24.06.2015., srijeda

U potrazi za izgubljenim gruntom

Stari se vratio sa planom.
Tri noći bi u maloj sobi oštrio udice, crvenim lakom frizirao varalice, namotavao najlone, podmazivao role. Po navici.
Par dana ranije, počeo bi bilježiti vodostaje, čitane na radiju. Kupa Karlovac, 225. 2-2-5. Una tu-i-tu, toliko i toliko, to-li-ko i to-li-ko. Pratio bi prognozu vremena, naravno. Jer, kako je lopta okrugla, tako je sa ribama. Grizu ili ne; ovisno o vremenu.
Po navici, ustao bi oko tri ujutro, odslušao vijesti Radio Albanije, navukao ribičke čizme do struka, preko košulje obukao stari sako iz doba prijevremnog umirovljenja, nabacio ruksak sa opremom i futrolu sa nekoliko štapova za pecanje i nezaobilaznom dugom motkom sa vlastoručno kovanom oštricom „protiv vukova i medvjeda“ i zaputio se ususret posljednjem noćnom busu.
Tako bi išao u ribolov; po navici.
Vraćao bi se preznojen, blatnjav, čupav. Ponekad zaista sa solidnim ulovom; ponekad sa ulovom, ali psujući što je izgubio najbolju varalicu, onu vlastoručno rađenu od Fićine kromirane karambolke, a ponekad i samo bez pokoje varalice.
Ovaj put, vratio se - sa planom.

Dok je gorljivo pričao, staroj su jedna po jedna pucale kapilare u jednom po jednom oku.
Čim kupi zemljište, pojasnio je stari, on i ona će polagati vozački, pa će on kupiti Passata, pa ćemo svi skupa vikendima ići na grunt, graditi vikendicu u prirodi, blizu rijeke, i uživati daleko od smoga i sivila Zagreba sedamdesetih. Bit ćemo hepi femili.
Stara se u suzama pokupila, nastaviti sa honorarnim dodatnim poslom; stari je napravio bevandu i zadovoljno i blatnjavo sjeo pred crnobijeli televizor gledati vijesti.
U ruksaku, nešto se trznulo.

Grunt je stari kupio krvavo nakuckanim honorarima moje stare, jer je njegova penzijica taman doticala do desetog u mjesecu, dokad bi sa Dolca navukljao kile i kile voća, povrća i mesa „jer je odlične kvalitete“. Oko petnaestog u mjesecu, dio bi već letio u smeće, a ćaća bi me pitao da mu posudim džeparac, kojeg mi je izdašno dao nešto prije. Vratit će mi sa kamatom, govorio bi (i zaista, Specijalku sam nakamatario od rođenog oca). Stara bi u pet kljusala na posao, vraćala se crknuta oko tri i nastavljala tipkati do u noć.
Stari je, dakle, kupio grunt.
Tada nekad, kupio je i veliki hladnjak, kako se kvalitetna roba sa Dolca ne bi bacala. Hladnjak je, inače, postao zadnji čavao u lijesu braka mojih roditelja… Baš kako to besmisleni povodi budu.

Za vozačku se nije nikad imalo; niti za jednu. Stari je aute smatrao grobovima na kotačima, svakako, pa je već polunebitno, što je maštao o Passatu. Tu je bio ZET; ja bih se ispovraćao već do Velike Gorice; tamo bi u pregrijani lokalni bus ušle preznojene babe sa kantama od mlijeka, muški bi pušili, cestičak bi postajao sve uži i krivudaviji, i nepuni sat kasnije, stari bi me potpuno zapovraćanog, u hladnom znoju, iznio iz busa, zaštogod bijesno pogledao moju zanijemilu majku, uprtio i mene i torbetine piknik – kerefeka i oštrim korakom partizanskog kurira zapucao niz prašnjavi put, par kilometara do velikog grunta na zelenim obroncima uz rijeku, da na par sati budemo hepi femili.
Sadeći tanke grančice buduće živice, stari bi mojoj onijemljenoj majci (otuda „Njemica“ valjda) pojašnjavao, kuda će ići temelji; cigla ne bilokakva; ovoono; grunt je svakako toliko velik, da ne bi neka budala blizu gradila i uznemiravala… Kuću naravno nećemo graditi ispod žice dalekovoda; i budale znaju za elektromagnetsko zračenje...

Mislim da smo tako na gruntu bili tri puta.
Svaki put, priča bi se racionalizirala… OK, ne cigla, blokete siporeksa. OK, ne siporeks, postoje te neke TIBO – kućice, zapravo stambeni kontejner… To sa nekim krovićem… OK, bez krovića… Genijalna ideja mog ćaće, da je dovoljna i kamp – kućica (naravno ne najmanja) otklizila je niz obronak grunta, gurnuta maminim pitanjem, čime bi on to dovukao kućicu. Iznimno diplomatično i posve suprotno uobičajenoj direktnosti, nije pitala, čime misli kupiti kamp – kućicu.
Posljednju u nizu win – win ideja mog starog potpuno sam podržao. Stari autobus. Bio sam u dobi, kad je klincu bilo zanimljivo, motati volan neke ishrđane kante…

Tridesetak godina kasnije, po papirima grunta, raspitivao sam se kod mještana, gdje je točno moj grunt. Nešto kasnije, pronašao sam ga.
Po dobroj tradiciji tog kraja, nakon djedove smrti, sin je ubio nekoga, snaha je otišla, ili je ona nekog ubila, uglavnom, u selu jednog prezimena i jedne ulice sve je bilo nekako isto.
Mog starog sjetili su se po čizmama do kukova usred ljeta i po protumedvjednoj nožotoljagi.
Grunt je bio sličan onome iz mog sjećanja; gotovo lijep (ili je to bilo moje sjećanje na oca); bez direktnog kolnog prilaza, pomalo zarastao.
Okolne vikendice bile su uglavnom srušene ili izgorjele.
Tamo negdje iza brijega, iza srušenog mosta, bili su četnici. Bio je rat.
(Možda jer je pravovremeno slušao Radio Albaniju prije, stari dalekovidno nije gradio na gruntu. Jer sad bi bilo srušeno... )

Opet su godine prolazile; loše vrijeme za prodaju grunta u selu punom gruntova, iza sedam brda i sto Strabagovih zavoja… Do nekidan…
Po papirima grunta, raspitivao sam se kod mještana, gdje je točno moj grunt. Nešto kasnije, pronašao sam ga.
Potomak potomka starog gazde, u tjednom obilasku stare majke, pojasnio mi je, kako više ne moram „kroz njegovo“; mještani su napravili put kraj mog grunta…
Proveo me kroz draču do šumarka i neodređeno mahnuo rukom… „Evo, to je vaše… Ali da se to srediti… “ Ožujskovodenastih očiju entuzijastično je pričao o nekom stroju, koji zađe u šumu i sve sasjecka za pola dana…
Malo iza nas, jedan od njegovih pasa seksao je našeg pekinezera.
(Umemorirao sam koordinate grunta u navigaciju, za idući dolazak … )

U povratku, šutio sam, svojim lijesom na kotačima jedva izbjegavši lokalni autobus iz suprotnog pravca nasred jednog u nizu oštrih zavoja.
Smišljao sam tekst majci… Dobra vijest, nitko nije sagradio kuću na divlje. Druga dobra vijest, imamo i put sad. Treća, imamo i šumu…
Da joj pojasnim, da sam od doma tu za sat, a na moru za sat i pol…

Stari je zaista imao plan…

Oznake: grunt


- 11:42 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

22.06.2015., ponedjeljak

Maja putuje avionom, Pavo ga pere...

Jedna od mojih prvih dječjih knjiga u vrijeme realnoegzistirajuće socijalističke betonomanije bivše države bila je „Maja putuje avionom“.
Na naslovnici, Maja je bila lijepa, nasmiješena, prilazila je avionu na pisti, čak sa psićem. Zavidio sam Maji; Maja je bila globetrotter, imala je love. Da je postojao Facebook, vjerojatno bih ju potražio, makar lajkao.
Imali smo i u razredu jednu Maju, lijepu, nasmiješenu, ali nisam joj se usudio niti prići.
(Razredni štemer od nje je popio šamarčinu, kad je pomislila da ju je primio za guzu, jer to sigurno, posve sigurno nisam mogao biti ja… :-H )
Maja je dakle letjela Karavelom. Caravellom.



Maju sam izgubio iz vida na dugo godina.
Caravellu sam prvi put uživo vidio iza bodljikave žice otužnog muzeja; otužnog, kakvi već pribalkanski muzeju znaju biti u korovu davne ambicioznosti…
I svaki put u prolazu bih stao, pogledao ju, slikao, tražio najpogodnije uzvišenje pred ogradom, malo veću rupu u žičanoj ogradi.
Godine su prolazile.
Maja s početka priče vjerojatno je nakon drugog braka postala prikrivena alkoholičarka sa povremenim lezbijskim epizodama, nedjeljnim ručkom sa odraslom djecom i obaveznom poslijemisnom borom između nozdrve i kuta usana.
Tako više nije moglo dalje.
Caravelle je trebala pranje. Javio sam se Harry Potteru, on je trznuo Petra Pana, i … ograda se otvorila.



Kao tri pačića, nas trojica volontera prilazili smo otužnoj ptici; kako je velika, pa baš i nije, ma vidi je, ma…
Nisam si mogao pomoći; tolike godine žudnje za trenutkom… Položio sam ruku na krilo, stisnuvši grlo suspregnuo suzu (Majo, na tragu sam Ti!). Iza mene, dva lika stoje sa rukom položenom na krilo. „Ujebote, ovo cijeli život sanjam!“ „Čovječe, baš danas mi je rođendan“ …



Maje dakle putuju avionima; danas su i Maje i avioni drukčiji, naravno, ali Pavi 1, Pavo 2 i Pavo 3 dobili su kante, spužve, četke, upute. I krenuli.
Da nas je netko poslao ribati stubište, poslali bismo ga u klinac, oko toga smo se dogovorili još padajući na koljena, raspoređeni duž krila. Da je ribanje krila „Caravelle“ gotovo poput masonske inicijacije, nismo morali niti izgovarati; smješka ograničenog ušesima gotovo sinkronizirano ribali smo 147 kvadrata… Pa prozori… Pa …







U nekom trenu, sjetio sam se Maje s početka priče; osim što je bila prelijepa i puna love za letenje, kužila je stvari. Nije nosila prtljagu, barem ne na slici… Kužila je da ne bi imala kamo s njom… A što bi sindikat ukrcavatelja aviona danas imao reći na uvjete rada u prtljažnom prostoru, zaista ne znam…



Misao je prekinuo molećivi glas starijeg lika van ograde; mahao je letačkom knjižicom i molio da ga puste unutra da pomogne prati avion; „Ja sam na njoj letio godinama; baš na njoj… dajte, molim vas…








Taman tada, nasmijao sam se groteski; mokar kao miš, na sve četiri, nježno čistim veliko „YU“ na krilu.
Trenutak nedoumice o psu i materi i nostalgiji i jugu i da li i uopće, tko je počeo rat i sve to.
Pod koracima superača, krilo se lagano zaljulja.
Bestraga; ja sam rođen tada i tu, što se tada tako zvalo; moji su ćaća i mater porezima plaćali i ovaj avion… Ja dakle perem očevinu, nekako…

Pola dana kasnije, šihta je završila; sutra novi volonteri imaju priliku nastaviti.
Kao pačići, prišli smo posljednji put krilu sive ptice (kao da je malo vedrije gledala), položili ruku na napadnu ivicu i zastali, izbjegavajući pogled jedan drugoga…
Valja napustiti ogradu...

p.s.

Nerdolozima: SUD SE-210 Caravelle VI-N, ex F-WJAK, YU-AHB, proizvedena 1962., umirovljena na livadu beogradskog avio – muzeja 1976.

Oznake: SUD Caravelle


- 11:05 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic