Ayumi - Goddess of the Night

Rogue: O, Harry!

Rogue je iznenađeno podigla obrve kad smo Harry i ja ušli u dnevni boravak.

Nami: Tata!

Potrčala mu je u zagrljaj. Harry ju je podigao u naručje i poljubio u obraz. Široko se osmijehnuo.

° ° ° ° °

Dumbledore: Pa, mislim da je vrijeme da mi krenemo. Hvala ti na gostoprimstvu, Minako.
Minako: Ma nema na čemu, Albuse - rekla je i prasnula u smijeh.
Dumbledore: Laku noć, Ayumi.

Rogue me zagrlila.

Rogue: Drži se.

Izašli su u sniježnu noć.

Ja: Harry, možeš li, molim te, na trenutak pripaziti na klince?

Harry me pogledao zabrinutim pogledom i kimnuo. Uhvatila sam majku pod ruku.

Ja: Hajde, mama. Vrijeme je za spavanje.
Minako: Molim? Ta noć je još mlada.

Zateturala je. Povela sam ju uza stube u njenu sobu. Bila je pijana i smijala se cijelo vrijeme. Razodjenula sam ju (koliko sam mogla s obzirom na njeno stanje) i pokrila ju mekanim pokrivačem. Izašla sam i zaključala vrata. Nikad se mamurna nije budila prije podneva.

Harry se uspeo uza stube. Nami i Akira su napola spavali u njegovom naručju. Oboje sam ih spremila za spavanje, stavila u krevet i poljubila ih.

Oči su mi se sklapale.

Harry: Umorna si.

Nije to rekao kao pitanje.

Ja: Ostani sa mnom - šapnula sam.
Harry: Moraš se naspavati - odgovorio je šaptom.
Ja: Samo ostani. Lezi kraj mene. Ništa više.

Harry je polako kimnuo i izašao da se mogu presvući u miru. Pronašla sam pamučnu pidžamu s uzorkom točkica i legla u krevet. On se ubrzo vratio. Ugasio je svjetlo i legao kraj mene. Naslonila sam glavu na njegova prsa, a on me jednom rukom obgrlio oko ramena. Drugom me nježno gladio po kosi.

Harry: Spavaj - rekao je tiho i poljubio me u čelo.


° ° ° ° °

Kad sam se probudila, nije bio ondje.

Ja: Harry!

Pojavio se na vratima sa zabrinutim izrazom na licu.

Harry: Je li sve u redu?
Ja: Mislila sam da sam sve sanjala.

Sjeo je kraj mene na krevet i zagrlio me.

Harry: Ovdje sam, Ayu. Nikamo ne idem.

U njegovom je zagrljaju bilo tako lijepo i toplo; željela sam tako ostati zauvijek.

Ja: Koliko je sati?
Harry: Pola devet.

Neko smo vrijeme samo šutjeli.

Harry: Eh, da, sretan Božić.
Ja: I tebi. Morala bih provjeriti kako je mama.

Odmaknula sam se od Harrya u pošla hodnikom prema sobi svoje majke. Otključala sam vrata. Prišla sam krevetu i dotakla joj čelo.

Ja: Pa ti goriš - rekla sam tiho.

Znala sam da u svojoj kupaonici drži bezjačke lijekove. Na ormarić kraj kreveta sam joj stavila kutiju Andola i čašu vode. Tiho sam izašla, no nisam ponovno zaključala vrata.

Harry je još uvijek sjedio na mom krevetu. Promatrao je Nami koja je još uvijek spavala. Smiješio se očima, no izraz lica bio mu je i dalje ozbiljan. Djelovao je zamišljeno.

Ja: Harry?
Harry: Oh. Oprosti. Zadubio sam se u misli. Smijem li ti nešto pokazati? Aparatirat ćemo se...
Ja: Ne mogu ih ostaviti same. Mama je bolesna, a ne znam kad će se maleni probuditi.

Pogledao me molećivim pogledom.

Ja: Ne gledaj me tako.

Ustao je i prešao mi palcem uz liniju obraza i preko usnica.

Ja: Dobro - uzdahnula sam. - Nazvat ću Andromedu.

Nasmiješio se.


° ° ° ° °

Ja: Što mi uopće radimo ovdje?

Stajali smo na ulici popločenoj svijetlosivim betonom. Uz rub ulice nizale su se kuće, sve od reda prelijepe i (barem je meni tako djelovalo) skupe.

Harry: Vidjet ćeš.

Držao me za ruku i polako smo koračali ulicom. Šutjeli smo. Ja sam se ogledavala. Što li on to planira?

Harry: Ne pokušavaj pogoditi kamo te vodim niti što ovdje radimo, jer nema šanse da shvatiš - rekao je kao da mi čita misli.
Ja: Zar sam toliko glupa?
Harry: Nisi glupa, Ayu. Samo ne možeš to naslutiti iz ovoga što gledaš.

Nisam više ništa rekla i nastavila sam promatrati kuće. Stigli smo do kraja ulice. Ulica je bila slijepa.

Na kraju ulice nalazila se kuća, vjerojatno najljepša u ulici.

(klik da se uveća)

Harry: No? Zar nećeš ući unutra?
Ja: Harry, to nije naša kuća!
Harry: Nije naša. Moja je.

Pogledala sam ga.

Ja: Kupio si kuću?
Harry: Ne. Naslijedio sam kuću. Nekoć je pripadala mom djedu. Hajde, idemo.

Još uvijek me držeći za ruku, krenuo je prema vratima. Nesvijesno sam pošla za njim. Otvorio je vrata srebrnim ključem. Zaškripala su. Upalio je svjetlo.

Ja: Harry, je li tvoj djed bio ministar magije?

Harry se nasmijao. Zatvorio je vrata. Ušli smo u predvorje.

Pod je bio prekriven debelim mekim sagom. Uz jedan od zidova stajao je niski stolić od mahagonija. Na zidovima obloženim drvetom visjele su slike. Prepoznala sam Vermeera, Van Gogha i Da Vincija, ali tko zna koliko je još bilo poznatih autora. Stubište je skretalo prema gore i desno, a svaka je stuba bila izrezbarena. Većinom je to bilo cvijeće, no na zadnjoj je stubi bio izrezbaren veličanstven brod na jedra.

Ja: Tvoja obitelj je ovdje živjela?
Harry: Moji djed i baka. I otac dok se nije oženio. I Sirius neko vrijeme.

Čvršće sam mu stisnula ruku.

Harry: Dođi. Želim ti još nešto pokazati.

Poveo me uza stube.

Harry: Ovdje su spavali moji baka i djed - pokazao je vrata i otvorio ih.

Podigla sam obrve.

Harry: Bez brige - nasmijao se. - Uvjeravam te da su mi namjere časne. Dosta mi je jedno dijete.

Ušla sam u sobu. Ponovno mahagonij. Polako sam se već pitala koliko su ti ljudi zapravo bili bogati. Posteljina je bila u crveno-bež kombinaciji. Ispred kreveta je bio crveni divan (ovo je imenica, klik da vidite šta je to, ako ne znate). Opet sag, crven sa šarama.

Harry je sjeo na divan, a ja kraj njega.

Harry: Mnogo sam razmišljao o nama. I ne samo sinoć i jutros, već od kad sam pogriješio rekavši ono.

Bila sam zbunjena. Što mi to želi reći?

Harry: Doveo sam te ovamo s razlogom. Ova je kuća nekoć pripadala mom djedu. I htio bih... da sada pripada nama.
Ja: Molim?

Harry je kleknuo na jedno koljeno. Primio me za ruku. Shvatila sam što se sada sprema učiniti. I uplašila sam se.

Harry: Hoćeš li se udati za mene?

Nježno sam izvukla svoju ruku iz njegove. Uzdahnula sam.

Ja: Harry... - polako sam počela. - Ja... moram razmisliti o tome.

Snuždio se. Dotaknula sam mu lice. Podigla sam mu bradu da me pogleda u oči.

Ja: Nisam odbila. Ali moram odvagnuti sve što se dogodilo. A i željela bih prvo završiti Hogwarts.
Harry: Pa nisam ni mislio da vjenčanje bude prije ljeta ili čak i kasnije.
Ja: Ne obećajem ti ništa osim da ću razmisliti.

Nježno me poljubio. Znala sam da se ne ljuti i da nije razočaran.

Ja: Mislim da bismo se trebali vratiti.

Aparatirali smo se u moju sobu. Maleni su još spavali.

Harry: Morao bih krenuti. Ron i Hermiona će se zabrinuti.

Poljubio me, pogladio Nami po kosi i aparatirao se. Sjela sam na krevet i počela razmišljati. Želim li se ja udati za Harrya? Shvaćam li zapravo što to znači? I kako će to utjecati na ljude oko mene, prvenstveno na moju majku?

Iz hodnika se začuo glasan tresak. Potrčala sam prema vratima. U hodniku sam vidjela najgore lice na svijetu - lice lorda Voldemorta.

Podigla sam Nami u naručje.

Ja: Uopće nije u tome stvar. I opet si sve krivo shvatila.

Moja majka me gledala. Imala je tamnoljubičaste podnočnjake, a oči su joj bile podlivene krvlju. Izgledala je poput hollywoodskog vampira. Da, hollywoodskog. Ni jedan vampir na svijetu ne izgleda tako.

Bio je Badnjak. Nami me držala oko vrata i smiješila se. U jednoj je ruci držala medvjedića - božićni dar njenog oca.

Minako: Zoveš ih da bi me nadzirali.
Ja: Zar ne bih to mogla i sama?

Pogledala sam kroz prozor. Padao je gust snijeg.

Minako: Pa valjda i bi...
Ja: Uostalom, on ti dolazi svaki vikend, zašto ti to sada smeta?
Minako: Pa zar se ne očekuje od mene neka blagdanska večera ili nešto? Znaš da je uvijek tvoj otac kuhao.
Ja: Ja sam se za sve već pobrinula.
Minako: Krasno. Sad će misliti da sam neposobna.
Ja: Hoćeš li više ušutjeti?!
Minako: Molim?
Ja: Od kad sam došla, stalno se žališ i prigovaraš svemu što ja učinim, umjesto da kažeš "hvala" ili barem šutiš. Dosta mi je toga, mama. Stvarno si pretjerala!
Minako: Ma kako ti to razgovaraš sa mnom?!

U taj tren se začulo zvono na vratima.

Nami: Zvono! Blzo otvoli, mama!

Nasmiješila sam se preko volje i zajedno s Nami otišla do vrata. Otvorila sam ih. Rogue i Dumbledore su ondje stajali i smiješili se od uha do uha.

Nami: Lolo!

Rogue i ja smo prasnule u smijeh.

Rogue: Barem je na pravom putu.

Ušli su, a ja sam zatvorila vrata za njima. Slijedila sam ih do dnevnog boravka. Ondje je moja majka sjedila u fotelji i imala nadureni izraz lica.

Dumbledore: Dobra večer, Minako.
Minako: Dobra večer, Albuse. Rogue.
Dumbledore: Ayumi, gdje ti je brat?
Ja: Akira? Gore je. Idem po njega. Ideš, Ro?

Rogue je kimnula glavom i zajedno smo se počele uspinjati stubama.

Rogue: Što se događa?
Ja: Ništa, mama šizi. Jer ona nije pripremila večeru za danas, nego sam ja, pa ćete vi kao mislit' da je ona nesposobna.
Rogue: Što i jest. To već mislimo.

Uzdahnula sam.

Ja: Da bar nije istina.

Došle smo na kat na kojem su bile spavaće sobe. Vidjela sam svog brata kroz odškrinuta vrata. Djelovao je tužno.

Ja: Možeš li ju malo pridržati?
Rogue: Naravno.

Moj brat je sada imao 5 godina. Bio je prilično vedar dječačić prije nego što su nam se roditelji rastali. Sada je uvijek imao ozbiljan izraz lica. Tek kadkad bi se meni nasmiješio. Imao je samo 5 godina, a bio je prisiljen odrasti. Nisam smatrala to poštenim. Ja sam odrastala bez roditelja, ali još uvijek sam imala koliko-toliko sretno djetinjstvo. Imala sam dojam da Akira uopće nije imao djetinjstvo.

Sjedio je na podu sobe u kojoj smo boravili on, Nami i ja. Zamišljeno je slagao lego-kocke.

Ja: Akira - rekla sam nježno.

Sjela sam kraj njega i pogledala u konstrukciju. Bio je to dvorac, a ispred dvorca petero ljudi.

Ja: Što je to?
Akira: Ovo smo ti, ja, mama, tata i Nami - pokazivao je ljude - a ovo je naša kuća.

Potom je snažno nogom gurnuo konstrukciju. Raspala se na pojedine kockice. Akira je nastavio rukama rastavljati dvorac. Uhvatila sam ga i poljubila u čelo.

Ja: Smiri se, Akira.
Akira: Neću! NIje fer!

Pokušao se osloboditi iz mog stiska. Kad je napokon odustao, ponovno sam ga poljubila u čelo.

Ja: Znam da nije fer, Akira. Ali tako je ispalo.
Akira: Zašto baš mi?

Iznenadilo me to pitanje. Da, uistinu, zašto?

Ja: Ne znam - rekla sam i osmijehnula se svojoj pomisli. - Viša sila.

Rogue je provirila kroz vrata.

Rogue: Je li sve u redu?
Ja: Je. Sad ćemo mi doći.

Ustala sam. Akira me uhvatio za ruku i zajedno smo se spustili natrag u dnevni boravak.

Moja je majka sada već bila bolje volje. Nije me začudila čaša vina u njenoj ruci - očit razlog zašto je bolje volje. Znala sam da Dumbledore nema ništa s tim. On nije ništa pio, ali je zabrinutim pogledom gledao moju majku. Kad sam ušla s Akirom, nasmiješio se mom bratu. Akira mu je uzvratio plahi osmijeh.

Rogue: OK, vrijeme je za darove!

Nami je ciknula i počela skakati uokolo. Akira se šire osmijehnuo, ali ništa više od toga. Moja je majka izgledala kao da se silno raduje. Ja sam se pokušala osmijehnuti, ali mislim da mi nije uspjelo.

Rogue: Krenut ćemo od najmlađih.

Pružila je Nami paket umotan u sjajni crveni papir za umatanje. Bio je to malen paketić, ali ja sam znala da sadrži najljepšu stvar na svijetu - dio Rogueinog srca. Nami je odmotala paketić.

Rogue: Lucky charm. K predstavlja riječ kabuto.



Ja: Praviš mi samuraja od djeteta?