16.12.2014., utorak

Prednosti crno- bijelog svijeta, pločastog. Jelo Žužinek uz vas!

Mili svijete podzemnih željeznica i erotičnosti, narode metroseksualni, poštovana gđo Jelinek,


svijet zaista ide u penis krasni, a buduća će pokoljenja odrediti, što je tu okruglo a što kosina i ima li krivica značaj.
Jer, eto, milanović s indignacijom neće u šešeljiju. Kamo nema problema da hrvatski barjak pronesu pusić et al. Ipak, uz neslaganje sa hrvatskim sudjelovanje i izjavu kako je on već bil i nikad niš tam, ipak dakle šalje ove. Za naše nam pare. To je, priznajem, dosljedno, jer osim o budĐetu o njegovom stavu prema civilizacijskim tekovinama govori isto toliko, koliko i on sam u nekom našem škveru nekidan, izrekavši otprilike, kako nema problem sa prodajom nekog brodića nekom tamo mračnom režimu te za pare radije prepušta drugima da komentiraju nedemokratičnost. Da je, ne daj blože, šešelj tako o nama, ne bi ni Pusićka Palilulu vidjela danas. Daleko su Turkmenistan i Beč...

Da okrugli svijet ide u penis krasni, dokazuje i javno mnijenje polovice američana/ju es of ej. Jer da je ok mučiti sumnjivce. Obzirom da te američane bije glas da su religiozni nacionalisti sa viškom oružja, a sad eto nemaju problem mučiti ljude, okrugli svijet svakako ide u penis krasni. Te sam po prvi put netužan, ovo tipkat sa računala mejd in prc, a ne mejd in jueseej.
A što je onomad hilarious clinton zaista radila u ernamha, vrag svakako zna.

Dovoljno puta ponovljena, izjava postaje istinom. Ispreplete se sa vlastitom logikom, poput mašte, poput sjećanja, i eto ga.
Svijet ide u penis, mili moji metrići i drago latentnovlje, jer evo i Otvoreni radio, to je onaj, u kojem cure zadnje slogove izgovaraju kao anal firsttimers, a samo kako bi nas probudile dobrim raspoloženjem… Dakle, ispočetka, Otvoreni radio sladostrasno mantra o navodnoj studiji, po kojoj su ipak dakle muški gluplji od žena. Ni da podrignu mortadelom o ravnopravnosti spolovlja. Ni da muški prdnu (pozdrav, Whoopi) o tome, kako su onda obespravljene.
Dapače, dđingl dana postaje glupača, koja, svršavajući na svoj umni glas u eteru, potvrdu tezi nađe taman u onom degeneriku, koji nije sam uspio došofirati na skijanje. Samoparno, barem.

E sad, da je milanović umjesto pussychcat sa Kinezima u Srbiji, morti bi mu Kitajci ponudili i školu sigurne vožnje za ministre. Zamisli Kinu onoliku, njihovi ministri da ne znaju vozit morali bi mlažnjacima na skijanje. MiGovima. Samo da se čitavi vrate. O dublu za na skijama da ne govorimo.
Evo dođe mi se žrtvovat da umjesto ministra uz pokrivene troškove ja sam odvezem sebe na skijanje i odskijam, te se živ vratim.
Mislim, žene iz Kamenskog (bivša tvornica), iz RIZ-a (bivša tvornica), oni mogu sami riskirat glavu u torbi na cesti u autu. I na skijanju. Ali ne i ministri presvetli.
Kad si u osnovcu, za ne bit na satu trebaš ispričnicu. Kad kao takav budeš ministar, ispričnicu ne trebaš, na službenom si putu. Još u kameru zamahneš balonerom i šiškom (Dreiwettertaft) - dovdđžmrlj!

Ponovimo naučeno. Okrugli svijet ide u kur…. Ups. Krasni.
A da nije okrugao, da je ploča, istim bi ga trebalo zatuć ovakvog. Kao tuđim po gloginjama.

Prije glavne teme – varga, bruko, nestani. I tko te drži nad veceom. I svi okolo. PUF! Aajmoooo!ajmoooo!

Tema glavna, mili moji sladostrasnici i bezrepe susestre i polubraćo:

Nekidan, slika. Na slici, pazuh, indigoplav. Pomislim, opet nešto o obiteljskom nasilju, opet pijana Kata nasrnula na svog Ivana, a u bruci da panično kuca na vrata Ženske kuće, ovaj nije imao kamo i fasovao šljagu.
No ne.
Veli tekst, to je nova moda.
Pazušne dlačundre u boji. Plave, zelene, riđe.
Da se fura po Americi.
Ima li to neke veze sa stanjem te nesretno stvorene nacije, ne znam, iako...
Ali svakako, ja sam taj, koji ljubi unutrašnjost stakala svoj personalnog osobnog vozila na motorni pogon. Jer jednom prečesto sam vrhom nosa u jezi, vrhom želuca u grču, njuškao van iz oblaka znoja žestokog, nesenzualnog, oštroljutogorkog, ne bih li se dočepao oblaka dima cigarete vozača, ili barem luka od ćevapa u smotuljku papira dva reda ispred, u busu.
Pa sad još i da su u boji te dlačundre. Ono, ušla Jaga u Kravarskom, vani plus trispet, a tebi pred očima zeleno. Ništa manje, prekopulozgodna Mirhunisa, konobarica u Klari, dobaci ti onaj kes boje krezubosti, radi kojeg ju obično zamišljaš poleđice, pa još na pozdrav digne ruku i pokaže kapavo slijepljeni žbun pod pazuhom, zeleni.
Iđeš!
A ja se taman krenuo raspitivat', kako protiv svrbeža kad nesretan dlake na prsima potkratiš, pa se tjednima češeš kao majmun koji gleda ljude iza rešetaka. Sad valja puštat' runo i sa ženom dijelit Syose i Garniere.
Hebat će me keramičar kad vidi zelene i pink fleke po pločicama.

Tako da…
Mili moji, gospođo Jelinek, okrugli svijet definitivno ide u penis krasni.

A vi mi stojte dobro.

Jelo Ž.

Oznake: erotika, dlake


- 19:54 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

13.12.2014., subota

Melbourne forever

Neke su zaraze tvrdokorne. Ma koliko ignorirao simptome, klinove klinovima izbijao, suočavao se, potiskivao – ne prolaze.
Melbourne.
Prije točno godinu dana, zima nam je pobrkala lončiće. Dočekala nas je procvala, oceanski blaga, sa dvadeset do četrdeset stupnjeva.
Sa seljačkim (ne)povjerenjem u sile fizike oprezno smo koračali gradom, za kojeg nas sobni globus uči, da bismo morali pasti i odvilenjati svemirom.
Melbourne.
Zarazno, neprolazno, u izraz lica urezano – wow!



Melbourne je počeo noćnom morom, zapravo.
Nakon preko trideset i šest sati provedenih na tri leta, kičmanovićevskom istinoljubivošću prijaviš „drugs“ jer imaš drugsove protiv bolova, proljeva, čega već.
Naravno, za Kičmanoviće postoji posebni red, iz kojeg, ni sam ne znaš zašto, budeš ljubazno proslijeđen u treći red, druga prostorija. Tu vas je već nešto manje, i svi mjerkaju. Tko vrh cipela, tko ove koji mjerkaju vrh cipela.
Policajka uvede psa tragača; odjednom se pitaš, jesi li zaista imao prtljagu pod nadzorom.
Olakšanje, kad te pas prođe, pretvori se u jezu, kad stane i zagrebe šapom – kraj tvoje bolje polovice.
Broj uniformi u prostoriji se poveća; pas radi drugi krug, ma što zna pseto, svi smrdimo od puta; no ne, mi zaista svi smrdimo od puta, ali pseto zna. Opet stoji kraj prvozakonite.
Rasplet: Jabuka. Jabuka u ruksaku.
Hanuma prolazi s ukorom i dobrodošlicom.

(U povratku, ista ta suputnica konstatira da je izgubila putovnicu, taman kad je sjela u avion. Uspaničeno se gura kroz red putnika; gubiš ju iz vida, naravno je putovnicu sa torbom br. 17 spustila u pretinac za prtljagu; ok, imaš njezinu putovnicu, ali sad se ti guraš kroz red putnika i pojašnjavaš osoblju da si izgubio cijelu suprugu; je'l onu bez putovnice, koja je istrčala; tu sad skužiš PŽ (Priliku Života) da sve počneš iznova, ali ne, kičmanović u tebi veli, da, da, nju, ljubav moju …
Naravno, nešto kasnije radi kašnjenja aviona zvati turu pića za tristotinjak putnika nije izvedivo…
Još smo skupa.)







Zaraza Melbourneom stara je dakle godinu dana. Stanje postaje kronično. Ali i dalje mi je teško, pojasniti simptome…

Bratić parkira kraj kolodvora; upozorava nas, tri sata besplatno, ali ni minute više. Nigdje kamere, nigdje naplate. Slavjanskim gostima, mufljuzima balkanskim pojašnjava – kameru ne vidiš, a senzor registrira vrijeme dolaska. Po potrebi, kazna stiže poštom.
Bratić gubi novčanik sa parsto dolara i svim dokumentima. Nigdje novčanika. Kriminalno prekaljenim gostima pojašnjava, nije to ništa; sve će biti ok. Par dana kasnije, preporučenom poštom stiže novčanik sa svim dokumentima; ispričnica pisana lijepim rukopisom – sorry, needed the cash. Veli bratić, tako je to ovdje.
Bratić ne zaključava kuću na odlasku, vraćam se po kožnu jaknu, fotoaparat, karte. Stavljam u auto. Ali bratić ne zaključava ni auto. Veli, tako je to ovdje.
Na trijemu, veliki hladnjak pun piva. Na naš protest, netko će isprazniti, otrovati, smije se.









Policijska patrola prilazi polako, mjerkamo se. Otkud; Krouejšja. Oh, široki osmjeh, cool, ona bila u Dubrovniku, on planinario po Velebitu. Da koji to fotoaparat imam. Sviđa li nam se Australija, jesmo li već vidjeli to-i-to. Mašu, dok ulazimo u gradsku željeznicu.
Gradski prijevoz odličan; „enc“-oidna naplata, rijetke kontrole, iako uz naoružanu pratnju (koje nikoga ne nađu bez karte, barem ne u naša tri tjedna).
Besplatni turistički tramvaj kruži centrom; sam taj centar, desetak kvadratnih kilometara, svakako je najljepše proći pješke.
Predivni zalasci sunca uz rijeku Yarra; odlična piva - iako, osam do petnaest dolara… - uz besplatni Internet na potezu Flinder Station – Federation Square, lica cijelog svijeta, lica vedra, lica opuštena …
Tijekom našeg boravka, vijest – lokalna tvornica automobila se zatvara; 4.000 radnih mjesta. Empatijom slavjanskom pitamo, što će jadni ljudi. Jadni ljudi slegnu ramenima – no worries, we'll find another job, mate…













Bratić dobacuje ključeve od auta; evo, da imate dok ste tu; veli, mali auto, no worries.
Mali auto ima 4.000 kubika. Volan na pogrešnoj strani. Automatski mjenjač.
Bratić se smije, ne zaboraviAussies drive on the left side of the road!
Đabe tupit' Balkancu; najkasnije na petom kružnom toku Balkanac samouvjereno bira desnu stranu. Skvik, skrič, otvara se prozor drugog auta; ruka se diže umirujuće, „From Europe, hey, mate?“, smješak, mah-mah, prođeš, svi sretni. Pajsera ni na vidiku; majka nespomenuta.

Promet tečan u gradovima; vani zaista ponekad cestu prelaze oposumi, klokani… (uz opasku, izlet u blizinu komotno znači petstotinjak kilometara. U jednom pravcu.)
Na autocesti – ograničenje brzine ne prekoračuje nitko. Nitko. NITKO.
Jumbo plakati ipak „ciljaju“ na prijestupnike. Slika policajca sa radarom, uperen prst – „YOU IDIOT!“ Tek poznanica, porijekom sa Balkana, kuka o svirepom sustavu; samo jer je njezin malac opet pijan jurio, država ju je prisilila da podigne kredit za sud, odvjetnika, najam narukvice - lokatora – zamjena za zatvor – i Drägera, koji u vožnji gasi auto ako malac ne puše 0.0 … Pada mi na pamet jumbo plakat…











I naravno, turistički dojmovi ne uključuju basnoslovne stanarine, relativno skupu hranu, troškove „luksuza“. Naravno ne teku med i mlijeko ni Australijom. Ali ostaje činjenica – Australci ne djeluju zabrinuto; posla ima; „pokriti mjesec“ možeš svakako, a za većinu svakodnevnih problema vrijedi mantra, izgovarana uz smješak – no worries!

U svakom slučaju… neke su zaraze tvrdokorne …


Oznake: Melbourne


- 11:33 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

09.12.2014., utorak

Osama u nama

Čitam maločas na nekom portalu, bijela tehnika na sniženju.
Na slici, bijeli oblačci, kao da je On(a) opet sasula previše deterdženta u perilicu, te kupaona mitski pliva u pjeni, a perilica mitski crkava u istoj.
I poviče B.a.B.a. u meni svom silinom waitsovskog pukloglasa – rasizam! Seksizam! Seksistički rasizam!
Jer, ponad bijelih oblačaka, bijelo djevojče. Onkraj nje, bijela perilica.
Tu više ne znaš, što je roba, tko je na popustu.
Mene, naravno, neće ni marketing – agencije ni B.a.B.e. (čast iznimkama).


(Jer sam slikao sliku, ovo je moja slika. Samo velim.)

Da me nitko neće, skužio sam i nekidan, na Svetog Nikolu.
Intimnim prostorom stana još je odzvanjalo „Kad povadiš suđe iz perilice i staviš veš sušiti, daj izglancaj moje čizme… Ide Sveti Nikola…“, kad je decentni pling obznanio da je još jedan virtualni golub pismonoša bubnuo binarnom glavicom o bežični lim sandučića.
Krotak, kakvim me učinila pješadijska obuka uz par prikladnih vježbi strukovnog razgibavanja (a što, a propo, vani radi porezne olakšice prati i-phone), povadio sam suđe iz perilice, unutra pospremio neoprano, usput slivnik odštopavši od riže i podloge za orhideje.
Ali, ni to nije sve. Dosuo sam sol, sjajilo…
Stavio sam veš sušiti, ali ni to nije sve; da bih ga povješao, morao sam pokupiti, posložiti i pospremiti sedamnaest gaća, četiri čvora štrampli upletena sa rukavom rolke, dvije posteljinei sijaset tuceta inog veša.
Izglancati čizme nije bio problem; nakon što sam skinuo blato, travke i žvake sa đonova, nanijeti pastu i izglancati čas je posla.
Oko pet minuta po čizmi; puta osam (kao, četiri para) … Ipak, ide Sveti Nikola.

Mail dakle.
Mail me dakle 6.12. upoznao sa činjenicom kako je Firma pažljivo razmotrila moje kvalifikacije, školovanje i reference i ovaj put uz zahvalu i lijepe želje odlučila, ne zaposliti me, svakako moleći da nastavim aplicirati. Vati. Apliciravati. Uvreda na udarac donekle leži u činjenici da sam na novom poslu trebao biti – 1.10.
No, obzirom na ljubaznu informaciju kako je poruka automatski generirana i nema opciju odgovora, odustao sam od samoterapijske replike.
Pogotovo jer Firma zagovara transparentnost, pa tako jedino objavljuje – broj telefaksa. Piiiiiiiipzvrrrrrrrrrrrrskriiiiiiik.
Velim, ni B.a.B.e.me neće (a ovo nisu bile one).
Čast iznimkama; to već rekoh.

Možda je osjećaj usamljenosti i do sve te elektronizacije, modernizacije, cije.
E, zato zagovaram staru tehniku. Pa kad u sandučiću vidim da na mene misle i plinara i munjara i čistoća i stambeno i i banka i porezna pa čak i povodac plavoj obavijesti o neuspjeloj dostavi pošiljke iz žvrlj črčk – dođem si voljen.
Marquez nije bio u pravu.
Pukovniku ima tko da piše.
Posebno me obradovao dopis auto – kuće. Koja ljubazno, prijateljski podsjeća da se približava interval redovnog servisa auta, te poziva na dogovor termina. Interval sam odvozio ljetos i, istina, sad sam opet u intervalu. Brine me tek što sam dopis dobio dva dana prije nego je auto počeo trzati, uz zloguk metalni zvuk.
(Podsjetilo me na ponudu privatnog servisa, prije dosta godina – „'O'š original dio, sa papirima, skup, ili original, bez papira, ali da ništa ne pitaš?“)

Osim odbijanja e-bankinga u ime društvenosti, zagovaram i držanje psa.
Sa psom nisi sam, zaista.
Jer, kadgod nemaš vremena, ili te obori fibra, i onda dobro odvagneš, onda, tada, uglavnom i gotovo neiznimno pitanje – „Bi li ga Ti prošetala?“ ili molbu tipa „Ljubavi, operi mu šape; hodao je po blatu!“ upućuješ osobi svog suživota, svoje i svojoj ljubavi. Ne mrmljaš sebi u bradu, solerski.
I nema veze što na koncu uvijek bez vremena, pod tabletama, sa proljevom, držeći mobitel ramenom, pereš šape, otvaraš konzerve, šetaš po kiši (između veša i suđa i čizama i ručka, priprave, serviranja i raspremanja oko i poslije istog); da si sam, sam sa psom, ne bi imao koga zamoliti; koga pitati.
Ovako, imaš.
Sa psom nisi sam.
Osim ako jesi.

Svakako, je li ikad itko primijetio zavalu sa Djedom Božićnjakom?
Svi znamo ono, Maja i Pavo; Barbie i Ken; Sanader i Jandroković. Happy family – slika.
Ali tko je ikad suzu pustio radi Djeda Božićnjaka, najusamljenijeg truckera na svijetu?
Zima, klisko, ralica ni na radaru; lanci za snijeg poodfrcali negdje; Djed Božićnjak em čeka da pripita mona otključa hangar, pa tovari, pa papirologija, tahošajba, pa piči po kijametu, isporuke Just-in-time; carinici na Bajakovu tradicionalno decelerirani; onda oko Kutine tuka u Twingu popriječila se na autocesti, nekaj me samo zvrtilo, trepttrept.
I nema; Djed Božićnjak – slike dokazuju – čak nema ni onu duplericu golog komada u kabini; ni kabinu nema, a da ne govorim o nekoj putenoj plavuši, iz koje zavodljivo dopire miris kuhanog vina ili dva.
Ništa; nula bodova. Pa on, najčešći gost djetinjeg odrastanja, lik koji formira emocije, postulat je solerstva i antiveznosti!
Djed Božićnjak je najusamljeniji trucker na svijetu, ja vam kažem.

Oznake: usamljenost, društvo, Zeitgeist


- 10:53 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

04.12.2014., četvrtak

Riječi & višak

... i što si duže tu i slušaš i razmišljaš i artikuliraš i odvaguješ i gutaš i uzvraćaš i pričaš i prešućuješ i lamentiraš, i što si vještiji krojač timaritelj krotitelj manipulator ... i i što češće u ugodi šutiš, tim više... - to si svjesniji, ponekad je tako lijepo bez riječi.
I tako dovoljno.

... i dalje Ligurijom, na zapad...

Zuccarello







Dolceacqua









Balestrino



Castelvecchio di Rocca Barbena









San Remo



Monte Carlo









Eze (Francuska)





Oznake: Zuccarello, Dolceacqua, Balestrino, Castelvecchio di Rocca Barbena, Monte Carlo, Eze (Ligurija)


- 21:25 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

01.12.2014., ponedjeljak

Tupper traži Makitu - Jelo Žužinek je uz vas!

Čitam nekidan, austrijska sveučilišta pod prijetnjom kazne nalažu studentima da u radovima moraju koristiti gender-korektno izražavanje, koje uključuje oba spola.
Ne mogu, nemati upitnike nad glavom. Upitnjače nad glavcem.
Zamišljam jadnog strojara, kako blijedo gleda svoje jagodice, dok tipka nešto poput „temperatura/c zavara/zavarice u trenutku/trenutčici …“

To sa zakonskim kvotama već je zanimljivije.
U DDR-u su za posebno produktivne simentalke pisali članke, premašena kvota i to. Krava nadkvotna.
U Njemačkoj, kvota gerijatrije koja gluha i ćorava vozi je nezanemariva. I višestruki problem.
Kvotom žena u stranci milanović riskira da ga B.a.B.e. opletu da implicira da žene treba posebno štititi jer da ih očito smatra tupavima da same … stand their man… (pardon; hang their woman)
Naravno, o tome svemu post nije.

Tupperware, naime.
Mili moji metroseksualci i machočadi, koja u pritaji kupaone eksperimentira sa plug-inima i strap-onima, Tupperware!
Znate već; nju je primila i pustila faza Zeptera, Goldena, Kolektive, pa tako i Tuppera. Primala. I puštala.
Malo kao sa stranputenostima; nikad se nije posve imuno, ponosu i predrasudama unatoč.
I dobro da ju je Tupper pustio. Jer, nikad niste bili na čistu, kako plastičetina posude za kruh ubija plijesan i održava kruh, a vama ne šteti. O plijesni u kontekstu sira i piva da ne pišem; dobri Trapisti bi izgubili licencu, da im je o samostanske zidine vo drvo čuknula nabrijana oficiruša Tupperwarea.
Pa plus, te seanse. Kao Jehovini svjedoci. I svjedokinje.
Prvo se – pazi to! – glanca kuća, pa to kolači, meze, cvjetići, cvrkut. Sve što si i muško u svoja četiri zida želi u vantupperovskom rasporedu.
Naravno, idealno je da muščad kidne iz vlastitog doma, dok seansa traje. Jer da uglavnom kvari atmosferu sprdanjem i pitanjima.
Krotko izvršavjući tankoćutne želje slabijeg spola, mi muški se dakle, čuđenje iznimkama, evakuiramo iz vlastita četiri zida; šetamo pse po kiši, usisavamo u autu, pospremamo podrum. obiđemo punicu, živu ili mrtvu.
Recimo.

Ali problem sa gabaritima ostaje.
Jer kad ljubljena bezrepa družica, koja zapravo više ne želi tupperirati, ali ne može odbiti susjedin poziv, pa ga uzvratiti i time opet upasti među Tuppersvjedokinje, u mjesec, dva navuče par kubika posuda, zdjela, žlica za bijeli sladoled i drugih za crveni i držača za ove i one žlice za ove i one sladolede, i antibakterijsku zdravu posudičicu i posudicu i posudu i posudičetinu, pa isto to za mamu („nek' Te ne smeta tu u kutu, odnijet ću joj… ) Jer da, kakav bi dojam ostavila da nije ništa kupila, trepttrepttrept.
Ali problem nije sve to do tu.
Kao što nisu ni posve umuzgane kuhinje od demonstracije miksera tostera blendera šejkera crushera.
("Ma daj; oprat će SE!" Ovime molim svjedoke samopranja ikad i igdje da mi se jave na mail...)
Ne; problem je drugi.
Vaša vas je družica – ili vaš bezrepi drug, u ime austrijske univerze! – davno ubijedila, da su vansezonske gume od auta problem prostora. Vaš bicikl. Šarafciger u ladici. Jedna turpija za deset noževa. Smotuljčić žice – ili smotuljica žičca – u gepeku auta. To sve uzima mjesto; smeta, iritira. I ona – ili on – tako više ne može; to je tiranija, sadizam, hebanje u zdrav mozak, čujete za svaki takav predmet.
Periodično.
Periodično, poput vaše Tupper – evakuacije.

I onda mi samo ostaje maštati…

Maštam o solidnoj gajbi solidne pive, o desetak muških sa sjajnim okicama i o kombiju nekog zastupnika alatom, recimo, koji u kuću donese desetak kofera sa bušilicama, brusilicama, trafoe za zavarivanje; lance za snijeg, sajle za otčepljivanje (super stvar kad žena jednom tjedno podlogom za orhideje ubije slivnik, ljuteći se što ju pravite glupačom, tjedno moleći da to ne čini)…
I onda krene Makita Party; Bosch tulum; Einhell dernek. Muški se kuže; varijabilna kutna brusilica se prezentira odmah na ogradi terase uz Staropramen i kulen; čačkalice frcaju; toalet postaje hram slabog ciljanja.
Pneumatski čekić zaista u tren skine pločicu.
Prebrzim protekom večeri, oko ponoći, taman kad pokisla i promrznuta ženica smije doći kući, vi ozareno pokazujete dva, tri kubika kutija sa turboalatima i rekvizitima, za koje vam apsolutno nije jasno, da ste dosad živjeli bez njih.
Vi, naravno, razmišljate za dvoje; dom, sloga, poboljšanje kvalitete življenja.
...
I maštam dakle, kako vaša družica ili družičac sa razumijevanjem kima glavom, zagrli vas i kaže a) super, to nam zaista treba /evo, sad ću ja pospremiti kuću poslije vas/, te b) ok, dokupit ćemo par kredenaca, ali nipošto i c) koliko je to sad sve koštalo ili, ne daj blože, d) ma marš i ti i to i …

Maštam, dakle – jesam.

Oznake: Tupper, alati


- 09:35 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic