23.02.2015., ponedjeljak

Redukcije, štakori i cenzura

Uz pojmove djetinjstva, poput – stabilizacija, inflacija, devize, zajam, par-nepar, nestašica (d.u.š.k.o. – deterdžent, ulje, šećer, kava, ostalo) posebno pamtim - redukciju.
Redukcija me se ticala, osjećao sam ju.
Moj je svijet svakako bio stabiliziran, ćaćina boračka penzijica i mamina dva posla; sa inflacijom je kao sa prognozom vremena; što možeš… Par – nepar nas se nije ticao; moji nisu imali ni za auto – školu, kamoli za auto. To bi se danas dalo prikazati kao ekološka osviještenost… A d.u.š.k.o. … - ne sjećam ga se. Sjećam se hrpe šećera u sanduku šivaće mašine (stan je bio mali).
Ali redukcije struje …
Skraćena nastava popodne, mračne ulice, mi klinci bauljamo sa džepnim svjetiljkama (dovoljan razlog i za dječje svađe i tučnjave); šištanje plinske lampe, čak i miris fenjera…
Uglavnom, stabilizaciju sad zovemo izlaskom iz recesije. O devizama uglavnom pričamo u kontekstu Švicaraca. Zajam za ceste prekršten je u EU – fondove. Nestašica goriva je nestala, samo cijene rastu. A d.u.š.k.o je postao uvozni hit.

I sjećam se donekle dnevnika na TVu; opako nedemokratično vrijeme, komada jedan, središnji, na programu, Ne prvom, drugom, petom, novom, nekom; ne, jednostavno dnevnik.
U dnevniku, crni dim iz dimnjaka, krava prebacila normu, Jugo Amerika, te stvari. Nikad, nikad se nije desilo da bi Mika Špiljak pričao priče radi. Niti Milka Planinc samo lovila minutažu; Kardelj si namještao oponente u studiju.
Što nismo vidjeli, bilo je cenzurirano. Nebitno, štetno, deprimirajuće, ali izrezano.
A vjerujem i da su drugovi iz informativnog programa morali pravdati i metre filma i kilometre vožnje za reportažu.
Posebna emisija bila je Opstanak; o životinjama. Tu je znalo biti i štakora i lisica i zvijeri i gamadi kojekakve. Ali bila je posebna emisija.

… ( ;-) ) …

Na tri programa, ekskluzivni prilozi reportera o snijegu na cestama. Ekstaza. Dva i pol sata do Rijeke! Dragi gledaoci! Po snijegu! Usred zime!
U prilogu prije i prilogu poslije, na na tri televizije minimalno, spodoba štakorskog lica pred kamerom kao pred ogledalom uvježbava ozbiljnu mimiku i nešto nazalno frflja. Točno vidiš da ima ja-percepciju; lukava beštija, gotovo podmukla, iako bez dugoročnog plana. Podsjeća me na nešto iz Opstanka. Rekao nije ništa, glasao se je, i vjerojatno je samim time dobio komad filma.
Onda puste nešto nalik lisici nekoj međunarodnoj, noćnopustinjskoj. A jer je beštija mudra, na pitanje „Kako će pregovori Europske Unije sa Grčkom oko monetarne krize utjecati na kretanje DAX-a, te kakve posljedice po naš izvoz možemo očekivati u idućem kvartalu?!“ – pazi pitanja! – lisica se nakesi kao poslije trećeg mirogojčeka, odlučno pogleda posred kamere i izjavi nešto poput – „Treba uvijek biti na oprezu, kako sam davno govorila, a sa najbližim ću suradnicima naravno razmotriti sve opcije! Treba mudro odvagnuti.“ Čista ekskluziva lisičja.
Mogla je dodati i o oprezu u prometu; ne bi fulala.

Prilog – seznacija! Nacija oplemenjena instantno, mudrija, informirana.
Nakon štakora koji govori, lisica koja se ponavlja. Sve to na tri do pet programa, otprilike istovremeno, ali taman sa pomakom da štakora i lisicu vidiš, mijenjajući programe u očaju, petnaestak puta; ako si sretan, između uloviš telešopanje i odsječene glave u pustinji. I sve to nije bilo Opstanak, nego vijesti. (Opstanak sad ide sa silikonskim starletama navodno.)
Prognozu vremena dočekujem kao sindikalni paket; još se nisu sjetili da moderator odleti u zrak na kraju ili ga otmu zakrabuljeni likovi sa jataganima.
Sve to dok ne krene mrgudni turčin i tugujuća svojta na jednom, a na drugih pet opet neke eksplozije.
Zaključujem, cenzure zaista više nema.
Nažalost.
Persen progutam Vrancem, trubim si povečerje, tonem u sanak, ponavljajući – vratite cezuru… vratite redukcije … vratite …

P.S.

Donese mi mali nekidan zadaću iz matematike na pregled.
Zadatak: „Ako hrvatske TV postaje dnevno zajedno prikažu 15 američkih filmova svaki dan, a pravo prikazivanja jednog filma je 5.000 eura – koliko ukupno godišnje Hrvatsku košta prikazivanje američkih filmova?“
Napisao je - dvadeset sedam milijuna tristo sedamdeset i pet tisuća eura.





Oznake: tv. cenzura, pranje mozga


- 14:50 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

17.02.2015., utorak

Kako Rvackoj ni kuki nije pomogao - Jelo Žužinek za predsjednicu!

Mile moje i mili, koji bez pedeset nijansi njive šljive pive ne biste znali, čemu služi intimni šampon,


evo meni je svanulo ovih dana. U vječnoj igri Feniksa i pepela, trenutno imamo Kolindu.
I Vučić je došao na Kolindu. I Bandić, i Cetinski i Celzijus et al.
Točno mogu zamisliti domunđavanja, ne znam, Pupovca i kosovskog premijera – je li, jel' ideš ti na Kolindu sutra…? (as in, ići na Beyonce...)

Možda bi fora bilo da krene neka turneja po regiji, Inaugurancija Road Show… Augurnem ja, augurneš ti… auguri, svi mi…
Ili, ili, teve šou, sad su popularni; tipa, mlade nade za inauguracijske kandidate, ili barem za uzvanike, pa neko pripetavanje, moraju pjevat, pa kuhat, pa trčat na sto metara i na koncu završe u rimejku Kviskoteke. Pobjednik je idući inaugurator. Ili -ica.

I nije me toliko nasmiješila teta Gojan niti genijalno potrefitom paralelom reza kose i pada revera, niti izjavom poslije emisije, kako haerte debelo vodi u kvoti gledanosti prijenosne emisije...
Ruku na srce, u doba bežične komunikacije, ja živim za dan, kad ćemo nahrupiti sa karticama i čekovima kupiti prvi virtualni televizor, pa onda svake nedjelje uz kokice i pelinkovac drmati po teve inauguracijama, uz periodično telešopanje.
Posebno će to rasteretiti muščad sa usisavačima, jer pedeset nijansi sive prašine, znamo, skuplja se posebno u prorezima televizorčadi, iako naše bezrepe sugrađanke smatraju da imaju argument, kad vele da one usisaju stan za petnaest minuta, dok vama, tutlje muške, dva dana kasnije treba dva sata…
Nego ne, sve to, ne.
Nasmiješila me teta Gojan izjavom, kako eto napokon imamo ženu za predsjednikicu, okej, s time sam okej, ali – kako je napokon došlo vrijeme suptilne ženske inteligencije.
Pa, dragi moj Mesiću, poštovani Josipoviću, đabe vam; vaše je predsjednikovanje bilo nemušto, muški oklagijsko. Đabe; zato nije uspjela ni bajka o mangeu iz doba Gadafija, niti ona o glazboljubno šengajstovskom profesoru, koji će ErnamHa kantapultirati u bolje sutra i prije nego Švicarci od Udbine naprave Cape Carneval i krenu probno lansirati ličke krumpire na mjesec.
Kruuumpiiiraaa, zeeeljaaa… Imamo Špejsprogram! Imamo predsjednicu! Snjeguljicu! Crvenkapicu!

Dakle, sirovu, neotesanu mušku inteligenciju predsjedničku napokon je zamijenila tankoćutna ženska predsjednički…či… na. Ista.
Ta će zamjena, taj će zaokret sa kukija na pipicu biti prevaga.
Sa spejs centra Udbina, mi ćemo se sa Kokolindom lansirat' u blagostanje; ništa povratna karta...

I kad - hvatajući se za praznu čašu - svojim očima slušaš, kako bez cenzure i leta u smeće idu u televizoru prilozi sa štrkljavim bakicama u ofucanim bundama, kako će nam sad procvasti med i mlijeko, jer imamo ženu za predsjednikaicu, pomisliš – kao u prvom predgrču orgazma preuranjeno izdajničkog – da je to sad bilo to; da nema dalje i gore ne može. Uželiš se divnih starih dana cenzure, kad je osim politopasnog u koš išlo i glupo.
A oni onda još nemilo serviraju koso R, u crnoj bundi, ili bundcu, kako se isto povodom inguracije žali na seksizam, jer da su njoj eto rekli da je samohrana majka. trept.
Ne znam; možda joj je Ćesić ili Đodan trebao tepati da je okolojebač. Pa kao da nije. Samohrana majka, mislim.
Pazi seksizma. Tramvajcu reć' da je tramvajac.
B.a.B.i da je - baba.
Untijavla, al smo tankoćutni postali… (Posavke i Posavci bi dometnuli – pi'ke ti!?)
I to bi onda maltene zaista moglo biti sve, i lajts aut i laku noć, Hrvatska …

No – ne.
Jer uslijedi cijela tirada, okrunjena tetom iz B.a.B.e., kako je zaista dosta tog seksizma predsjedničkog i te tiranije, i da je fakat, al fakat prioritet u Saboru trebala biti poravnilovka i ađenderizacija relevantnih pojmova i pojmica, kako niti jedna riječ ili riječac više ne bi bio tumačen kao rodno ili rodnično određujućai.
Meni svane. Tolike godine mraka! Eto dakle, zašto nam nije dalo naprijed...

Zamišljam Antičevićku (inače više ne, ali evo sad, prigodno i namjenski, samo jednom), kako u sabornici zbori o koncesiji ili koncesijcu za autoceste ili autocestce, nakon čega gasi mikrofon ili mikrofonicu i guzom ili guuuzom sjeda na stolac ili stolicu.
To su bitne stvari; u pravu je B.a.B.a.
Jer da smo to riješili, trećespolstvo bi procvalo, poput spomenutih meda i mlijeka.
Sijerković bi pričao o prodoru ili prodoruši anticiklonca ili anticiklone; sve bi se produžilo zbog povećanja broja riječi, porasla bi potreba za novinskom tintom, papirom, praktikantima, buknula bi nova radna mjesta; krenuo bi i izvoz.
Mogli bismo i Merkelici an pari pojasniti, kako se uz član „der“ ima dopisivati „die“, a uz „die“ obavezno i „der“. Ova bi od oduševljen ja porasla, izdužila se, postala Naomi Campbel odmah ob naše visprenosti. Odlučila bi, na iduće inauguravanje sigurno doći.
A tek Thai turizam. Zvanične ladyboy delegacije, razmjena iskustava, best practices, video industrija, ovoono.
Runjave babe u vlastitom sosu uz Jadransku magistralu morale bi na kartoline pisati „Cimer i cimerice fraj i frajerice“, naravno i na tajlandskom. (Naravno, poreze i porezice ... ah...)

No, dotad, zaključili smo dakle, ni ku'ac nas neće spasiti…
A hoće li predsjednička ... nekad pojesti svoj govor i završno promumljati „Fuck, it's a man's world after all!“ – vidjet će, tko ostane do svjetlogasja …

Nakon što mi je bezrepa dušica opet mrknula brijač, nema mi druge, nego uzet' njezin EpiLady pa na brijanje… O, svijete. Svijetice. Točka. Točak.

Jelo Ž.

Oznake: gender


- 10:38 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

12.02.2015., četvrtak

Shelly does Walhalla

Čitam nekidan frendicu.
Pametna ženska, školovana, vezna i sve to. Fino pod svoje ime stavi tekst o tucetu grešaka, koje žene rade u poslovnom svijetu. Te nadometne, kako eto, živimo u muškom svijetu. E sad, jadan se pitam, pucaju li si to vlastoručno u koljeno muškarci u suknjama, ili se žemske samoodstreljuju jer je svijet muški, ili su oni zaista mitska đubrad ili su one betežne kao takve, ili... (bestraga, čemu onda recentna studija o jednakosti promiskuiteta u ženčadi i muščadi)…
Mislim…
Ili, veli jedna, natječaj za ženski blog. Pazi sad. OK, žensko pero. Da sad netko veli, jel' bar tinta muška, ispao bi seksist. I nema tog samo-ženskog kredita, koji bi tu sad nešto. Kao što žene slave i prvo žensko pivo. Da primitivna balkanska mužad Žuju potitulira kao muško pivo i njime nazdravi kreditnoj liniji "men only", odma' bi B.a.Be. Kuiš.

S druge strane, veli Milanović, radujući se dolasku srbijanskog Vučića na hrvatsku Kolindu, kako je to super, jer da je to 400km puta amte. Dva sata, veli on. Te ili ga brzo vozaju, ili ima fora avion. Jer mu je računica uobičajena. Ni vrit ni mimo.

I, da skratim. Sit svega toga, pođoh u Walhallu.
Preko Londona, Hong Konga, Melbournea.

Naravno, ujutro sam ubauljao u kupaonu, prije svih, izdašno se otuširao, i onako ćorav, goluždrav i gologuz iz tuša izbauljao točno pred krupne sivozelene oči, nasađene na povelike grudi (pirsing lijevo, čini mi se), solidnu duplu škembu, obrijanu pipicu i adekvatno jake noge, čiji su se tamno lakirani nokti gubili kako u magli tuša, tako i u magli moje ćoravosti. „Hiya!“ „Hiya!“, odgovorih, nadajući se da time nisam nešto o konjima i sad ga tu i odmah.
Kućevlasniku, bratiću, kasnije sam pojasnio da sam u kupaoni nabasao na njegovog zeta. Bratić se snuždio. Netom prozvani zet koji hoda sa njegovom kćeri također je žensko, ali pustimo to; ne tražimo genitalno segregacijski kredit.
Australija je liberalna zemlja …

Kome je bitno radi planiranja puta, napomenut ću da je usred naše zime i na jugu ljeto dosta toplo, oko 40 stupnjeva. Pa je bolje imati loš auto sa dobrom klimom, nego dobar auto bez klime. U potonjem, uglavnom ukomiran prehrčeš, dok ti iz labrnje sline potokom cure.
(Bratić je pojasnio da janjeće runo na sjedištima izolira od topline.)

Walhalla je oko 180 kilometara istočno od Melbournea, čim prođeš Warragul, nastaviš za Traralgon, i tu bi onda skrenuo u Viktorijske Alpe na sjever. No, prvo se predaješ planu posade neklimatiziranog auta, pa za još dva sata slinocurja po vlastitom ramenu dođeš u Lakes Entrance. Nešto ni Balaton ni Tučepi, uglavnom, obala, čiji kanal australski kontinent dijeli od Tasmanije. Tasmanija, gdje i muški đavoli dobijaju kredite.









I odmah vidiš, ni meda ni mlijeka u toj Australiji.
Besplatne roštilje, koji napušteni stoje posvuda, sam moraš ugrijati; nigdje konobara; nigdje ubavih brkatih domorotkinja u crnom, koje drže kartone sa „Cimer fraj“ marketingom; nigdje gipsanih lavova, labudova; mramornih vilundri što poput bradavičnog pirsinga zeta Jenny paraju oko. Jenny, Terry, Tash; whatever. Ok čovjek. Cura.
Ima nešto ribarskog brodovlja; o plavom dizelu i subvencijama nisam čuo, a očito je bila i nestašica lopata, jer nitko od posade nije lopatao ulov preko palube, u prosvjedu.
I da, grozno bučne ptice noću; ocean posvjež za kupanje (na koncu, iduće poslije spomenute Tasmanije je Antarktika); da morskih pasa nema, vjerovali smo na riječ… Nemramorni bungaloići klimatizirani, čisti, jednoobrazni, ugodni.
Lakes Entrance dakle.

Ali korijeni su korijeni; Švabo u meni hoće u Walhallu, i gotovo.
Auto je ujutro toliko vruć, da je posve uzaludno pola sata zračenja; slijepiš se sa janjećim krznom prevučenim sjedištem, pustiš glavu da padne na rame, aktiviraš slinopad i, nepuna dva sata kasnije … Walhalla.
Jenny Terry Tash nas usput napušta; mora na drugu stranu; otvara kaubojski terenac. Na moju prestrašnu spiku o downsizingu i tri cilindra i ekologiji dobaci tek nešto kao je rajt, par tisuća kilometara pustinjom na plus pedeset. Razgovor se okončao mojim nesmotrenim, premda upitno naglašenim, „no plug-in, no hybrid?“ (Rodica pojašnjava – nemoj, otkako je silovana… )







Walhalla.
Walhallu/Victoria nikako brkati sa Walhallom/Bavarska – ovo je ona, kraj koje ti prisjedne prva polovica termosice kave na putu od tisuću i pokojeg kilometra. U australskim pojmovima, izlet.
Walhalla/Victoria.
Otkrićem zlata prije oko stopedeset godina, naselili se Norvežani i Nijemci. Zato Walhalla, sjedište bogova. Iskopali sedamdesetak tona zlata; u top sezoni, tu je živjelo oko 2.500 tisuće stanovnika. Otkako je eksploatacija zlata postala preskupa, gradić je uglavnom napušten; zvanično broji petnaest stanovnika. Poštarica je umrla osamdesetih, hotel je obnovljen devedesetih.
Oko 30.000 turista koristi uskotračnu željeznicu; godišnje Walhallu posjeti oko 100.000. Kao naše nacionalne parkove Krka, Brijuni i Paklenica zajedno.
U par sati obilaska, bili smo jedini.















Kiša je rominjala sparno, prašumski.
Ručak sjeda; pojeftin; gazda, konobarica i treća osoba djeluju u rodu. Gazda pije treće pivo dok jedemo; čita zgužvane novine.
Planirali smo do starog groblja; pada mrak, kiša ne prestaje, odustajemo.
Sjedamo u auto; via Traralgan na jug, pa preko Warragala za Melbourne, sad već znate…

Rodica priča o cijenama pića, o kategorijama vozačke dozvole za mlade, o pravima istospolnih zajednica.
Gutamo kilometre. Australija je ogromna.
Glava, rame, san, slina.
Australija je ogromna. Gutamo kilometre.
Home, sweet home, napokon.
Hvatam se za pivu; ne valja u krevet bez pranja zubi.
Rodica pali auto; veli, izlazim večeras.
Bratić bi pričao o familiji back in Dalmatia.

... i tri treptaja kasnije ...

Oznake: australija, Lakes Entrance, Walhalla


- 20:11 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

03.02.2015., utorak

Dobre stvari

Hvatam se, kako nedovoljno često pozitivno razmišljam. Uhvatila me i prijateljica; prijateljica je dobrodržeća, čagerica, planinarka, lijepooka, miloguza, i mislim pozitivno da sam time unio potrebnu dozu suptilne erotike u ovaj post. Ona me, dakle, uhvatila. Kako sam nedovoljno pozitivan.
I vježbu mi je naložila, ma koliko sufiks bio klizak.

Pozitivno je... recimo, kad ti auto trza, ali u tri servisa ne nađu uzrok.
Pa je onda pozitivno što se dotrzaš do cilja, tisuću tristo kilometara dalje, gdje je opet pozitivno što u servisu odmah nađu grešku. Najpozitivnije je, što se sjetiš neke kartice, kojom možeš pokriti nepredviđeni trošak.

Pozitivno je ... pa ... puno toga.
Pozitivno je, kad te voljena osobica pošalje u dućan po wasabi i kurkumu, a ti, iako ne nađeš ništa od navedenog, kupiš dvije hobotnice i bocu shiraza.

Da je pozitivno što, recimo, karamarko nema usta na čelu a glavaš ne pokazuje krizu spolnog identiteta, očito je.

Misleći pozitivno, tri dana prije isteka vozačke odeš ju produžiti.
Na zdravstvenom, kamo misliš da si došao zbog dioptrije, se odjednom nađeš, kako rješavaš psiho - testove. Pozitiva se nastavi, jer ispadneš dovoljno psihički zdrav ("odgovara starosnoj skupini" - - ne daj Bože, da ne odgovaram... ); dioptriju nitko ne provjeri. Što je ok, da ne kažem, pozitivno, jer u međuvremenu inače imaš za frtalj od jednog cijelog jaču. Pozitiva u domu zdravlja završava potvrdom da idućih pet godina smiješ voziti.
Oni nećoravi smiju cijeli život. A ti, ćoravac jedan, svako pet godina pljuni sto eura, ćoro da ćoravi.
Pozitivno je što te portir MUP-a radi informacije o produžetku vozačke uputi na šalter, pa te službenica pošalje na kraj reda radi toga, da ne lutaš uokolo.
Pa ti fino kaže, biljezi. Kupiš biljege, staneš opet u red, ona ti fino pozitivno kaže, taksa, ti opet do pošte, opet u red, ona pozitivno veli, e sad se još odite slikati....
i što ćeš, pozitivan, nego se ići slikati. Ćorav. Psihoispitan.
Pozitivno je na koncu, što za izdavanja nove vozačke - iako je dosadašnja bila produživa žigom; mjesta ima - treba tri tjedna, ali em smiješ voziti uz potvrdu, em dobiješ i brojček telefona, za da provjeriš, je li gotovo.

I tako... treba misliti pozitivno, veli i moja vrckasta frendica.
Probao sam joj pojasniti radovanje, kad mi je test na AIDS ispao negativan; na trenutak je zastala...


Oznake: pozitivo razmišljanje


- 15:05 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se