24.09.2015., četvrtak

Vučiću i Milanoviću, po golubu

Dragi moji Vučiću i Milanoviću,

iako nismo prijatelji na Fejsu, ja olakšavam dušu.
JER. Jer, vi i vaše vlade, savjetnici, analitičari, novinari, svi oni su jedna vrsta diplomacije, uspostave, održavanja i rušenja odnosa. Za plaću, za mandat, za naslovnicu, za referencu.
Ja nisam.

Poput stotina, poput tisuća i hiljada ljudi s obje strane te naše kratkoposrane granice, neki-tu-ja negdje-tamo-pr(ij)eko imam tetku, bratića, kolege, prijatelje, omiljene restorane, poslovne kontakte.
I svake minute, svakog metra mog boravka "tamo" nastojim biti najbolje od svoje zemlje, svoje putovnice, svog uvjerenja, svog sjećanja, svoje pripadnosti. I, Vučiću i Milanoviću et al, to su kilometri i vremena duži od vaših posranih mandata, koje plaćamo moja tetka, moj bratić, moji kolege i prijatelji i ja. Sa obje strane granice naših država, stanovništvom veličine bezimenog indijskog grada. I dok ćete vi, iako premoreni i nenaspavani, barem za vrlo utješne plaće počinuti, one jadne i ničim krive vozače šlepera ljuljat će preznojene vjetar u kabinama, a mi u osobnim autima bazat ćemo zaobilazno, ne bismo li ipak vidjeli tetke, bratiće, poslovne partnere, prijatelje.
Pa stoga, iako nismo prijatelji na Fejsu, unatoč kohortama vaših savjetnika, podanika i repetitora - uplatite neki diskretni hotel u Alpama, sa saunom, bazenom, paintballom, svim i svačim; ispucajte se, potucite se, po'te se, smirite se i dajte nama drugima da živimo svaku minutu našeg vremena, naše male, tihe, tako mukotrpne i tako srčane jebene diplomacije, kojom se vi kurčite!

Ne, izbjeglice, desetke tisuća duša, na kojima šiljite ego, nisam čak niti spomenuo.

Oznake: Bajakovo, granica, Izbjeglice


- 21:37 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

19.09.2015., subota

Tovarnik, subota ujutro

Petak, 18.9.

Početkom tjedna, odlučio sam sutra otići u Tovarnik i ponijeti, čime mislim da mogu pomoći makar simbolično.
Dičnoj ergeli prijatelja na Facebooku to sam objavio. OK, od tih pet autobusa ljudi, možda je njih pedesetak dovoljno blizu fizički, pridružiti se, ili poslati nešto za Tovarnik.
Uz par „Likeova“, javio mi se gotovo zaboravljeni bivši kolega i poslao solidnu svotu, obzirom na okolnosti.
Ista situacija kao lani, posavske poplave. Od mojih pet buseva prijatelja, tri donacije.
Krećem dakle u subotu ujutro; ponijet ću dio u namirnicama i vodi, dio u sitnijim apoenima, čemugod…

Razumijem…
Očaj ljudi, koji riskiraju zdravlje i život, putujući kao nomadi tisućama kilometara.
Razumijem da moderna Europa ne pamti usporedivu krizu i nitko – nitko – nije mogao imati spremna rješenja za migraciju ovih razmjera, pogotovo u birokratskoj Europi (then again, prije dva desetljeća niti bi deseci tisuća ljudi bježali, niti bi imali šanse prelaziti granice na silu) …
Razumijem da je lakše za tastaturom ili za šankom palamuditi o ugrozi kršćanstva, nego među musavim očajnicima dijeliti vodu.
Razumijem Murdocha, kad otprilike kaže da je profitirao, tko je podcijenio intelekt mase. Murdoch je guru hrvatskih politikanata; izbjeglice su savršena predizborna platforma. (O tome i pod „ne razumijem“, ispod)
Razumijem da svi pronalazimo mir sa motivima vlastitog odabira.

