|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Kažu da ništa ne traje vječno. U ovom slučaju je istina. Bilo mi je zadovoljstvo poznavati vas, izmjenjivati razmišljanja s vama i čitati vas.
Više nemam želje pisati, ne znam koliko će to dugo trajati, ali tako je. Primjetila sam da u poslijednje vrijeme biram teme, što bih trebala, a što ne bih trebala reči. Previše me već ljudi poznaje i više ne mogu pisati što me muči ili što osjećam. I run again.
Tko zna, možda se brzo vratim, a možda će mi trebati neko vrijeme.
Uglavnom, zahvalna sam jer sam upoznala fanatastične ljude, a ima vas stvarno puno i svatko od vas je jedinstven na svoj način. Neki od vas su mi postali pravi prijatelji, a nadam se da će tako ostati.
Vidjet ćemo se opet, obećavam to.
Blog se udostojio opet proraditi. Pitam se čime smo zaslužili tu čast. Kad dva dana ne možeš do njega, javlja se apstinencijska kriza. Ali dobro, serveri su (OPET) nadograđeni.
Obećala sam si da ću na ovom blogu iznositi samo osobna razmišljanja jer ga ne želim opet pretvoriti u enciklopediju kao prijašnji blog, ali jednom ne mogu odoljeti. S obzirom da je mala vjerojatnost da ikad postanem UNICEF-ova ambasadorica dobre volje, a još je manja mogućnost da ikad otputujem u Etiopiju, Sierra Leone, Pakistan ili druge slične zemlje, odlučila sam barem postaviti neke vrlo važne linkove (koje imate u boxu) da ih možete pregledati.
Već i vrapci na grani znaju koliko volim djecu pa se moram pobrinuti da neka od njih ne budu zaboravljena. Svi govore da su djeca naša budućnost, ali prije toga im moramo i osigurati budućnost jer jako puno djece u Africi i zemljama trećeg svijeta ne doživi ni 5 godina. Umiru od gladi, bolesti, žeđi, a one koji prežive iskorištavaju za ratove.
Mogla bih održati duže predavanje, ali vas neću uspavati, pa radije sami pogledajte linkove.
Znate onaj osjećaj kad znate da će nečemu lijepome doći kraj? Taj podmukao prikriveni osjećaj? Mrzim ga.
Imamo dvije opcije: ignorirajmo ga i uživamo dok možemo ili mu se prepustimo i uništimo i ono malo lijepog vremena što nam preostaje.
Ali s obzirom da smo mi ljudi stvoreni za to da sami sebi otežamo život, odaberemo ovu drugu opciju.
Stvarno.. dopuštate li si uživanje u životu? Ili uvijek brinete za nešto drugo? Upoznala sam ljude koji su stvarno imali sreće u životu, ali ipak stalno brinu o nečemu apsurdnome. Kao da imaju potrebu zaje... si život. Zapravo, to ponekad i primjetim kod sebe.
Ajmo se prepustiti životu, zanemariti brigu za sutra, živimo svaki dan kao da nam je poslijednji... Ma koga zavaram? Takav entuzijazam bi me držao samo par minuta.
Ah... nije dobro filozofirati o tome u jedan ujutro pod utjecajem deprimirajuće glazbe, pa vam poklanjam ultrakratki post.
Idem spavati. Valjda neće biti nesanice.
Ipak me nevidljivi samuraj štiti ;-)
Opet me počela loviti nesanica. Do 02:00 se prevrćem po krevetu, pregledam sve tv-programe, odvrtim sve radijske postaje, padnem par puta s kreveta i onda se uredno preselim na komp nastojeći se što manje izudarati dok tapkam po mraku. Upalim kompjuter, odem na net, slučajno zalutam na neku filozofsku stranici i u kutku spazim malu pričaonicu. Jupi. "Malo ćemo se zabaviti", pomislim. I onda tri puna sata razgovaram s nekim neznancem o svemu i svačemu (osim politike i sporta jer me to ne zanima). I onda me uvijek pitaju čime se bavim i imam li djece. Obožavam kad im lijepo ispalim da imam 19 godina, djeca još nisu u planu, a tek tražim fakultet. Onda se 5 minuta čude kao da sam ispala sa drugog planeta.
Zato ne volim odmah govoriti svoje godine jer kad god čujem rečenicu "Oh, još si mlada" naježim se. Kao da "mladi" imaju manji IQ i s njima se ne može razgovarati upotrebljavajući riječi duže od 5 slova. Vjerovali oni ili ne i mi znamo razgovarati o stvarima koje se ne tiču make-upa, trbušnih mišića slavnih glumaca i slično.
No da ne oduljim, ovim se putem zahvaljujem slučajnom prolazniku koji je jučer tj. jutros ubijao vrijeme sa mnom puna tri sata i naučio me puno toga o secesijskom slikarstvu. Neće to pročitati, a bome neće ni saznati koliko imam godina jer ga više nikad nikad neću čuti, ali ipak... uljepšao mi je jutro.
Sasvim slučajno sam pronašla jednu priču i morate je čuti...
Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.
Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.
Molim te oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na tvojoj ogradi.
Ovaj post je posvećen Alu Pacinu kojemu je vlastiti otac napravio puno rupa u ogradi. Ali Al nije sam. Ima sve nas.
Kako vidite morala sam promijeniti ime bloga. Avatea je polinezijska božica mjeseca i ujedno moj novi nick.
Volim mitologiju pa sam baš zato odabrala neko mitološko ime i vjerujte mi nije bilo lako. Kad su u pitanju božanstva, legende, mitovi pravi sam obožavatelj. Zato sam uzela onu božicu o kojoj najmanje znam, a to je upravo Avatea.
Razlog zbog kojeg sam promijenila adresu je kronični nedostatk privatnosti. Kad je moj brat u društvu počeo citirati moje tekstove, sledila sam se. Tako mi i treba kad sam nagovarala mamu da mi rodi brata...
Imam pitanje za mlade blogere: da li vi uopće primjećujete starije ljude? Pod time mislim na one bake i djedove koji polako hodaju ulicom (najvjerojatnije da bi došli do liječnika koji im ni ublažio staračke boljke).
Danas sam valjda destak puta vidjela da mlađi ljudi samo prođu kraj njih, kao da su duhovi. Okrznu se o njih, slučajno se sudare i samo produže dalje. Kad prelaze cestu brže-bolje ih zaobiđu gunđajući zbog njihove sporosti.
A baš sam upoznala jednu simpatičnu gospođu od nekih 70-ak godina dok sam čekala mama koja je nešto obavljala. Požurila sam otvoriti joj vrata jer je imala štaku i onda se zapričala sa mnom. Stalno je govorila o svojim unucima koji upravo završavaju neke škole i oči su joj se jednostavno zrcalile na njihov spomen. Baš me zanima obraćaju li ti unuci pažnju na nju, razgovaraju li ikad s njom. I pod time ne mislim razgovor tipa "Bako, jesi li ispekla kolače?" ili "Bako, vidi se da si staromodna. Nema smisla da ti nešto govorim."
Vjerovali ili ne, i bake i djedovi su nekad bili mladi. Znam da to niste znali:-) Samo zato jer su ostarili, ne znači da nemaju smisla za humor ili da nisu sposobni voditi normalan razgovor.
Znam da je moja baka danas živa vjerojatno bi listala sa mnom trač magazine i komentirala mišiće Mathewa McConaugheya.
Dakle ljudi, slijedeći put pomozite nekoj starici preko ceste, otvorite vrata nekom starijem gospodinu ili samo sjednite sa vlastitim bakama i djedovima i dajte im do znanja da ih primjećujete.