azhdaja

utorak, 30.05.2006.

Kradja

Nemam vlastitih ideja, a osim toga, moram radit u racunalnoj, pa thnx to trigger, evo jedan Dilbert:

Technical people respond to questions in three ways :


  • It is technically impossible (meaning: I don't feel like doing it);

  • It depends (meaning: abandon all hope of a useful answer);

  • The data bits are flexed through a collectimizer which strips the flow-gate arrays into virtual message elements (meaning: I don't know).



--chimaera nesposobnjakovic neoriginalni...

- 12:56 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 27.05.2006.

Šta lijenost radi od čovika, Gospe mila...

Ja nemam pojma šta ću bit kad odrastem. Studiram dva jezika, od kojih se nikako ne mogu odlučit koji mi je draži, a sad po novom, izgleda da ću po sistemu 3+2 samo tri godine moć bit dvopredmetna, a onda se moram odlučit samo za jedno od to dvoje. E sad dolazi do zajeba: ako se odlučim za hrvatski, u tome ću moć "jebat majku svima", jer mi stvarno dobro ide (ako govorimo samo o jeziku, ne i o književnosti), al mi to ipak nije dovoljno kul, a budući da volim sve što vole mladi, najvažnjie od svega mi je bit kul. E, a ako se odlučim za portugalski, onda ću se morat puno više najebat dok to završim, jer mi je ipak teži od materinjeg jezika, al ću bit kul i neću baš lako nać posao. I šta sad? S tri godine faksa bilo čega sam po zanimanju bakalar, a ja bi više volila bit morski pas... Muči me to.
Općenito me muči nedostatak područja u mom životu di bi mogla dokazat koliko sam ja zapravo kul. A jesam. Nekad odem na blog odpičarki pa se zgražam kako su one to grozno napravile, a kako je moj (tj. naš) blog zapravo puno više kul, baš zato šta se ne furamo na kulerstvo.
Tako dolazimo do jednog jako bitnog pitanja, koje je slično igrici kokoš-ili-jaje: je li netko/nešto kul zato jer se trudi ne bit, ili se netko/nešto trudi ne bit kul zato da bi postao, pa se tu stvara jedno nerazmrsivo klupko uzroka i posljedice, gdje uzrok i posljedica jebu jedno drugo u zdrav mozak i onda to opet nije dovoljno kul, pa se ja osjećam loše jer sam tila pokazat svoju kreativnost i kulerstvo, a nije mi uspilo...
Ne znam zašto je to tako, tj. zašto me puno ljudi doživljava kao nekog ko bi tio bit kul. Ja ne bi TILA bit kul, nego JESAM kul pa bi tila da se to usput i vidi. Ali ovaj grad nudi premalo sadržaja (u, kako sam se zajebala, na trenutak sam se našla u Siveriću... Fizička sličnost sa Zagrebom je nevjerojatna, pa ćete me skužit...)...
E.
I šta ja sad zapravo oću reć: ja zapravo oću reć da kao pravi student upravo pišem pizdarije po blogu, umisto da učim, a bilo bi mi pametno učit, i da glumim kako se zamaram ko šta misli o meni, a u biti me zaboli, što je naravno i jasno: ja sam s filozofskog-ljudi se opterećuju nama, a ne mi njima. A zašto? Jer smo mi lipi!
I to je poanta cile priče: Lydia je opet najlipša.
Znam da idem na kurac, ali teško je ful biti kul...

--lydia, a imperatriz de beleza

- 16:26 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Mrzim verzije

Ugurat ću se ispod Lydiinog posta da ne ispadnem nepristojan jer ionako nemam ništa pametno za reć osim - mrzim verzije i ....... ....... ....... ko ih izmislio ....... im ....... ....... i ....... im ....... u više verzija ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... da ....... ....... ....... ....... dabogda ....... ....... ....... i ....... ....... ....... idioti ....... ....... ....... ....... ....... ....... ....... mogli su reć ....... ....... ....... ....... ....... sve ....... im ....... ....... ....... po spisku. ....... ....... ....... .

-- sm

- 16:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.

BOSA

Uvijek sam mislila da je mojim prijateljima stalo do mene. Očito sam se gadno prevarila. Ostavili su me samu. A znaju kako to mrzim. Uvijek su bitnija nekakva učenja, predavanja, labosi, cura, posao, odlazak kod bake. Šta vi umišljate? U takvim trenucima moja najbolja prijateljica je bila uz mene, al više nemam ni nju. Jest da smo posvađane, al imam potrebu sada otići po nju na kiosk. Ovo shvatite kao prijetnju. Nikad ne ostavljat Chinchi samu! NIKAD!!!

- 18:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2006.

S, M, L

Dolazim u dvije veličine. Višoj i nižoj. Lydia kaže da mi je viša u biti normalna iako se ne bi reklo inače. Nekako mi se sviđa ta ideja u zadnje vrijeme. Često mi padne na pamet. Kad sam viši sve je drukčije. Osim očitog - razlike u pogledu i perspektivi, makar i za nekoliko centimetara - ima tu još toga. Neću sad fantazirati kako su boje jasnije, zrak čišći i život brže teče mojim venama. Jer ne, to je isto. Možda samo mislim jasnije. Možda i malo brže? Kaže se da moć zavodi, položaj opija. Je li sa visinom ista stvar? Narasteš par centimetara i to je to, zavede te novopronađen pogled na svijet? Zgodno. Imam jedan komplet prijatelja, redom oko dva metra. Što oni vide od svijeta, pitam se.


Kad sam nizak volim miris pokošene trave, zraka pred oluju, ljetne kiše na asfaltu. Kad sam visok naježim se na pomisao.

Kad sam visok pamtim teksturu asfalta, spojeve ploča, smjer rasjeklina silnih popravaka ceste, visinu rubnika. Kad sam nizak baš me briga.

Kad sam nizak ptice me vide, uoče, polete dok sam još daleko. Kad sam visok plješćem da se maknu.

Kad sam visok onda je lijepo vrijeme, sunce i toplo. Kad sam nizak bude i snijega.

Kad sam nizak vučem se kao puž. Kad sam visok tamo sam za čas.

Kad sam visok biram kojim ću putem. Kad sam nizak mogu svuda.


Baš ne može biti savršeno :)

-- silly moi

- 20:34 - Komentari (42) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.05.2006.

Odgovor je 'b'

To je bio odgovor na pitanje iz prethodnog posta, a budući da mi, sa Azhdaje, volimo mlade (i male) narode, dali smo im priliku da se, bar na kratko, nađu na Sveborgovim krilima.

--hiroaki

- 23:52 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Hrvatska graniči sa...

a) 5 država ili
b) 6 država ?

--hiroaki

- 18:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Još jedna obavijest!

Kaže mi cimerica neki dan da je vidjela letak nekog društva za zaštitu hrvatske sintakse ili tako nekako. I o čemu oni govore? Govore o tome kako sms poruke (pretpostavljam onda i chat,mailovi i sl.) uništavaju hrvatsku sintaksu i da nam tako jezik izumire. Kao primjer navode da bi se umjesto da pišemo LOL svaki put trebalo lijepo, kulturno i jednoznačno pisati "zaista se jako glasno smijem". Ja to u potpunosti podržavam. E pa dragi Hrvati, nitko od nas ne želi da naš lijepi jezik izumre, pa bih vas zamolila da od sad, barem na ovom blogu, ne pišete više nikakve LOLove, smajlije, haha-ove, bwahove i slične stvari nego lijepo detaljno opišite svoje osjećaje kako bi očuvali svoj jezik. Hvala!

--chinchi

- 03:14 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

Pijančina

Bio ja s curom vani. Odvezao je doma. Inače sam novi vozač.
Vraćam se iz republike Peščenice, Heinzlovom se popnem na autoput i idem prema Savskoj.
Bila je ponoć, a suta radni dan pa je i cesta bila prazna pa sam vozio 110. Ograničenje 70, a ja u desnoj traci.
Vidim nekog manijaka kako me sustiže. Brz je, majku mu, evo ga skoro kod mene.
Kvragu, pali rotirna svjetla, zaobilazi me, stajem iza njega u traci za zaustavljanje. Nisam ga lupio.

"Dobra večer! Vozačku i prometnu..."
"Dobra večer", dajem mu obje. Moj prvi susret s pandurima.
...
...
"Hiroaki, jeste konzumirali alkohol?"
"Nisam."
"Ozbiljno?"
"Naj...ozbiljnije... ..ovaj... ...mogu ja na test to... ...ovaj... ...dokazat", odgovorim mucajući, a stvarno nisam pio alkohol.
"Možete izać iz vozila?"
Izađem.
"Ako niste pili alkohol, zašto onda ne upalite svjetla?"
"A u p...u materinu!"
"A kako to?"
"A zaboravio sam."
"Pa otkud idete?"
"Bio ostavit curu doma."
"Ajde, upalite svjetla i idemo dalje."
"Hvala puno."

--hiroaki

- 00:05 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Više nema ni nje...

Upravo sam zapalila svoju posljednju cigaretu i plačem ko malo dijete. Ostatak kutije sam bacila kroz prozor, jer u košu ne bi dugo ostale. Trebalo je ovo javno napisat da me možete držat za riječ jer drugačije ne ide. Btw, pušaci, mičite mi se s očiju neko vrijeme jer već vas mrzim!

--chinchi

- 16:23 - Komentari (53) - Isprintaj - #

subota, 13.05.2006.

..t-dm t-dm t-dm..

Stavio je noge na klupu nasuprot sebe. Vlak se lagano tresao u polasku. Kvadrat podmuklo skriven u svakom kotaču željeznice trudio se doći do izražaja. Nije mu još polazilo za rukom. Vagon je bio prazan, stare čelične kosti škripale su. Pogledom je tražio oznaku ČKD Praha, znanu iz djetinjstva.. svaki petak i nedjelja kroz nekoliko dječjih godina upijali su zvukove i mirise vlaka. Gibanje. Osvrnuo se oko sebe - još uvijek nije bilo nikog. Noge na klupi nasuprot. Možda zato nema nikog, osmjehnuo se. Ma nije, uopće nije. Sipila je kišica. Počela je ujutro, dok su glasovi još bili čudni, a put se tek otvarao. Doma je već nekoliko sati, iako osjećaj još uvijek nije tu. Lakoća sporazumijevanja se vratila, izronili su poznati natpisi, glasovi još uvijek čudni, krajevi nepoznati.. ali patina poznata. Čekaonica na kolodvoru. Napola zgužvan časopis kojeg vuče već tjednima. Članak o kišnim dolinama brazilskih močvara. I atomskoj bombi nasuprot toga. I tada je padala kiša, dok je brod uplovljavao u luku. Poznata kiša rodnog grada - uvijek pada kad se vraća, kao prema davnom dogovoru. Kapi su se borile sa prozorskim staklom. S brodom je bilo lakše, klizio je sporije, kišna Kosjenka nježno ga je milovala po obrazima. Sa vlakom je drugo. Sivi oblaci posustajali su u daljini. Smeđe klupe, smeđi pod. Poznati oblici. I opet, nije to onaj vlak od pred puno godina, druga je to pruga. Rijetko se kroz prozor može vidjeti druge vagone. U ušima mu je tutnjala tišina. Pojačana bubnjanjem kotača, vraćala se polako, nakon dana žamora, boja i svirke. Boje. Poznati osjećaj boje na zapešču, toliko se brzo uvukao pod kožu. Ma nek stoji još malo. Naslonio se. Brzo će sumrak. Kao onda.. izgledalo je davno.. isto drveće, druga soba, zagušljiva tmina sumraka.. proljeće i prijateljsko hrkanje iza leđa. Što je ono bilo, pasijans? Bit će da je bio pasijans. Zelena pozadina ispod kapljica kiše, ispod dame pik, ispod prozora. I neka tiha muzika. Zvuk sna za leđima. Čudan jezik u daljini. Naslonio se. Izvukao je digitalac. Pa nek bude zadnja. Smiješak.

Nekad je baš dobro biti sam.

-- silly moi

- 22:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Nije Notorius jedini dišperadun na ovom blogu-mogu i ja depresivne postove pisat...

Prvo je bio bijel... Predivan, bijeli komad papira. Znao je da će s vremenom požutjeti, ali bar je bio tako divno čist i bijel. Dugo je čekao olovku koja će po njemu pisati...
Ali onda je shvatio da bijelo nije u modi... Bilo je sve više šarenih, ali ne međusobno sličnih papira po kojima su olovke radije pisale. I pao je u komu zbog svoje običnosti...
Ironija se povećala kada je naišao na olovku koja je na njemu napisala tek jednu jedinu rečenicu, i to citat iz filma American Beauty: "There is nothing worst than being usual". Strašno. Naiđeš na nekog koga dugo čekaš, i onda taj netko piše ono čega se najviše bojiš... Baš grozno...
Morao je tako naš komad bijelog papira živjeti pored svih crvenih, plavih, ružičastih i zelenih papira, i (makar stoput čuo kako je najbolje čitati s bijelog, i kako od crnih nikakve koristi jer je njima još gore) polako žutjeti, ne stižuči uživati u svojoj čistoći i konstantno se deprimirajući zbog svoje običnosti...
Ali!
Šta je, pizduni, jeste stvarno mislili da će ovo bit depresivan post??? Hehehe, kako ste se zajebali!
(rap-dio koji slijedi potrebno je čitati što bržim, što razgovjetnijim i što tišim glasom koji se polako pojačava, kao kad Eminem pokšava zvučati zastrašujuće)

Jednog se jutra veseo budi,
sretan i čio-i to ga čudi
jer nije naučio biti takav
kad zna da život je čupav i dlakav
pa zato ne može jebeno skužit
"o da, da, da-ipak ću nečemu služit!".
Ne, nije došla olovka koja
obojat će njega u tisuće boja,
nego je došla olovka plaha
luda za bojom đavoljeg praha!
Olovka koja voli bijelo
čak i kad je požutjelo cijelo,
olovka koja crnim piše
ono što znači pun kurac više
od pukih riječi, od pukog slova
jer srcem je pisala olovka ova!
I riječi su zauvijek ostale tu
jer pisale su istinu,
a sad se svi pitaju "koju koju?"
Ma "DUŠU SVOJU ZA BILU BOJU!!!"


--lydia

P.S.Đavolji prah ne spominjem radi reklame narko društva ili s bilo kakvom zlokobnom namjerom, nego samo i isključivo radi rime.

- 00:40 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2006.

Geekovska borbena


Ko to kaže, ko to laže C++ je mali?
Nismo mali, nismo mali triput ratovali.

Devedestprve, devedestprve Javaš navalio.
Devedestosme, devedestosme C++ pobedio!

Devedestdruge, devedestdruge Delphi navalio.
Devedesttreće, devedesttreće C++ pobedio!

Dvehiljadeprve, dvehiljadeprve C# udario.
Dvehiljadepete, dvehiljadepete C++ pobedio!


--hiroaki

- 22:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Kukuruzi

Bila je nedjelja. Upravo je sjedio za doručkom, listajući novine velikog formata. Same neke gluposti u ovom svijetu, mislio je. Začulo se zvono s ulaznih vrata, ječeći po visokim hodnicima, kotrljajući se mramornim podovima. Posegnuo je u džep prsluka za satom. Deset i dvadeset pet. Hm, čudno tko bi to mogao biti. Izašao je iz salona, prošao kraj biblioteke i radne sobe, kliznuo lagano niz ogradu. Nasmiješio se pritom - uvijek je to volio raditi, a eto tek otkad je teta u bolnici nitko mu ne prigovara da ne priliči jednom gospodinu. Jadna teta. Poživjeti toliko dugo mora odnijeti svoj danak. Otvorio je vrata - nije bilo nikog. Na kamenom pragu, na vrhu nekoliko stepenica iza kojih se pružao kameni puteljak preko njegovanog travnjaka obrubljenog malim vrtom, čekalo je pismo. Obična bijela omotnica, naslovljena na njega. Podignuo ju je.

Tetina smrt nije ga iznenadila. Pitao se što u stvari osjeća. Nije bio blizak s njom, iako su živjeli skupa zadnjih nekoliko godina. Bila je prava dama, aristokratski nastrojena i kao takva nije vjerovala u potrebu za bliskosti s rođacima. Vidjeli su se nekoliko puta dnevno, uvijek u isto, i to, uvijek je naglašavala, točno vrijeme. Doručak, ručak, čaj, večera. Ostatak vremena provodila je u svojoj radnoj sobi ili u dugim posjetama nekome. Nikad nije imala potrebu spomenuti gdje ide, niti kako je provela dan. Njihovi dnevni susreti svodili su se na komentare o vremenu, stanju u kolonijama, cijenama na tržištu i negodovanje nad glupostima koje su se dešavale u parlamentu. Tu i tamo bi se obrecnula na poslugu, no dobro je znala mjeru. Dobru poslugu teško je naći. Nikad nije volio poslugu, dao bi im slobodan dan prvom prilikom i zatim u miru sjedio i čitao.

Pismo je došlo iz privatne bolnice koja je ugostila tetu. Osim uobičajene formulacije izražavanja sućuti, zamoljen je da dođe poradi savjetovanja oko izvršenja tetine oporuke. Ili se bar tako činilo, formulacija je bila neobična i povremeno koristila riječ ugovor umjesto oporuka. U prilogu stajao je nekoliko stranica dug izvadak pun članaka, uvjeta i napomena. Nije se bavio pravom i umaralo ga je čitanje već pri prvim člancima. Osigurava dug i uspješan život... po izvršenju... prvi živući nasljedni red... bah, teta je u svakom slučaju živila dugo. Zapanjujuće dugo.

Sutradan ujutro stajao je pred vratima klinike. Velika siva zgrada diskretno je stajala u elitnom dijelu grada, okružena perivojem koji je osiguravao tišinu potrebnu za oporavak bolesnika. Tišina je bila umirujuća, vješala se po nogama, usporavajući mu korake dok je hodao prilazom od visokih željeznih vrata do ulaza. Znao je cijeniti pravu tišinu. Uz toliki park, vjerojatno miču i ptičja gnijezda, jer se ne čuju niti ptice, zaključio je. Pozvonio je.

Vrata je otvorila starija gospođa u uniformi, kombinacija crno-bijele boje. Pokazao joj je pismo, kimnula je glavom i pokazala mu put. Nije joj stigao promotriti lice, no nekako je znao da se nije nasmiješila. Hodali su dugim hodnicima, svijetlo obojenim. Podom se širio crno-bijeli uzorak šahovnice, istovjetan onom u njegovoj kući. Navikavao se na pojam 'njegova'. Uronivši na trenutak u misli, potpuno je izgubio pojam o putu kojim idu. Nebitno, ispratit će me van, zaključio je.