Što ne razumijem…
Sa svoje dvije putovnice gotovo da i spavam; trauma oduzimanja dokumenata u mladosti, što ću.
Ne razumijem, zašto deseci tisuća ljudi putuju bez dokumenata, osim ako ne žele biti identificirani, a znaju i da na granici trebaju dokumente.
Ne razumijem, zaista ne razumijem, da mladi muški napuštaju Siriju. O ratu nam se nema što pojašnjavati, bez obzira na velesile i zakulisne strategije.
Ne razumijem, gdje ti ljudi pune mobitele, koje vidimo na slikama.
Ne razumijem, da još nisu Kolinda i Pusićka uskočile u prašinu Slavonije, scenično dijeliti vodu i mudre savjete bez smisla. (Vratite koso R …)
Ne razumijem, zašto nije šire poznato, da je kvota pozitivnog rješenja zahtjeva za azil – temeljem vjerodostojnog osobnog progona – ispod pedeset posto, a da status izbjeglice većinom ne znači i pravo ostajanja u zemlji prihvata. (Ekonomska situacija u zemlji porijekla nije priznata osnova izbjegličkog statusa niti azila.)
Ne razumijem, kako će izgledati svakodnevica srednje Europe, sa stotinama tisuća ljudi, koji ne govore jezik, ne smiju raditi, ali su riskirali život, da bi do tamo stigli i tamo ostali.
Posebno ne razumijem, kad novinarima prođe Bandićeva fora o udomljavanju izbjeglica u njegovoj maloj vikendici – ljudi se ne žele zadržavati…
Ne razumijem … puno toga.

Krećem dakle sutra ujutro. Da neću puno više razumjeti niti po povratku, jasno mi je.

(Uz tucetak lajkova na moju informaciju preko Facebooka, da želim odnijeti pomoć u Tovarnik, tri konkretne reakcije i jedno „ja mislila, zajebavaš se“ … Svejedno, prtljažnik je pun. Liježem zadovoljan.)


Subota, 19.9.

Ne razumijem puno više nego jučer …

Istok Hrvatske svakako kao da je ostao u nekom između – vremenu. Dosta kuća na prodaju, dosta napuštenih; pokoja baba sjedi pred kapijom, pokoji penzioner.
Kukurizišta i polja suncokreta ogromna, fotogenična. Ali nema kolona ljudi, nema grupa ljudi. Ljudi nema.
Do Tovarnika, pusto. U mjestu, uz glavnu cestu policijska vozila. Triput me relativno nezainteresirano upućuju u krive ulice (znam, nije im to niti posao). Policija djeluje smireno.
Prolazim kolonu praznih autobusa, koji čekaju.
Što sam donio, kaže policajac, mogu pješke unijeti među izbjeglice. Pun prtljažnik. Hapsim prvu plavu volonterku; pojašnjava mi kako da autom zaobiđem policiju do mjesta za skupljanje i distribuciju pomoći.
DUSZ se vozika među ljudima koji leže, sjede, šetaju uokolo. Pet stotina, osamsto, tisuću; ne vjerujem da ih je više.
U malim šatorima uglavnom žene i djeca.
Novinari, pomalo kao rutinirani ribiči, hvataju kadrove; akreditacija kao sovjetski generali ordenja… Drugosvjetskost na špagi, u plaćenom prolazu kroz još jednu tugu …
Teški, opori, uvijek isti miris zbjega.
Panike nema; straha nema; čak niti napetosti. Ljudi, koji već tjednima putuju i ovdje su samo nakratko stali, ne lokaliziraju emocije…







Poneko pita cigarete; SIM – karticu; mirno stoje u redu za hranu, u redu za higijenske potrepštine.
Volontera nema puno, ali nemam dojam da nedostaje. Mladi Skandinavci, Nijemci, Česi.
Ugrozu domovinske sigurnosti – ne, nju zaista ne vidim.
Vidim prljave nokte, poderane cipele, iskidanu odjeću.
Lica svakakva, ljubazna, nasmiješena, umorna, nezainteresirana. Oči žive, oči mrtve.
Ponegdje, između deka, ruksaka, smeća tek na drugi pogled postaje vidljiv - spavač.
Mobitele pune kod sanitarnih čvorova; par produžnih kablova…
Stajem da propustim mladog čovjeka s djetetom u naručju. On staje i pokazuje da ja prođem. Ja da neću, neka on. Smijemo se obojica.
Udaljavam se uz tupavi „Good luck!“
„Oh, thank you, good luck to you, too!“






