31.03.2016., četvrtak

Test automobila

Ne znam, jesam li njurganjem na novotarije u trendu, ili toliko van trenda da sam samim time baš i opet – u trendu.
Recimo, „Svijet oko nas“. Knjige naše mladosti; pune novotarija i ekstaze budućnošću; strojevi koji zalaze u šumetine i iza sebe ostavljaju autoceste; nuklearni automobili, svašta. Bežičnosti, mobitelije, lajkova tuđe sarme ili vlastitih kupaonskih pločica na selfiju nije bilo. Nije bilo ni uesbea, empečetirija, ajfona. U stvari, ajfona je bilo. Ustane aj, ode do telefona i nazove. Aj, fon! Aj fon ju. ...

Sjećam se i da su testovi automobila bili koncizniji.
Pročitaš par testova i zauvijek znaš da je motor od 1.300 kubika već mrcina i lagan autić s njime jurilica. Brzo skužiš da Francuzi imaju mekane ovjese, da su Švabe promišljeni, Talijani dizajnerski biseri. Globalizacija još nije udarila po svemu; korejski auto nije nacrtao Nijemac a sklopio Slovak, vodeći računa o paketu opreme za tržište ovo ili ono.
Negdje iz tog doba datira i anegdota o omčama u visini ramena na Fići, koje su jako ličile na rukohvate. No, po riječima jednog connoisseura struke, radilo se o erotskom pomagalu za, najčešće, ženske noge… Jer oduvijek je automobil imao i dozu erotike; značajne nacionalne manjine začete su po Prinčevima, Bubama, Stojadinima.

E, danas, čini mi se, svijet izgleda drukčije…
Uzmeš knjigu sa uputama za korištenje auta. Tristotinjak stranica; osrednji Tolstoj, kvalitetan Krleža. Dobro pa Instrakšen Menjuel neke Toyote nije ušao u školsku lektiru. Zasad.
Uz par poglavlja, koja uglavnom završavaju savjetom da u slučaju problema odeš u prvi servis, većina knjige odnosi se na povezivanje ajfouna sa tačskrinom maltifankšen displeja, naravno preko blututa.
Izuzetno relevantno znanje za upoznavanje sa vozilom i njegovim karakteristikama.
Zato onda odeš na jubito, okej, tamo su dobri ljudi stavili brdo testova auta.
I onda… Trkelj, blebet, on ti priča da je auto lijep. Pa brale, sam ću to. Obiđe ga; ne kaže ti da je kit za krpanje guma potpuna glupost, niti da je divno dizajnirana linija prozora takva, da svaka poštena kiša sama upada a na naplatnima nemaš šanse dohvatiti odrezak bez iščašenja lakta. No ne, samoproglašeni testeri se sturaju, ekstatično zaguravajući lijevu tenisicu u, time dokazano, ogroman pretinac.
Preskočivši vrlo bitnu činjenicu pri odabiru automobila, kako spuštanje naslona sa devetnaest i pol okretaja velikog gumba može ohladiti i najzagrijaniju suputnicu i strukovno korektnu predigru vratiti na početak, današnji testeri dokazuju da su savladali lektiru i posvećuju preostalih dvadeset minuta polusatnog testa pojašnjavanju, kako povezati ajfoun sa tačskrinom maltifankšen displeja, naravno preko blututa.
...

Vraćajući se osnovama, odlučujem ponuditi par vlastitih komentara o konkretnim modelima vozila u praktičnim, svakodnevnim situacijama. Jer, kako povezati ajfoun sa tačskrinom maltifankšen displeja, naravno preko blututa – savladali smo…

VW Buba.
Osobna asocijacija – usred ljeta neisključivo grijanje. Dizajnerska reperkusija, obline, niz koje mlada dama može samo skliznuti i riticom tresnuti o svježu travu pramaljeća. Iako pregledno vozilo, niski rubovi prednjeg i zadnjeg kraja ne omogućavaju ergonomično dvojstvo, ali, pozitivno, time naglašavaju promišljenu unutrašnjost, dovoljnu i za svojevoljne akrobate. Tko ipak odluči strast zadovoljiti na zaobljenim linijama Bube, može se osloniti na prednje blatobrane kao zgodnu sjedalicu. Čvrst ovjes pritom umanjuje lateralna gibanja vozila pod ritmičnim opterećenjem, koja bi inače zamorila. Vispreni dizajneri predvidjeli su i propenetracijski rukohvat, uglavnom akcentuiran narančasto.



Mercedes na prvi pogled obećava; dužina haube vrlo je izdašna i za košarkašice, a položaj maločas spomenutih PRova (propenetracijskih rukohvata) dodatno sugerira da je vozilo koncipirano za krakate. Oblik haube tek pervertite asocira na ginekološki hastal, a znalce oduševljava bočnim udubljenjima poklopca motora, koji košarkašicama omogućava odmaranje potkoljenica uz adekvatno zračenje daškom proljetnog lahora.
Jedina ozbiljnija zamjerka modelu odnosi se na PPR. Protivpenetracijsku rešetku. Pozicionirana na strateškom mjestu za ljubav prema bližnjima, kao u slučaju Bube, također kopulozovne parove usmjerava u unutrašnjost vozila, otklanjajući prvobitnu sumnju da se radi o zlobnom dodatku istospolno orijentiranih feministica.



Korak naprijed u spomenutom smislu, dolično avangardi nacije, nudi Peugeot. Uz dobro dimenzioniranu haubu odličnog nagiba, sa uzdužnom linijom za lakše ciljanje sredine u zahtjevnim situacijama (sjetimo se tečaja sigurne vožnje i ciljanja uskih prolaza), vozilo se odlikuje i brojačem izleta u diskreciju šumaraka. Na konkretnom primjeru, 404. Dvojbeno je tek, kako je dizajnerska ekipa previdjela da su brojke brojača seksova u prirodi okrenute naopačke. Naime, ovako postavljeno, na trtici ili trbuhu ležatelja ili ležateljice poslije akta neminovno će imati brojke utisnute kontra, za čitanje ulijevo…



Da dobre namjere oblikovanja mogu voditi u potpuno pogrešnom pravcu, potvrđuje Fiat. Poklopac motora sužava se i zaobljava prema ležištu kukova, sileći korisnika ili korisnicu da noge razmaknuto spusti, recimo na oslonce, spretno s druge strane iskorištene kao svjetla. Na žalost, grotesku poze do uzaludnosti pokušaja vodi erotsko pomagalo nasred napadne ivice haube… U ovom smislu, Fiat ima mnogo potencijala za razvoj. Svakako, primisao na zlobne feministice ostaje.



Na tragu korektnog Peugeota, Citroen ostaje vjeran svojoj naprednosti. AMI 6, osim što me osobno asocira na jednog našeg odličnog novinara i njegovu divnooku, divnokosu, divnoguzu mlađu kćer i njezin blagi francuski naglasak tada, zadivljuje omjerom dobiveno – uloženo. Uz odličan ovjes sposoban za izražene ljubavne amplitude, automobil u serijskoj opremi nudi dva volilišta. Stražnje je donekle kratko, međutim oduševljava mogućnošću promatranja ljubavne igre u zrcalećem, koso položenom stražnjem staklu. Još genijalnija je prednja hauba, ergonomična, najniže točke (clearance) definirane sukladno anatomiji prosječnog muškarca – korisnika. Poprečni presjek prednje strane dosljedno odražava namjeru dizajnera na gotovo bauhausovski način. Oblik slijedi funkciju. Korisnik ili korisnica haube nema kamo; gravitacija ga čvrsto drži u udubljenju posred haube, i uz već spomenut odličan ovjes, dovoljno mekan da slijedi sve pokrete, zabava je zajamčena.
(Draga M., još Te se, eto, sjetim!)



Jesu li u Americi htjeli izbiti bulin Francuzima, ne znam, ali Lincoln mjerama pokrova motora sugerira višenamjenski pristup dizajnu i haubi, jednako svestrano koncipiranoj za košarkaške tipove i za mala višečlana druženja u paralelnom spoju. Prostor je omeđen anatomski oblikovanim oblinama, koje sprječavaju pad u ekstazi i time povećavaju sigurnost vozila. Tipično američki pretjerano vodeći računa o sigurnosti, ističe se set svjetala za navođenje prema haubi sa garniturom naležnica, a zrcaleći, kromirani odbojnik omogućava lakšu prostornu orijentaciju i kontrolu postupaka navođenja i provođenja.



Na koncu, vraćam se Francuzima.
Citroen DS jasno, signalno narančastom lampicom u tradiciji Pigallea, označava opasnost izležavanja na nezgodno zakošenom poklopcu prtljažnika, čiji je donji rub poguban za osobu, koja je prisiljena klečati u ostvarenju nauma. Uz uključen motor, gotovo bočno izveden dupli, tanašni auspuh vrućinom i dimom osujećuje dugotrajnije pokušaje, zajedno sa narančastom lampom upozorenja od opasnosti inteligentno usmjeravajući prema – prednjoj haubi. Tu, ispred vozila, dimenzije, proporcije i sklad nužnom klečanju daju novi smisao. Seks pada u zaborav. Jer - klečiš pred Božicom.




Oznake: test automobila


- 11:54 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

29.03.2016., utorak

A, dragi Tesla...

Mobitel.

Stišćem gumb za aktivaciju ekrana. Taman kad zasvijetli i prstom dođem do njega, zaključa se. Jednom. Drugi put, treći put.
Duže držim aktivacijsku tipku. Mobitel se ugasi.
Palim, ukucavam dva SIM-a za dvije kartice, ekran se ugasi; aktiviram ga, taman kad ću ga dotaknuti prstom, zaključa se.


DVD

Umetnem prazni DVD u laptop. Ovaj ga ispljune. Opet gurnem nosač, opet iziđe. Treći put… ostane. Pripremim sve za presnimavanje; ok, trajat će osam minuta. Pred kraj, DVD izleti; operaciju nemoguće provesti; obavijest na ekranu mi ne pojašnjava, je li prestar laptop ili prenov DVD.
Ponavljam manevar, umet, ispljun, umet, ispljun, umet, ispljun, umet.
Odaberem datoteke, presnimavanje traje oko osam minuta, ispljun, uspješno, javlja laptop.
Za svaki slučaj, vraćam DVD da se uvjerim. Ispljun, ugur, ispljun, ugur. DVD je prazan.
Uzimam drugi prazni DVD, umet, ispljun, umet, odabir, presnim.


Mail.

Dvadeset godina puta tristotinjak dana puta dvadesetak slanja mailova je … dovoljna rutina slanja maila.
Šaljem mail.
Par sati kasnije, primatelj zove čujno iziritiran; čemu šaljem isti mail pedesetak puta.
Deja vu; treći put u mjesec i pol…
Mail uredno čuči u Outboxu, slanje u tijeku; u Sent Itemsima ga nema. Niti jednom.
Zovem poslužitelja, cura u slušalicu sliježe ramenima, pa jes, jes, poslali ste ga preko pedeset puta.
Po karamarku, došlo je vrijeme onih, koji se znaju krstiti. Križati, da ne kažem.


Navigacija

Kako ne bih u nedođiji tražio odredište, kao upravo, na navigaciji biram opciju koordinata. Pronalazi; ja upisujem paralelno na papir.
Memoriram koordinate pod imenom odredišta. OK.
Ne da mi vrag mira, ponovno tražim koordinate; nisam se niti pomaknuo s mjesta.
Na displeju uredno – druge koordinate.
Osviješten potrošivosti psihe, ne uspoređujem sa koordinatama u mobitelu.


Punjač

Uzimam baterije, mjerim napunjenost. Stavljam ih u punjač. Pune se. Vadim, izmjerim napunjenost; pune su.
Ponavljam radnju za drugi set baterija; sigurno je sigurno.
Na terenu, stavljam baterije u aparat. Upali se, ugasi; „change the batteries“.
Čejndžam.
Aparat se upali, pa odmah ugasi. „Change the batteries“.
Kaskam do trafike po jednokratne.
Kasnije, kući, mjerim napunjenost svojih baterija. Pune. Prije nego si okinem šamar od jada, stavljam ih u aparat. „Change the batteries“.

... Pomagaj, druže Tesla ...


p.s.


Oznake: tehnologija


- 13:58 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

24.03.2016., četvrtak

Irelevantnost karadžića

Dok se mediji u Hrvatskoj, dijelom i u regiji, zagrijavaju za objavu presude radovanu karadžiću, ja se pitam – čemu. Čemu zapravo.

Prvo, zaista je vrlo vjerojatno da se karadžić mogao tako dugo poslije rata u BiH slobodno kretati uz pristanak ili izričitu odluku SFOR-a, NATO-a i globalne politike daleko od vilajeta. Samim time, mi ovdje, svi - mi svugdje - ovdje, derogirani smo kao svjedoci, kao žrtve, kao zagovornici lustracija, vladavine prava, pomirenja, nastavka.
(Na koncu, kad sam svog pretpostavljenog u jednoj međunarodnoj organizaciji svojedobnog značaja u Europi ukazao da nije zgodno da mi se ured nalazi tik do kancelarije „Ravnogorskog četničkog pokreta“, kratko mi je odgovorio da se radi o korektno registriranoj nevladinoj organizaciji; kraj priče. … )

Drugo, raja voli svoje Robine Hoodove. U salonskoj konverzaciji to nerado priznajemo, ali ipak volimo kad „naš“ nadmudruje sustav, izmiče bjelosvjetskim konstruktima. Nipošto ne mislim u isti koš ispisati imena sa „naše“ strane i „njihove“, ali, tako je. „Mi“ imamo svoje heroje i iza neke crte ne propitujemo njihove geneze, stvarne zasluge ali i stvarne odgovornosti; „oni“ imaju svoje. Pat pozicija.
Istina, tko je što počeo kad, u ime čega, bitna je nama, svima nama, ali sa strane, skeptični svijet niti se više ima interesa baviti svima nama, niti je ikad do kraja bio siguran, tko je zapravo bio good guy, a tko ne, i je li se good guy u nekom trenu dijelom ugledao na svog paklenog protupola, dok, opet dok, međunarodna šapa nije tresnula o balkanski stol.
Utoliko, osuda karadžića vjerojatnije će biti politikantski podstrek dijelu političara u Srbiji i Republici Srpskoj kao dijelu BiH. Svakako će, ako, samo produbiti ikakvu i svaku nepovezanost dvaju bosanskohercegovačkih entiteta, koji uglavnom koegzistiraju bez interakcija, kako institucionalnih, tako i privatnih.
Međuentitetska prijateljstva ostaju rijetka; iznimno netko iz Federacije radi u Republici Srpskoj ili obratno; turistički interes je minoran, a novac i privreda svakako niti su poznavale naciju, niti poznaju danas.
Ostaje dakle isto po BiH - interesna zajednica bez prepoznatljivog interesa, pravca, procesa i cilja, održavana groteskom dvadesetgodišnjeg Daytonskog mirovnog sporazuma.
Svakako, i vjerojatno tim gore, uz osudu karadžića spast će dio pritiska i podsjećanja da još postoje latentni mali karadžići, da je Republika Srpska tvorevina, utočište i deklarirani dom karadžića i karadžičića, izmiješanih sa šutećim sugrađanima. Time se kreira dodatni motiv razlikovanja i distanciranja u Federaciji kao drugom, zasebnom entitetu države - ironično potvrđujući upravo istovjetan stav Republike Srpske da "nema skupa".

S druge strane, oslobađajuća presuda, očito, niti može biti poruka pomirenja (niti je to intencija pravosuđa), niti ičime primiče Bosnu i Hercegovinu, činjenično „failing state“, deklarativno željenim eurointegracijama ili unutarnjem srastanju.
Dapače, ovakav bi scenarij vjerojatno dodatno potakao radikalizaciju radikalnih u dijelu Federacije, jer bi u oslobađajućoj presudi vidjeli i motiv i aboliciju, a zasigurno bi dodatno otežao situaciju Bosanskih Hrvata kao najslabije nacionalne komponente u BiH i, moguće, podgrijalo politiku tzv. "trećeg entiteta", neprovedivog u bilokojem i svakom smislu.

I na kraju… Kolikogod se usijali mediji danas popodne, duboko vjerujem da će u bilokojem slučaju ujesti vuk magare.
(Drukčije će zvučati osvrti Pusićke, Grabarovićke, Šeparovića, karamarka et al, naravno.)
Tko je koga izbjegavao, i dalje će; tko je kome išao, i dalje će. Gdje je što čije, tko smo mi a tko oni tamo - ostaje isto.
Presuda karadžiću, ma koliko bila bitna upravo u aktualnom trenutku Europe i ma koliko novog materijala dala nadobudnim doktorantima društvenih znanosti, odavno se svela na politikantsku svrhu samoj sebi. Da nije tako, Bosna i Hercegovina, a uz nju i oko nje i Srbija i Hrvatska, odavno bi afirmativnije funkcionirale i posvetile se vlastitom napretku. Ovako, stavljajući karadžića ad acta (kao i šešelja, na koncu) valja brzo pronaći novu placebo – senzaciju…
Narod čeka, novog vuka, novo magare ...

Oznake: ratni zločin


- 11:20 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

21.03.2016., ponedjeljak

Prostor i vrijeme

Talk Talk. Such a shame.

… dva maila kasnije, put, planiran za idući tjedan, pomaknut je na – sad. Ovaj čas.
Još par telefonskih razgovora kasnije, odbrojavam gaće, uzimam opremu i krećem. Cilj dana: Leskovac.
Oduševljen gurmanskom pljeskavicom u odličnom hotelu prije par tjedana, naručujem isto; ovaj put bez priloga. Opet ne uspijevam pojesti.
Kratka šetnja, kontrolni obilazak auta, ogromna, lijepa soba čudnog mirisa.
Pijuckam vino, listam dokumente, provjeravam baterije i aparate za sutra, pijuckam vino, mijenjam programe na televiziji, pijuckam vino; tuširanje, par poluneozbiljnih poruka, kakve se naravno bez pića, jutrom, ne pišu; gasim svjetlo.
Budim se prije zore; netko reče, da se voda ujutro naplaćuje skuplje, manje bismo udarali po alkoholu navečer; smješkam se sam sebi, dugi gutljaji mile, drage vode klize niz suho grlo u peckavu utrobu.
Par vježbica istezanja, radi savjesti; tuš; bauljam na doručak, restoran prazan.
Za susjednim stolom prvu kavu ispija curka bademastog lica, bademastih očiju, konkretne guze, vretenastih nogu i malo kratkih prstiju. I ja nju ignoriram.
Malo kasnije, na recepciji, izmjenjujemo fraze uz izdavanje računa; aha, poslom, aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bla.
Krenuvši prekontrolirati račun, zamišljam njezino lice na jastuku, poluzatvorene oči, kosu na golom ramenu.
Divno jutro.
Veliki ispljuvak krasi prozor auta; provjeravam; čavala pod gumama nema, sve ok, krećem dalje prema Grdelici.
Bez najave i oznaka, prazna cesta uz korito rijeke prepriječena je hrpom šljunka.
Navigacija ludi, gasim ju i probijam se seoskim cesticama uzvodno, kraj pruge i starih zakovičastih mostova, uz koje stoje zidane utvrdice; navodno iz drugog rata.
Tijekom intervencije NATO-a, ovdje je pogođen putnički vlak sa civilima.
Visinu posljednje poplave vidim po smeću u krošnjama.
Lica mještana odsutna do znatiželjna; omjer pasa lutalica i ljudi je otprilike 1:3.

The Church. In an unguarded moment.

Zadimljene kancelarije, pomalo uspavani pokreti; dugoprsta cura koščatog lica i prevelikih naočala masira vrat i ramena bucmastoj mladoj kolegici, koja sjedi za stolom; nekamo među mjesto dodira dlanova i vrata upućujem svoje ime, poslodavca i traženog sugovornika po najavi.
Koščata me uvede u bočnu kancelariju i zastane nesuvisli trenutak predugo.
Miris variva.
Delegiranoj, nenadležnoj osobi prepričavam sadržaj najavnog maila o razlogu dolaska. Apsolutnim viškom riječi i zanimljivih, irelevantnih informacija pojasni mi, kako još nisu prikupili potrebnu dokumentaciju, ali svakako nije ona nadležna; evo, da pomogne, pozvat će voditelja projekta.
Voditelju projekta na engleskom prepričam razlog dolaska i smisao traženih informacija. Gleda ispred sebe; uzima mobitel i na španjolskom zove prevoditeljicu, jer da ja njemu pričam na engleskom.
Prevoditeljici prepričam sve dosad; ona prevede – „Upravo su završili.“ Čovjek ustaje, zahvalim mu na španjolskom; prevoditeljica je već nestala, brbljava nenadležna plavuša me ispraća uz opasku, kako mi zaista ne može pomoći, ali da se svakako javim za piće, ako opet naletim. Parfem joj je isti, kao prije mjesec dana; ostao mi je na odjeći od njezine posuđene fluorescentne jakne; ipak smo na gradilištu; sigurnost iznad svega…
Zamišljam ju, odsutnu, fokusiranu na sebe, taman prije nego joj se muž vrati s posla u kasarni; miris sarme i hladne kave.
Dva psa ne haju, što želim izići autom sa parkinga.
Po navigaciji, četiri sata do idućeg hotela i noćenja u Gornjem Milanovcu.

David Bowie. Heroes.

Napustivši autocestu, u drugom satu krivudave cestice kroz odumiruća sela nailazim na raskršće ukrašeno vojnim avionom; Topola; skrećem, prolazim izloženi tenk oborenog mitraljeza; usred ogromnih vinograda pitam lokalne masone pred dućančićem za pravac; balkanskom rutinom protupitaju, otkud sam; tablice, aha, neka, nema veze, aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bla, al' eto što nas bombardovaste, jeste, jeste, samo pravo ovim drumom, sretno, sretno…
Najavljujem se u hotelčić; hrapav ženski glas pojašnjava da ću ključ hotela i ključ sobe naći u mjenjačnici kraj hotela; prijavu i račun ćemo ujutro, veli.
Da se ne prejedam pljeskavicama i da ne miješam pivo i vino, biram šopsku i pivo pa pivo bez šopske.
Konobar pita za porijeklo mog naglaska, pojasnim ćaću Dalmatinca, mater Njemicu, tri osobne za tri zemlje i pitam, otkud sam; ujebote, veli, i onda opet krene aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bilo posla do bombardovanja, sad eto, bla.
Malo kasnije, nadvirujem se kroz prozor sobe; preko čikova, crknutog goluba i ljubičastog kurtona vidim svoj auto; lažno umiren, zatvaram izlog života, skidam zadimljenu robu i kontempliram pod tušem o bademastoj od jutros.
Ujutro, posao se poput žvake na suncu razvlači; uviđam da nema povratka kući te večeri; zovem hrapavoglasu u Milanovac zbog noći više, ovaj put ključeve hotelčića i sobe da pokupim u restoranu; račun ćemo ujutro, dodaje. Pojašnjavam da ujutro jako rano krećem; aha, ostavit će mi onda večeras račun u sobi, a ja da novac i ključ sutra ostavim, bla.
Blatnjav, znojan, prašnjav, umoran, zadimljen, pivo, šopska, pivo, ključ, soba, tuš.
Pokušavam vizualizirati lik uz glas. Vjerojatno neka tanka, mrka, sa tetovažom iznad trtice i umjetnim zubima.
Praznim hodnikom praznog hotelčića do automata s pićima; bih, ne bih; novčanica nestaje u procjepu; limenka piva bubne iz držača; soba, dokumenti, diktiranje, pregled slika, punjenje baterija, mijenjanje kanala na televiziji, pogled na zračne snimke sutrašnje etape gradilišta, posljednje nadvirivanje prema autu, kratka noć sa pivom viška.
Tanka mrka sa širokim osmjehom punim umjetnih zubi pozdravlja me na recepciji ujutro; evo baš si je uzela kafu, hoću li i ja…?
Struganje leda sa vjetrobrana, druga kava prekasno protjeruje; malo kasnije, opet negdje iza Takova, poslovođin Duster autistično poskakuje kroz potoke i blato gradilišta; muka od dima cigareta učinkovito potiskuje prvobitnu potrebu za toaletom. Pokazuje sliku kćeri, priča da ova radi na gradilištu južnije; prepoznajem dugoprstu štrklju od dan ranije.
Da otkud sam; maločas sam telefonirao na njemačkom. Ovaj put drukčija reakcija; prekaljeni jugograđevinci, prošli pola svijeta; nema čuđenja, nema mantre o tko-nas-bre-zavadi; pričice o pričicama, razumijemo se.
Pauza za ručak; prepržen oslić, grah varivo i kiseli kupus.
Nastavljamo po gradilištu do sumraka; klizište, odron, klizište, pukotine, odron, nanos.
Sa posljednjim svjetlom, skidam zaštitne cipele oblijepljene blatom; lik sa gradilišta ide u istom pravcu kući; jurimo autocestom u izgradnji, par puta skrećemo kroz zaseoke; opraštamo se uz limunadu i kavu na Ibarskoj magistrali; nastavljam za Beograd; pivčuga sa rođakom, pa dalje kući…
Blažena autocesta ...
Pred Bajakovim, odustajem od Talk Talka, Church, Bowiea.
Na radiju, Karađorđević dočekao Charlesa, Kolinda dočekala Charlesa, karamarko poručio Milanoviću, Vučić odgovorio komegod.
Gasim radio. Granica, granica, pa granica i granica.
Crvene brojke 1.012 kilometara se ugase, motor utihne.
Sjedim u tišini mraka.
Pas čuje, kako otključavam stubište i zvonko laje.

Oznake: poslovni put


- 12:40 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

02.03.2016., srijeda

Ma 'odite svi na Gunnamattu!

Nedavno sam ovdje napisao, odoh među klokane, koale.
Otišao sam rado; vratiti sam se morao.
Treći put, nadam se, neću morati.
I točno kako su to proživjeli moji Dijasporni, koji su se sa osamostaljenjem države vratili popušiti Croatiju, po povratku sam ustanovio da je ovdje sve isto.
A nekako...
Nekako, kad osjetiš jačinu vjetra, slanoću zraka; kad čuješ rađanje i umiranje valova pred hučnom pozadinom oceana... nekako pomisliš - tako si daleko; tako mora da se nešto negdje dešava, mijenja... Iako, u tom trenu, na vjetru, pijesku, slani - tako ti je svejedno; tako ti je savršeno lijepo svejedno...

Australija, Victoria, okolica Melbournea, Bassov tjesnac.


Oznake: Gunnamatta Beach, vic


- 08:49 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se