pogledi uprti u njega. Čak i tihi čovjek u kutu promatrao ga je ispod obrva. Je li se to prostorija doista smanjila i zamračila ili mu se samo čini? Osjetio je lagano bubnjanje u sljepočnicama, pritisak znoja dok se probija na površinu. I odgovornost kako uzvraća stiskom. Osušilo mu se grlo. U svijest su navirale slike uredno pokošenog travnjaka, muk tisuća navijača dok gleda loptu. Fotoreporteri podižu kamere na nišan, udišu poslijednji dah. I čekaju. Svi čekaju. Njega.

- Dobro, i? - doprlo je pitanje iz drugog svemira. Osjećala se nervoza u glasu. Znao je da nema više puno vremena. Odluka. Odluka. - Daj saberi se, ponašaš se kao da ti je prvi put. - pomisli. I ponovno slike. Trenutci slave, pobjede. Grli se s ljepoticama. Gledaju ga zadivljeno. Žele ga.

Oko njega žamor. Graška znoja došla je na svoje, lagano klizeći niz obraz. - Zašto je ovdje tako vruće? - poželi upitati, no suho grlo odustane kod prvog glasa. Pisak koji se jedva čuo raspline slike zlatnih pehara, utrne bljesak reflektora, a tribine zamuknu.

- Iii?! - trgne ga glas. To je to. Nema više. Znao je da mora odlučiti. Sad ili nikad! Slava ili zaborav! Škrgutne zubima, duboko udahne, zakašlja. Svi ga pogledaju...

- Joj, oprostite - ma samo skratite, sa strane malo kraće, gore duže. - odvrati, dok mu je frizerka iz znojnih ruku uzimala časopis. Sa stranice koja se upravo zatvarala smiješio se David Beckham sa svojom novom frizurom.

-- silly moi

- 15:02 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

JUČER (a ne "danas", kako stalno piše u tekstu koji slijedi)

