31.03.2015., utorak

Shelly Kelly o informacijskoj devoluciji



Počne banalno.
Apsolvent novinarstva na ugovoru o djelu, inače zaljubljenik u filozofiju i uzgoj mačaka, sjedi u redakciji novinske kuće XYZ i bulji u prazan ekran. A članak mora „ići“, jer je to sad top tema, i svi pišu i javljaju i sturaju se.
Zicer mu treba. Gleda portale, sluša vijesti. Za istraživanje nije plaćen, naravno. Tim nebitnije.
Na monitoru, slike široko razbacanih krhotina, neprepoznatljivih, usitnjenih.
Nešto kasnije, zadovoljno se protegne na stolici i stisne „enter“.
Rečenica otprilike glasi – „Ekskluziva! Doznajemo, prozor kokpita je pukao!“

Nastavi se očekivano.
Moderator informativne emisije seriozne medijske kuće daje uvod u Izvanredne vijesti. „Kako upravo doznajemo iz krugova bliskih istrazi, a prenosi i XYZ /ovo značajno naglašeno/, ustanovljeno je da je prozor zrakoplova palog u gorju Atakvakačučerje pukao!“
Obraća se do tog trena anonimnom i neobjašnjivo odabranom samozvanom ekspertu, inače kvartovski poznatom aviomodelaru i nerdu sa hrpom časpoisa o avijaciji: „Gospodine Gataliću, kako vi kao ekspert komentirate ovo strašno otkriće, koje sigurno ukazuje na uzrok nesreće?“
E, tu bi se kvartovski nerd sa plaćenom minutažom na teveu još i mogao izvući i reći nešto u smislu, kako i staklo kredenca pukne kad komšija Fudo sa trećeg sprata fula stepenicu nakon treće pive i kredenc kojeg nosi padne pola metra.
No, ne.
Izraza lica poput Marka-koji-kara, ekspert ne kaže niti kako je bez laboratorijske istrage posve nebulozno hvatati se za pukli prozor, jer je posve logično da takav prozor nije konstruiran izdržati udar tolike mase pri tolikoj brzini.
Ne, ne kaže on to.
Ne upozori niti protiv ishitrenih zaključaka.
Nego krene divan, tantrički dijalog sa voditeljem o babi, kolačima, psima, karavanama, grahu i kostima i je li moguće da je pilot preživjeo dekapitaciju prozorom, koje su točno zvukove mogli čuti putnici u sedmom redu te zašto stjuardesa nije priskočila u pomoć, te što ako je ovo ipak jedna od nesreća pripisivih meteoritima, uz posljedičnih pedeset minuta gatanja tim threadom.
Gnijezdeći se u demode sakou, koje nosi još od pretprošlog vjenčanja, na koncu ekspert zaključuje, kako "i pacemakere hakiraju, zar ne".

Tri kvarta dalje, tužitelj o udesu izjavi kako zasad ne može isključiti terorizam.
Tri minute kasnije, triedeset medija javlja o terorozmu kao uzroku; studiji puni eksperata, stranke i ministri računaju podebljanja vojnih kontingenata u borbi protiv terorizma.
Neki ipak odbacuju ovaj obrat i hvataju se za eksperta, koji je na televiziji izjavio da je avionika zrakoplova bila hakirana preko pejsmejkera.

U istom trenu, u redakciji XYZ, nimfomanična urednica poremećene štitnjače više slinavo nego srdačno cmokne u obraz apsolventa novinarstva na ugovoru o djelu i pojasni, kako od njega očekuje da održi erekciju dobrog rada (ovo na engleskom bolje zvuči). Poletni se mladac raspiše o pronalasku crne kutije – jer ona mora biti tu negdje.
Uskoro, o pronalasku narančaste kutije javljaju svi; prozor zaboravljen, eksperti se sturaju.
… i krenu se hvatati teorije, pocupkuju, potcikuju, ekskluziva senzaciju ganja; kvote i naklade ruše jedna drugu.
Feministički časopis milo guguče o još jednom dokazu spolne neravnopravnosti. Neki forumi dime usijanjem, nije li nesreća dokaz nepostojanja Boga i kako žrtve na misi mogu biti tako glupe.
Gotovo nitko i gotovo nigdje ne spominje nužnu dugotrajnost istrage i potvrde rezultata; logiku analize svih kanala obiju crnih kutija, algoritam pronalaženja „sva četiri ugla“ zrakoplova, patologijske procedure. Suhoparno, na kvadrat nerdovski, krajnje nescenično, nemedijalno, kvotnopogubno …

Par dana kasnije, svi su vidjeli eksperte u televizorima, svojim su ušima čuli, svojim srednjacima navlaženim prelistali; sve znaju, svi znaju.
(Da nitko nije spomenuo sablasni zvuk limova na vjetru, vonj kerozina, sprženog kamena i mesa u raspadu, prođe neopaženo.)
Zabrinuti za dublje ogrebotine imagea branše, direktori zrakoplovnih kompanija uvode pravilo o četiri oka u kokpitu.
Zna li golobradi stjuart, koji mijenja predpenzijskog kapetana zrakoplova u pilotskoj kabini, dok ovaj proklinje prostatu u toaletu, zašto je kopilot baš sad za baš toliko okrenuo baš taj gumb, podignuo baš tu ručicu za baš tri klika, treba li pumpa za unakrsno prepumpavanje goriva u toj fazi leta biti baš uključena ili baš isključena, očito je nebitno. Nebitno, kao činjenica da se odjednom u kokpitu nalazi osoba, koja ne zna i nije ovlaštena upravljati tim tipom zrakoplova. Osoba, koja prolazi još manje medicinskih i psiholoških testova od pilota. Za koju se još manje zna ili može pretpostaviti, koje probleme ima, koje tablete pije, i na koncu, koja je nakon relativno lakog i kratkog školovanja napokon u prilici, ovlašteno ući u kokpit, zveknuti pilota po potiljku i ni-pet-ni-šest prebaciti svaki prekidač, kojeg ugleda, sopćući nešto poput „Pevec je velik!“

Apsolvent novinarstva na ugovoru o djelu, inače zaljubljenik u filozofiju i uzgoj mačaka, onaj sa početka priče, nakon kratke i strelovite karijere u kući XYZ postaje medijski savjetnik Europske Komisije, ujedno se proslavi kao gastro – novinar i krene pisati autobiografiju, povremeno gostujući u programima kao ekspert za zrakoplovnu sigurnost.

… i svi sretni …
(?)


Oznake: 4U9525, kvaliteta informiranja, mediji


- 12:37 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

18.03.2015., srijeda

Nebo nad Berlinom (Kolinda u B'rlin, Kolinda iz B'rlina)

Lupam šakom po stolu.
Istina, ja nikad nisam rekao, niti pomislio „Vjerujem ute“, ali zato lupam šakom po stolu.
Jer, lickajući srednjak, po njemačkim portalima – ozbiljnim portalima prvo – pokušavam pronaći nešto o Kolindi u Njemačkoj.
No, ništa. Njanci. Ničevo.
Ima o pomrčini Sunca, i ima jako puno o Varoufakisovom srednjaku.
O tom prstu ličkog pozdrava pak naši mediji ponosno ističu, kako je snimljen baš u Lijepoj Našoj, preklani.

Opet lickam, i gledam manje ozbiljne portale, njemačke. Niti tu ništa o Predsjednici male, ali geopolitičkostrateškoeuroatlanskoeuropski bitne države Hrvatske, prijateljice i partnerice Njemačke.
Ništa, njanci, ničevo.
Ima o pomrčini Sunca, o Varoufakisovom srednjaku i o Kim Kardakakogod.

Osušenog vlastoručnog srednjaka, na lijepim našim potralima vidim kako Gauck dodiruje Kolindin bok.
Ima i o Kim Kakogod.
Na koncu nađem i kako Merkel obećava – majčinski instinkti valjda – Kolindi i svima nama pomoći u suočavanju sa prošlošću. Iz koje svakako nikako da se iskobeljamo i bez tuđe pomoći. Kako sami volimo reći, od stoljeća sedmog.

Ipak, Angela je moćna koka; čim je Kolinda potegla toliki put da zemlji Schmidta, Brandta, Genschera, donekle i Kissingera prenese, kako su se oni tada svi rukovali sa Titom, čak ga i financirali, a on zločinac, Merkel mora da je u sebi pomislila „e jebiga, sad ga stvarno jebi“ (naravno, tečnim švapskim naglaskom) i okrenula se ljubiti Varoufakisov srednjak; to su ipak konkretne stvari.

Provjerio sam sve portale još jednom; nigdje naslova „Senzacija, Tito bio zločinac!“
Ništa, njanci, ničevo.
Češka li se Kolinda sama po boku zbog izostanka senzacije, dok novinari kreću prema štandovima sa bratvurstom, ne piše.
Ima o Kim kakogod.
I o grčkom srednjaku.

Mene gazda plaća po učinku. Mogu slobodno odjahati na kraj svijeta, ali pinkicu vidim samo, ako je moje jahanje njemu podebljalo džep, da i mene plati od siće.
Pa se sad tiho nadam, da je Kokolinda ipak nešto naučila od Varoufakisa, pa Angeli rekla nešto tipa - čuj, daj ne seri, ako grcima daješ reparaciju za Drugi svjetski rat, daj i nama malo... Ha? A daj... Samo malo..... Daaaj...

Pa dakle, dok Kolinda ne obznani, s kolikom vrećom reparacijske love dolazi, s kojim se volumenom trgovinskih ugovora ili planova investicija vratila, ja lupam. Šakom. Po stolu.
Ili nek' vrati putni trošak i smještaj i otpiše dane od godišnjeg.

Oznake: Kolinda u Njemačkoj


- 11:24 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

16.03.2015., ponedjeljak

Dvije crtice

Crtica prva

Đabe poštenom čovjeku znanje da nisu svi đonovi isti, ali da su vjerojatno baš đonovi trenutno nošenih cipela kliski u kombinaciji sa drvom mokrog mostića.
Posebno đabe je, ništa alkoholno ne popiti cijele večeri, prije.
Jer kad ti se spomenute cipele na spomenutom mostu ukažu u vidnom polju u visini horizonta, a o mokro drvo tresneš lijevim ramenom i desnim koljenom - pozdrav Razbijačima mitova - posve je svejedno, jesi li se bio naroljao ili si pio prirodne sokiće. Isto izgleda, isto si prljav, idući dan isto boli. Jedino, neuki promatrači se smiju pijanoj budali.

Crtica druga, kompliciranija

Dana broj jedan, policija te zaustavi; kontrola, bla, čekajte da provjerimo, imate li neplaćene kazne, bla. Kaznu nemaš, vele, dovi, dova.
Dana broj tri, na istom mjestu, policija te zaustavi; kontrola, bla, čekajte da provjerimo, imate li neplaćene kazne, bla. Kaznu imaš, vele; fiksni radar, lani, Nedođijska bb.
Pojma nemaš.
Pa kako ta kazna nije u registru bila prije dva dana, pitaš; da eto, tada još nije bila unesena.
Koliko je kazna, toliko. E pa nemam toliko; primate li eure - pitaš namjerno, jer euri nisu lokalna valuta. Nadaš se lišo proć'.
No da da, primaju.
Zapisnik koliko na ćirilici toliko i nečitak; kusur niks, ali onda iz auta dopre još i - e, još marku i pol...
Zašto to, da za - poštarinu. Od dodatnog pitanja o poštarini za kaznu i zapisnik na licu mjesta, kilometrima daleko od ikakve pošte, odustaneš, jer ti se upravo ljubazno pojasni, kako sad moraš barem godinu dana uz sebe nositi potvrdu, jer da se ne može prekršaj tako brzo iz evidencije izbrisati.
Tu se sjetiš crtice prve; jebeš trijeznu budalu, na isto iziđe ...

Oznake: policija


- 21:16 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

11.03.2015., srijeda

Ona se ženi. Ili ne. Jelo Ž. skreće s teme. A i šire.

Mili puče, a pukla i mila,

„Pogledaj mu prste i doznaj, je li materijal za ženidbu.“
Naslov sa portala.

Za ženidbu, razumijem što čitam, dakle, prste njemu, mužjaku, MU, pogledaj ti, ženo. Ili ovi, koji se tako osjećaju.
Zar nije ženi muško materijal za udaju? Ili je savjet ponuđen lezbijkama, lezbijcima?
Ili ipak ne razumijem, što čitam.
A jedan redak; zamisli me sa Šenoinim višetonskim opusom...

Između tog retka raspoznajem i tihu jezu u sebi.
Jer, otkako je moj pokojni ćaća instalaterima iz hitnih intervencijuna mjerkao ruke, sumnjajući da su OZNA ili nešto, ponekad se hvatam, kako uz polusmijeh gledam ruke kojekakvim majstorima, ne bih li prepoznao uhode. Dakle – NE da ih ženim. Nego po navici.

Dakle, prsti.
Šatoraši će vjerojatno prokleti portal, sa kojeg sam preuzeo citat, jer ima i onih bez prstiju. Sudeći po citatu, nema mjere, nema braka.
A da se je za ženidbu materijal, nekako sugerira da se je, ne znam, šljunak, cjepanice, sjemenski kukuruz, čelične ploče, brokat. Sintetika, da prostiš.

Ujedno, sad kužim i jedan od faktorbenika tolikih razvoda.
Jer, ako je to već tako, da naše bezrepe sugrađanke pogledom materijalovih prstiju (??ručnih, nožnih??) procjenjuju ženidbovitost, valja imati na umu i sujetne među kokama. Koje, istina, bacaju smješke preko pola „Konzuma“, suvereno jure u „drugoj“ kroz grad, ali, iako zoološki ćorave – ne nose naočale.
Naravno da će tako i takve u magli vidjeti i materijal za ženidbu. Bukvana u magli, recimo.
A kad se bukvanu približiš, kad maglu kreneš vraćati u Švicarcima … - napisala Ana Žube …

Ipak, iako mi je ovo sa rukama špijuna sumnjivo, moram priznati da je ćaća imao još zanimljivih savjeta.
Recimo, dok sam bio u dobi, u kojoj sam žensku anatomiju poznavao jedino preko dječje lutke, koju bih krišom sa rodicom skidao, ćaća bi znao reći – sine, gledaj joj vratne žile. Ako iskoče dok govori, bježi od nje.
Drugaricu M., matematika, nisam mislio ženiti, ali točno sam vidio kako joj žile na vratu iskoče dok lupa drvenim trokutom o stol i viče na cijeli razred; ta me slika rizika nesretnog braka dugo proganjala. O nevoljenju matematike da ne govorim. Matematika je oblak prašine od krede, pucanje bubnjića i drvenih trokuta u razredu i najava kontrolnog. Trostruki integral je triput sve to. Ćaća je bio u pravu.
A govorio je ćaća i da obavezno – o-ba-vez-no! – treba gledati u stopala ženidbenog materijala. Jer ako su čankarasta, čukrasta, kvrgava – Ne okreći se, sine.
Činjenica je, da sam se toga sjećao, kao i trećeg savjeta – „upoznaj njezine pretke, familiju!“ – kad sam pri prvom posjetu ženinima ljubazno zamolio da se svi poredaju pred zid i skinu čarape, glasno govoreći (da im odmah vidim i vratne žile).
Otada me izbjegavaju.

I eto, mile moje i mili; ovo je trebao biti post o zajedničkom životu sa bivšom suprugom.
Kad ono…

Jelo Žužinek – krv petoljetke!

Oznake: ženidnebi materijal


- 11:22 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

06.03.2015., petak

Krila Oluje i bezizlaznost banane

U stvari, ljut sam; ono, nemoćno ljut.
Ljut u smislu, koji blažena generacija „y“ na sreću nema osnove shvatiti.
Ljut, tipa, Andrej Saharov; ljut, tipa Gotovac, tipa Bit-će-bolje – ljut.
Ljut, nemoćno ljut, poput mog pokojnog starog, dok sam živio na baš – istoku, a on mi pojašnjavao to o zapadu.

Nakon mog iskustva istoka, došlo je međudoba.
Tu sam bio ljut na sve i svašta; generacijski, osobno, anacionalno, nacionalno, gradski, seoski, dalmatinski, zagrebački, njemački, svakako. Ljut ja iz sebe.
Ljut sam bio i što upoznajem divne očeve, muževe, dijelom svoju generaciju, izranjavane, frustrirane, zatomljene, u međuprostoru međudoba.
Jedan od njih danas je lokalno uspješan ugostitelj. Drugi odbija mobitele, a na fiksni mu moram ispričati tri anegdote, koje nas povezuju, da povjeruje, tko ga zove. Obojica znamo, zašto.
U šatoru ih ne vidim. I drago mi, baš jer sam ljut.

Razumijem da smo banana – država u obliku banane.
Da nam je i povijest, u kojoj od stoljeća sedmog branimo institut Ruđer Bošković, raketnu tehniku i atomsku fuziju, nekako bananoidna, jednog će se dana učiti na humanističkim faksevima. Ako se bude imalo kome predavati. Znanje.
Da nas ima kao u indijskom sindikatu ortodonata, znamo.
Da MORH nema love, da je rasčerečen – riječ ružna, koliko i točna – između želja, mogućnosti i obveza, znamo. Braneći Ameriku svijet NATO sebe NATO svijet Ameriku, dio smo kluba. Rasčerečeni.
Da unutar tog istog MORH-a ima svašta i svačega, da. Da sam antimilitantan koliko me i štrecne na pogled odore i grba – da. Moje odore, mog grba.

I dakle ljut sam.
Jer odem tako na avio – miting u Austriju; " ... aha, Kroat-zz-ien, Khhrilla Ohluhjeh, ja, sehr gut…, ja, Peeehrisschin Joa, wissen's nun, als er oab'g'schoss'n war, …" Pa umirovljenom pukovniku njihovog ratnog zrakoplovstva usred najnapetije rečenice pogled bez pardona i bontona odvijuga pod nebo za našim Pilatusima, nakon čega zaboravljenu misao utopi u plastičnoj čaši piva.



Pašman, kupanje u zoru, tišina, bonaca, više raja ne može biti. Vraćam se na terasu, pas se otresa u ugodi; uz prvi gutljaj kave, grgoljavi turboprop u poniranju pa u prevučenom usponu, ježim se. Vježbaju Krila Oluje.
Jarun moj, olujno nebo, s juga nalet Krila Oluje prema tribini, najava spikera nestaje u zvuku elisa, formacija dijamant.
I ne mogu si pomoći; u glavi mi i ta moja Sto-i-neka, i natporučnik i narednik i nebo moje plavo i bezdodirno bezznačna, gotovo masonska povezanost Petropanstva nebeskog svugdje i uvijek; to je ipak obveza, prisega … Austrijski pukovnik, naš bojnik, pilot 747F, pilot Ju-52, spotter, idejni balavac tehničkokulturnih naivluka - kod je isti.

I ne, nisam ljut, što visokokvalificirani stručnjaci odlučuju, svoje iskustvo naplatiti. Poput medicinara, strojara, vozača, šanera, švercera. I Nijemci nama, na koncu, naplaćuju program našeg gospodarskog razvoja. Kojeg nam pišu.
Šestoricu časnika, pilote Krila Oluje, mislim da razumijem, i solidarnošću Petra Panića podržavam od srca. Jer, kad si faca, imaš pravo namignuti u zrcalo i naplatiti.
Ali, sjećam se svojih dana u osamdesetima, na izvana sprdačinskom istoku tadašnjem, kad je Zapad likovao nad sportašima, koji bi prebjegli sa Kube, iz Nikaragve, Sjeverne Koreje, iz DDRa. Jer su pod svojim zastavama postali face, ali to odlučili i naplatiti.
Po zemlje, iz kojih su ti ljudi odlazili - tada se bez pardona govorilo o bijegu - to je bila bruka; sprdnja.
A mi smo sad Europska Unija; NATO; trenutno smo malo prehlađeni i musavi od rođenja i nešto nebitni koliko i berlavi, ali mi smo Zapad, brale.
Kolinda pozdravlja naš afganistanski kontingent i poziva se na tradiciju ćevapa; spiker sopće o desesima milijuna, na koncu, jelte, cijene koju plaćamo. Za što, ne reče. Za ćevape ne.
Mi, bezbananska banana – država.
(Banane, poput naranača, u DDR-u su bile simbol zapadnog blagostanja… )

Ljut sam dakle.
Jer nam ljudi bježe, kao da smo DDR. Sjeverna Koreja. Čehoslovačka.
I ljut sam i zbog svoje suze radi Glavaševića Vukovara Dubrovnika, i radi moje najosobnije crta prijavljivanja u dobrovoljce u ratu, i radi tog mitoidnog, ivanhoevskog grba moje postrojbe.. I moja hrvatska diploma, i moj odlazak iz Hrvatske kasnije, i to moje nebo globalno, i državljanstvo i putovnica i adresa, koju pomalo sam od sebe branim… - i to su Krila Oluje, moj ostanak, moje vjerovanje, značka mog identiteta.
Razumijem bananu, prazan džep, manjak perspektive, osobni sat i osobnu ambiciju, ali – ne mogu si pomoći.
Ljut sam.
Ne na njih; na sve skupa.
Na bezizlaznost banane.

I da, slike su repriza.
Jer sam ljut.

Oznake: Krila Oluje


- 21:16 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

02.03.2015., ponedjeljak

Provoljno ugrađivam i useljavam klime

Oznake: klima, Urbanizam


- 16:26 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se