29.01.2016., petak

Priroda i društvo (Australija)

Jedna od najelementarnijih zabluda turista, koji se sprema u Australiju, ta je o stvarnoj veličini.
Vjerojatno zbog ispresijecanosti granicama, Europu doživljavamo relativno malom; hop – hop – skok – skok, i već te eto iz neke Sofije u nekom Pragu, recimo, kroz par država.
Australija… mijenja perspektivu.
Već iz aviona spozna se tanašni priobalni pojas vegetacije i naseljenosti, a cijela sredina, velika većina kontinenta, praznina je u nijansama sivkaste, smeđkaste i crvene.
To ništa ispresijecano je tek pokojim beskrajnim pravcem puta i ponekim koritom rječice (prvi put televizijski serijal o australskim kamiondžijama shvatiš ozbiljno)…
Država je jedna, daleko su Schengen, žice, izbjeglice …



Da ćeš tek tako „skoknuti“ iz Melbournea u Sydney u prijevodu glasi, letjet ćeš sat vremena, ili voziti (krivom stranom) dan, dva.
Naravno, možeš; prije svega relativno povoljni letovi olakšavaju stvar sa putovanjima po Australiji.
Ako dakle odlučiš avionom iz Melbournea u Sydney, super. Dapače, pomisli vispreni Balkanderan, mo'š ujutro otić'; uštedjeti noćenje i vratiti se kasnim letom. Barem za vidjeti par najpoznatijih znamenitosti, ok…
Ali onda shvatiš da ti samo za transfere između grada i aerodroma treba par sati; dan za hodanje se smanjuje i gubi u besmislu …
Onda nećemo avion; idemo autom, na par dana … E sad, posuditi nečiji, problem je zbog osiguranja, a dijelom i zbog europskog poimanja budžeta i rezervoara, jer „mali“ auto ima motor od 3.500 kubika i troši sukladno ... Najam autića kao takav može biti relativno jeftin, ali opet & taram! – stranci plaćaju osiguranje, otprilike u iznosu dnevnog najma… Tik, tak, ode budžet za smještaj …



Kreću računice o alternativama.
Tasmanija, recimo.
Svi preporučuju Tasmaniju; hajde, idemo do Tasmanije (iako sumnjam da pošteni Australci dolete do Dubrovnika pa skoknu do Moskve usput) …
Logika ista; trajekt je zapravo dosadan (cijenom usporediv sa letom), dakle radi uštede vremena, avion i lokalno najam auta… I eto nas na početku, o Australcu i Moskvi… Prijeći toliki put iz Europe i ne vidjeti cijelu Tasmaniju, raznoliku, zanimljivu – bacanje je novaca. Vidjeti cijelu Tasmaniju (uz fotografiranje) zapravo znači desetak dana puta, ili preskupu turu preko agencije, ili odlučiti da ćeš kao na reliju samo projuriti otokom u par dana, krivom stranom, pazeći se divljači, ne vozeći noću, ne pijući danju … - dakle, stres bez smisla; neki drugi put, nekako drukčije isplanirano.
Storno Sydney, storno Tasmanija. Ni vuk ni ovce, ni sit ni na broju.

Zadržat ćemo se opet samo („“) u Victoriji, odlučujemo – odlučujemo olakšano, sretni što nitko nije bubnuo „Antarktik“.
Victorija je etiri puta je veća od Hrvatske; svakako sam Melbourne i tijekom drugog boravka nudi dovoljno, došli smo zbog obitelji, a ostajemo tri tjedna… Dakle, za gušt, i preko toga.
Sam grad ovaj put sjeda prisno, poznato; o tome u nekom idućem postu.
Ovaj put, jedan od prvih izleta vodi u prirodu i u društvo.

Priroda. Healesville Sanctuary.

Za sto i pedeset kuna po glavi posjetitelja (Zagreb: 20 kuna), lijep, prostran zoološki vrt sa primarnim ciljem zaštite domaćih vrsta. Par puta dnevno, posjetiteljima se prikazuje „show“ sa divljim pticama, hranjenje tasmanijskih đavola… Oni, doznajemo, spadaju u ugrožene vrste zbog nerazjašnjene vrste kuge, od koje masovno ugibaju…
Predstavljanje ptica završava apelom za korištenje – recikliranog toaletnog papira. Sječa drveća radi proizvodnje papira nepovratno uništava staništa životinja …



Društvo. Vinogradi i vinarije rječne doline Yarra Valley.

Odabir vinarija je slučajan; planiranom rutom ima ih tridesetak; u cijeloj saveznoj državi navodno oko 600.
Victorija je jedan od australskih proizvođača vina; primarne sorte su Chardonnay, Pinot Noir, uz to pjenušci; izražene su razlike u tlu, klimi i, sukladno, sortama. Cilj nije kvantiteta, nego kvaliteta proizvedenog vina.

Prvo se zaustavljamo u Domaine Chandon; relativno nova vinarija američke korporacije sa težištem na pjenušcima. Vina se mogu kušati pojedinačno, besplatno, ili u definiranom slijedu, za stotinjak kuna.
Uz samu kušaonu uređenu kao bar, degustacije se nude i u restoranu uz ponudu sireva, kamenica, mesa …
Restoran prepun, parking prepun; „odrada“ posjetitelja komercijalna, ubrzana, namjenska.
Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.



Najstarija je vinarija iz 1838.; Yering Station. Mali, viktorijanski hotel sa sporednim objektima, kao arhitektonski kontrapunkt, modernističko zdanje sa pogledom na dolinu.
Kušanje pojedinačnih vina je besplatno; butelje kreću opet od stotinjak kuna naviše.
Atmosfera je opuštenija (možda zbog kraja radnog vremena); pijuck, srk, pljuc, ukrug …
Naravno, Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.



Sa pitanjem, koje si postavljam, kako i da li usporediti hrvatsko vinarstvo sa ovim Victorije; želim li komercijalizaciju, globalizaciju i kolone turista po Potomju, Dalmaciji, po Istri, Slavoniji, ili se povlačim na dudekovsku poziciju mimo svijeta i mimo sebe, na podrumski incognito za uski krug upućenih, tonem u san … Butelje i klokani hvataju se u kolo u crvenkastoj prašini beskraja …
Australija mijenja perspektivu …


Oznake: australija, Victoria


- 08:45 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

25.01.2016., ponedjeljak

Heavy Metal 1 i 2 i pokoji foto - izazov

Dok sam, prije puno godina, buljio u dugokosu rodicu, kako uz kazetu AC DC trese glavom i urla u nevidljivi mikrofon svu svoju nostalgiju za dalekom Australijom (radnja se dešava osamdesetih u splitskoj novogradnji), …
Ništa, dok.
Jednostavno, nisam shvaćao niti nju, dijete australskodalmatinskih povratnika, niti nerazgovjetnu buku sa kazete, niti sam imao neku pobližu ideju o Australiji.
Rodicu nisam shvaćao jer je bila žensko u svom filmu; moja su klempava ušesa ostala razapeta između Bowiea i Ramonesa, a preseljenje u Australiju popušio sam nešto ranije.
Sve to palo mi je na pamet usred zaglušne buke, usred stadiona usred Melbournea, nakon tri bratićeva poziva da dan nakon puta iz Europe „kako god znamo“ dođemo na koncert, koji je taman počinjao.
Kako god znamo – sat i pol brzog hoda do prvog vlaka, pa drugi vlak, pa tramvaj; dva sata kakogodznanja preko pola Melbournea, taman smo stigli na posljednju trećinu koncerta.
Umor u nogama izbio je umor u glavi; buka je izbila sve ostalo.
(Vrijedilo je. Kad odrastem, želim biti AC DC.)



Dok sam, prije puno godina, poprijeko ispružen ležao u „Trabantu“ a tetak napetog izraza lica pretjecao jedan po jedan kamion sovjetskog vojnog konvoja na truckavim pločama istočnonjemačke autoceste, …
Ništa, dok.
Bio sam posve siguran da ću jednog dana konstruirati aute, kamione, Formulu 1 ili barem avione.
Kako se ćorak uvijek desi, desio se ćorak.
Ne konstruirajući ništa, masu godina kasnije, počeo sam uviđati izazove amaterske fotografije, začinjene seljačinskim odbijanjem naknadne obrade.

Recimo, taman ujutro ustanejem skuhati uočnu, krmeljotjernu kavu, a jer je u garaži, pretrpanoj gramofonskim pločama i posterima, na mekanom tepihu svakako parkiran crveni Bentley, prvo ga pozdravim, pa pomilujem, pa sjednem za volan. I uživam.
Zaista, miris starog engleskog auta… usporediv je jedino sa nijansom mirisa seksa …
I onda, taman kad sam se odšunjao po fotoaparat, postaviš program, ISO, ovo, ono - u kadru neizbježna sušilica za veš.
Ili odsjaj prozora.
I onda, taman dok sam pronašao poziciju, doboko udahnuo, do pola stisnuo okidač, prepao me mazni glas netom ustale voljene osobe; „A daj mene slikaj… (zijev)“ …



Predvečer tog dana, prepoznam siluetu pod ceradom. Malo kao Šepatove „Karijatide“. Ali puno napetije. Linija muška, izdužena.
Svjetlo nestaje; idealno je za, recimo, slikanje hridi 12 Apostola u izmaglici nad valovima Južnog oceana, ali loše je za usputne slike mobitelom ili zamjenskim aparatićem zamjenskog fotoaparata, na brzinu.
Odlučujem se za okidanje iz gušta, na brzaka, zadižem ceradu.
Sinkronizirano sa gurkanjem njuške stare kuje u leđa, zbog čega gubim ravnotežu sebe i fokus slike, začujem bratićev glas. „Pazi, Bro („r“ je englesko, „o“ je „ou“), u tom sam autu 'našao brown snake, kako vi rečete za brown snake … ?!"
Sjedeći na dupetu pred nalazištem otrovnice, gledam u nevjerici staru kuju Jesse, svog ofucanog starorokerskog i cvjetodjetnog bratića.
(Djeca cvijeća pomalo su smiješna, kad se dugom kosom i opuštenim brčinama opiru pretvorbi u Djedice cvijeća … )



Ogledajući se oko sebe, utvrdim da u blizini nema stare gluhe kuje, bratića, voljene osobe prvozakonite. Nikoga i ničega, što bi zasmetalo jutrošnjem pokušaju slikanja starog željeza.
Zanemarujem upozorenja o zmijama, izokola se približavam; hvatam bravu; sit zvuk mehanizma, iz unutrašnjosti me opet zapuhne taj miris vlažnog drva, kože, mošusa, seksa.
Sjedište starog Jaguara me obuhvaća; položaj je gotovo udoban, volan začuđujuće mali.
Fokusiram sliku.
Oštro, laserski oštro, gledamo se oveći šareni pauk i ja.
Okinuo sam nešto kasnije, kunući i paukove i zmije i stare kuje i dajmeslikaj i sve.



I slaba je utjeha, što me bratić taman tada pozvao iza garaže („Heeej Brrooou, 'ajmo … kako se reče… fire up autobus; nisam ga dugo palio … !“)
Oblak crnog dima djelovao je kao zvučni efekt uz AC DC, koji su treštali iz kazetofona Cadillaca.
Pojma nemam, kako sam slikao, jer me taman tada s leđa gurnula stara kuja Jesse.



A tih 12 Apostola, i kako bez plana popodnevnog izleta od osamsto kilometara stići u suton, kako se ne razbiti, koliko je pregaženih klokana uz ceste, kako je ujutro čitati o ogromnom požaru, kojeg si sinoć vidio i osjetio sa ceste, i šire ...



... slijedi u nekom idućem postu.




Oznake: AC/DC, australija, oldtimeri, fotografija


- 13:32 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

15.01.2016., petak

Hong Kong

Planirajući nedavni put u Australiju, odlučili smo put prekinuti tako, da imamo vremena obići neki od gradova, koji inače ostaju tek fejsbukovsko – narcisoidni toponimi boravka u tranzitnom terminalu aerodroma.
Obzirom na rute i cijene, odluka je bila – Hong Kong.

… 2014., preko 63 milijuna putnika prošlo je novim aerodromom, izgrađenim na namjenski nasutom otoku uz obalu grada … Aerodrom bilježi 65 tisuća zaposlenih; spada u deset konstrukcijskih postignuća 20. stoljeća, …

Hrvatskim državljanima viza za turistički obilazak nije potrebna.
Puno putnika u tranzitu napušta aerodrom; potrebno je samo prije prolaska šaltera ispuniti prijavni kupončić sa osnovnim osobnim podacima.
Naravno, Internet je dobar izvor informacija o znamenitostima i logistici. Paralelno, prijatelj, koji je prije dosta godina iz Europe biciklom obišao Kinu i živio u Hong Kongu, napisao mi je detaljne upute.
Ja kao ja, tražio sam treći back – up.
Na kratko pojašnjenje mailom Turističkoj zajednici Hong Konga, kako pojma nemam, a imam osam sati za razgledanje, dobio sam dva iscrpna maila sa svim potrebnim pojašnjenjima, prijedlozima, slikama, i završnu ponudu, da mi besplatno na kućnu adresu pošalju još materijala.
Zahvalio sam, frapiran ljubaznošću.
Europske urede TZ Hong Kong svakome preporučujem, via Google...

Obzirom da sam par puta letio na duge staze, ovaj put me monotonija leta brže uhvatila; otprilike istovremeno sa hvatanjem trećeg gin tonica moje Prvozakonite.
OK, časopisi. OK, ponuda filmova. OK, druga čaša vina. OK, nadvirivanje kroz prozor.
Onda krene zamišljanje tih faca u komercijalama aviokompanija, koje kalkulatorom određuju granicu bola i histerije u maksimalno mogućoj količini putnika po letu. Znam da postoji masa nevladinih udruga, koje osvješćuju potrebu kokoši na farmama, da žive dostojno, da mogu mrdati i kljucati bez potrebe za dodatnim zglobovima. Nikad, ali nikad nisam čuo da neki NVO zagovara minimalni fizički prostor i ergonomiju za avio - putnike u ekonomskoj klasi… Naravno, samim time zamišljao sam komercijaliste avikompanija kao proćelave prištavce smrdljivog daha, koje navečer mater pere i stavlja u krevet, tješeći ih da jungfer u četrdesetoj nije neko zlo.
Negdje nad Ukrajinom, misli su mi se kratko zadržale na dizajnerima sjedišta. Jer čemu, bestraga, mogu spustiti naslon sjedišta, ako istovremeno sjedalica klizne naprijed, smanjujući ionako simboličan prostor za koljena?! Meni bi to na prvoj godini letilo sa faksa, ali… eto.

Taman, kad se na rubu inflajtentertejnmentsistema pojavio Hong Kong, prisjetio sam se bratića, kojem smo krenuli, i njegovih sočnih priča, kako je sedamdesetih gotovo na svakom letu poseksao stjuardesu.
Pojašnjavao nam je proceduru; kako sjesti, zavaliti se, dekica, ovo, ono, ali… To su valjda bile sedamdesete; danas, kad sjedeći kao da si vezan za dršku metle, jedući kao bogomoljka, jedina sloboda kretanja ostaje padanje glave na prsa u snu, mislim da od avionske ševe nije puno ostalo, barem ne u punoj ekonomskoj klasi… U svakom slučaju, stjuardesice su zaista prave male misice, ne mislim to seksistički, ali… da; barem privremeno, utjecale su na moju percepciju fetišističkog interesa.

Hong Kong.
Već u zgradi aerodroma, zabrane svega i svačega. Pušenja naravno; žvakanja žvake, pljuvanja (?!); svaka zabrana sadrži ukaz o iznosu kazne ili trajanju zatvora.
Uglavnom, dugi red putnika, koji žele napustiti aerodrom na par sati, osoblje brzo i bez zastoja odrađuje; šalter za karte za brzi vlak do grada je usput ka peronu; vlak vozi svako malo; karta košta dvadesetak eura; pošteno…
Čist, tih, poluprazan, za nepunih pola sata vožnje uz obalu (prljavkasto more, sumaglica, zbijeni stambeni neboderi malog presjeka, tim viši; gradilišta i još gradilišta), Airport Express stiže do šireg centra grada, uz more; Pier Seven.
Kupujemo kartu za razgledanje centra turističkim autobusom (Big Bus Red Line), uz par uključenih stanica po principu „hop on – hop off“.
Na ogradi obale, zabrana naginjanja, iznos kazne ili trajanje zatvora.
Slično kao nad zapadnom obalom Koreje, zrak je izmagličast, težak. Doprinosi li mom dojmu o gradu kao fascinantnom, ali nelijepom, pomalo nalik uvećanom Monte Carlu - ne znam…
Svakako, sa preko sedam milijuna stanovnika, ogroman grad; građen u visinu, uglavnom sivkaste, isključivo namjenske građevine; tek pokoja starija zgrada, gužva, očita koncentracija i obrt ozbiljnog novca.
Arhitektonski, grad djeluje zbijeno; što je posljedica ranijeg statusa britanske kolonije na kineskom tlu, a što novodobni kineski boom, ne uspijevam razaznati.
Svakako, grad djeluje organizirano, planski, dinamično. Šarmantno – ne nužno.
Naglašavam, moj dojam možda je dijelom nastao, jer dobrodošloj pauzi između dva leta ipak je prethodilo ustajanje u europskih tri ujutro, prvi let do Züricha, čekanje leta ovamo i desetak sati u avionu, uz dozu napetosti da ne izgubimo sebe, stvari, konekciju za nastavak. Lako je biti Inglišmen u Njujorku, budi Pribalkanac u Hong Kongu…













Peak Tram. Električni tramvaj s kraja devetnaestog stoljeća; dvoja kola, nagib do 27° (po osjećaju, gotovo okomito…); pet minuta do vrha, uz par trenutaka potpunog tajca, kad stane između dvije stanice uz lagano krckanje metala.
Tramvaj godišnje navodno preveze preko četiri milijuna turista i stanovnika grada. Unatoč gužvi, nema nervoze, zadržavanja; sve teče planski, bez zastoja.
Pogled na veliki dio grada sa lukom zaista je fascinantan; zlobno mi padne na pamet projekt „Zagreb na Savi“; hladan, oštar vjetar odnosi samu ideju usporedbe.
Spuštanje, ništa manje nevjerojatan osjećaj; par minuta čekanja Red Line autobusa; dispečeri prilaze putnicima i usmjeravaju ih uz smješak. Padaju mi na pamet pristanišni gusari „Jadroplova“.








/Uz sav HighTech, građevinske su skele od - bambusa... /



Odustajemo od šetnje šoping – ulicama, zavaljujemo se na sjedišta na otvorenom katu busa i vraćamo se do luke; od tamo prastarim, šarmantnim trajektićem Star Ferry Line do poluotoka Kowloon, sjeverno preko kanala, koji ga dijeli od otoka Hong Konga, na jugu. Nakon par minuta na moru, sjedamo u obližnji resotoran, pomalo premoreni, bez ozbiljne namjere biranja hrane u punom restoranu, naručujemo; konobarice govore samo kineski; naš je odabir logična posljedica; jedemo li predjelo ili desert, umačemo li kolač u umak ili juhu, svejedno nam je.





Bauljamo natrag do trajektića, preko pješačkog mosta do vlaka; Prvozakonita zahrče istog trena; moji su kapci otežali od izmaglice, nebodera, mirisa vrućeg ulja sa češnjakom (globalni miris, definitivno; svugdje si kući, pa i kući…)
Na aerodrom stižemo sa preko dva sata „fore“ do leta, na koncu gotovo sat vremena putujemo do terminala i „gatea“ i bez zadržavanja upadamo u boarding.
Unatoč umoru, pogled na nasmiješene, savršenoizgledajuće stjuardesice Cathaya na tren me podsjeća na bratićevo predavanje o tehnikama seksa u avionu.

… v1 … rotate … via Melbourne …

Oznake: Hong Kong


- 14:26 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

10.01.2016., nedjelja

Vidjeti Rim i umrijeti. Četiri puta u danu.

Vidjeti Rim i umrijeti, kažu.
Posve novu dimenziju izreke spoznao sam nedavno, nakon dva sata puta do aerodroma u Melbourneu, pa dva sata do ukrcaja, pa devet sati leta do Hong Konga, pa devet sati po terminalima aerodroma (gubitak i pronalazak boarding passa između terminala 2 i 4 all inclusive), pa trinaest sati od Hong Konga do, eto, Rima, pred posljednji kratki skok do Beograda; samo kratki letić...

I zaista. Nakon beskrajnih sivila i crvenila Australije, plavetnila Pacifika, mističnih toponima Azije, vrludanja među globalnopolitičkim kriznim žarištima, u zoru se preko Jadrana spuštati prema Rimu, divan je osjećaj. Zanemariš i usko sjedište, i dekicu, titrave displeje, šmrcave Azijate, nepristojni mamurluk (što ćemo, vremenske zone učine da večernje piće tresne pred zoru), i samo želiš otrpiti taj posljednji mali let seoskim aviončićem, to neko Rim - Beograd, pa još malkoc autom, i eto tuša, eto svježe odjeće, domaće kave.
Gle, obala; gle, Koloseum, gle, Vatikan, okret, dva, slijetanje; rimsko je jutro sunčano, iako nakon australskog ljeta u prosincu vrlo svježe.

Polijetanje iz Rima. Akademskih petnaest minuta kašnjenja ide uz talijanski šarm.
Opet Vatikan, Koloseum, opet vidjeli Rim, opet zaokret, dva nad Jadranom, i eto nas iznad oblaka.
Pilot najavljuje maglu nad Beogradom (o, čuda... ) i petlju pred slijetanje; prepoznajem Sarajevo, opet oblaci, pa Tuzla, dugi zaokret, dimnjak ugljevičke termoelektrane para niske oblake, i opet pilot; moramo kružiti, magla; dvadesetak minuta, bla.
Oblaci, ugljevički dimnjak, sve više prometa oko nas, contarailovi iznad, ispod, pokraj.
Napokon, pilot obavještava posadu o slijetanju; avion klizi prema oblacima, potisak se naglo pojača, konfiguracija krila mijenja, uspinjemo se.
Pomalo napetim glasom, pilot pojasni - ne možemo sletjeti u Beograd trenutno, imamo tehnički problem i tražimo rješenje; dotad ćemo kružiti; ugasite apsolutno svu elektronsku opremu (ovo malo glasnije, afektiranije, na još talijanskijem engleskom).
Opet dimnjak termoelektrane, opet contrailovi, opet standardnih dva stupnja zakreta u sekundi. Koliko osjećam, visinu držimo.
Onda avion zaokrene još jednom, i leti ravno; po poziciji sunca zaključujem, prema - jugu.

"Dame i gospodo, govori kapetan, uskoro ćemo nakon problema sa sliejtanjem u Beogradu sletjeti u Podgoricu." (Podagorizza)
Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb.
Ništa Osijek, Tuzla.
Podgorica, veli lik, bez da trepne u mikrofon.
I zaista, avion propara oblake i leti ispod vrhova Durmitora, čegali. Mislim na siročad sa "Germanwingsovog" leta lani; sjetim se da želim obići mjesto, gdje je prije masu godina o obronke brda ovdje negdje udarila Caravelle.
Podgorica, sunčano.
Zgradičak, dva turbopropa, traktor uz pistu.
Ne, izići ne možemo; aerodromska zgrada već je puna putnika sa preusmjerenih letova; ne, hoteli su popunjeni; ne, ne znamo što dalje.
Pilot pojašnjava, ili će uspjeti telefonski otkloniti kvar na opremi za slijetanje u magli, ili ćemo čekati tehničara iz Albanije, ili se vraćamo u Rim.

Sati prolaze.
Dok se iz stražnje kuhinjice prazne prvo zalihe vode, pa sendviča i grickalica, pa alkohola, ekipa se pomalo miješa, upoznaje. Talijanski diplomat (smatrao sam ga transseksualnim baletanom), egipatski inženjer, Tunižani, Srbi. Pilot, frčkav, smiren, ljubazan; prvi stjuard poput lika iz crtića, laserski trim bradice, sunčane naočale, kataloški Talijančić. Drže nas pod kontrolom. Kontrola talijanska; kabina Airbusa otvorena; zjakamo, diskutiramo. Kao na maturalcu.
Par putnika odluči izići; ne lete dalje, frka; neka snajka inzistira da mora zapaliti, baš kad pilot zamoli da nevezani sjednemo radi dotakanja kerozina.
Rim, pojasni...
Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb.
Letimo za Rim.

Jadran se ljeska koketno; mislim da vidim Mljet, uskoro opet obala Italije.
Prethodno, zrela stjuardesa jutrošnje šminke i izvučenog pramena kose, kojeg uzalud otpuhuje rezigniranim izrazom lica, gura gotovo prazna kolica i nudi ostatke vina i keksa. Ima pedeset i koju godinu, u stvari zgodna, pouske hlače ocrtavaju klasični slip, iznad remenčića se prelio trbuščić preko ruba hulahopki; ne haje, gura kolica.
Nešto kasnije, naravno, Koloseum, Vatikan, stajni trap drndne u zabravljeni položaj, huk, gas, finalni zaokret, Rim.
Kao rod rođeni, opraštamo se od omiljene stjuardese. Vjerujem da je sestra Sylvije Kristel.
Zrelom ljubavniku, triput dosta za jedan dan.

Bez sigurnosne provjere ništa; opet fotooprema, remen, sat, željezo u ruci, žvake. Opet boarding, drugi kraj aerodroma; putnici protestiraju, njurgaju; od jutros eto lete iz Rima; šutim i samozadovoljno se pacam u melbournškom znoju od prekjučer.
Ol inkluziv.
Nov avion, divna sjedišta, Recaro koža.
U divnom avionu kožnih sjedišta još dva sata čekanja.
Prtljaga putnika, koji su kidnuli u Podgorici, ne može se identificirati.
Prethodno, terminalski autobus skoro pregazi par komada prtljage na pisti, viva Alitalia...
Dvanaest sati nakon termina planiranog slijetanja u Beograd, opet polijećemo iz Rima.
Koloseum, Vatikan, obala, Jadran, oblaci, keksi.
Dobacujemo si poglede, znamo se, znamo proceduru; veterani jadranskih preleta; da, može čaša vina; daj odmah dvije, da ne hodaš ...

Airbusčić protruckava niske oblake i maglu; na par metara od piste vidimo svjetla, mekano slijetanje, retarderi, kočnice.
Gotovo suznih očiju ugledam australski ruksak; ništa za prijaviti; smrdim kao vuk, to možda; autocesta bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva...
Tuš... Hoću tuš...
Nešto kasnije, bojler naravno ne radi; za nastavak puta do Zagreba svakako je prekasno; pas zaliježe na svoje prisno mjesto, zavaljujem se u postelju.
... vidjeti Rim i umrijeti...
... je, bio sam u Rimu, četiri puta ...


Oznake: slijetanje u magli, putovanje, Alitalia


- 19:22 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se