Prošli su kraj mrtvačnice u kojoj je ležala teta. Potvrdio je da je to ona. Izvijestili su ga da su svi detalji oko sahrane već riješeni. Zahvalio se. Ostao je trenutak sam s tetom. Ogledavao se po sobi, sjeo na klupu. Tetino lice izgledalo je mlađe. Pitao se kako će sam izgledati na njenom mjestu. Hoće li imati brkove. Vjerojatno. I zulufe. Obožavao je zulufe. Plahta na odru imala je amblem bolnice. Malo se osvrnuo. Sve je imalo amblem bolnice, diskretno utisnut izvan dohvata oka. Čudna neka šara, pomisli. Izašao je iz prostorije, sestra je već čekala ispred. U vezi oporuke, počeo je. Nervozno je kimnula glavom i krenula hodnicima.

Tišina je dopirala iz kamenih zidova dok su hodali. Ovaj put se trudio pratiti put kojim idu, no bezuspješno. Sva vrata su izgledala isto, tu i tamo bi sreli poneku sestru koja bi bez riječi i pogleda prošla kraj njih. Pogledom je tražio oznake, putokaze, brojeve. Nije ih bilo. Stigli su pred vrata, sestra mu je kimnula i okrenula se. Vrata su bila ogromna, barem dvostruko veća od ostalih. Kucnuo je i ušao.

Dvorana je bila kružna, sa stepenicama po obodu. Stepenice su se penjale prema malom podestu i zatim spuštale s druge strane. Tamo su stajala druga, nešto manja, vrata. U sredini valjka nije bilo ničeg. Neravni pod, nalik na pijesak, obrubljen visokim zidom koji je držao stepenice. Slegnuo je ramenima. Po stepenicama, podestu, na klupicama uza zid, uz vrata, posvuda, osim u sredini, stajali su, sjedili, ležali pacijenti. Nije ih bilo teško prepoznati, mahom starci, u haljetcima, pidžamama, ogrtačima. Tiho su čavrljali u malim grupicama, nitko se nije osvrnuo kad je ušao. Počeo se provlačiti između njih, tapkao je stepenicama, zaobilazio nosiljke, kutove odjeće. Nježno bi odmaknuo nekog tko mu je smetao, šapnuo oprostite, provukao se kraj sijedih gospođa u tihim raspravama. Prošao je podest i nastavio se spuštati. Činilo mu se čudno da se netko nije sjetio najkraćeg puta među vratima. Jedan ovakav podest tamo uštedio bi mu puno truda. Na stepenicama nije bilo ograde, držao se sredine. Pazio je da nekog ne gurne. Probio se konačno do vrata i ušao.

Soba je sličila salonu u kući njegove tete. Njegovoj kući. Diskretne smeđe-zelene tapete sa cvjetnom šarom, teške zavjese na visokom prozoru, kamin, dva radna stola. Jedan gospodin. Pozdravio ga je. Raspitivao se o njegovoj vezi s tetom, životu u zadnjih nekoliko godina, njemu. Činilo se da ga smatra simpatičnim. Objasnio mu je da je teta uživala usluge klinike, a on kao nasljednik njezine nakon smrti ima pravo uvida u materijale i nešto filmskih zapisa koji su ostali za njom. Zvučalo je čudno, no na kraju krajeva - koliko ju je stvarno poznavao, pitao se. Gospodin ga je uputio na vrata lijevo od kamina. Vrata su bila gotovo stopljena sa zidom, nazirala se samo mala kvaka. Krenuo je prema njima, lagano pritisnuo. Otvorila su se bešumno, vodeći u drugu, vrlo sličnu prostoriju. Stigao je primijetiti da nema prozora, (vjerojatno je zato bila mračnija), kad mu je za oko zapelo nešto neobično.

-Zanimljivo, nema kvake na unutrašnjoj strani, promrmljao je. Gospodin koji je dotad sjedio i pisao, poskočio je. -Što ste rekli? -Molim? Ah, da, nema kvake na unutrašnjoj strani. -Da, čini se. Oprostite, nema potrebe da ulazite tamo, ostavština vaše tete je kod mene, ispričavam se. Naklonio se.

Gomila papira, njemu nerazumljivih. I film, snimke nepoznatog čovjeka kako trči poljem kukuruza, po brazdi pokošenih stabljika, tik uz zlatan zid još neobranog kukuruza. Nebo zagasite plavo sive boje, njegova siva brada, bore na licu, blago poznatom. Smješak. Zulufi. Uvijek je volio zulufe. Osjećao je da je s druge strane kamere žena. I zbog nekog razloga, shvatio je da ju voli. Film je stao. Zujalo mu je u glavi. Ispratili su ga iz klinike, kao u transu prošao je kroz perivoj, vrata, nekoliko blokova grada. Stao je i okrenuo se. Uza sav trud nije se mogao sjetiti puta kojim je došao iz klinike, a pismo s uputama ostavio je kod onog gospodina. Nema veze. Kukuruzi, pomisli. Zanimljivo. Možda nije loša ideja.

Gospodin je stajao uz prozor klinike kad se začulo tiho zvonce. Prošli su ga trnci. Mrzio je to zvonce. Prošao je kroz vrata kraj kamin, zaglavivši ih nogom da se ne zatvore. -Što je bilo?, upita mračni obris u polutami sobe. Naježio se na taj zvuk. Glas. Glasove. Gledao je u pod. Osjetio je komešanje i požurio se s odgovorom. -Članak 27. Ukoliko objekt ispolji zdravi razum, prekida se s izvršenjem ugovora. Iz tamne mase doprlo je mumljanje, na brzinu se iskrao iz sobe. Obrisao je grašku znoja s čela, duboko udahnuo i sjeo.

Pedeset godina kasnije, pod olovno plavim nebom, zlatna polja kukuruza bogato su rodila. Bradati muškarac sa zulufima smiješio se.

-- silly moi

- 18:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Bit ću kratak...

...jer mi se ne da pisat, a rekao sam da ću pisat pa su me uhvatili za riječ pa moram.

Riječ je o bravi, ključu i onom željeznom dijelu (u daljnjem tekstu "nos") što ulazi u drugi željezni dio (u daljnjem tekstu "guzica") kad se ključ u bravi okrene.

Stvar funkcionira jednostavno:
1. Ubodeš ključem u bravu;
2. Okreneš ključ za 360 stupnjeva u smjeru bližeg kraja vratnog okvira što za posljedicu ima da nos uđe u guzicu;
3. Izvadiš ključ iz brave.

EFEKT1: Sad netko drugi ne može ući kroz vrata jer ga smeta nos u guzici, a ne može ni nekim drugim ključem izvadit nos iz guzice.

Međutim, ima ljudi koji preferiraju dulji postupak zaključavanja:

1. Ubodeš ključem u bravu;
2. Okreneš ključ za 360 stupnjeva u smjeru bližeg kraja vratnog okvira što za posljedicu ima da nos uđe u guzicu;
3. Okreneš ključ za još 360 stupnjeva u smjeru bližeg kraja vratnog okvira što za posljedicu ima da nos uđe u guzicu dublje;
4. Izvadiš ključ iz brave.

EFEKT2: Sad netko drugi ne može ući kroz vrata jer ga smeta nos u guzici, a ne može ni nekim drugim ključem izvadit nos iz guzice.

Budući da su EFEKT1 i EFEKT2 ekvivalentni, nije mi jasno zašto ipak ima dosta ljudi koji upražnjavaju dulji postupak zaključavanja.
Oni se prave pametni i misle da vrata nisu dobro zaključana ako nos nije dublje u guzici što očigledno nije istina jer bi inače proizvođači ključa, brave, vrata, vratnog okvira, nosa i guzice proizveli navedene ključ, bravu, vrata, vratni okvir, nos i guzicu tako da je jedan okret ključa dovoljan da bi se vrata dobro zaključala.

Zaključak je da je nekad davno netko provalio nečija zaključana vrata i onda se ovaj bunio svome proizvođaču vrata da želi da se vrata mogu bolje zaključat. Onda je proizvođač to "riješio" tako da je skratio put nosa nakon prvog okreta i tako dozvolio drugi okret.

Naravno, kad bi netko sad napravio vrata koja rade kako treba i čiji se ključ može jednom okrenut, nastala bi opća panika među stanovništvom jer "svi znamo da se vrata ne mogu dovoljno dobro zaključat iz jedamput".

Eto, ipak nisam bio kratak.

--hiroaki

- 00:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2006.

...je karakterna osobina

Bio je visok i crn... Predivan... Ali nije njegova boja ono što me toliko očaravalo. Ne, ne...
Bilo je tu nešto puno više od fizičkog...
Njegov miris...
Okus koji mi je svakodnevno budio osjetila...
I to što su ga svi opsjedali... Sve žene s mog faksa vrtjele su se oko njega... Bio im je neodoljivo privlačan, baš kao i meni... Moglo bi se reći da smo sve bile ovisne o njemu...
I ne samo mi! Povremeno bi se pojavio i pokoji muškarac koji ga je s jednakim obožavanjem promatrao... (Zapravo i nije tako čudno da se na Filozofskom igdje pojavi manje muškaraca nego žena.)
Nevjerojatno je kako uopće nisam ljubomorna bila na to što je svima poklanjao upravo jednaku pažnju kao i meni. Ali mislim da se odgovor nalazi u tome što nije davao besplatno. Ipak, ne mogu poreći da sam se zaljubila, prvi put u životu u nekog kao što je on... Visok, crn, mirisan i, da ne zaboravim-plaćen... Katkad, tek katkad bi mi zasmetalo što ne mogu do njega preko reda, što mi nikad nije dozvoljavao da okusim njegove sokove prije od ostatka... "Samo meni dopusti preko reda... Molim te, evo ne moraš svima, samo meni...", molila sam ga s čežnjom u očima, al nikad. Bio je pravi, profesionalni žigolo.
Nedavno se dogodilo nešto strašno, nešto što je promijenilo moje razmišljanje o njemu, i svima koji su kao on zauvijek. Očarana što nikog nema u redu požude, pohitala sam do njega, nestrpljivo mu platila s deliričnim osmijehom na faci i pritisnula ga tamo gdje najviše volim (a brijem da ni njemu ne smeta)...
***
Sorry, ali užasno mi je iti reći kako sam se poniženo osjećala nakon toga što se dogodilo... A ni "to" ne mogu ispričati riječima...
Dosad sam uvijek znala da će "doći drugi"... Ali sada svima njegovog soja pristupam s takvim strahom... Strahom od odbijanja... Pizdun je primio moje zadnje pare, ali mi nije niti pokušao dati ono što sam tražila! Moje zadnje pare... Da je to napravio ikad prije, jednako bih se ljutila na njega, ali sad... Sad sam znala da ako i nađem sličnog uskoro, nemam mu čime platit... I bilo je grozno...
Odlučila sam se ubuduće radije sama potruditi da budem mirna i zadovoljna... Moje ruke me najbolje služe... Ili bar Chinchi-nju uvijek imam!
Još jednom sam ga pogledala s tugom i prezirom pomiješanima u neku čudnu kombinaciju, a na njemu je bezdušno zasvjetlucalo "Probajte mocaccino".

--lydia

- 02:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 05.05.2006.

May the Fourth be with you

Eto sad ćete morat čekat godinu dana da upotrijebite naslovnu foru, haha baš sam zao.. (ko ne kuži, [1])
Od ostalih stvari koje će te (jel je tako? će-te) isto morati čekati je i smak svijeta. Ili ovo vani nije vlak.. uglavnom, ako ste prespavali mikro smak svijeta noćas, 4. svibnja, u 1:02:03 jako mi je žao, drugi će kažu za sto godina. Isto vrijeme, isti svijet. Osim ako sljedeći smak ne uspije - prognoza je za jedan lijepi utorak početkom lipnja, malo manje od pola sata nakon izlaska sunca pa ulovite svoje voljeno stvorenje i uživajte u toj posljednjoj zori.. ili spavajte što će biti moj slučaj najvjerojatnije. Ako čujete za još neki smak, javite, i ispitajte kolko upad pa idemo. Smak mi je inače tako divna riječ, uvijek se pitam je li u nekom rodu sa smikom, teško je to više reć s tim riječima. Smak je isto tako glagolska imenica imeničkog glagola kojeg će lydia primijenit na mene kad stavim post (ovaj) koji se piše (sam od sebe) već neko vrijeme, pa nisam vidio njen, sori lidač. Dobar ti je :)

Na kraju krajeva, šta ja znam, možda ne primijeti.

Od ostalih zanimljivosti po stabilnost svemira, pokušao sam iznaći svoj utjecaj na cjelokupnu shemu stvari i rezultat je otprilike ovakav - naje..li ste. Ako uzmemo moje svjetovno ime zanemarivši detalje kao što su kvačice ispada broj unutarnje sanje (ajde tko je pomislio na Sanju Doležal nek se ide odmah kaznit) - 6. Normalno. E sad uzmemo na to Silly Moi. Što se tako lijepo nadoveže dajući 6, 6 i 9 za osobni broj, broj duševne želje i sanju (ajmo opet kaznit se). No, ajmo dalje. Azhdaja. Samo osobni broj jer nikad ne spava pa sanja tu nema šta tražit (aha, naučili smo od dva puta tko je zlo na RTLu, ajmo se još jednom kaznit da utisnemo taj divni Pavlovljev refleks vrištanja). I to - ne bi vjerovali - 6. Čuda li?! No ne samo to! Chima - opet 6. Lydia - 6. Kara i bunar mu - 6. Tri komada. No, to nije sve. I onda se još duri kad kažem da je zlo. Chinchi. Ne jedna, ne dvije, nego sve tri - 9, 9, 9! A kad se tek zbroje svi ovi brojevi, dobije se 78, što kad se zbroje znamenke dođe 15 što kad se zbroje znamenke dođe 6! Pa sad nemojte vjerovat kad vam se sve nacrta!

Sad kad znate s kim imate posla i uopće ste sretni što ste živi (i trebali bi bit sretni), da ipak ostavim neku nadu u bolje sutra (kao u svakom dobrom hororu), spasit će vas Dobri Hiroaki. On nema niti jednu 6icu.

Al ima zato 8, 7 i 1.
A kad se oduzme 1 od 7 i doda 1 na 8?!?!

Tidididi (Zona sumraka kako niste skužili, to od Sanje sigurno jooooj, opet čitat odma sad.. bar 6 puta.. jel to ... ŠEST? OPET! AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA)

-- silly moi
(osobni broj po datumu rođenja 9, neki brojevi što ne znam kako se zovu isto 9, kremen po astečkom horoskopu, konj po kineskom, strijelac našem, 'ne neću vam se registrirat na site spammeri i ne ne dam 55 dolara australskih' po indijskom i kreten koji još ne spava po svom osobnom. noć. prirodno logaritamska za Brđane)

Popis literature:

[1] Moi, S. "Googlajte jebemu", 2006.
http://www.google.com [2006-05-04]

- 02:20 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Po uzoru na "Zašto je pile prešlo cestu"

TEMA: Ne volim proljeće...

VARIJACIJE

Garfield: Arrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrgh!!!!!!!!!!!!!

Trnoružica: Evo devedeset i devetog proljeća da se ovdje kiselim ko krastavac, a onaj papak nikako da dođe i da me poljubi! Što sam ja Bogu zgriješila...?

Vedrana Rudan: Proljeće je u kurcu! Ja bih ga zakonom zabranila! Moj muž ne može izlazit iz kuće jer mu se pod iti malo sunca vide one modrice koje je zadobio od mog silnog mlaćenja, a i puder mu se topi... Pa me onda svi gledaju ko neku zločinku. A ja se samo borim za prava žena!

Luda kučka na ulici:...bili smo i u studenom i u prosincu i u siječnju i u veljači i u pički materinoj pa nigdje takvog peluda nismo vidjeli, maaaaarš u...

Moj stari: Štać` to prol`će, to bezveze...

Jerry Seinfeld: So, why do they call it spring? As far as I know, to spring means to apear suddenly. Did it apear suddenly??? Of cours not! We had to live through all that winter anxiety, torture, pain... And then, when we suffer enough, apears a liiiitle bit of sun... But hello? It DOESN`T apear suddenly! It`s like living on dope! Nature gives us just a bit of pleasure and we forget our problems in a spur of moment! I think there should be some kind of a community for this sort of people. "My name is Bob... I`m 38... And... I`m a spring addict!" And the crowd goes:"Hello, Bob...!"

--lydia

- 00:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

Još su ti suve cipele...

Neka pivica 0.25 nam je komentirala dolje. Naravno, pošto sam ja pristojna blogerica, odem ja na njen blog, rekoh, ako ništa bar će bit nešto za popljuvat. Učita se stranica i userem se od straha jer počne tamo neka muzika svirat, a meni zvučnici odvrnuti na maximum. Bilo je skoro pa Sajid ali. Ne tako strašno, ali blizu. Barem nisam plakala. I kad sam konačno došla k sebi idem ja čut kakvu je ona to muziku stavila da joj svira, jer po tome se dosta dobro može procijenit kakav je autor(u ovom slučaju autorica) bloga. Iako meni i nije neka fora stavljat muziku na blogove, makar i dobra bila, jer mi se onda uglavnom počnu miješat dvije muzike pa ko tele buljim i pokušavam skužit koji se vrag događa s mojim kompom. E onda shvatim, pa se raspizdim i odem s tog bloga. Dobro, sad to nije bitno. Bitan je taj pivica blog. Krene muzika, neki smiješni bekvokali i onda zapeva to..."još su ti suve cipele"...tek tada nisam mogla doći k sebi...od smijeha.
Ima jedan dečko koji mi se sviđa. Već duže vrijeme razmišljam kako da mu dam do znanja da mi se sviđa. Al mislim da sam našla pravi način. Pitat ću ga jel su mu suve cipele. Mislim da će ga to oborit s nogu( na kojima ima te cipele). Ako mu se i ne sviđam sad, poslije toga će shvatit koliko sam ja ustvari zanimljiva osoba i još k tome dobra, jer očito brinem da nisu slučajno njegove cipele mokre i zaljubit će se u mene! Mislim stvarno... Zašto bi, pobogu, netko pjevao o tome kako su njegovoj voljenoj ženi suve cipele? Jel to možda romantično? NIJE...Jel to patetično? NIJE...Barem zanimljivo ili neuobičajeno? NIJE. Pa zašto onda???

Evo,odlučila sam to podijelit s vama i nadam se da će vam ovo pomoći u vašem ljubavnom životu i da ćete od sada revno brinuti jesu li vašem partneru/partnerici suve cipele! Svašta!!!

--chinchi

- 02:05 - Komentari (25) - Isprintaj - #