Tristotisućiti rođendan
|
Može se desiti… Može se desiti da dva dana prije puta od tri tisuće kilometara odjednom primijetiš promjenu zvuka auta, kao da te vrijeme vratilo u stare, propelerima pogonjene Iljušine. Pa tako, osim preventivne zamjene ljetnih guma za zimske, ubiješ dio dana i novčanika na promjenu ležaja, uz opasku servisera, kako zapinje čeljust kočnice i uz tvoju vlastitu konstataciju, kako ispušna cijev visi neuobičajeno, jer je pukao jedan od nosača. Što ćeš, može se desiti. Potpuno je realno zamisliti, kako uredno odvoziš polovicu puta i jednog toplog, paučinastog popodneva taman skrećeš na parking nekog tržnog centra, i smiješ se vlastitoj misli maločas, kad si spazio ispred sebe divno uređenog oldtimera i preventivno mu ostavio neuobičajeno puno mjesta. Nipošto ne bi imalo smisla, udariti svojim starim autom u oldtimera. Realna misao. Koju, može se desiti, kao na boćalištu iz tvoje glave izbije spoznaja, da je pedala spojke upravo ostala u donjem položaju, dok ti noga uredno visi u zraku. I nije neshvatljiva misao, ok, pomaknula se gumena prostirka. No nije. Pomaknula sebe. Ona. Pedalu vratiš rukom, auto je u praznom hodu, stisneš „kuplung“ opet, pedala opet ostane dolje. Moguće. Mantraš kako valja ostati trezven i pozitivan, odeš na kavu, javiš da ćeš možda kasniti. Vratiš se nakon pola sata do auta. Normalno upali. Stisneš spojku, ona se normalno vrati; sve ok. Ponovno stisneš, ubaciš u brzinu i shvatiš da spojka ne radi i da auto bez tvoje kontrole kreće prema drugom parkiranom autu. Čupaš ručicu mjenjača natrag, stišćeš kočnicu, povlačiš i ručnu; auto nevoljko staje, ispusti jeziv hroptaj i ugasi se. Pedala je u donjem položaju. Ali, na sreću, sunčano je popodne, na parkingu si, nisi niti sletio niti ikoga udario. Može se desiti.  Listaš papire svog dosad vjernog auta (vjernost dosad izdašno je romansirana, pa preskačem taj dio). Besplatna pomoć, piše. Iako u roamingu, biraš broj. Broj se ne koristi. Naravno, jer ga nikad nisi trebao, pa ni provjeravao. Može se desiti. Zoveš HAK, iz roaminga, sa dva prespajanja. Ne, HAK ne može nikakao pomoći, zovite ADAC (mjesto radnje je Njemačka). Zoveš ADAC, iz roaminga; triput slovkaš svoje kirgiskotadžičkosirijsko prezime sa tim teutonima mističnim i sumnjivim –ić na kraju. Pojasniš problem, lokaciju. Cvrkutava teta zamoli da pričekaš, prespojit će te, ista scena iz početka. Da nema problema, šalju vozilo, e, ali, ako nisi člana ADAC-a, plaćaš punu cijenu, je li to ok. Ma, samo vi šaljite, čuješ sebe nonšalantnog. Sat kasnije, vučno vozilo stiže, vrvi put vidiš svoj auto na njemu. Prvi putevi su dosad izdašno romansirani, pa i to preskačem. Znam, može se desiti. Kratko čavrljanje sa ljubaznim vozačem, dvadeset minuta kasnije tvoj auto je na parkingu trećeg servisa (iz roaminga si zvao još dva, iz kojih ti je rečeno da najranije krajem idućeg tjedna možeš doći na red. Petak popodne je, subota praznik, nedjelja neradna; ne želiš auto ostaviti dotad, azilanti, sitni kriminalci, riskiraš veću štetu. Može se desiti.) Olakšan si za 250 eura. Auto ipak neće biti odmah pregledan, gužva, znate, sutra praznik, pa nedjelja, nazovite početkom tjedna, čuješ lika. Onda čuješ sebe kako si na putu i hitno trebaš auto i o njemu ovisiš, i onda čuješ njegovo slijeganje ramenima i svoje korake šarenim lišćem pustih ulica provincijskog gradića u pravcu kolodvora. Piša ti se, ali zgrada kolodvora je srušena („Za vas ovdje gradimo novi kolodvor!“), vlak stiže za pedeset minuta; postaje hladno; tek pola sata kasnije jedini se peron prazni dolaskom drugog lokalnog vlaka, s olakšanjem pišaš sa kraja perona na tračnice, na trenutak se pitajući nešto o strujnom krugu i riziku pišanja tu i tako. Jer, može se desiti… Umjesto shoppinga i popodnevne pivice, vlakom i pješke stižeš kući malo prije ponoći. … (Karte za vlak kupuješ na automatu, koji nudi tri tarife, pojašnjenja tarifa sitno pisana na malom ekranu, puna tri ekrana, u redu iza tebe već se nakašljavaju dok ti čitaš o tarifama, odabereš prvu lijevo, ne želiš platiti karticom zbog provizije, automat ne prima novčanice veće od dvadeset eura, ljudi već kašlju bolno i nervozno, novčanica triput izlijeće iz otvora, ipak plaćaš karticom, jebeš proviziju, ovi iza će poumirati u redu; karta od kasabe do kasabe 25 eura, kasnije saznaš, zazeznuo si se; kažeš sam sebi, jbg, može se desiti.) Iz dana u dan zoveš servis, svaki dan iznova mole da nazoveš sutra, gužva, ne, nisu pogledali, ali „ako je … onda je… a to vam je najmanje 1.500 eura, do konca idućeg tjedna bi auto bio gotov." Ironično pitaš, da li da u međuvremenu avionom odeš doma pa se vratiš za deset dana, „možda bi to bilo najbolje“, kaže glas, dok te stara majka, koju si došao posjetiti, gleda suznih okica. Kad se je Njemica u Njemačkoj i živi od hrvatske mirovine, suze lako krenu, da nije sina, koji pomogne, kad može i kad dođe. Kasnije, jaran iz Sarajeva ti telefonski nudi kompletan kuplung za 250 eura, ali da mu odmah kažeš. Taman istekom drugog piva, odlično usklađenog sa majčinim „Sine, jesi li ikad razmišljao da baš prestaneš piti, posve?“, zove te supruga; kreće Ahmo zabeč pa bi došao gore i prevezao naš auto jaranu u Sarajevo; 500 eura, ona misli da je to najpametnije, ti ne znaš što misliti jer spojka ima brdo dijelova i mogućih uzroka kvara; nastojiš misliti pozitivno, ostaviti auto za dijelove ovdje, rezervirati si let ili pokušati naći neku jednokratnu kantu od auta, ili se nadat novom danu, dobrim vijestima, jer – moguće je; može se desiti… … Planove ne mijenjaš; zanimljiva izložba Cranacha; Berlin bezobrazno drag i nakon svih tih godina (sve te godine izdašno su romansirane koliko i precijenjene, pa preskačem taj dio); tvoj mali Wittenberg bi, da ga je usud drugdje stvorio, titulirao kasabom, ovako, drag ti je; uspijevaš obići i Bauhaus u Dessau-u, taman izložba idejnih rješenja novog muzeja. …i pokoja večera, i druženja, i inače, pun raspored, kratak dan, jer, planove ne mijenjaš. … I onda se desi. Je, da, pogledali su auto; „imate sreće; samo je mala rupica na hidrauličkom vodu; ne moramo ni vaditi ni mijenjati cijelu spojku; auto je gotov, 250 eura.“ … može de desiti … /Još 1.200 kilometara kasnije, bez problema stiežeš kući; auto divno vozi, čak je i jedna druga greškica netragom nestala; boje obronaka Alpa nagrađuju te najžarkijim bojama jeseni, smješkaš se. Može se … /  |