Odustao sam od svih pitanja…
Nemam što pitati.
Razumijem – da ne moram razumjeti.
Rat se ne razumije.
Poplava se ne razumije.
Ne moram razumjeti.
Ne moram razumjeti samozvane i nepozvane kvazieksperte u medijskoj kakofoniji; salonske, birtijaške, medijske i kvartovske palamudluke o globalnoj politici, azilu, zašto otići, zašto ostati, tko će se boriti, za što se boriti … - nebitno; ne moram razumjeti.
Ali ljude ispred sebe – vidim. Njihovu obuću – vidim. Njihovu smirenu odlučnost – vidim .
I ma koliko pričao o tome – ne moram razumjeti ništa više.


Oznake: Tovarnik, Izbjeglice


- 12:21 - Stisni pa pisni (30) - Papirni istisak - #

16.09.2015., srijeda

Jelo Žužinek - nemam, dakle nisam

Mili moji,


znate one emisije u televizoru, kad kamere prate trojicu polumunjenih kamiondžija po ledu ili po južnoameričkim vrletima; AKO sad Mike skrene sa uske ceste, kamion pun tampona će se survati u provaliju, prijeti katastrofa… Dvjesto kilometara dalje, AKO sad John ne skrene na usku cestu, zakasnit će na istovar … Posebno su mi fora one emisije kad sele cijele kuće; AKO sad popusti jedan od dvadeset i pet kotača prikolice (škriip... škrii-i-ii-p... ), bla.
Uvijek Mike sretno stigne, John obavi istovar, kuću presele u komadu, tune su nalovljene, sekvoje posječene. Vuk sit, mi na broju.
Ali mi smo drhtali, stiskali daljinski i pivsku limenku, preznojili prostirku na fotelji i na kraju, premoreni od stresa prijetećih katastrofa, prebacili na, recimo, Big Brother.
...

Maločas čitam, jedan od sigurnih simptoma stresa je bolan menzes.
Nemam, dakle nisam. Ispada.
Iako, neko nedavno istraživanje bavilo se stresom domaćica.
Treba koordinirati svečani ispraćaj supružja na posao (jesi jeo/la, imaš li prometnu, ne idu ti te cipele s tim šosom, ipak obuci grudnjak, evo ti moj punjač mobitela, …), šetnju i pranje psa u odnosu na ribanje kade, ali poslije usisavanja i pranja usisavača /mater i ćaću tko ih tako izmisli' da treba na koljenima pred tušem četkat' svaki zakutak… taman dok pas opet ne zalaje za „van“ … /
Pa onda kad će domaćica staviti ručak, ups, fali luk, trk u dućan; ups, krumpir, podrum, zum, zum. Taman dok mašinčad krene cvrkutati da su veševi i tanjuri oprani, pa bi i oni van' ... Pa supružje ne javi da će ručati vani i zadernečiti, dok se lagano podgrijava pire i pečenje satima (gladujući u ime zajedništva objeda).
(Supružje se vrati, i sa mobitelom nestajući u pravcu kupaone preko ramena profrflja nešto tipa "što si ti danas ... ?")
Dakle, domaćice su pod stresom. OK.

Iako ne bih trebao, spominjem i studije o stresu prosvjetara. Moje omiljene studije.
Po tim studijama, jedan od najgorih stresova na svijetu. Ne demineri, ne piloti, ne kirurzi, ne vozači autobusa, nego prosvjetari. Hajde, de… Ono kad učiteljici pun razred djece na zaleđenoj cesti krene kliziti ka rubu ceste; kad joj se – taman prije raspusta – oglasi „MASTER CAUTION“, a iza nje tristotinjak duša u avionu, ili kad skuži da je sjecnula krivu nogu ili štiklom potegla tanku žicu PROMovke… Strašno.
Je, da. Nema, stres u prosvjeti je usporediv sa stresom domaćice. Neusporediv sa bilo kojim drugim, osim - osim! - sa stresom domaćice.
Ali, rekoh, nemam, dakle nisam. Bolan menzes, pod stresom.
Pa se tako mogu čisto retorički naslađivati nekim svojim scenarijem…

… šest i pedeset i sedam, stotinu i devedeset kilometara sjeverno od Sarajeva, Pero je svjestan situacije.
Nježno šapuće boljoj polovici da je vrijeme ustanka. Na nožnim prstima kuha kavu – sposobnost rijetkih – i još nježnije odguruje bolju polovicu od tacne sa šalicama, na koju se ona uporno prevaljuje. Pero zna, ako bolja polovica sad i za par centimetara zapne o tacnu sa kavama, katastrofa ne neizbježna, šalice će se prevrnuti i topla kava zaflekat će krevet, i morat će skidati posteljinu, ribati madrac, prati veš i presvlačiti krevet, a to bi cijeli njegov raspored, itd., itd.
Dvjestopedeset kilometara istočno od Zagreba, u sedam i dvadeset dva, Pero kreće sjeckati luk za gulaš.
Pero zna, ako ne nasjecka dovoljno luka dovoljno sitno… ali, u tom trenu spoznaje da nije uključio indukcijsku ploču. To znači da će luk morati staviti u hladno ulje, što je katastrofa, ili da će cijela logistika pripremanja gulaša potrajati duže, nego što je moguće, a da pas ne zapiški parkete, koje je Pero tek sinoć obrisao…
U sedam i četrdeset i jedan, sto i trideset kilometara zapadno od Beograda, Pero dobija obavijest da treba proprati crijevo parnog usisavača.
Ukoliko to ne učini, iduće korištenje zasmrdit će cijelu kuću i učinak višesatnog dubinskog čišćenja bit će premali. Svom svojom rutinom i strpljenjem, Pero određuje prioritete. Grumenje prašine, gnijezda psećih dlaka, ogrisci čačkalica i jedna naušnica već u struji prljave vode klize sinoć oribanom kadom prema uskom odvodu…
U devet i sedamnaest, dvadeset i pet kilometara južno od Vinkovaca, Pero muti jaja za kolač.
Ako sad zaboravi dodati prašak za pecivo, uzalud će potrošiti sve sastojke, jer se tijesto neće razviti, pa će morati u dućan po još jaja i ponovno zamutiti tijesto, a to bi bila katastrofa, koja bi ga bacila unatrag …
… itd, itd…

Ali, rekoh, nemam, dakle nisam.
Te se, stotinu i devedeset kilometara sjeverno od Sarajeva, dvjestopedeset kilometara istočno od Zagreba, sto i trideset kilometara zapadno od Beograda i dvadeset i pet kilometara južno od Vinkovaca u dvanaest i pedeset i pet mogu posvetiti milijunskoj šteti i višejezičnim dokumentima za radnim kompjutorom.
Namireno supružje sretnopredući je stiglo na posao, gulaš krčka, krevet je presvučen, veš na sušenju, kolač ispečen, usisivač se suši, pas hrče.
Nemam, dakle nisam.


Odano vaš,


Oznake: stres domaćice


- 12:35 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

04.09.2015., petak

Zašto ne vjerujem mrtvoj djeci

Divnokrasno.
Imajući smarfone i ajfone i jutjube i hišiitšitove, zgrozimo se nad slikom mrtvog trogodišnjaka na plaži.
Jer, brojke o emigrantima su suhoparne; jebigakajćeš, politika, ne bi se štel mešat.
I tko ga zna, kaj oni očeju; ni to tek tak.
Ali mrtvi trogodišnjak…

Naravno, da je dite Kerumovo, Severinino, Milanovićevo, Mamićevih – barem lice djeteta ne bi bilo prepoznatljivo; redakcije bi se pobrinule. Ovako, neko tamo smećence sumnjivog porijekla, koje sigurno ima pet braće i osam trudnih sestara i stričeve pune eksploziva i obveznica i Goldmana i Saksa… Već bi presicu sa rotirkama održao i ha en de i ombudsmanka i emnesti, kako bi se zaštitila prava djeteta, barem dignitet čegagod. No, nije dite Sevke i Keruma… Who the hell cares, osim… Nas.
Nas, po foteljama, po poslovima koje ne volimo ili bez posla kojeg želimo; nas po bircevima, po plažama, po besprizornim terminalima kojekakvim, po kolonama lučkobajakovskim. Te suzu pustimo, lajk stisnemo, siroče malo, tri godinice, mrtvo malo emigrantče… Na cukerherclih, sunce malo…

Naravno, emigranti, odrasli, to mi ne želimo blizu; to teroristi, lezilebovići, to minareti, to od tamo negdje, kegod, tamo daleko. Vrit i vragmater, kaj, nafta, Ameri, dajte najte, no… Nije za vjerovat', kaj misliš, ostaneju nam tu, zemeju nam posel, napumpaju nam kćeri… I sutra, di smo? Vas ja pitam?!
E, ali to maleno, te tri godinice, kao zaspalo… To bumo lajkali, jer mi imamo srce, mi smo katoliki, treba se borit. Lajkamo imenom i prezimenom; pravi dečki, prave puce, ko, ke, baš im bumo pokazali!
Kasnije večeras ćemo otvorit pivicu, tekma je, repka je, i sutra je novi dan.
Kajćeš.

I tog novog dana, države i unije, čiji smo susjedi, partneri, uguzci ili isprdci /pravopiše, oprosti mi na nesigurnosti/ isto štancat će i prodavati oružje. Za vlastiti profit, radna mjesta, socijalne standarde ubijat će negdje drugdje, iza horizonta, pustit će nam Big Brothera i Mijenjam ženu. Njihovim političarima naši će razmotavat crvene tepihe i soptati o potencijalima ekopoljoprivrede i plinskog tranzita. U idućoj vijesti, tog dana bez slike curenja fekalija iz zavarenog kamiona i bez gro plana mrtvog djeteta na ol inkluziv plaži, sumnjivi će zmazanci, beskućnici i besperspektivci nahrupit će na naše granice, unerediti naše parkove, bauljati našim cestama i prugama. Kako bi se domogli zemalja, koje su se naprodavale dovoljno oružja da im mogu pružiti smještaj do protjerivanja, ili neki novi početak štokholmskog sindromluka.
I to bumo isto lajkali, kad netko napiše. Istina, fakat, tak' je. Bumo lajkali, ne?!

Ali… Imamo li mi veze sa svim tim? Koja je veza?
Pristajemo li na politiku (sa umanjenim fontom početnog slova) podrške tim istim odredišnim zemljama, čija gramzivost u startu tjera na bijeg tisuće ljudi iz, zapravo – susjedstva? Što činimo protiv toga?
Koliko smo, makar, starih traperica i odloženih košulja spakirali za obitelj mrtvog trogodišnjaka? Jesmo li se pitali, tko će ga sahraniti, kako?
Nismo li dio tog svijeta?
Jesmo li sigurni, da za deset godina, za dvadeset, neće netko sliku našeg djeteta kraj neke pruge, ceste, šitfona ili kakapa postati na portal i izazvati lajkshitstorm, iz foteljica, iz klimatiziranih ureda, tamo daleko, tu blizu?
… a moglo bi nam se i ponoviti…

Divnokrasno.
Ne vjerujem mrtvoj djeci.
Jer, naš lajk ih ne vraća. Naš lajk niti jednom emigrantu ne gasi žeđ, ne daje dodatnu nadu, ne skraćuje put kroz draču i blato.
Slike mrtve djece ne dopiru do trgovaca oružjem, osim za novi reklamni spot o učinkovitosti proizvoda odličnog omjera cijene i kvalitete, sa produženim jamstvom i popustom na vjernost.
Volio bih, u ime mrtve djece, vjerovati svima nama.
Ali…

Oznake: Migranti


- 07:50 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

01.09.2015., utorak

Kad Švabi tehničaru crkne klima usred ljetovanja

Kao osviješten Švabo i tehničar, nikad ne idem na put, a da ne provjerim auto. Gume, svjetla, motor, vibracije, zvukovi, dimovi, temperature.
Pranje izvana, čišćenje iznutra. Je li plaćen parking, ima li love na ENC-u, vinjete ove i one.
A radi ovih, koji već likuju, prvom nizu provjera dodajem i – fluide. Ulja, vode. Vode, voda, boca vode. Jedna za mene, jedna za auto. Nikad ne znaš.
Karte podrazumijevam. I wc-papir. Vlažne maramice. Kratku uzicu za psa. Pojas za psa.
Brojanica, kamen sa ćaćine kuće i protupožarni aparat trljaju se u zadovoljstvu grupnjaka u skrovitosti nekog pretinca...
Naravno, pred duži put usred ljeta znam i da je to klasična situacija, kad klima crkne. Pa kao osviješten Švabo i tehničar odem prije dužeg puta usred ljeta do omiljenog doktora za klime.
Provjer, provjer, opip, opip, dopun, dopun, moj se dlan isprazni koliko se njegov napuni (Mehanika fluida, Zakon spojenih posuda), i … krećemo.

(O putu, cilju, anegdotama i divotama uskoro. A o klasici crkavanja klime usred ljeta, i to baš kad tražiš sobu za odmor u području, gdje je i zadnji štagalj bukiran radi nekog sajma – neću nikad.)

KoŠt, gaseći auto navečer pri vrhu brijega, s kojeg se među obroncima taman vidi more, a večernju tišinu paraju tek sirene šlepera, koji trube pred zavojima zeznutih serpentina, osluškujem.
Kad je punac penziju zaradio vozeći, kad je djed penziju zaradio vozeći, kad su generacije profesora doprinijele toj tehničkoj diplomici, kad KoŠt imaš cirka oko tu negdje milijun kilometara u posve neupečatljivom guzičku, to je navika; seknd nejčer.
Osluškivanje.
KoŠt je, naravno, dosad i nadalje - Kao osviješteni Švabo i tehničar.
Oslušk… Ništa ne krcka, ne lupka, ne cvili. Broj okretaja ravnomjeran, temperatura ok. Pustim minutu, da stari turbo dođe do daha (poučak australskih truckera), gasim auto.
O blijedom gledanju iste žene u trećoj deceniji veze – nema se što. Netko voli Crnu Ružu, netko turbodiesele. KoŠt; opjevala i Severina.
Večer završava raspivano. Dugo „i“.

Kao osviješteni Švabo i tehničar, ujutro, prilazeći parkiranom autu, po navici skeniram. Gume pune, profil ravnomjeran, ispod auta nema sumnjivih lokvica. Stišćem starter; sve potrebne lampice se upale i ugase. Broj okretaja ravnomjeran…
I onda čujem taj odvratni zvuk. Metalan, ponavljajući.
Kao zadnja tuka, ugasim motor, kao, nestat će; potiskivanje, geštalt, ovoono. Stisnem starter, lampice, okretaji, ovoono, ali opet isti zvuk.
Dodam gas (lagano, hladan motor…), zvuk jači. Pustim gas, zvuk slabiji. Lagano krenem, zvuk isti. Ovjes dakle eliminiram; motor ili agregati. („Elementi strojeva“ su jezivo dosadan niz predavanja, barem bili u moje vrijeme.)
Što je vezano za broj okretaja?! Klima…
Ugasim klimu, nestane metalna jeza. Upalim, opet se čuje, uz povremenu oscilaciju broja okretaja, taman da iskusno dupe osjeti.

MMEL, Master Minimum Equipment List.
Pojam iz avijacije, jedan od ključnih u kontekstu imena ovog bloga i životopisa Shelly Kelly.
MMEL - bez čega se može.
MMEL, analogno preslikava KoŠt u meni, nudi rješenje – odmor po planu, ali isključene klime. Na + 35. Na sredozemnoj obali. Vlažno, ali izvedivo.
Pas će više dahtati, Prvozakonita ranije gubiti živce, ali – izvedivo.
Spuštam se dva zavoja, posada ulazi, krećem taman prije brzopojavljujućeg, trubećeg šlepera u retrovizorčadi.
(Gurua od klime kunem u sebi; češće sam u njegovoj garaži nego u koitusu… Gurua sam prokleo još masu puta tijekom 1.300 kilometara povratka, povratka bez klime, kasnije… )

Obzirom da jezik zemlje odmora ne govorim, niti ovlašteni majstor govori ijedan jezik osim svog, shvaćam bit kratke priče. Novi Il Compressore, sa popratnom logistikom, espressom, bez muzičke želje – oko 1.600 eura. Obnovljen, sa garancijom, oko 800, ovisno o popratnoj logistici. Pokažem mu kilometražu auta. Obojica slegnemo ramenima.
Ovo je totalka.
Na sreću, dva sms-a kasnije, balkanski bratić u Beogradu vispren je lik sa svim vezama, koje KoŠt može trebati.
Daje mi kontakt DK („Doktor za klime, videćeš. Ali, jebiga, moraš da dođeš…“)

DK je sijedobradi mrgud, krupan. Ne diže pogled sa ekrana arhaičnog kancelarijskog kompjutora.
„Kasniš osam minuta, izgubio si red!“
Iza DK ikona nekog sveca, na polici prašnjava oficirska kapa, vojno zrakoplovstvo. Sjeda za kompjutor i ignorira me par minuta.
„I crko ti je kompresor, al čuo sam da to već znaš. E onda znaš i da je to oko hiljadu ipo evra.“
Dok pokušavam na nonšalantnost pojasniti gužve na Bajakovu i zablesiranu navigaciju u izbjegličkom naselju, prekida me. „Sad ćemo da čekamo da mi moji jave, ima li.“
Čekamo.
Idem na plan B; zašprehat ću ga u ime popusta… O studiju, o tehnici, o bratićevoj preporuci, o kako mi je stvarno žao što sam zakasnio.
Pristane na priču o tehnici; nije klima jednostavna, ljudi bi luksuz a ne paze, pa loši servisi, lopovi, ali loši prijevodi…
Hvatam se za prijevode; malo kasnije shvaćam da se zapričao, cigareta za cigaretom, vrijeme ide, prihvatio je moju loptu; konzekutivno prevođenje, strukovni prijevodi, igre i igrice …
Četiri, pet cigareta kasnije, mobitel; njegovi javljaju, hiljada ipo evra, može i obnovljen kompresor za osamsto, radi i drugi dijelovi su njegov poklon; „Ličanin sam ja, znaš, iz Hrvatske, sine…“
Zahvaljujem na vremenu i pomoći; auto ima previše kilometara za toliki trošak popravka, improvizirat ću, pojasnim.
„Izvini, sine, ja sa otpada ne ugrađujem; ne mogu dati garanciju.“
Pričamo još skoro sat vremena o putovanjima, kulturama, državama, politici.
Upoznao sam jednog od glavnih nabavljača oružja bivše države. Duge godine u inozemstvu, arapski, engleski, njemački.
Penzioner, radionica za klime… „Jebiga, vreme mi isteklo; mator sam da idem dalje, da opet nešto počnem!“, smije se. „Navrati, kad opet dođeš!“

U Pakračkoj ulici, na periferiji Beograda, upoznajem D. 23 godine, okretan, brz. Bratić mi šapće – „oni su iz Knina došli…“ D. je mehaničar, radi na održavanju šlepera firme, za koju radi moj bratić.
D. je nabavio kompresor sa otpada; skida stari, postavlja ovaj, puni klimu; sve radi; kava; pitam za cijenu.
„Paaa… da ti kažem“ – pokazuje na tablice, uz smijeh namigne – „moji su iz Knina… ispada, mi smo zemljaci… Hajde, 80 evra za sve …“
/Punica zove moju suprugu u panici; dan je obljetnice „Oluje“ a ja u Beogradu, pale se zastave, punica u panici, supruga pita, je li sve u redu. /

Bratić me vodi na piće, prolazimo kraj parka pred autobusnim kolodvorom u Beogradu.
Taman staje mali autić, deseci izmorenih, tamnoputih ljudi, djece, salijeće djevojku, koja izlazi iz auta i dijeli vodu.
„Tu dođu, prespavaju, i ujutro dalje“, pojašnjava moj bratić. „Mađari dižu zid; tuga jedna…“

Voziti suznih očiju centrom Beograda oko pet popodne nije jednostavno.
Šutim.

Tri piva na ušću Save u Dunav kasnije, zaglavljujem u gužvi pred Bajakovim. Sat i pol; Balkan se vraća u Gastarbajterije na sjeverozapadu.
Hrvatski policajac gleda moju osobnu, pa mene. „Otkud, zaboga, vi u … ovome?!“
Kao osviješteni Švabo i tehničar, uz umornan koliko i graničnorutiniran osmijeh , slegnem ramenima.
Tri preduga treptaja kasnije, krupne kapi pljuska počinju štropotati po vjetrobranu.








Oznake: putovanje, auto


- 15:06 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se