Evo, meni se piše, pa prije nego šta odem leć malo da opišem svoj današni dan, jer svaki pravi blog u Hrvata mora imat bar jedan dosadan post u kojem tinejdžer/ica (a na Azhdaji sam lično ja jedina koja se može podičit takvom titulom, još 4 ipo mjeseca, ako dobro kontam, al Bože moj, kolko-tolko, još uvik sam teen) opisuje svoj dan, bez zapitkivanja zanima li to uopće ikog, što je naročito bezobrazno ako dijeli blog s još ljudi koji su mahom inteligentniji i zreliji (jer kao što sam već rekla, ja sam jedina tinejdžerica, još za kratko, Bože moj, al ipak, a valjda je po postovima lako zaključiti da ovi netinejdžeri nemaju manje od 12 godina, te samim time zaključujemo kako su stariji od mene).
Dakle, danas.
Započnimo s buđenjem, jer tako uvijek treba započeti.
Pa nek sam ja stoput noć prije isplanirala da ću ustat rano, popit kavu, otušrat se, oprat kosu, izabrat nešto lijepo za obući, ne nužno i čisto, jer mi je dosadno prat odjeću otkako sam na Šari pa to radim samo kad skužim da su me ljudi počeli opako zaobilazit) i sva sretna uputit se na predrok iz Hrvatskog jezika Srednjeg vijeka (ovdje je riječ na "h" napisana velikim slovom iako je pridjev, zato što je to ime kolegija, a to objašnjavam samo zato da me koji zločesti ne bi SLUČAJNO ispravljao, jer to ne volim)-e, al ne bi Lydia bila Lydia da ne zajebe nešto (i ne spomene u postu neke od riječi koje su izvedene od zajeb, kurac, sranje i tome slično.). Dakle, što se meni dogodilo (a ne "desilo", jer nismo s one strane Dunava pa da pričamo tako!): meni se desilo, ovaj...,dogodilo to da sam ja zaspala! Kako?-ne znam! Vjerojatno je alarm i zvonio, al sam ga ja ubila i otkunjala (a ne "odkunjala", jer se ovdje "d" izjednačilo po zvučnosti sa "k") još neko virjeme.
No, kao što sam danas već podijelila sa Chinchi, ja imam sreće u životu zato šta Bog voli budale.
Pa sam se probudila točno dvije minute prije početka ispita i za točno dvanaest minuta uspjela obaviti sve higijenske obveze (a ne "obaveze", vidi kod prvog spominjanja "desiti") te nenašminkana (katastrofa) stić pred A119 i bojažljivo pokucavši upast na ispit.
"Hu...hu...(to sopćem) oprostite...hu...hu...profesore... ... ja...ja sam bila sto posto uvjerena da je ispit u D7 pa sam...čekala...i, ako biste ikako mogli..."
"U redu je, kolegice, sjednite. Evo, transliterirajte mi lijevi stupac."
I tako ja zahvaljujem Bogu na nebesima šta me još jednom spasio od usta lavljih (a baš ta sintagma se pojavila u tekstu koji sam trebala transliterirat s uglate glagoljice! Zgodno, jelda?) i buljim ko tele u slova od kojih mi se povraćalo cijeli vikend i zahvljujuć kojima me grizla savjest zbog svake kave koju sam popila preko vikenda (a bilo ih je, naravno...).
Napisala poprilično štrc-brc (zahvaljujem mami što me naučila ovu i još mnoge druge "onomatopeične" fraze, makar ne znam što one točno "onomatopeiziraju"), al boljem se nisam ni nadala, pa opet sveudilj hvaleći Gospoda odem ća relativno brzo i ponavljam u sebi da, ako padenem, ovo je ionako samo predrok pa se uvijek mogu ponašat ko da ga nikad nije ni bilo.
Pola sata kasnije odem po potpis iz portugalskog i zaključim (što je jedina dobra vijest danas!) da sam kolokvirala akcentuaciju pa je, kao, neću morat učit za ispit (jer poznato je da naglasci nestanu bez traga iz jezika jednom kad ih kolokviraš, aha...Toliko o mojoj dobroj vijesti danas!).
Zatim odem na Šaru ubit oko (izraz svojstven Dalmaciji, a možebitno i drugim dijelovima lijepe naše, da se ne bi našli uvrijeđeni siblinzi Chima i Chinchi i svima nam poznat Silly Riječki), al mi to ne pođe za kapkom (a ne za rukom, jer ne sklapa se oči rukom, osim ako si retardiran pa te kapci ne slušaju) pa odlazim na bankomat jer studentski život je takav da rijetko keša imaš kod sebe.
A bankomat, jeb`ga, u Vodnikovoj!
Pičim ja, a sunce prati (usp. s Edo Maajka, zgodno, jelda?) i dođem do Vodnikove, skupim novce pa u Roto po toaletni papir da me cimi ne bi ubila jer već tjedan dana zaboravljam ga kupit pa se služimo onim od docimerica ili papirnatim maramicama, a to izaziva osjećaj samosažaljenja ili grizodušja barem. U Rotu red ko u menzi na CN nedjeljom oko 13.00h pa kad dođem, ona veli "Joj, sorry, nemam ništa sitnog, znam da si sad s bankomata, al stvarno nemam...evo vidi..."
Ja odem ća, čekam tramvaj za na Šaru, a njega deset minuta nema (deset minuta, eeeej!) pa kad konačno pristigne, ukrcam se i odem do Konzuma (poznatijeg kao Suseda), naravno, tamo red i nije tako velik koliko sporo ide pa tek za još deset min dođem natrag u sobu.
Malo buljim u net pa tražim bjesomučno okolo ljude da idu sa mnom na večeru, jer sam skužila da ona praznina koju osjećam nije emocionalne prirode, nego sam zaboravila jest, te praznina vlada u želucu, al nitko mi ne odgovara, te naposlijetku odlazim sama (prvi put u životu-mogu reć da i nije tako loše! Osobito jer je naišao Ćuki i cura mu pa su me i oni malo uveselili!).
U međuvremenu, igra se jedna od šarskih utakmica, što ja ne znam, jer me vrli KaraIzBunara nije o tom obavijestio i molim ga da, ako slučajno nekad u životu ovo pročita, se kaje zbog toga (makar ne znam bih li uopće došla i da mi je javio, al red je reeeeeeeeeed (zapjevajmo!)).
Vraćam se s večere, posjetim Hiroakija te Zelenu i Cveta, malo prodivanim su njima i s Chinchi koja se pojavljuje.
Silly zove da pita jesam već bila na večeri, ja odgovaram kako jesam.
Pišem zadaću iz portugalskog (pitajte Hiroakija koja mi je zadaća ekstra, on je bio zgranut!), odlazim u b-paviljon kod Coraxa i Saffron te dolazim ovdje, e nebili ovo zanimljivo štivo prenijela čitateljima Azhdaje, kojih je, vidim sve više, evo i Dišperadun se počeo često javljati (glavu gori, stari, moga si se rodit ko invalid, i to bezobrazni! Oću reć da može i gore.).
I tako...
Primjećujem da sam do kraja posta počela skroz naskroz seljavo pričat, al neka naših ljudi i običaja!
A primjećujem i jednu grešku, koju ću ispravit u naslovu (što vi, naravno, već vidjeste!).

Laka vam noć!


--lydia

- 02:26 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2006.

Kraj

>klik<


- Oh ne opet. A taman je gotova večera. - uzdahnula je majka. Svjetlo je lagano zatitralo, plava žarulja iznad vrata upalila se trepereći. Otac je slegnuo ramenima, ustao, skupio novine, u tišini zatvorio prozore, navukao sivo odijelo i kapu i izašao van. - Gdje ti je brat? - upitala je majka dok sam na brzinu skupljala stvari i trpala ih po ormarićima. Brat se igrao u susjedstvu, čula sam ga kako skače po stepenicama. Već se i on naviknuo na takav ritam života.. stalno između.. Nekoliko trenutaka poslije na vrata je došao službenik Jezgre. Bio je bezličan kao i onaj koji nas je doveo u ovaj stan. Naš stan. Možda je to baš taj isti - toliko sam ih već vidjela da stvarno više ne pamtim. Na znački se ljeskala oznaka, 1537B. Majka mu je kimnula. Ustaljena procedura.

U daljini se čula potmula grmljavina. Negdje daleko palila su se crvena svjetla. Prolazili smo autobusom kroz grad. Na kućama su se užurbano zatvarali prozori. Mi smo stanovali na periferiji pa smo uvijek bili među prvima koji su odlazili. Bageri su rastavljali kuće, slagali ih uredno u kamione koji su ih odvozili. - Kamo ih voze? - pitala sam kad jednom službenika kad sam bila mala. Objašnjenje koje je uslijedilo bilo je previše za mene. - Na sigurno. - rekao je tata. Spuštao se sumrak. Grmljavina. Uvijek grmljavina.

Prolazimo kraj zgrade Ekspresne pošte. Neki neredi. I gomila sivih ljudi iz Jezgre. Poštari se bune, ne žele ići. Siva masa ih bez riječi gura u autobuse.

Gledam kroz stražnji prozor. U daljinu, prema mjestu gdje smo stanovali. Od moje nekadašnje ulice sad je ostala samo poljana s tu i tamo pokojom hrpom smeća. Smeće uvijek ostane, nije bitno, kažu mi. Ljudi kraj mene pričaju o terorističkim napadima. Ne mogu sad razmišljati o tome, gledam nebo u daljini, polja potočnica koja se šire mojim nekadašnjim kvartom. Tu sam stanovala pred.. pred nekoliko odlazaka.. Blještavo plave tratinčice. Nebo polako gubi boju, grmljavina je sve jača. Kroz misli razabirem djeliće razgovora - kako su nove sigurnosne službe bolje od onih starih nesposobnjakovića. I opet nešto o teroristima i napadima na nas. Ceste su sve šire.

Polako milimo kroz centar grada, kolona autobusa i kamiona slijeva se sa svih strana. Prolazimo kraj zgrade Jezgre. Službenici izmjenjuju papire, popise putnika. Uvijek ista papirologija. Čekanje u redu na broj.

Jutros je ispod mog prozora prošla povorka.. maškara. Gledala sam ih krišom i smijala se. I čudila. Nosili su mačeve, ogromne čekiće, koplja, sjekire. Neki su bili zeleni, neki plavi, izvikivali su bojne pokliče, pjevali. Vukli dvoglavog diva kojem ni dvije glave nisu pomagale da bude pametniji. Majka je komentirala kako neki stvarno imaju vremena za svašta, te neke čudne igre. Otac je slegnuo ramenima.

Dobili smo broj svog skloništa. Ostavljamo četvrtasto sivilo zgrade Jezgre iza sebe. Tatin prijatelj, švercer kavom, pričao je kako su neki njegovi bili u drugim državama. I kakvih sve čudnih stvari ima tamo. Drukčije zgrade, jezici. Nemaju takvu Jezgru koja sve prati, manja je i bliža nama. Ministar unutarnjeg uređenja i upravljanja prostorom brzo se pojavio u svim novinama i demantirao takve priče objasnivši zašto je baš naše najbolje. Teške riječi. Centralna kontrola, stabilnost. Pomalo mi je zlo od tih priča. I od ljuljanja autobusa. Selim se na zadnja sjedala, tamo ima više zraka.

Prolazimo kroz centar, tu su kuće još u jednom komadu. Oni uvijek zadnji idu, komentiraju suputnici. Imaju veze u Ministarstvu, šuška se. - Da, a zašto su onda njihove kuće manje od naših? - pitam ih. Ošinu me pogledom, no ne govore ništa. Bližimo se cilju.

Grmljavina je zaglušujuća. Stigli smo. Veliko metalno sklonište. Negdje u dubini ogromni strojevi tutnje zvukom kojeg poznam cijelog života. Samo je sad jako blizu. U daljini se začuju fanfare. Uvijek sam mrzila sam taj zvuk. Ulazimo u mrak. Nebo je poplavilo tik prije sumraka.



Na ekranu su titrala slova. Please wait while Windows is shutting down.

-- silly moi

- 00:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.

Još krajnjiji

Šta je priča bez nastavka ko mlijeko bez kore. Malo da razbijem monotoniju evo čisto sižea jučerašnjeg dana (ako slučajno ne pratite vijesti):
- neki tamo rekli da će neki tamo obnašati vlast odgovorno. tamo negdje. ajde

- montenegro nezavisna. kad sam dobio osobnu onda mi baka rekla - e to ti je super, sad si odgovoran za sebe, moš i u zatvoru završit

- bubamare se češu ko velike, svaku večer ih vidim na tv, da mi reuma dopušta sad bi odma išo tražit prvog pežu i bubamaru

- u iraku na tržnici prodaju rabljeni eksploziv

- svaki put me sjebu kad kažu papa benedikt 16. ne nije zato što bi trebao biti benedikt 10. nego zato što stalno mislim da je još ivan pavao 10. jebga ograničen sam

- šahovska repka popušila od poljske, kažu da je to dobro

- mi opatice u subotu navecer sjedimo doma i piskaramo po blogovima. sad sam tek vidio da mi se zguzvao veo.. aaaaaaaaaaaaaaaaa

To je od gluposti, a od stvarno bitnih stvari - psi sad mogu jest i djelimično vlažne brikete!!! aaaaa suze mi kanuše kad sam to čuo. radosnice naravno.. povlaštene li vrste, djelimično vlažne dobiju..

razmislimo malo o tome. kava, anybody?

-- silly moi

- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Molim sve vas koji se nađete uvrijeđeni da imate na umu kako se zezam. Eto, opet se ispričavam, iako me barba Tovar naučio da "kad kažeš bazu ne smiš se ono ka odma ić isprićavat jer onda nije uopće baza!"

Razmišljam već duže vrijeme o tome kako je zapravo dosta teško bit fer prema ljudima zato jer to oni stvarno zaslužuju, a ne zato šta se to od nas očekuje. Primjerice, profesori mogu bit totalne pizde, al se svejedno moraš prema njima odnosit s poštovanjem, a onima u srednjoj školi se moraš čak i javljat kad ih vidiš. A nije to samo kod autoriteta slučaj.
Nedavno sam skužila lika na faksu-izgleda ko cukar, čini se i pametan, seksipilno vuče dim iz one svoje cigarete (za koju imaš filing da je stalno ista jer mu non stop visi iz usta), dobro pjeva-čula sam ga kako nešto pjevuši. Ali je invalid pa je valjda navikao imati privilegije, što je u redu s obzirom na to da mu svijet ne ide na ruku, a s druge strane (zvučat će okrutno), malo te i razmazi... Mislim, ok je imat povlastice za snalaženje s literaturom ako si slijep, s predavanjima ako si gluh i da si oslobođen tjelesnog ako ti fali koji dio tijela... Ali, brate, da se možeš ponašat komodno i ko da je cijeli svijet tvoj, e jebemu sad...
Tako se meni s tim tipom dogodilo prije nekoliko dana da sam išla nabavit vatre za frendicu B., a ja sam za to vrijeme jela čokoladu, i on mi nije dao upaljač jer "koji je to način da ja pušim i jedem čokoladu istovremeno i kako sam tako razmažena". I onda se malo šokirao kad sam ja rekla "ok, ako nećeš ti, netko će drugi" i nabavila vatre kod nekog drugog lika.
Igrom slučaja, B. i ja nastavile smo stajati kraj tog lik koji nije dao vatre i on je prisluškivao razgovor i stalno se ubacivao i znao biti čak malo i neugodan. Inače, to bih ja možda promatrala kao zafrkanciju da kojim slučajem već prije nisam načula kako je tip neugodan za popizdit i kako zna čak i prijetit ljudima kad uopće ne zaslužuju i tako to... Ali, naravno, ja se neću svađat s njim niti ću podviknut na njega kad i zasluži, samo zato što je privilegiran u odnosu na druge (a malo me njega i strah).
A nije to samo tako s invalidima-evo bila je prije par dana epizoda miloga mi Seinfelda, u kojoj se govorilo o homoseksualcima. I jadni Jerry nije smio ni reći da nije peder, a da odmah ne naglasi "not that there is anything wrong with it..."... A oni su ti koji govore da je to normalno!
Pa ajmo sad samo zamislit situaciju u kojoj te netko pita: "Jel ideš u petak u Močvaru?", a nužno je da odgovoriš: "Ne, ali nemam ništa protiv onih koji idu!"
Ili recimo: "Voliš li žutu boju?"
"Ne, ali ok je ako je ljudi vole!"
Ili primjerice: "Studiraš na FER-u?"
"Ne, ali nisu ferovci krivi što tamo studiraju!"...-dobro, ok, ovo zadnje je još i zamislivo... ;)
I tome slično...
E, i sad se meni u takvim situacijama, kad napišem post o tome kako i invalidi mogu bit ukurcu prema ljudima, ili o tome kako homoseksualci ne zaslužuju veća prava predbacuje da sam zla i štajaznam šta sve... A samo sam realna i pokušavam stvarno sve ljude tretirat na isti način...
Btw, sad sam se sjetila da mi u seminaru iz usmene književnosti piše jedna molitva iz područja makarskog primorja koja se može protumačit kao antisemitska, iako ustvari uopće nije. Da sam taj jedan stih analizirala prije, ne bih je uopće napisala. E, al mora Lydia zamijetit tek kad je to predano profesoru... Bravo..
Kad sve zbrojim, nastavak mog boravka na faksu bit će jako zanimljiv: zla šovinistica koja piše po blogu čiji je logo Sveborg...
A nije ni to strašno...
Nekad sam imala titulu savršene cure... Totalni je pakao kad znaš da ne smiješ razočarat...
A ovo sa zloćom? I can handle zloća... Zapravo, mogu podnijeti sve što nema veze s naboranom kožom...
Not that there is anything wrong with it!

--lydia

- 00:20 - Komentari (38) - Isprintaj - #