26.11.2015., četvrtak

Brlja forever

Kad ti Amer veli da si veliki potencijal, zapravo fino, sa smješkom kaže da si nula, da gore ne može biti.
No, kad Đo Bidon, najvažniji među nebitnijim političarima, preleti Atlantik, zaplješće u ručice poput djeteta u vrtiću pred kadrom opće do trostruke ljubavi, recimo, Nikolića za, recimo, Kolindu, e, to je već nešto, jer on je toliki put prevalio samo kako bi se radovao da se Balkanci trenutno ne upucavaju, nego više prepucavaju.
Šef mu je platio put radi malo radovanja; čista ekonomska računica...
Naravno nema govora o prihvatu izbjeglica, slanju vojske u ratove, o restrukturiranju trgovine naftom na Balkanu, o ekonomskim i obavještajnim guzodajstvima.
Nema; pa kažem da nema.
Dao Bidonu šef da malo šeta po svijetu, da ohane, da glavicu odmori.

Rekao je Bidonu šef jedino da nikako i nipošto ne kaže da je došao na team building, malo zeke – peke između nekog mora i nekih brda. Nego neka pohvali prisutne kako su lijepi i pametni i da su fino naučili recitacije i pjesmice.
Prisutni se od glave do pete navlažili od sreće.
Pa još kad je Bidon tokom team building role playa „ja sam kao važan i nosim odijelo pa ste vi kao novinari i ne pitate za ozbać“ rekao da smo nula, pardon, veeeeliki potencijal, odmah smo počeli mahati repićima, tako prijateljski prepoznati kao bitan partner. Najzaduženije zemlje svijeta.
Naravno, nezahtjevan partner je dobar partner; fina balkanska logika.

Pardon; svakako Kolinda misli da bismo povodom Bidonovog preleta trebali prestati biti Zapadni Balkan. Možda da postanemo Istočna Azija. Uzmemo se pod ruku i kidnemo.
Treba samo vidjet' za nove udžbenike iz zemljopisa; možda Sanader opet pokrene izdavaštvo (ez in tisak, izdavanje literature; ne izdavanje ljudi ili zapovijedi).
Čuj, da zapadni Balkan, fuj, bekino …
Kao da nam bivši građani DDRa, tada zavidni što smo tada bili zapad, sad posprdno kažu da smo odjednom istok. Ili Balkan. Zapadni. Na istoku Europe.
A mi svo vrijeme u mjestu stojimo.

Da je Sanadera pustilo, u biti me raduje, jer očito sam, si i je, smo ste i su svi fulali i zaista se samo trućkalo i kakilo o mrknutim lovama i divljim hobotnicama.
Iako...
Ciganović pokazao dupe, Sanadera odma' pustilo bez jamčevine. Slutim da je to nekako povezano.
Ne znam, treba li se ukazanja Ciganovićeve riti ubuduće kloniti, ili ga politički analizirati ... pardon...

Poput Sanadera i periodično Bandića, Mamića bi isto trebalo van, svizi' njizi', jer ovako će samo rekuperat' baterije i na lažini pored brave pokupiti pokoji zatvorenički trik.
Horvatinčić je svakako već vani, čini mi se da je i Vidošević. Ne znam, što nas par čeka.
Svi su vani, ili taman izlaze ili odlaze. Što se uklapa u mitsko uprizorenje „Odlazak Hrvata“.
To je dobro za proračun, da svi odu van', jer kad nas je manje, jeftiniji smo.
Ne habamo ceste, ne koštamo državu.
Da ne kažem, jer i kad nas nema, potencijalniji smo, vidi gore.
Iako, bili, ne bili, svejedno, mi smo strašan potencijal; dobro veli Bidon.

Utoliko je taman i to sa tampon zonama, koje Europa predlaže za sirijske migrante. Jer dok njih sve vrate ovamo, nas ovdje neće biti. Win – win.
Možemo si mahati na autoputu, u kontrapravcima.
Ako se ostvari onaj plan o kozmodromu u Lici, Gorskom Kotaru, gdjeli, eto Sirijcima uz naše prazne zatvore odma' i potencijala za osvajanje mjesečadi. Historijski amanet 'Rvata.
Di ćeš pravnije države od one praznih zatvora.
Zamisli onda Sirijce krene razvoj Hrvatske sa ili bez Mostova; onda mi krenemo da je to jer smo im sve ostavili...

Nekidan me australski bratić pita, na koje naše novine da se pretplati.

...
...
(Alan Ford?)

Kolinda dakle probala izmigoljiti iz Nikolićevog muževnog zagrljaja. Dobro pa nije Ličanin, radi pozdrava, kamera i to sve …
Svakako, vištito, da je neki tamo playboy pravoslavac, bi me zanimalo, koliko bi žena odbilo tri puse u ime religijskih ili/i nacionalnih kontemplacija.
Ili da nas muške u troljubno naručje obuzme mazna plavuša, bismo li ju sa indignacijom odgurnuli, jer je nama dvaput taman a triput izdaja …

- 12:06 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

09.11.2015., ponedjeljak

Tristotisućiti rođendan

Može se desiti…

Može se desiti da dva dana prije puta od tri tisuće kilometara odjednom primijetiš promjenu zvuka auta, kao da te vrijeme vratilo u stare, propelerima pogonjene Iljušine. Pa tako, osim preventivne zamjene ljetnih guma za zimske, ubiješ dio dana i novčanika na promjenu ležaja, uz opasku servisera, kako zapinje čeljust kočnice i uz tvoju vlastitu konstataciju, kako ispušna cijev visi neuobičajeno, jer je pukao jedan od nosača. Što ćeš, može se desiti.

Potpuno je realno zamisliti, kako uredno odvoziš polovicu puta i jednog toplog, paučinastog popodneva taman skrećeš na parking nekog tržnog centra, i smiješ se vlastitoj misli maločas, kad si spazio ispred sebe divno uređenog oldtimera i preventivno mu ostavio neuobičajeno puno mjesta. Nipošto ne bi imalo smisla, udariti svojim starim autom u oldtimera. Realna misao. Koju, može se desiti, kao na boćalištu iz tvoje glave izbije spoznaja, da je pedala spojke upravo ostala u donjem položaju, dok ti noga uredno visi u zraku. I nije neshvatljiva misao, ok, pomaknula se gumena prostirka. No nije. Pomaknula sebe. Ona. Pedalu vratiš rukom, auto je u praznom hodu, stisneš „kuplung“ opet, pedala opet ostane dolje. Moguće.
Mantraš kako valja ostati trezven i pozitivan, odeš na kavu, javiš da ćeš možda kasniti. Vratiš se nakon pola sata do auta.
Normalno upali. Stisneš spojku, ona se normalno vrati; sve ok. Ponovno stisneš, ubaciš u brzinu i shvatiš da spojka ne radi i da auto bez tvoje kontrole kreće prema drugom parkiranom autu. Čupaš ručicu mjenjača natrag, stišćeš kočnicu, povlačiš i ručnu; auto nevoljko staje, ispusti jeziv hroptaj i ugasi se. Pedala je u donjem položaju. Ali, na sreću, sunčano je popodne, na parkingu si, nisi niti sletio niti ikoga udario. Može se desiti.



Listaš papire svog dosad vjernog auta (vjernost dosad izdašno je romansirana, pa preskačem taj dio). Besplatna pomoć, piše. Iako u roamingu, biraš broj. Broj se ne koristi. Naravno, jer ga nikad nisi trebao, pa ni provjeravao. Može se desiti.
Zoveš HAK, iz roaminga, sa dva prespajanja. Ne, HAK ne može nikakao pomoći, zovite ADAC (mjesto radnje je Njemačka).
Zoveš ADAC, iz roaminga; triput slovkaš svoje kirgiskotadžičkosirijsko prezime sa tim teutonima mističnim i sumnjivim –ić na kraju. Pojasniš problem, lokaciju. Cvrkutava teta zamoli da pričekaš, prespojit će te, ista scena iz početka.
Da nema problema, šalju vozilo, e, ali, ako nisi člana ADAC-a, plaćaš punu cijenu, je li to ok. Ma, samo vi šaljite, čuješ sebe nonšalantnog.
Sat kasnije, vučno vozilo stiže, vrvi put vidiš svoj auto na njemu. Prvi putevi su dosad izdašno romansirani, pa i to preskačem. Znam, može se desiti.

Kratko čavrljanje sa ljubaznim vozačem, dvadeset minuta kasnije tvoj auto je na parkingu trećeg servisa (iz roaminga si zvao još dva, iz kojih ti je rečeno da najranije krajem idućeg tjedna možeš doći na red. Petak popodne je, subota praznik, nedjelja neradna; ne želiš auto ostaviti dotad, azilanti, sitni kriminalci, riskiraš veću štetu. Može se desiti.)
Olakšan si za 250 eura.
Auto ipak neće biti odmah pregledan, gužva, znate, sutra praznik, pa nedjelja, nazovite početkom tjedna, čuješ lika.
Onda čuješ sebe kako si na putu i hitno trebaš auto i o njemu ovisiš, i onda čuješ njegovo slijeganje ramenima i svoje korake šarenim lišćem pustih ulica provincijskog gradića u pravcu kolodvora.
Piša ti se, ali zgrada kolodvora je srušena („Za vas ovdje gradimo novi kolodvor!“), vlak stiže za pedeset minuta; postaje hladno; tek pola sata kasnije jedini se peron prazni dolaskom drugog lokalnog vlaka, s olakšanjem pišaš sa kraja perona na tračnice, na trenutak se pitajući nešto o strujnom krugu i riziku pišanja tu i tako. Jer, može se desiti…
Umjesto shoppinga i popodnevne pivice, vlakom i pješke stižeš kući malo prije ponoći. …
(Karte za vlak kupuješ na automatu, koji nudi tri tarife, pojašnjenja tarifa sitno pisana na malom ekranu, puna tri ekrana, u redu iza tebe već se nakašljavaju dok ti čitaš o tarifama, odabereš prvu lijevo, ne želiš platiti karticom zbog provizije, automat ne prima novčanice veće od dvadeset eura, ljudi već kašlju bolno i nervozno, novčanica triput izlijeće iz otvora, ipak plaćaš karticom, jebeš proviziju, ovi iza će poumirati u redu; karta od kasabe do kasabe 25 eura, kasnije saznaš, zazeznuo si se; kažeš sam sebi, jbg, može se desiti.)

Iz dana u dan zoveš servis, svaki dan iznova mole da nazoveš sutra, gužva, ne, nisu pogledali, ali „ako je … onda je… a to vam je najmanje 1.500 eura, do konca idućeg tjedna bi auto bio gotov."
Ironično pitaš, da li da u međuvremenu avionom odeš doma pa se vratiš za deset dana, „možda bi to bilo najbolje“, kaže glas, dok te stara majka, koju si došao posjetiti, gleda suznih okica. Kad se je Njemica u Njemačkoj i živi od hrvatske mirovine, suze lako krenu, da nije sina, koji pomogne, kad može i kad dođe.
Kasnije, jaran iz Sarajeva ti telefonski nudi kompletan kuplung za 250 eura, ali da mu odmah kažeš.
Taman istekom drugog piva, odlično usklađenog sa majčinim „Sine, jesi li ikad razmišljao da baš prestaneš piti, posve?“, zove te supruga; kreće Ahmo zabeč pa bi došao gore i prevezao naš auto jaranu u Sarajevo; 500 eura, ona misli da je to najpametnije, ti ne znaš što misliti jer spojka ima brdo dijelova i mogućih uzroka kvara; nastojiš misliti pozitivno, ostaviti auto za dijelove ovdje, rezervirati si let ili pokušati naći neku jednokratnu kantu od auta, ili se nadat novom danu, dobrim vijestima, jer – moguće je; može se desiti…


Planove ne mijenjaš; zanimljiva izložba Cranacha; Berlin bezobrazno drag i nakon svih tih godina (sve te godine izdašno su romansirane koliko i precijenjene, pa preskačem taj dio); tvoj mali Wittenberg bi, da ga je usud drugdje stvorio, titulirao kasabom, ovako, drag ti je; uspijevaš obići i Bauhaus u Dessau-u, taman izložba idejnih rješenja novog muzeja. …i pokoja večera, i druženja, i inače, pun raspored, kratak dan, jer, planove ne mijenjaš.


I onda se desi.
Je, da, pogledali su auto; „imate sreće; samo je mala rupica na hidrauličkom vodu; ne moramo ni vaditi ni mijenjati cijelu spojku; auto je gotov, 250 eura.“
… može de desiti …

/Još 1.200 kilometara kasnije, bez problema stiežeš kući; auto divno vozi, čak je i jedna druga greškica netragom nestala; boje obronaka Alpa nagrađuju te najžarkijim bojama jeseni, smješkaš se. Može se … /


Oznake: auto, kvar, kilometri


- 12:13 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se