14.02.2016., nedjelja

Avantura autobusa



Gravitacijski valovi, nuklerarne fuzije, podovi, phonei, empei. Pa valjda je i vozni red uznapredovao.
Spolovilo.
Nije. Uznapredovao.
Tri busa dnevno do međumjesta; dva nesuvisla do odredišta (to uz devet sati u bloku).
Karta plativa samo gotovinom, valuta nebitna.
Odlučujem se za polusuvislo vrijeme polaska do međuodredišta, spavanac pa nastavak, nadam se, suvislijom vezom.



Bus je točan, gume protektirane.
Vozač je ćelav, jake vilice, velikih sunčanih naočala; gotovo autistično puše balone žvakaćom.
Donji nosač retrovizora odaje predan, pažljiv, dugotrajan i isto toliko svrsishodan koliko i neuredan rad kolodvorskog mehaničara.
Mjehuri korozije na spoju šasije i karoserije poput knjige razlistali slojeve laka.
Dvjestotinjak metara od kolodvora, stajemo na granici.
Svi dokumente, svi van; žućkastog klinca izvedu, čekamo, čekamo, čekamo, vozač puca mjehure žvakaćom, žućkasti klinac ulazi, nastavljamo preko mosta.
Druga strana granice, svi dokumente, svi van, svi pojedinačno do kućice, čekamo, čekamo. Nastavljamo ka autoputu.
Ili sjedim u tuđoj mokraći, ili kraj mene netko sjedi u svojoj, tuđoj, nečijoj.
Taman prije autoceste, bus skreće na besprizornu benzinsku, vozač pojašnjava da „stojimo petn'es' “.
Pola sata kasnije, ubrzavamo autocestom.
Sinan, Ceca, ili je Šako Polumenta, Himzo Polovina; ne znam. Miris mokraće sljubljuje se sa vonjem variva i ustajalog znoja. Poput bumbara, kapi kiše se raspadaju o vjetrobran. Brisači razmrljavaju posmrtne ostatke.
Istim bezizražajnim licem, pucajući mjehure žvakaćom, vozač Sinana Cecu Šaku Himzu mijenja za Bralića i Intrade.
Tko je ubio klape?
Retarder.
Žmigavac.
Upetljavamo se u Slavonski Brod.
„Stojimo petn'es'!“
(Putujem sat i'po'. „Space oddity.“)

Poput bumbara, kapi kiše se raspadaju o vjetrobran. Brisači razmrljavaju posmrtne ostatke.
Mrak pada i vani.
Uljuljkavamo se na zagrebački autobusni kolodvor. Napokon; tri i pol sata. Kao autom amo – tamo, maltene.
Bakica živih očiju inzistira da ju se vozi u Koprivnicu, ili makar za željezničku stanicu; ne zna ona Zagreb.
Gotovo sam razočan; autobusdžije odbijaju.
Izlazim /uvijek prvo desnom nogom, uz pogled prema kraju busa/, pogled nesvjesno luta ka peronu, gdje je nekad davno netko nekad jako bitan… whatever.
Karta do Pule za sutra ujutro, jedan pravac; gospođa mi pruža kartu i monolog kako ju danas svi napadaju i da što je to sa ljudima; skupljam sitniš, nju ostavljam.
Trenutak dvojbe nije primijetila.
Tupavo pitam tetu na kiosku, mogu li tu kupiti tramvajsku kartu; razmažen autom; da mogu; dajte mi odmah dvije… i vodu… i „Globus… I čokoladicu…
Pula je u mom sjećanju godinama daleko.
„Sedmica“ drnda preko Mosta Mladosti, između Zapruđa i Travnog, kraj Utrina, Sopota.
Kratki sprint preko raskršća; najmiliji klik ključa u bravi, najmiliji miris stana, najmiliji hladnjak sa pivom, najmiliji tuš. Doma. Do jutra.

Budilicu iz mobitela nešto je pojelo netragom.
Navijam crvenu, plastičnu istočnonjemačku budilicu; umjesto surfanja po netu tiktakanje mehanizma uljulja me u san (par piva sam preskočio namjenski).
Budim se prije budilice; cijevi grijanja krckaju, 5:10 dakle; za mjesec i pol u to doba kreću i ptice u parku Brodarskog instituta pjevati.
Kava, tuš, sendvičak, tableta 1 i tableta 2, klik-klik najmilije brave. Pa – pa, kvartić…
(Po navici, osvrćem se za svojim psom; ne, ne, nisam ga niti poveo… )

„Sedmica“ drnda Sopotom, Utrinama, preko Mosta Mladosti.
Autobusni kolodvor.
Izlazim, pogled nesvjesno luta ka peronu, gdje je nekad davno netko nekad jako bitan… whatever.
Između buseva za Beč, Salzburg, Prijedor, dolazi bus za Pulu, čist, uredan, udoban.
Uz pauzu u Karlovcu i Delnicama, do Rijeke je postariji lik jake lubanje i vlajskog naglaska pola Rvacke mobitelom obavijestio kako nema ništa i ono je poslao i sad će u Karlovac, u Delnice, u Rijeku, niema ništa, ie, ie, an, ie.
Od Rijeke, tišina iritantno odzvanja autobusom.
Ljuljkamo se kroz Crikvenicu, Lovran, …
Vibracija kraj testisa. Šef bi pričao. Ja ne bi.
Vibracija kraj testisa. Šef bi prišao. Ja ne bi.
Autobus uz deltu rječice zavija prema sjeveru.
Vibracija kraj testisa. Šef bi pričao. Ja ne bi.
Sa velikog broda istovaruju ugljen. Zrak se osjeti na vlažan ćumur.
Kocka sa visokim dimnjakom – Plomin.





Labin (plakati za Halidov koncert; par dana kasnije, naslovnice se sturaju u „tragediji – smrt na bini pjevača halidove predgrupe u Labinu“); stojimo petn(a)es(t).
Krećemo; šef pojašnjava da mi je poslao mail, kojeg sam pročitao, je li mi jasno, jasno mi je, jesam li dobio mail, jesam, jesam li pročitao, jesam, je li mi jasno, je.
Raša; višeobiteljske sive tipske kuće, izblijedjele parole („Istra je naša“, „Mi smo vojska Titova“), sive face sivookih masona ožujske lože pred sivofasadnim dućanom usred sive Raše; rudnik očito više ne radi, da radi, ne bi ugljen … brodom …
Još pedesetak kilometara zibanja, Pula.
Da; dva sam mjeseca proveo u Puli; koliko čitam, Muzil je sad na prodaju…
Nemam sjećanje, osim na činjenicu, Ne sjećam se nedjeljnih popodneva u „civilki“ u gradu, otkud, kamo, što. Čista faktografija; dva sam mjeseca proveo u Puli, nekad.

Za samopercepciju četrdesetiponeštogodišnjaka nesuvislo ravnotrbušast dječarac sa kravatom me dočekuje na kolodvoru, osvrćem se za busom kao od sise odbijen; mladić me zaspe riječima, gestama, papirima, kavom, potpisima, demonstracijom.
Ne, ne, auto nema rezervni kotač, pa to vam ne treba (mišići pokreću oba moja oka prema njemu, ispaljujući uskličnike umjesto upitnika); filter krutih čestica, hm, ne znam, pitat ćemo u servisu, da, valjda, pa glasom stjuardese o USB-portu i touch-screenu i MP4 i kao da sam kupio laptop a ne auto, ali očito, što će laptopu rezervni kotač; gutam kavu i svojih skoro milijun kilometara iskustva na cesti, namještam retrovizore, ručica mjenjača lagano, precizno sjeda, krećem natrag…

Da bi okončao prijenos vozila, auto treba u Zagrebu ostaviti u Heinzelovoj, pa pješke do tramvaja, Vukovarske, Držićeve, Avenije Dubrovnik; u Sigetu pokazati žig iz Heinzelove, pa opet do tramvaja, opet Utrine, Most Mladost, Vukovarska, pješke do Heinzelove…
Usput prijaviti auto u Zagreb Parkingu, zbog formulara. Ne, ne treba, „mogli ste telefonski“.
Usput po novu osobnu; tri minute, cap-cap. Zeznulo me, navikao sam na cjelovečernju seansu u MUP-u.
I napokon, sa svojim tablicama na svom autu, ručica mjenjača lagano, precizno sjeda. Propuštam bus na raskršću (uz neartikuliranu ugodu); krećem natrag…
U retrovizoru vidim vozača busa; ćelav, jake vilice, velikih sunčanih naočala; gotovo autistično puše balone žvakaćom.
Na tren, umislim vonj mokraće i variva, Sinana i Polumentu.
Audiovizualno upozorenje me ukaže na mogućnost poledice.
Ubrzavam gotovo preventivno.

Oznake: putovanje busom


- 17:51 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

02.02.2016., utorak

Sovereign Hill

Počeci mi se motaju po glavi.
Početak posta, recimo.
Kao u - … na sat i pol ugodne vožnje prema sjeverozapadu od Melbournea, stižemo do Ballarata, uspavanog gradića na rubu monotonih prostranstava prema sjeveru. Kao takav, poput Kladnja ili Ozlja, ne bi plijenio pažnju ničim, da ulaznicom od 250 kuna nisi platio ulaz u očuvan gradić iz doba australske zlatne groznice, oko 1800ih. Sa svakim novim prizorom, približavaš se veličini graditelja zemlje, težini njihovog života; topi se početna arogancija nad tamo - nekom - kulisom kvazipovijesne koketerije.




… ili, drukčiji početak posta…

Dan je vruć, zrak je prašnjav, i taman dok ti se u glavi artikulira spomen mirisa konja, ugaziš u konjsko govno, koje se bešavno nadoveže na prethodnu misao o apsurdu dolaska iz zemlje, koju ljudi napuštaju, u zemlju, koja može birati, kome će odobriti trajno useljenje…
I onda tako šetaš prašnjavim putevima između drvenih zgrada, ljevaonice, kovačnice, crkve, vatrogasne postaje, teatra, bara, i oporim smješkom Balkanca ispratiš vlastitu konstataciju, kako niti jedan natpis ne ukazuje na konzultante, posrednike, preprodavače, maglotjere. Dapače, čista manuala; stopedeset tisuća dolara vrijedi odljevak zlata, kojeg upravo vidiš uz znoj na čelu ljevača (makar samo prikazno); u radionicama miris vrućih strojeva, ulja, metala, kože.




… ili započeti post nekako ovako…

Možda me načela monotonija krajolika.
Malo kao kad prođe prva zaljubljenost, pa cura i dalje ima super sise, ali znaš da ih ima, i stalno ih ima, i tu su, i okej.
Prvi put bilo je drukčije; sve fascinantno, svaki miris, svako svjetlo, svaki zvuk.
Sad … Sad pomalo znaš što je super, što je stalno, što je okej, i više ne počinješ svaku misao sa čvorom riječi o želji da se doseliš. Jer, ekstaza je prošla, a puka želja postaje konkretna, ozbiljna namjera. I kreće ono vaganje; što dobivaš, što gubiš; je li grč u želucu samo dobar znak velike odluke, ili ipak dobar znak naivne procjene …



... put se nastavlja ...

Oznake: Sovereign Hill, australija


- 13:43 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

< veljača, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic