10.05.2016., utorak

Kako krstiti Monka

Ne znam, je li u pravu moja prvozakonita, kad mi u polušali nabacuje da postajem Monk. Lik ovisan o čistoći, simetrijama, pravilima koja mu ulijevaju sigurnost i čuvaju „va“.
Možda jesam Monk; možda mi kubik neopeglanog veša zaista ždere energiju potrebnu za dan; možda samo starim.
Odustao sam od iluzije dugogodišnje klape za po brdu i bircu; otkako zaobilazim laboratorijske nalaze, mirnije spavam; znam što neću, i sve manje hoću. Kubiku veša se posvećujem danima i tjednima ignoriranja.
Hvataju me godine.
Tražim mir, tražim pripadnost.

Porijeklom sa nekoliko krajeva samog sebe, životopisom razbacan kao legokockice, tražiti pripadnost teško je, koliko i ignorirati kubika nepopeglanog veša. Recimo.
...
Dozrio dovoljno da barem u ovom trenu izbjegnem klicu frustracije, utonem u kontemplaciju o korijenima.
...
Ćaća je bio vlajski mangupčić; na vrhuncu karijere, opio je fratra i umjesto njega održao latinsku misu. Nešto kasnije, pokupili su ga partizani. Jednom mi je pojasnio, kako je on sa svime završio, i sa partijom i sa crkvom.
Ne sjećam se, da je ikad, ikad govorio o vjeri, o Bogu, o religiji; u crkvu nije išao.
Mater je bila provincijska šengajstica; na vrhuncu karijere omađijao ju je moj ćaća.
U crkvu nije išla; religiju nije spominjala. Jednom mi je rekla kako nakon zvuka bombardera, topota ruskih konja, maminog silovanja, čekanja oca iz zarobljeništva, ruševina i siročadi ona više ne vjeruje.
...
Izranjam iz kontemplacije o korijenima justo kraj kubika nepopeglanog veša.

Tražim mir, tražim pripadnost.
Neću ih naći na kamenu očevog sela, u praznoj kućici upisanoj po sudskim predmetima.
Niti na pijesku oko mamine rodne kuće ih ne nalazim.
Previše lica, imena, dešavanja, odlazaka, početaka, prelazaka, zadračenih upitnika bez gazde.
Mogu samo u sebi tražiti mir, pripadnost. Jer - hvataju me godine.

Ne volim posrednike; maksimalno ih zaobilazim. Preprodavače voća, auta, mobitela, kriterija nacije, morala. Vjerujem u izvore; potičem sa izvora.
Utoliko, institucije osjećam sputavajućima; vjerujem u slobodu jedinke; u njezinu odgovornu slobodu, nelaku, ali individualnu u življenju i u vrednovanju.
No...
Nekad usput, ili negdje usput (nekad i negdje vrlo su varljivi, izmjenjivi), odlučio sam presjeći.
Odlučio sam se krstiti. Formalizirati pripadanje. Unatoč ona tri tenora u meni, koji ne prestaju ariju o tome, kako djelima života živimo i vjeru, pripadnost, i kako nam članska iskaznica nužno i ne treba.
Mene, eto, hvataju godine; tražim pripadnost.
Kako ne prihvaćam posrednike načelno, sjetio sam se davnog poznanika, divne, svijetle duše; svećenika, kojeg sam upoznao početkom rata i par puta otada sretao na po kratku pričicu, zagrljaj i sigurnost u idući susret.
Htio sam da me baš on krsti. Pronicljiv, britak, topao, širok.
Uzor.
Njemu bih povjerio ritual; s njim bih pristao na formu, zatomio upitnike, uskličnike, uzmake …
Nakon dugog traženja, zasjale su mi oči kad sam na ekranu ugledao njegovo ime. U nevjerici, nekoliko puta sam čitao kratki tekst; nekrolog.
Moj je pater umro.
A posrednicima se, eto, ne dam.

I gledam tako oko sebe, tražeći, što to tražim.
Nitko od krštenih ne sjeća se svog krštenja. Koliko tko vjeru živi, što mu daje – nije na meni, vrednovati; cinični smiješak naravno pridržavam.
I jer mi nije do usporedbe, do drugih, vraćam se sebi. No, gdje će postati komplicirano, nego baš tu.
Kad bebača krsti pripiti kum ili kuma trudna sa kolegom u trećem braku, kad se ritual odradi sa istom figušicom u džepu, s kojom se ispisuje porezna prijava, sve je ok; dijete je kršteno. Pripada; tu je, naše je.
No, kad se odrasli želi krstiti… Skepsa. Propitivanje; zašto sad, zašto ne prije; zar nisu roditelji… Pripreme. Seminar. Nečija proizvoljna, plaćena procjena, jesam li dostojan, svojom željom pripadati, kamo želim; kamo pripadne i skoro svaki mali bebač, u polusnu viseći sa nečije ruke.
I tu, gdje postaje komplicirano u meni, opet začujem moja unutrašnja tri tenora i njihovu ariju o smislu i besmislu.
Nonšalantno nadpjevavaju moju krizu, moje traženje.
Iz neodređenosti, vraćam fokus jednog po jednog oka. Sretnu se na kubiku nepopeglanog veša, koji mi blago ždere „va“.
Uz neodređen smiješak, u vidno polje mi uviri prvozakonita – „Što je, Monk? Nered?“
Šutim.

