Duga zima

Čudna je stvar, u kasno ljeto odletjeti preko Ekvatora, i sam prelazak još i prespavati. Pa se, nazdravljajući pjenušcem izlasku sunca nad Južnom Zemljom crvenkastog tla pokrivenog pokojim oblakom, nakon masovnotehnološkosigurnosne dobrodošlice, kupovanja kartice za mobitel i one za javni prijevoz smrzavati na kišici oko nule, uz vremensku razliku od devet sati, ukrcati u autobus prema centru grada.
Melbourne. Zima. Rujan.

West Gate Bridge… Poznati toponimi dijelova grada, tako čudnih imena… St. Kilda, Malvern, Moorabbin, Seaford… osjećaj pomalo kao dolazak kući… Frankston…
Bratić sjedi u jednom od svojih čudnih automobila, ne izlazi. „Whatthefuck, opet ste zalutali?!“ Smije se sa još jednim zubom manje, loše prikrivenim preraslom brčinom nad prorijeđenom dugom kosom, od koje ne odustaje. Pomičemo njegov štap sa stražnjeg sjedišta i zavaljujemo se u vlažni miris starog Cadillaca.
Sa osmotračnog sterea, Deep Purple, Child in time.
Pred kućom, probudimo par papiga i pataka, bratić zaboravi mobitel u autu, ja aktiviram alarm.
25 sati puta.
Mi stigli.
Bratić jede bananu, ja bih čašu vina; on nestane. Ajmo ća i mi.

Iduće jutro, Gunnamatta.
Gunnamatta sigurno ima značenje na jeziku nekog od plemena urođenika.
Na mom jeziku, i ovaj, treći put, Gunnamatta je iskon, sila, smiraj, dolazak, povratak i ponovni početak, u beskrajnoj petlji lišenoj potrebe za shvaćanjem. U prijevodu, Gunnamatta.

… a jer je na jugu Australije u rujnu zima, na meni su dvije zimske jakne. Ništa Nas Ne smije Iznenaditi.
Iduće jutro, temperatura, groznica, kašljokih presijecan kihokašljem, u međuvremenu trk do toaleta.
Hebala ih Victoria, da u ćenifi nema ni bidea ni lavaboa.
U kupaoni, kada veličine garsonjere, sa slavinom na najdaljem zidu. Fleksibilnog tuš-crijeva nema, fiksna cjevka. Vjetar sa Antarktika trese limenim okvirima starih prozora, zaista vjerujem da nije ispod nule, cvokoćem ulazeći u kadu. Hodam kadom do slavine. Kotao za toplu vodu je iza kuće, odmah tu, dvadesetak metara. Dok sam se oprao, topla voda… nije došla. Enti Australiju… Stropoštavam se u krevet, premoren od puta do toaleta.
Oluja me uspavljuje.
/ponoviti četiri puta. Ostaviti mjesto za opis odlaska u drogeriju po lijekove protiv viroze, odmah tu iza ugla, petnaestak kilometara. Bratić: „Ako me zaraziš, ja mogu umrijeti!“ … kunstpauza… Protupitanje – Buraz, kako vi perete guzice? On – zašto?/

Note to self.
Kad je Buick Centurion na dvorištu stajao bez pokretanja godinama… ne diraj ga na dan planiranog puta. Jer kad napokon V8 progrgolji, mislit ćeš da si na trajektu negdje na Jadranu i lice će ti poprimiti onaj orgastično tupavi izraz, uz kojeg ponekad trenutak postane besmislen i nehotice postaneš ćaća, sekunde ili sati, svejedno … A tebi zapravo valja u pustinju, 2.200 kilometara dalje …

Da je na aerodromima zabranjeno pušenje, dobro je. Jer da prinesem upaljač nosu, s tom količinom ljekovitih kemikalija protiv viroze, zapalio bih pola Australije.
Melbourne Domestic, Adelaide, Alice Springs.
Slijetanje u Alice gledao na You Tubeu.
Slijećemo i ne vjerujem.
Alice Springs…
Nešto poput Okučana, Trilja, Bošnjaka. (Samo što nije…)
Pod temperaturom, Prvozakonita i ja bauljamo do samoposluge.
Da kupiš pivčugu, trebaš Photo ID.
Pozdravljamo se sa par teturajućih Aborigineea, ljubazni su, hodamo u pravcu iz kojeg su došli u njihovom tragu znoja i alkohola.
Piva je ledena, navijam budilicu, noć je mediteranska, opet ljeto.
Bus za Uluru će nas pokupiti ujutro u 4.
Prije budilice, budi me kreštanje papiga.
Internet tvrdi, Alice Springs najbliže je mjesto do Ulurua, crvenog monolita u centru kontinenta. najbliže, oko 470 kilometara; pet i pol sati terenskim autobusom...
…