14.07.2015., utorak

Peglam. Si. Se.

Usred kakofonije o Kolindi koja ujutro mudruje sa kombajna, popodne lijepi pločice, noć provede sa ribarima a jutro u Teslinom muzeju, oduševljen vijestima kako će Njemačka morati objaviti informacije o NLO-ima i preispitujući svih „sedam znakova da vas vara“, spoznajem da su muški indoktrinirani.
Jer, muški friziraju motore, aute, brodove, bicikle, pomalo i računala, pištolje i slične tehnikalije.
Ali ljudi moji… Što je sa peglama?
Koeficijent trenja, težište, ergonomija, boje, efekti (zamisli, poguraš, zvuk Lamborghinija, povučeš, huk retardera avionskog motora… )

Peglanje mrzim.
Što je nelogično, jer planinarenje volim. Poveznica – brdo. Geološko, ili tekstilno.
Jer, čemu poštenom čovjeku, mužu, Hrvatu, katoliku, čemugod, dvadeset i jedna majica (ne računajući osam „spavalica“, četiri „kerovodne“ i jesnu „za pranje aviona“), ako zadnja tri dana kriznih pregovora sa BP (Boljom Polovicom) provede u sve kiselije vonjajućoj košulji iz doba, kad je još imao stalni posao, a sve to s pogledom pucajućim na brdo; na brdo veša…?!
I iako je taj isti pošteni lik mojim glasom čak zaprijetio psa šetati u odijelu i po zemlju za orhideje otići u košulji dugih rukava, ništa se ne desi. Dapače, BP slegne ramenima, ukaže na svoj posao i ujedno objavi polazak na liniji doma – mama.
I što će taj lik; riječima geštaltovaca - ta žrtvica mazohistička… što ću JA...
Otprilike točno na dvadeset i sedmu godišnjicu peglačke inicijacije, o kojoj rado trućkam sinekima i kćerima svojih platonski (pre)ostalih prijateljica riječima „čuj, ja sam sa 18 već … “ uhvatim se pegle.
Jer je vrag odnio šalu i nemam što obući.
Osim rolki.

Kao educirani tehničar upućen u optimizaciju procesa i planiranje proizvodnje, točno promislim visinu daske, položaj, kut svjetla, brdo veša, mogućnosti odlaganja; minimalizaciju pokreta, sve.
Iz uredno složenog brda nepopeglanog veša („da se ne gužva“) sloj po sloj izvadim sve-svoje-majice. I jedine kratke hlače.
Posložim to nekim redom kasnijeg pospremanja u tugaljivo prazni ormar; pažljivo, paaaažljiiivooo vratim akuratno složeni neopeglani veš na drugu hrpu (da se ne gužva), i krenem.
I iako educirani tehničar sa solidnim osnovnim poznavanjem potrošnje fluida, zblenem se, kako je brzo pegla ispuhala paru. I za kraj teatralno, gotovo patetično pljucnula nešto kamenca na crnu majicu.
Tehnički osviješten, naravno neću dosipati vodu (destiliranu, kolegice, nebute me vlovile sa prstima u kupusu!) dok je pegla pod naponom. Izštekam; naspem; provjerim da je parket ostao suh i čep dobro uvrnut… Zazvoni mobitel, da, ne, ne, krivo, ništa.
Okrenem peglu u radni položaj… Iz nje curi voda. Kao da piški dece deset. Po trapericama. Mojim. Omiljenim.
Podignem peglu; prestane. Spustim, curi.
Podignem.
Odložim.
Kuhinja, papir, brisanje poda.
Pregovori sa psom da pusti papir.
Unutrašnji glas progovara; kratki spoj, pregrijavanje, puknuta posudica za vodu…
Pogled padne na utikač.
Izštekano.
Uštek.
Pegla zagrgolji, otpuhne paru kao lokomotiva pred banovićkim rudnikom ugljena…
Na vratima, ukaže se BP (Bolja Polovica).
„Jooooj, suuupeeer, pa Ti peglaš! Hoćeš i moje popeglat'?“
(Kombiniram, za dvadeset majica trebalo mi je dva sata… njezinog je triput više… dakle još barem šest sati… Riskiram, riskiram minimalistički – „Ne.“ „A ja Tebi uvijek peglam…“ Umirim ju apsolutnim zicerom – „Puno pozdravi mamu!“)

I dalje mislim da muški nisu spoznali potencijal friziranja pegli. Tipa, kombinirati mat SNB – lak, spuštenu stopu, kevlar-intarzije i mahagonij drške sa zvukom „short-shifta“ Aventadora u 3. i 4., skraćeni kabel za struju radi uštede mase …
Naravno, liježem sa upitnikom, zašto u dobu letova na Mars nemamo handsfree pegle.
Svakako, peglanje mrzim.

P.S.
Dragi muški, stol za peglanje genijalna je sprava za slaganje majica. da se ne grbite i da odmah imate neki omjer preslagivanja. Provjereno!

Oznake: peglanje


- 21:38 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

07.07.2015., utorak

Računica turizma u Rvata

Nekidan u jednom našem biseru Jadrana, eto nas, tri para iz tri zemlje, dva auta.
Platimo na automatu parking za dva sata otprilike kao jumbo pizzu. Tri koraka dalje, karta za parking prodaje se po polovici cijene, za isto trajanje, za isti parking.

Pokušavam pojasniti kao anegdotu, kako nakon ličkog pozdrava (srednjak u anus druge osobe) imamo i lički hamburger, to sa kruhom... Naša posla. Ha. Ha. Ha.

Mjesec kasnije, eto mene jučer opet u jednom renomiranom biseru Jadrana, na mome moru - nigdje takvog, bla; došao sam ranije, okupao se, sjeo u birtiju na plaži na pivče.
(Malo točeno, 14 kuna. Konobar nema sitno. Povučem pruženu dvadeseticu, zamolim da nabavi pa dođe naplatiti. Eto ga, pruža kovanicu od pet kuna. ... Gledamo se dugo, galebovi klikću; kadar počinje slutiti na vječnost; iskopa kunu, puhćući.)
Vonj kanalizacije bode oči.
Konobar pojasni, eto, dobili smo kanalizaciju, otada smrdi…
Bitno je da na plažu ne smiju psi.
I da, ulaz na plažu – dvadeset kuna.

Pomalo razvaljeni od sedam sati puta, dođu kolege autom do ovog bisera našeg Jadrana. Da je, dobro su putovali. Eto… samo… lik na naplatnim kućicama zeznuo ih je, nije im vratio dvadeset kuna. Prekasno shvatili.
Uzimamo sobe, izlazimo. Oni ne bi da večeramo u pješkometu, u provjerenom restoranu; ne, oni bi u centar, tamo bi i jeli.
Parkinga ni za lijek.
Sat kasnije, parkiramo. Odemo do parkomata. Skupimo sitniš. Ubacimo dvanaest kuna za sat. Aparat radi, primi novac, ne da parkirnu karticu. Zgledamo se, odem do kioska, usitnim novac, ubacimo dvanaest kuna za sat, aparat radi, potvrde nema.
Kolege molećivo gledaju na opciju plaćanja mobitelom; plaćam trećih dvanaest kuna za jedan sat parkiranja. Trideset i šest kuna sat.

Sjedamo u restorančić u centru.
Ponuda ambiciozna, restoran polupun.
Kolege naručuju lignje na žaru; ja bih dagnje na buzaru. Na moje pitanje o vinu – otvoreno, bijelo, suho – konobar slegne ramenima. „Graševina, kutjevačka, od litru.“ Pitam za crno, suho, otvoreno. „Imamo nekakav Merlot, pojma nemam…“
Kolege ostavljaju po pola porcije lignji; pregorene. Dagnje, dječja porcija, su jedino – otvorene. Uglavnom. Okus nipočemu. Uglavnom. U potrazi za bijelim lukom, peršinom, ičim, nabasam na homeopatsku krišku limuna. Kruh svježe narezan, jutros. Na stolu, ocat alkoholni, ulje suncokretovo.
Mobitel javlja da je sat parkinga istekao.
Negdje blizu, zvuk klapa.

Posao odradimo u danu, dakle ne trebamo ostajati dan duže. Pojasnimo da želimo platiti jednu noć. Može, u eurima. Može li u kunama, ne.
Cura ispisuje račun rukom.
Na računu i doručak. Protestiram; na internetu piše, sobe sa doručkom. Da, veli, ali doručak se naplaćuje. 3 x 7 eura. Za jednu rajčicu na fete, par kriški kruha i nareska i marmeladu. OK, cura je prelijepa, ali… Za dvadeset eura skuham ručak za petero, minimalno.
Račun za dvije noći; spavali jednu.
Eto, pravila agencije, pojašnjava curičak; rezervacija se može stornirati bez naplate najkasnije sedam dana ranije.
Pokušavamo pojasniti da smo sobe rezervirali dan ranije, dakle nikako nismo mogli stornirati prije sedam dana. Nije do nje, kaže.

Nakon preplaćene cestarine, trostruko naplaćenog parkinga, neprihvatljive večere, nekakvog Merlota, buzare bez okusa (KAKO?!), doručka po cijeni dvije kile janjetine (pečene), duplo plativši sobe, 24 sata po dolasku i parsto kuna poreza na budale kasnije, rastajemo se.
O začepljenim odvodima kade, do neposluha rasklimanoj slavini, madracu mekoće maslaca na suncu, televizoru bez tona, pokvarenom bojleru – neću. Trade mark, poput azurnoplavih kupatilenaca kontraergonomskih.
Kolege odlaze iz Lijepe Naše.
Ja, kao, i ostajem.
Ali zbilja…
...


Oznake: pljačkanje turista


- 20:02 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

01.07.2015., srijeda

Sjedenje, jeftina tarifa i umjetni zglobovi

Stara pantera imala je svoje telefonske ulete. Ovisno o prodoru azorske anticiklone, rotirala bi dva: „Sine, nemoj se prepasti, ja sam!“ ili „Sine, kako sam vas zatekla?“
Obzirom da sam sve zamislive telefonske poruke već odradio, prepasti se nemam čega, a stara pantera nikad nema problem s time, da nazove nakon svog popodnevnog odmora, usred mog ručka.
Ovaj put, stara pantera počela je drukčije, taman kad sam se na zvuk telefona zapitao, koliko puta me tog subotnjeg predvečerja gazda još misli zvati radi niti-bitno – niti-hitno.
„Sine… sjediš li?“
Iako sam zaista već odradio sve zamislive telefonske poruke, jest me malo štrecnulo. Palo mi je na pamet par ljudi, par scenarija.
„Ne, majko; stojim. Zašto; što se desilo?“
„Sine… nemoj se prepasti, ali sjedi…!“
„OK, sjeo sam; što je bilo?“ – rekoh, naravno stojeći, hvatajući sve kružne i rotacijske brzine uobičajene za telefonate sa majkom po njoj jeftinoj tarifi.
Priopćila mi je strašnu novost, da je donedavno lucidna devedset-i-nešto – godišnja poznanica zbog iznenadne demencije završila u domu. Pokušao sam pojasniti da bi to bilo strašno da je upola mlađa, ali stara se pantera nije dala smesti do posljednje minute te teme. (U međuvremenu, otpisao sam šefu mail o milijunskoj šteti i prikupljanju ponuda.)
„Sine… sjediš li, ozbiljno?“
„Da, majko…“, umirih ju, prazneći perilicu.
Sva ushićena, dvaput mi je ponovila vrijeme i stanicu, na kojoj bih obavezno („sine, ja te molim!“) trebao pogledati emisiju o rijetkim tumorima.
Iako telefonira po jeftinoj tarifi, moje „Majko, ne pada mi na pamet; tada sjedim na terasi sa čašom vina i gledam nebo“ izazvalo je tajac reda veličine 5 eura.
Pitala je, jesam li imao nekakvih problema; da zvučim napeto; umirio sam ju, gutajući večernje tri tablete za svašta; „Ma sve ok, samo … što mi želiš reći; zašto da sjedim? Što je bilo?“
„Sine, ja sam odlučila.

Ja NEĆU umjetni lakat!“
„Majko…. To je dobra odluka, ako si u miru s time. Nego, … imaš li Ti problema sa laktovima?“
„Sine, nemoj tako ironično. Nemam. Zato sam odlučila da neću umjetni lakat… … ni umjetni kuk. Neka ide ovako, dok ide. Pomirila sam se s time.“
Na drugom mobitelu, pojavilo se gazdino prezime. Mali pas je počeo lajati; ura od šetnje.
„Majko, mislim da je Tvoje stanje za 80 godina skroz ok. … Možda malo previše razmišljaš o bolestima i doktorima; pokušaj o nečem vedr…“
„NE! Sine! Ali si-i-ine!? Pa kako možeš… Pa ja da ne pazim o zdravlju, sad bih imala aritmiju srca i tumor želuca!“ (točno bi to imala, tim redom)
„U pravu si, mama… Da nisi pazila tako, sad bi imala aritmiju i tumor… Nego, rekla si da sjednem; je li to bila ta vijest, ili ima još…?“
„A, ne, ne, samo želim da ti bude ugodno dok pričamo!“
Šef je upravo zvao na moj drugi broj.
Pas je lajao.

Oznake: stare majke


- 15:30 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se