24.06.2016., petak

Turci pred Bečom

Negdje sam pročitao, navečer, najkasnije poslije drugog pića, najbolje je pogasiti telekomunikacije; ne pisati sms-ove, mailove, poruke. Jer, podignut alkoholnim parama, ego zapleše sa hormonima, pa se i srednjak osokoli, tračati um.
Sjećam se da sam se nekoliko puta uvjerio u istinitost savjeta, i sjećam se da sam ga u par navrata čak razvijao u iduću dimenziju.
Pred neke susrete, ma koliko neupitni bili, bolje je prije hladnog tuša sam odraditi upravo ono, što u zbilji svakako ne očekujemo, ne predviđamo i dapače, s indignacijom isključujemo. Hladan tuš poslije, svakako, opet.
Dvaput je dvaput, a preventive i bistrog uma nikad dosta.
Krepost iznad svega!

Vremenom, svaki put nakon maliganske poruke i hladnog tuša, spoznaja da zapravo isključivo iz dosade planiram prebiti višesatni put, skrenuti i zaustaviti se kod nje na kavu, postala je prisna, gotovo pavlovska. Počeo sam njezino ime povezivati s tim osjećajem neizrečene zloupotrebe.
Ta bi vlastita predvidivost bila garnirana mazohističkim dopuštanjem nevjerojatne mogućnosti; znatiželjom pred vlastitim limitima principa.
Ritual se ponavljao godinama, koje kao takve ne bih primjećivao, da nisu bile vizualizirane njezinim izgledom; točnije, linearnim prirastom kila – godina. Tako promatrano, moje nećkanje, ustezanje, moja krepost odavno se prelijevala preko ruba njezinih hlača, do pucanja širilo njezinu majicu ili dugmad šarene haljine, nonšalantno zakopčane sukladno prisnosti godina.
Moje je nećkanje postalo gotovo groteskno.
Propratili smo uzajamno nekoliko veza, adresa, zanimanja.
Svakako, u našem odnosu, ona je bila puka kolaterala (lakše mi je tako vjerovati), a ja i Turci i zidine Beča; činjenica umirujuća, ujedno ohrabrujuća - bez rizika i nuspojava poslati vinsku poruku, najaviti se na kavu, skrenuti sa autoceste, i nešto kasnije, planirano neobavljena posla nastaviti put.
Jer Turci nisu osvojili Beč. Nikad. Zvanično.

Iz okvira vrata zapuhnulo me hladno varivo, zasula kakofonija nereda; zaskočio me pas, ona me zagrlila, široko nasmiješena, čudno obučena, i minutu kasnije i mene i moju nezaobilaznu konfuziju radošću susreta i nevjericom motiva smjestila na rasklopljeni trosjed, tople, zgužvane posteljine.
Izvini, tek sam ustala. Jesi Ti to uranio…?
Sakriven iza malkovicevskog smješka koji skriva napad panike, promatrao sam ju.
Koliko kila – godina nejasne poluprivlačnosti…
Čuj, skuhat ću nam kavu… Ma ne, neću, idem se prvo otuširati, rekla je, prekidajući samu sebe bez pardona.
Nekad davno, odbio sam prijedlog zajedničkog tuširanja.
Prije dvadesetak kila.
Turci nikad nisu… Zvanično …

Sad nije predložila tuširanje.
Iz hrpe svačega iskopala je laptop. Uobičajeno neočekivano.
Pustit ću Ti filmić, dok se otuširam na brzinu; bila sam kod svojih; vidjet ćeš, bilo mi je odlično; tako volim ići njima …
Mirisala je sneno, ženski, jutarnje.
Kako Turci na koncu ipak ne bi, u besmislenom interesu, taman ne prebrzo, složio sam se sa gledanjem besmislenog filmića o besmislenom boravku, samo da iziđe iz prostora moje intime, da se odmakne, da ostanem sam na sigurnom od vlastite eventualnosti.
Odguzeljala je iz sobe, čuo sam kako piški, pušta vodu, pere zube, pljuje u lavabo, kako pušta tuš.

Pas je skočio na trosjed i izvalio se iza mene.
Na ekranu ona, ona na nekom dvorištu, sa nekim ljudima, kraj starog auta, sa mačkama. Opet auto, opet ljudi, ona s nekim, mačka.
Snimak se zacrni.
Na ekranu njezina ruka, kako namješta kamericu. Golo rame. Krupna, zrela guza. Ustaje i iziđe iz kadra. Čujem glas muškarca. Kamera se pomakne, izoštrava.
Hvata me nevjerica.
Iz kadrova besmislenog filmića upao sam u scenu snimljenog seksa.
Želim odložiti laptop, ne želim odložiti laptop, želim ustati, ne želim ustati; bolje da ne ustanem… Dahtanje, valjanje, šljapkanje i pljuskanje prekidaju se crnilom. Opet slika sa mačkama, kraj starog auta, sa nekim ljudima.
Bleijim u ekran.

Gotovo nisam primijetio da je izišla iz kupaone.
E, sad ću ja nama tu kavu…
Pogledala me preko ramena, mokre kose, u polupripijenoj haljinici i nasmiješila se.
Što je, kao da si duha vidio…? Jesi odgledao …?

Krajičkom oka primijetio sam putokaz za odvojak.
Ma, neću; gluposti i to sve…
Odsutno, u lijevoj traci, iz najviše brzine pokušam prebaciti u najvišu.
Poput svjetionika, ispred mene žmirkalo je svjetlo naplatnih kućica.

Oznake: poznanstva


- 13:26 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

22.06.2016., srijeda

Porez na budale, ili - pričuva

Otkako raspolažem svojim prihodom, raspoređujem ga isto. Iznos za režije, iznos za redovite troškove. Ostatak, ako.
Tako plaćam i pričuvu.

Sa pričuvom je zanimljivo.
Pričuva je obaveza svih suvlasnika.
Naravno, kad trideset, četrdeset godina živiš u zgradičku sa u međuvremenu trećom generacijom prvoboraca, kohezija postaje bitan element priče. Dio njih, naime, nema posao. Jedva navlači za nezaposlenu djecu i unučad, staforda, mobitel i cigarete, i na koncu su godinama dužni pa – pričuvu.
Kad njima ili predstavniku suvlasnika ili stambenom kreneš crtati kako ne želiš biti taocem situacije, niti plaćati em za druge em nizašto, jeka je uvijek ista – nemremo niš, pa nebumo se tužakali; pa mi smo tu, svoji; ne?!.
Kako god, vlažni podrum vonja, stakla terase su popucala, pločice terase odavno su se osamostalile… i čarolija je vječna; vidite ovu uplatnicu, vidimo, e, sad sam uplatio pare na račun. Vidite li pare na računu? Ne, prazan je. Pljesak. Ne moj.
Na stubištu, pardon, u haustoru, uredno se pozdravimo; svatko u sebi mantra vaginomamstva; ja njihovom bezobrazluku svetih krava, oni mom bahatluku nekoga, tko im stjecajem okolnosti odbija držati svijeću.
Njihove glasove svako malo čujem iz birceva po plaćanom parkingu pred zgradom, trima grlićima pive ponavljaju mantru o pasmaterkomunjarama, prije nego se nešto kasnije odljuljkaju u komnističku zaštitu samo svojih stanova, koje im samo drugi financiraju…
Budala živi u zrcalu.

Gospon Pričuvar:
Je, znam, plaćate, ali glete, nemremo sad susjedu izbacit van, na ulicu, kužite. A ima i zaštićeni račun.
Ja:
Mene se ne tiče gospođa, nego ugovorni odnos sa vama, dvostrani. Za ŠTO plaćam pričuvu? Vama za reket?
Gospon Pričuvar:
A glete, najte tak, nemremo se tak spominat... Kaj da vam velim. Aaaa…. Kaj mislite, da napravimo preko bilježnika ugovor o posudbi; ja složim ponudu za sanaciju terase, vi nama platite taj posao, ali da se vodi kao posudba, pa onda kad se situacija oko pričuve sredi, mi vama to u ratama vraćamo…
...
Ja bez teksta; pozvoniti na Žnidaršić? Ili na Makarow?

Oznake: pričuva


- 12:44 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

17.06.2016., petak

Kućanik i domaćinac, i prstohvat kletve home officea

Čitam jučer neku polemiku o domaćicama i njihovom ekonomskom statusu.
Kontekst je europski, pa tako teče i diskusija:
Po jednoj sudionici, domaćica je ta, koja mužu omogućava karijeru, pa bi on trebao njoj plaćati polovicu sume mjesečnog broja sati rada spremačice, kuharice i dadilje; naravno plus doprinosi na taj iznos.
Druga dodaje, treba razlučiti potrebne poslove domaćice od bezveznih. Treća pita, a koji su to bezvezni poslovi domaćice.
Uglavnom, sve se one slažu, pas mater muškima, treba se naplatit'.
Ubacujem se, velim, dakle domaćica bez djece zaslužuje manju pinku. Da da, slažu se babe, ali prihvate moj argument da i kerovođa treba vremena, pa to treba uvažiti.
Zaključak većine - najbolje sklopiti bračni ugovor, o mjesečnoj apanaži, penziji, naknadi za propuštenu karijeru. Preko advokata.
Naravno, ovo sve, uz pretpostavku skladnog, funkcionirajućeg braka.
Zamišljam tu scenu; čuj, baš si mi lijepa danas; ajmo advokatu da me ubuduće plaćaš da t gledam...

Obzirom da je vrijeme novac, odustao sam od daljeg praćenja diskusije.
Do hanuminog buđenja kavom u krevet, točno na treći znak geofizičke seoske crkve, pas je bio prošetan dugi đir, opranih šapica, ćune i guze, istim redom osušen, nahranjen i napojen; taman da skoči na krevet sa tacnom i kavom.
Hajde, svakako sam mislila da promijeniš posteljinu!“ promrmlja zlato moje sneno pod mašući pseći rep.

Nešto kasnije, pas je hrkao, hanuma popapala müsli i otprhutala na posao.
Da stavim šalice u perilicu, morao sam prvo pospremiti čisto suđe iz nje.
Čaše od vina oprao sam, čim sam odštopao slivnik. Iznijevši smeće, morao sam prvo staviti veliku vreću u kantu, usput vidjevši da dugo nije zalila biljke u stubištu, kojim su se kovitlale pseće dlake. Pomevši stubište, odlučio sam na brzinu premesti i stan.
Paralelno, pojasnio sam kolegi na mobitel, gdje je problem sa aktualnim poslom u milijunskom iznosu.
Izvadio sam prvu turu opranog veša iz perilice, ali da bih ga stavio sušiti, morao sam pokupiti sinoćnju turu.
Taman je završila perilica suđa, ispraznim i nju. Podignem vrećicu meni nepoznatog sadržaja, koja se treći dan pacala u svom soku na pločicama. Trulo zelenje za juhu. Smeće. Pranje poda. Pa pranje džogera.
Mobitel. Gazda pita, mogu li sutra ujutro biti u Beogradu, pokupiti neku njegovu svojtu sa aerodroma i po potrebi ih odvesti na sjever Austrije.
Skidam kavenu posteljinu, kombiniram sa srodnim vešom za iduću turu pranja.
Presvlačim krevet, usput raspremam torbu od prekjučerašnjeg puta. Hanumin prošlomjesečno neraspakirani ruksak odlučujem parkirati pod deku, kojom inače prekrivam sve otvorene projekte.
Mašina je oprala; skupljam osušeni veš sa balkona, vješam ovaj, stavljam treću mašinu oprati.
Uviđam da je balkon prašnjav.
Fljus, kanta, fljus, druga, džoger.
Pranje džogera.
Motam oprane, suhe ručnike, da stanu u ormarić. Otvaram vrata, ususret mi pada mišancija krpa i zgužvanih ručnika.
Uz izričaj religijskog i obiteljskog konteksta, preslažem cijeli ormarić, nadajući se da je rezultat shvatljiv, sanitarije i krpe dolje, mali ručnici u sredini, veliki gore.
Napokon, tuširanje.
Voda ne otiče.
Odvod je pun uglavnom psećih dlaka, uz ponešto travčica i pijeska. Rasklapam, odčepljujem, sklapam.
Svoj brijač brzo pronalazim kraj kade, nešto kasnije, i pjenu lociram. Ništa kao glatke ženske noge!

Pola deset.
Sjedam raditi.
Nekoliko mailova, tri otvorena posla, paralelno.
Hanuma zove da kaže da me voli i da pita, što radim.
Pas lavežom upada u moje neodređeno „a evo, ništa“ i podsjeća da je pola dva i da slijedi šetaj – peri – suši.
Nabacujem sunčane naočale, izlazimo.
Susjed dobacuje – „Blago Tebi, samo šetaš psa, žena radi, Ti uživaš!
Bljedilo mog pogleda ostaje iza naočala, bode mi oči.
… tri kerovodstvena sata dnevno puta sedam dana plus pet kućaničkih sati dnevno puta sedam dana plus autopraonski sat tjedno plus sat i pol sitnih popravaka tjedno plus … puta …
U računici, prekida me mobitel.
Kolega pita, je li izvještaj, o kojem smo jutros razgovarali, gotov. Ne? OK, ali da bude do ponedjeljka ujutro.
Hanuma šalje poruku, stiže ranije; što ima za ručak.


Oznake: home office, kućni posao


- 12:31 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

10.06.2016., petak

O vezi šporeta, spolovila i fotografije

Iz kruga fotografa dolazi lustrirajući komentar, kako dobar aparat ne čini dobru fotografiju, kao što dobar šporet ne znači i dobro jelo. Time nas eto, iako pomalo proizvoljno, do spolovila i kontekstu fotografije.
Đabe i najbolji, ako s njime ne znaš.

Naravno, žanrovi su specifični.
Recimo, pripremam se za slikanje aviomitinga.
Dakle, treba mi dugačak.
Problem sa dugačkim može biti, što je dugačak. Pa se trese. Pa trebaš stativ.
Tkogod je pokušao uslikati Eurofighter, koji iz brišućeg leta odlazi okomito nebu pod oblake, shvaća da će mu stativ koristiti koliko i kamen oko vrata na bazenu.
Dakle, ništa stativ; uzmimo malo kraćeg… ne prekratkog; s njime ne možeš ništa (u zraku uloviti).
Kraći naravno mora imati dovoljan otvor. Zbog svjetla. (Poznanica veli da to znači da je jak.)
Taj jaki, kraći sa velikim otvorom, naravno pomaže uhvatiti detalje tamnog trupa aviona na svijetlom nebu, ali istovremeno plavetnilo neba postaje bolno bijelo. Naravno, u kontri, divno azurno nebo sa crnom siluetom aviona fora je za pokoju sliku, ali ne za nekoliko stotina. Nisi na nebomitingu, nego na aviomitingu.





Zanemarimo to (kao i kompenzaciju ovoga ili onoga oko šporeta, spolovila ili fotografije), eto nas do brzine.
Ako je objektiv dugačak, brzina mora biti brojkom barem recipročna dužini zooma. To je ok; zbog vibracija. OK je za Eurofightere. Brže je bolje; teorija Zeitgeista. Zeitgeist se nijemo kesi na dilemu, treba li brzina biti recipročna stvarnoj fokalnoj dužini, ili onoj, koja uračunava faktor senzora… Damama – govorimo ipak o faktoru 1.6 …cerek
Ali đabe stari dvokrilac kao senzacija događaja, ako moj dugačak a brz zamrzne rotaciju propelera, što uglavnom ne valja. Želimo mrlju, kretanje, dinamiku. Dakle, neka je dugačak, ali malo sporiji. E, tu sad opet gubimo oštrinu. Ili idućim trikom povećamo zrnatost. Znamo samo da želimo umrljan propeler ali oštru svaku zakovicu, svaku antenicu. Oboje na istoj slici je idealno. Zato smo došli.
Svakako, pojma nemaš, je li propeler fiksne brzine, jer ako nije, opet novo poglavlje o brzini blende…





I hajde kad ti nemaš pojma.
Ali kad aparat nema pojma…
Fino svoju spravu, potaman dugačku i spremnu, uperiš na željeni kadar. Nešto vani, uz pogled unutra, u trup transportera. Motorići objektiva zumkaju amo, tamo; amo, tamo… Amo… tamo… OK, aparat se zbunio; ne kuži ideju. Refokusiraš; do pola stisneš okidač, rekadriraš. A-a. Zzz… Zzzz…. Amo, tamo. OK; nema veze; hajde, slikat ćeš samo unutra; struktura poda, spojevi, zainteresirani ljudi. Ali to znači, druge postavke. Taman kad si ih namjestio, ispred tebe se postavi debeli ćaća sa tri debela sina.
Odeš na pivu.



I hajde; odlučiš propustiti dio zbivanja vani, bauljaš u ogromnu mrcinu od aviona, razgledaš, promijeniš postavke aparata sa brzo, dugačko, sunce, servo na sporije, kratko, sjena; u tom trenu izvana dopre grmljavina Eurofightera; guraš se van, vraćaš postavke za sunce, mijenjaš program, spuštaš vrijeme… Taman… da uslikaš patetičnu točkicu, na par kilometara visine…

Otprilike tada i tu, okidajući jedno, poželiš drugo. I poput Johna Holmesa, samo ga okreneš ka novom cilju. Naravno, rezultat je odličan motiv, ali neupotrebljiva slika; pogrešne postavke….
Naravno, doba dana, kut svjetla, putanje i brzine aviona igraju ulogu, koliko i samo nebo; vedro, sivo, prošarano. Svako ima svoje faktore. Mamicu mu… Još ako si negdje na ravnicama sjevera, pa u deset minuta imaš sva ta neba, možeš ili stalno nešto stiskati i šarafiti, ili okidati, pa kako ispadne …







I sad ga tako gledam.
Dugačkog.
Treba li mi ipak duži? Znam li i sa ovim, kako najbolje…?
A što ako će padati kiša, pa tehniku moram spakirati u vrećice? Koliko baterija za rezervni aparat?
Kako se izboriti protiv selfie-štapova, klempavih ušesa i šilterica, koji unište kadar, za kojeg si se pripremao pola sata?
Mantraš intimno priznanje ozbiljnih fotografa; od tisuću slika, tek je par „to“. A ti bi da su sve dobre.
Je li ipak gušt bitniji od pravila?
Ili kako je to sa dobrim šporetom … ?

Oznake: ILA Berlin 2016, spotteri, fotografija


- 11:23 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

< lipanj, 2016 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se