Kop(i)lot
Ma što krenule kontemplirati regulatorne agencije civilnog zrakoplovstva, uloga kopilota nije zanemariva. Dapače, kao prekaljeni preletnici i visokoletačice, znamo da su dobri kopiloti i kopilotice nezamjenjivi. I –e.  Svjestan te činjenice, ja na bitan put ne idem bez kopilotice. Skupili smo ukupno nekih petnaestak tisuća sati letenja skupa, pa iako letimo samo cestama, slovimo kao stari krampovi struke. Obzirom da sam u prošlom mjesecu vlastoguzno naletio preko dovoljno po autocestama, cesticama i stradama, na posljednju etapu odlučio sam povesti i svoju pticu - kopiloticu. Nakon polaska, upriličio nam se spektakularan incidentić, te mi je prepustila komande. Na prvom međuodredištu imala je poslovnih obaveza, koje su završile u omanjem ali kvalitetnom potoku viljamovke. Te mi je prepustila komande. Nakon drugog međuodredišta, moja je kopilotica bez ikakvog Crew Resource Managementa spustila naslon sjedišta i zahrkala. Uz smješak, promatrao sam njezin san pravednice i radovao se što će makar ujutro preuzeti iduću etapu. Naravno, kopilotica je ujutro pogledom proglasila, kako prije zore ni ptice ne lete, spustila naslon i nastavila hrkati, gdje je iza ponoći bila stala. Uz smješak, promatrao sam njezin san pravednice i radovao se što će makar popodne preuzeti povratnih tristotinjak kilometara leta autocestom i onim komadom bezobrazluka do Macelja, kakav Slovencima želim na svakom grobu. Skupa sa vinjetom i računom za popravak ovjesa auta po glavi svakog im djeteta. ... Whistling Death im njihov ...  Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, ja se ne dam iznenaditi. Nisam ponio jedan set baterija za fotoaparate. Ponio sam četiri. Za glavni aparat. Dva za zamjenski. Jednu za rezervni. Sve pune; vlastoručno prekontrolirao. Naravno, na aviomitinzima zna padati i kiša. Dakle, u ruksak, osim tri aparata i kile baterija, uz kekse, dvije litre vode ide i vjetrovka. Prije trećeg potonuća u san, onog prije zore, kopilotica mog odabira obavijestila me kako ona nije ponijela svoj ruksak, te da njezina jakna, dvije litre vode i sendviči moraju stati u moj ruksak. Puni. Ruksak. Moj. Deku će, rekla je konstruktivno, sama nositi; „da mogu malo tam' prileć'“. Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, naravno znam da je bolje, kad aviomiting slika dvoje. Uz brdo slikovnog škarta, dobri stari Gauss ipak će dati koju priuspjelu sliku više. Dok sam s tom mišlju na vrh jezika pogledom u visini očiju tražio kopilota mog odabira – taman u trenu kad je uvodni Eurofighter uz zaglušan tutanj upalio afterburnere i vinuo se okomito u nebo – nisam očekivao prizor Zaspale Kopilotice na vlastoručno donešenoj dekici. Neočekivano sam dobio. Scena se ponavljala, dok mi krmeljava kopilotica mog odabira nije popravila raspoloženje, bauljajući kroz stotinu tisuća posjetitelja sa dvije divne pive. Nakon čega je malo zaspala na dekici.   Kako sam, kad i čime ispunio memorijsku karticu, ne znam. Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, k tome polušvabo i tehničar, posve hladnokrvno sam potražio zamjensku karticu. Čuvši u tom trenu tutnjavu četiri radijalna „Double Wasp“ motora od po 1.800 „konja“, kako pistom guraju bivši Titov DC-6, insertiranje kartice u slot sam morao manje hladnokrvno ubrzati, dok prsti nisu, poput propelera, činili zamućene kružnice... Kartica je ušla u trećem pokušaju, preduboko, i nepovratno. Kao stari prekaljeni i tako dalje, histerično sam zaurlao kopilotici da prekine sanak i nalakiranim noktićima izvuče karticu, koju, ovu, kad, odmah, zašto, jer sam zeznuo, zašto si, ma vaaaadiiii juuuu!!. Četiri „Double Waspa“ skupa sa ostatkom aviona činila su divan, penjući lijevi zaokret nad Zeltwegom. Kopilotica mi je sa smješkom dodala aparat i izvađenu karticu. Aparat je kratko objavio „Memory card error“. Pa opet. I još jednom. Te isto to sa trećom karticom, hladnokrvno na brzinu izvađenom iz drugog aparata. U kojeg sam ju vratio, taman dok je dakle taj avion sad i tu poput delfina pokazao ljeskavi trbuh i u kovitu odbrundao ka istoku. Slikao sam ga emocijom mahanja susjedovoj tetki na peronu vinkovačkog kolodvora, rezignirano, sa ostatkom samopoštovanja ... Kopilotica je snivala, zlato moje, dok sam uviđao kako sa druge kartice rezervnog aparata nisam prethodno obrisao filmiće sa dječjeg rođendana. ... Dece deset ... No, s kopilotom je lakše. Poput zrcalnog jedrenja, vele stari Međimurci.    Treći aparat, treća sreća – zanemarujući nekompatibilnost kartica. Zapravo, džepna igračkica je savršeno brza, optičko tražilo divno lako hvata zrakoplove, koji se u formacijama razdvajaju nad usnulom kopiloticom. Maltene sam se posramio spoznaje, kako je ovo lakše, nego sa većim aparatom desnim okom gledati kroz tražilo a lijevim na nebu tražiti avion u preletu, pa kad se te dvije slike poklope, okidač stisnuti do pola, pa do kraja... i skužiti da si upravo slikao trag aviona... Naravno, voditi računa treba, jer metalno kućište pri svakom slikanju džepnim aparatićem dotakne plastične naočale starog cestovnog pilota i avionoljupca. Te nakon par stotina slikanja leća naočala ostaje satinirana. Trajno. Naravno (2), barem su slike odlične; divni šareni tragovi na nebu i kristalno jasna crna točkica aviona ispred, sa svim detaljima crne točkice ispred šarenog traga na nebu, iza satiniranog stakla naočala.     U povratku, kopilotica je široko nasmiješena konstatirala, kako se fino naspavala, i nasula nam veći dio kave od jutros. Manji dio kave od jutros završio je na podu auta. Prije nego je uslijedilo uobičajeno nepotrebno i netočno korištenje množine u rečenici „Hajde, obrisat ćemo...“, naslon njezinog sjedišta pomaknuo se prema natrag. Tek je konstatirala, „matere't, jel' to opet crkla klima?!“ Crkla je. Klima.   Kotrljajući se prema stajanci parkinga pred zgradom, i dalje sam mantrao kako je vrijedilo; kako je bilo odlično. Radovao sam se dugom tušu i maltene se smijao predstojećoj slici žućkaste prašine, parafina iz šarenih tragova aviona i svog znoja, kako nestaju u slivniku kade, poput danka doživljaju za pamćenje. Kopilotica se promeškoljila. „Hajde dok si ja napunim kadu, ti odi u dućan; baš mi se jede sladoled!“ Da nisam u inozemstvu nabavio satinirano staklo naočala, prostrijelio bih ju sa dva paralelna pogleda. U foto - servisu mi je rečeno, kako se slot kartice da popraviti, iako „čujte, to vam je i vijek trajanja takvih aparata, znate, ako vam ponekad zašteka ili pokaže grešku objektiva, to vam je otprilike to...“ Taman sam bio zaustio spomenuti kako se aparat ponekad zamrzne a objektiv proglasi nužno gašenje... No, barem će novi ventilator klime za auto stići koncem idućeg tjedna.  Naravoučenije: Vridilo je! A i nikamo bez kopilota.  Oznake: Zeltweg Air Power 2013 |