Oznake: krštenje


- 12:19 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

05.05.2016., četvrtak

Šofirane mucice, ili - mijenjam crva za dasku

Meni fali daska.
Kako je krenulo, svakako dvojim, je li bolje da fali, ili da ju izjede crv zaboravnosti.

Pozovem susjeda na kavu. Da ne može, mora malog voziti na plivanje, pa vratiti veliku sa karatea, pa po maloga sa plivanja. OK.
Malo kasnije, neušutiva frizerka pojašnjava, zašto sam par puta u radno vrijeme poljubio vrata salona. Morala je ranije otići; mali mora na trening, kćer na strani jezik, pa raditi zadaću, pa …
Sutrašnji dogovor sa frendicom isto otpada; kćer ima kontrolni pa je jako živčana i mama mora raditi s njom.
Vikend – susret sa prijateljem križamo; javlja da mora ostati kući; kćer sprema kolokvij, pa da bude siguran da uči…
Roštiljada sa poznanicima otpada; mali, student, vratio se sa odbijenim seminarskim radom, kojeg mu je mama napisala sa svim svojim znanjem; mali u depri, mama na pilulama.
Naravno, mali-koji-pliva, velika-koja-karata, mali-koji-trenira, kćer-stranojezičarka, kćer-pred-kontrolnim i kćer-pred-kolokvijem imaju svoje laptope, svoje smartfone, razvaljuju aplikacije, daunloudaju, probijaju levele, umreženi su globalno; mliječnozubi kiborzi, ali motorizirani vikend-jebci …

Pogledam svog crva zaboravnosti; pogledam dasku, koja još ne fali, i promrsim… E, nećeš majci!
Ali, kad nećeš majci sisati veslo, ostaneš u čudu.
OK, ti mali vunderi, koji u virtuali plivaju kao političari u Hrvatskoj, sa svim svojim znanjima informatike nisu u stanju, odrezati šnitu kruha, ispeći jaja, očistiti šporet. Ne shvaćaju iznošenje smeća, koliko ni ona dva i pol gumba na vešmašini. Mucice. Da ih ne bi struja; da se ne bi porezali…
Oni malo stariji dodatno evoluiraju, pa bi vikendom i auto i benzin i teretanu i lovu i jebali, ali oprati toalet, spremiti ručak, usisati auto, raditi između semestara – nula bodova. Mucice.
Ali – da ih treba i voziti…

Gledam svog crva u glavi; gledam svoju faleću dasku, i sjećam se.
Sjećam se, kako sam naravno sa drugim klincima cipelario u školu amo, na aviomodelare tamo, na rukomet onamo. Ili je bilo, evo ti karta, idi na bus taj-i-taj, dalje znaš pješke, ili tramvajem.
Nikad se izgubio, nikad pao pod auto, nikad dobio batina od dripaca.
Sjećam se i druge škole; ustajao bih taman dovoljno rano, da prvo naložim vatru, stavim čaj, probudim mamu, uzmem svoje stvari i biciklom, po mraku, po snijegu, krenem u školu. Pa još jednom popodne, na neku sekciju. Do kraja dana, dvadesetak kilometara amte, tamte. Plus probijanje levela pražnjenjem septičke, odštopavanjem cijevi ili pukim radom u vrtu, između škole, zadaća, sekcije i života zbunjenog prištavca bez brige i pameti. Osim u ferijama. Tada rad na traci ili po zadrugama. Uz smijeh.

I nećeš majci, crve, moj crve, dasku, moju dasku, i eto me u čudu. Jer mora da sam glup. Glup, shvatiti, da danas, kad imamo sve brže, bolje, sigurnije, povezanije, klinci piče IT, ali očito niti sami niti sa roditeljima nisu u stanju nabosti pravu stanicu busa, pravi tramvaj. Glup, prožvakati, da bi i vozačku i auto i benzin i kurtone i tri obroka i đabe stanovanje, uz pokoje putovanje i svaka tri mjeseca oblačenje i obuvanje i, naravno, moderne tehnologije.
Glup sam, crve moj u falećoj mi dasci, shvatiti, da mucice posjeduju sposobnosti snajperista u igricama, ali sa šesnaest uredno zapišaju toalet, usput pitajući, što ima za ručak.
Glup sam, ne razumjeti, kad frendica pojasni, kako se dvadesetogodišnji sinčić autom iz kupovine vratio neobavljena posla, jer je smartfon sa popisom zaboravio na stolu doma.

I eto. Glup, u čudu, i nigdje nikoga za popričati uz kavu. Jer, svi su zauzeti; valja voziti mlade nade… Valjda da im se ne bi omilio osjećaj slobode, pa se požele osamostaliti do osamnaeste … Nećeš, majci! Mama odveze, mama doveze. Mama češe jaja, tata da auto za vikend, pa ga u ponedjeljak odmah vozi na popravak (jer mali je pod stresom; kolokviji, treninzi… ) Mucice naše.
… ili … do koga je to?! Ili… i… pa, te, ni, niti …
Glup, ja.

Mijenjam crva za dasku.

Oznake: odgoj


- 10:16 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

< svibanj, 2016 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic