28.10.2014., utorak

Dva Petra Pana

Pitao sam se, postoji li granica mog naivnog idealizma.
Dobro; čovjek piše uljudne, gotovo tople mailove. Na telefonu zvuči odmjereno, ljubazno; onaj kristalni, sjevernjački izgovor. I da; dan ranije, potvrdio mi je susret; sjest će radi mene i moje dječačke ideje u vlak u Hamburgu, nema problema; vidimo se u Berlinu u deset ujutro.
Na internetu njegovih slika gotovo da nema; to, što jesam pronašao, prikazuje starog čovjeka. Podaci šturi. Propada mi priprema za susret.
Tim više, razmišljao sam, tražeći parking u blizini muzeja u Berlinu; u tom mom nesuđenom, nikad dosanjanom i isto toliko dječačkom Berlinu – tim više; što mi je bilo, prihvatiti da starca tjeram na vlak, na šest sati putovanja tog dana, i što mi je uopće trebalo i plivati protiv struja balkanskih i mjesecima pisati klaftre mailova tehničarima, pilotima, muzejima, fondacijama, sve kako bih potaknuo očuvanje apsolutnog tehničkog spomenika kulture, jedinstvenog u regiji pribalkanskoj… Iz svih tih mailova isčitavao sam samo jedno ime; ime čovjeka, s kojim sam se sad trebao naći. Ako netko, onda on, pisali su mi kulturni atašei, restauratori, legendarni piloti prošlosti i samosvjesni kiberneti Airbusa 380.

Tim više sam se zapitao, postoji li granica mog naivnog idealizma, kad sam ugledao starca; smeđe hlače „na crtu“ povučene visoko prema trbuhu, vitak, gotovo viši od mene. Nisam mogao spriječiti pogled niz njegove hlače, dobro je, suhe su; nasmiješenim vodenastim okicama me pogledao uz rečenicu dobrodošlice i pozvao na kavu; direktor odjela avijacije muzeja već nas čeka, reče.
Jedan – nula za njega.
Pokušam kratko i srednjoeuropejcima shvatljivo pojasniti svoju ideju, i sa svakom riječi uviđam vlastite magareće uši, i počinjem paralelno vlastitom govoru razmišljati, kako sam ipak profitirao, upoznao par ljudi, doznao osnove o restauriranju starih aviona… Gledaju, smješkaju se, da, vrlo teško, ali – muzejodirektor pokaže uokolo – tako nastaju ovakvi postavi; nemojte odustati i javite mi, što će se dešavati … Tu nas pozdravlja; mora dalje, nastavit ćemo mailom.

Krećem svom poznaniku iz Hamburga rekapitulirati situaciju; prekida me ljubazno; vodenaste okice bistro gledaju; prošećimo malo, veli, „vjerujem da vas zanimaju neki eksponati; sve drugo ćemo dogovoriti u hodu… Tu je i naša Ju-52, ali nju ćete vidjeti kasnije…“
Prepuštam se.
Spominje mi jedan drugi avion; doslovno sa otpada je sa kolegama kupio olupinu po cijeni starog željeza; organizirao volontere za prijevoz i restauriranje.
Smijem se u nevjerici; u tom istom avionu sam sjedio, kad mi je kustosica dobacila ključeve kabine… /“Nikome ne govorite, ali ionako nema nikoga… Samo ništa ne skidajte i zaključajte kad krenete!“/
Sad se i on smije; mali svijet, veli.

U svijetu ima osamnaest, devetnaest“preživjelih“ Junkersa Ju-52. Stari transporter; priča je o istočnonjemačkom gradu Dessau; o Hugu Junkersu, o dolasku nacista na vlast u Njemačkoj; o mojoj potrazi za djedovim bratom po arhivima tvornice. I priča je o jednom Ju-52 (iako, mi insajderi znamo da su avioni ženskog roda…), koji i sam ima osamdesetak godina; koji je povezivao Britaniju i Francusku davno prije ideje Concordea i koji neslavno trune na jednoj balkanskoj livadi…



I dakle, tu sam, u berlinskom Muzeju tehnike, i vidjet ću svoju treću Ju-52 uživo; jednu sam izmilovao stoput, u drugoj također sjedio; četvrtom se nadam letjeti, ako … I tu sam, dakle, zbog treće, i starac vodenastih očiju, elegantnog hoda, divnog glasa, vodi me iz priče u priču; slušam o olupinama sa dna jezera, vatrootpornim zidovima sa serijskim brojem; o gotovo okončanom projektu obnove stare Super Constellation – blijedoplavi ženski rukopis potvrdio bi, da, Šeli; najseksi putnički avion ikad – i o problemu ishođenja letne dozvole za stari avion sa novim komponentama, i … Daje si vremena; kružimo po muzeju, on se smješka …

Sivo berlinsko nebo kišicom škropi zvukove grada; u izmaglici se nazire kugla televizijskog tornja; pokušam baciti pogled na mobitel; priželjkujem sms, koji sa temom veze nema…
Pitam svog sugovornika – više da nakratko promijenim temu – kako se počeo baviti avionima.
Veli, izučio za bravara, krenuo raditi na održavanju za kompaniju; kako bi osigurao poziciju, uz rad diplomirao, magistrirao, doktorirao na održavanju … Kasnije, usput dodaje, poslan u proizvodne pogone Boeinga, odrediti planove održavanja „sedamstosedmice“. Ne pada mi na pamet, prekidati ga; prisjećam se svojih prvih predavanja na strojarstvu; „ni brige ni pameti“ …
I tako, veli, cijeli vijek između Njemačke i Amerike, uglavnom radeći na „707“, otuda mu nadimak Mr. 707, veli uz smješak … Umirovljenjem, postaje konzultant; paralelno uspostavlja standard održavanja, kojeg NATO usvoji na nekoliko svojih AWACS-a na osnovi 707-ice. I kreće u projekte restauriranja dva Junkersa 52; jednog starog, putničkog Focke-Wulfa; Super – Constellationa („Javit ću Vam, kad utvrdimo datum njezinog povratka u Europu, možda biste došli na doček … !“) i, upravo, Sedamstosedmice, po kojoj su mu i dali nadimak.
Pomalo tražim riječi.
Sluteći ovakve ljude, kao balavac sam krenuo na prijemni...



„Vidite, ovo je kritična zona vaše Ju-52“, pokazuje mi na divno obnovljenom, starom avionu; „ona je zapravo neuništiva do tu; rebro XY, znate već, ali odavde postaje vrlo krhka. Još uz grubu upotrebu i loše održavanje… vidio sam vaše slike… hmm… Ali vidjet ćemo; možda nam se za vaš avion pridruži i kapetan (… - onaj sa A-380); on ima licencu za upravljanje Ju-52. Svakako, znate da govorimo o par desetaka tisuća sati rada … “
Pred očima mi se pojavljuje slika kolege strojara, koji gotovo sam i gotovo vlastoručno pokušava očuvati preambicionirani muzej iz Jugodoba, pojašnjavajući probleme pozicije i vlasničke strukture … U što li sam se uvalio…
Na pitanje, ima li „moj“ Junkers eksterni elekrogenerator, odsutno odmahujem glavom … Mila majko, u što sam se uvalio ...

Uz krumpirovu juhu sa kobasicom, pričamo o obiteljima, ružama, psima. Pogleda na stari ručni sat; veli, ako imam volje, možemo skupa pogledati i izložbu lokomotiva i, u drugoj zgradi, automobile; on će onda ipak morati na vlak.
Koliko je među avionima djelovao kao autoritet, sad se Mister 707 među ogromnim parnim lokomotivama pretvara u dječaka; „Znate, ovo je preteča avijacije; moja druga ljubav…“ Kaskam za suhonjavim djedom vlažnih očiju, on se saginje među kotače parnjače, smješka se, pojašnjava…
U hali sa oldtimerima, kroz smijeh priča, kako je u Boeingovom pogonu godinama koristio VW Bubu pokvarenih kočnica ...

Na rastanku, odbija da ga odvezem do kolodvora; veli, voli popodnevnu gužvu Berlina promatrati kao pješak; protegnut će noge. Sve smo zasad dogovorili, veli; raduje se idućim koracima. Možda u međuvremenu skupa odemo na let "njegovom" Ju-52.
Daje mi par nacrta, dvije brošure i odlučnim korakom zamiče u vrevi, uz kratko mahanje i, naravno, osmijeh.
Kraj auta, pogledam displej mobitela. Poruke nema.
Bez obzira, smješkam se.
Wow …

Oznake: Junkers Ju-52


- 16:33 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

27.10.2014., ponedjeljak

Carpe di Toirano, Ligurija

Eksperimenti ponekad imaju čudna imena.
Tako, eksperiment radnog naziva "Tri tjedna bez interneta i mobitela" u sjećanju mogu potražiti pod "Borghetto Santo Spirito". Pod "Balestrino". "Ventimiglia". Pod "Zuccarello". Pa i pod "Monte Carlo". Pod "Eze". ...

Tri tjedna i tri tisuće kilometara sugerira brzinu... ali ne; ovo je bio eksperiment sporosti. Ugode. Punjenja baterija. Brda plaža gradela paste vina smijeha zvijezda padalica šuma serpentina i još smijeha i još gušta ...
I posve je uspio. Eksperiment.

Za početak - Carpe di Toirano. Između mora i neba...



























p.s. PREPORUČUJEM.

Oznake: Ligurija


- 08:20 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

24.10.2014., petak

Molba Djedu Božićnjaku

Dragi Djede Božićnjače ex Mraže,

ove Ti godine pišem ranije, jer tehnika je sve brža pa se nema vremena ni za što više, ali ovo ćeš valjda ovako dobiti na vrijeme.
Inače, fora mi je kako Ti sve naše želje na svim jezicima kužiš i da si našao shemu da bez carine prolaziš sve to. Mislim da Ti kamiondžije u koloni na Bajakovu zavide, ali ok. To ide u misterije Tvog posla, kao što je misterij sam za sebe i Evin pupak. Eva, ona Adamova. Na svim slikama ima pupak, gledal sam.
Znam da ne znaš, tko joj je mama.

Da skratim.
Imam dvije želje.
Jedna je da u banci uvede posebni šalter za naše penziće. Da se zove Spori šalter. Možda još sa kutkom za puzanje ili nekom socijalnom igraonicom za njih, jer svakako samo zato idu u banku. Dok se mi iskradamo s posla ili uzimamo slobodan sat, kako bismo nešto obavili u banci za ozbiljno.
Dakle, to je jedno. Spori šalter.

Drugo.
Dragi Djede Božićnjače, Mraže, što li si već, ja sam si nekaj mislil. Ne da nam doneseš, nego da pokupiš. Ne; ne krupni otpad. Nego, kad Ti isprazniš svoju vreću sa poklonima, jel' bi mogao sve ove politikance pokupit' i odnijet' kamogod, što dalje? I Marka koji kara (njega duplo zamotaj), i sve te likove i ličanke, od kojih ništa niti nemamo, osim rupe u džepu punom desnice.
Jest da će iz medija zjapiti praznilo, barem dok Celzijuh ne objavi novi bestserer ili se kosoR ipak skine za Playboy, ali evo, ja Te svejedno molim da sve te politikance pokupiš i otfuraš.
Daj ih vrit nekam, prospi ih nad Švicarskom, Švedskom, Kanadom, pojma nemam. Napravi chemtrail od njih pa na nebu nacrtaj veliko srce. Tak nekaj.
Evo, ja si to želim.

Voli Te Tvoj dobri i poslušni Shelly.

Oznake: želje


- 10:07 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

22.10.2014., srijeda

Čizme od sedam milja. I pol.

Jutros mi je sinulo.
Frka s Gavrilovićem mora da ima neke veze sa mlinovima za meso. Za koje do opoziva vjerujem da je sastojak kobasa, pašteta i to. (Na tu temu sve je rekao Smoje još sedamdesetih; o zdravom mesu bez mesa.)
Jer, morti su u Gavriloviću i mlinovima mu tražili neke spise, koje kineski rezači papira gradske uprave nisu bili u stanju isprocesuirati. Ili su prekrupno sjeckali.
Jesam li na tragu, pokazat će cijene mesnih proizvoda oko Božića. Ako budu jeftini; ako bude puno akcija poklanjanja bokcima …
Bestraga, upravo sam prodao foru Herr Gawrilowitschu, uobičajeno serioznom austrijskom poduzetniku na Balkanu…
I eto kako nastaju milijuni. Jer, Gawrilowitsch ne bu spuštal cijene, a mi bumo pojeli spise iz Holdinga. Ko Bandić snijeg.
Viva marža. A i marva.

Ali zajebao sam se svakako.
Ne kao svojedobno moj tata na mojoj mami, stvorivši tako mene. Nego zato što sam povjerovao medijima (slobodan – od čega, uvijek je pitao jedan moj profesor) da smo država anemične, astmatične ekonomije. Čak je Milanović rekao da mu je cilj stabilizirati tristo hiljada nezaposlenih. U idućih četiri godine, i to je rekao, ali znam da vjeruje da zna što misli da govori. POtvrdio je one kojekakve masonske hrvatomrsce da nam je fiskus smeće.
Kad ono.
Ma figu smo mi šugava ekonomija. Figu smo smeće.
Kad ozbiljna drđabna institucija, pravosudna, čovjeku poput tebe i mene otfikari jamčevinu od sedam milja kuna. Koje, pazi, dakle ne da je čovjek morao samo zaraditi, ne trošeći. Nego, ne; ostalo mu sa strane. Kao tebi, kao meni. Nakon poreza, nakon jedno, dvoje djece; uz jedan do dva auta sa po osam guma i registracijom, uz jednu do dvije žene, vikendice, pokoji odmorčić.
Pa dakle, može se. Treba delati. Ne se predati. Treba se boriti. I eto, odma' ti država bez da trepne na ćoravo te kurje oko veli da si slobodan hodati okolo ako imaš sedam milja kuna. To nemre u banana – državi, di se nema, koja ima neki fensi rejting. Kaj misliš, da u Opatiji preplanulom do izgorjelom Hansu Mülleru iz Gerolstadta das Gericht otfikari milju eura jamčevine. Pa odma bi ga na izlazu uhapsilo da se obogatio na dilanju drožadi. Balkanskom rutom, recimo.

Pa sad skeptično gledam sve ove na slobodi. Glume gologusce, prave se grbavi, nema se, nemre se, a ono, koliko ih je caltalo sedam milja kuna za špancirfest po špici. Ili oko kontejnera. Kao, traži boce. Figu; Pripuzova konkurencija!
U smeću, učimo, leže milijuni… Njih sedam, najmanje.
Da čovjeka nisu pošemerili sad malo, imal bi i osam, zlu ne trebalo.

Zaključno, spoznajem da je onaj Mamićev urlik bio poticaj da se svi krenemo bavit' smećem. Aaaajmooooooo!
I fino veli da je neshvaćen, a mi se sprdamo.

I sad, neka me netko uvjeri da nisam u pravu…

Oznake: jamčevina i smeće


- 10:02 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

20.10.2014., ponedjeljak

Sajam keramike

... i zapravo bi htio odmoriti od puta i htio bi otići na popodnevnu pivicu, da bi se sat kasnije našao na trgu, kojim si nekad prolazio, godinama prolazio, ali rutina previdi samu sebe i upijaš i sunce i mirise i zvukove i kasno ljeto i ranu jesen i daleko si i drugdje a opet ugodno sa sobom ... i nekako, kao da očekuješ, i pradjeda sresti u gomili ...






























Oznake: Wittenberger Töpfermarkt


- 10:39 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

15.10.2014., srijeda

Romanija. Roman i ja.

Ne vjeruj ženi, ni kad ti ručak plaća.
Sunce je popodnevno, dan topao, Jahorina uglavnom pusta, hrana odlična.
Otpivši meraklijski gutljaj kajsijevače i pogledavši nekamo između sunca i mene, u pravcu svijetle budućnosti otprilike, veli, što da se vraćaš sad na Sarajevo; ima super cesta tu gore /neodređen pokret glavom/, Han Pijesak, Zvornik, Bijeljina, i eto Te u Orašju. Rekla je i "začas", točno se sjećam.
Muški nepovjerljivo i ništa preciznije, vizualiziram na karti; da, blago zavijen lijevi luk (via Olovo – Kladanj – Tuzla) i blago zavijen desni luk (via HaPeZeBe) otprilike su iste dužine. Otpivši meraklijski gutljaj dunjevače, raspričam se i ja: „Baš.
Da po „ve je es kroz te“ uz otprilike isti ve i es i to te mora biti približno isti, dakle da ću stići u isto vrijeme, zvučalo bi kao preseravanje i redundancija.
Obzirom da je žena plaćala ručak, vjerovao sam joj.

Radujući se izbjegavanju rutine Sarajevo – Olovo – Kladanj – Tuzla – Orašje, pun povjerenja i ponešto dunjevače, vezao sam psa na stražnjoj klupi, poljubio ženu posred obraza i krenuo. U drugoj; nizbrdica.
U retrovizoru, žena je postajala sve manja; posljednji prizor bilo je nasmiješeno mahanje čašom kajsijevače.
Suvereno sam prošao Pale, bez tračka sumnje provezao se kroz Mokro i gotovo sladostrasno percipirao natpis „Podromanija“. Sunce je bilo lijevo iza mene; samo bi sitne duše konstatirale – previše lijevo, jer to bi onda značilo da idem previše na sjeveroistok, da onaj desni poluluk postaje duži od lijevog i da jednadžba brzine, okrenuta za vrijeme, više ne pali. Podromanija, sladostrast, sunce iza, sve pet.
Divne šumetine.

Sokolac je logično ime mjesta u brdima, pomislio sam, i pomislio sam i nešto o nevjerojatnom šarenilu slika političara po banderama u toj suroj nigdjezemskoj, sa raštrkanim kućama kamenim, drvenim, pokojim govedom, konjem i pokojom birtijom sa uobičajenim tucetom pivodržača, kakve viđaš od Mühlangera do Carpe di Toirana, od Dicma do Antalye.
Pomalo se nedođija počela otezati; ono "Srpska zauvek" sa plakata pomalo je počelo djelovati zastrašujuće.
U Vidrićima mi je zalazeće sunce bilo posred srednjeg retrovizora, dakle išao sam na istok. Stvar definitivno nije valjala.

Stotinjak metara ispred mene, policajac je lijeno krenuo na cestu, zaustaviti me. Pedesetak metara prije njega, ništa manje lijeo djelujući skrenuo sam udesno na benzinsku.
Gospođa Niotkud je bila od onih kloniranih modela povelikih, signalno namazanih usana (ruž sa sindikalnog popusta prosvjetara, oko 1993.), sa okomitim boricama prekrivenih brčićem, ali ne znam, je li me nasmiješila koso poderana peta cipele, ili pomalo nesuvislo golo rame, preplanulo; ipak, večer je brdska.
Još se nije niti začuo tihi motor suvozačkog stakla, koje sam htio spustiti da provjerim kurs, a teta je hodom stare kuje prišla autu, neodređeno odelipsirala rukama i rekla – izvini, momak, ne radim više.
Stišavši Marzin fado, nasmiješio sam se, strogo pazeći da ne radim nagle pokrete rukama, i pojasnio kako ni ja više ne zapošljavam, ali da me zanima, je li ovo put za Bijeljinu.
Paaa…. Kako da ti kažeeem… “ – dok mi je slog „-eeem“, predubok za to ofucano tijelce – još nevoljko ulazio u slušni kanal, uslijedio je zaplet; klonirani babac je iskočio iza ugla, dok je arjom lelujalo – „Seestrooo, diječko ide zabijelinu, ošsanjim, etpovešćete, kaže?
Sestra je taman dovoljno dugo bila neodlučna, posebno kad sam kroz lavež probuđenog pekinezera, spektakularno vezanog iza mene, pojasnio kako ne mogu garantirati da ju neće ugristi, ali da ću ju rado povesti.
Pojačavajući Marizu, utišavajući psa, podižući prozor, dajući žmigavac, gledajući preko ramena, spazivši policajca, koji se još dvoumio, vrijedim li progona u ime razbijanja monotonije na večernjim obroncima Romanije, ostavio sam seke na benzinskoj.
Vidrići su tonuli u mračak.

Žljebove pamtim samo po imenu. I po šleperu, koji se ukazao daleko ispred mene, na nekoj visoravni. Šleperi, znao sam, uvijek idu od A do B. Ostatak abecede nije me zanimao; šleper ide u grad, moram uloviti šleper. Jer mrak lovi mene.
Nekad davno, Spielberg je režirao „Duel“; film, u kojem nevidljivi kamiondžija u mrcini od kamiona ganja uspaničenog vozača auta.
Poput Spielberga, sve sam dobro smislio, osim što nikad neću moći pokazati film, koji bi potvrdio slijedeću istinu:
Tamnoplavi šleper dostigao sam nakon preko pola sata (čitaj, Han Pijesak, Partizan Polje /trenutno bez borbenih djelovanja/, Vlasenica, Gradina, Nova Kasaba/Dušanpolje). No, koliko bih ga sustigao na serpentini, toliko bi on odjurio na pravcu i u dugim zavojima. „Duel“, dakle. U Konjevićima sam ga skoro imao, ali – riječima Miće Dušanovića u komentaru Formule 1 – jedno je stići, a drugo preteći. Lik je točno znao da je most pred nam preuzak za obojicu. Onda opet zavoji. Opet serpentine.
Svakako, htio sam ga slijediti, a ne preteći. Posebno, otkako me navigacija triput nagovarala na skretanja na seoske stranputice i na prvo moguće polukružno okretanje (zamišljao sam se oko ponoći, na Jahorini, pred suprugom i tucetom praznih čaša kajsijevače).
Slijed zavoja i naselja podsjetio me na neki davni posao, na misiju evakuacije kancelarije u Srebrenici… Mora da sam tu negdje… Pa još zavoja, pa tunel… pa drugi… Pa treći; neka voda desno… O, Drino, ljubim Te, eto me u Zvornik, pomislih, beljeći se svom na trzaj nasamarenom Alshajmeru…
A nisam ovdje bio … dugo.

Po mojoj suprugici, koja je uto dojavila kako se upravo vratila iz saune i ide spavati, trebao bih nastaviti bauljati prema sjeveru do Bijeljine, pa poljima kupusa za Brčko, naravno via Čađovica Gornja (ne brkati s Donjom!), pa dalje za Orašje mi muškatno.
U Karakaju, odmah kraj tehnološkog fakulteta, plavi šleper je skrenuo na benzinsku. Usporio sam; potrubio za pozdrav.
Kraj jednog muškog prijateljstva (osim ako je vozila neka džepna plavušica; vraže znaj...)
Sad sam sam; duga cesta u noć ispred mene. Na radiju lokalni country; nešto tipa „Mara i Lole“, „Drma mi se Lada“. Hbg, da je Dolly Parton, bilo bi nešto tipa „Roll me home, Cadillac“.
Auto počne trzati; sonda smjese; 1.800 kuna. No, to je budućnost. Tukaj i zdaj odlučujem protiv kupusišta Semberije; idem ja fino do Tuzle, pa pjevajući borbene cestom koju znam, za Orašje.
Karakaj, odjava:
Ako je desno granični prijelaz, kao Al Pacino u filmu „Miris žene“ moram skrenuti oštro lijevo (prema Tuzli) …. Još malo … još malo … SAD! (… neosvijetljeno raskršće, naime … )
U Kalesiji, pitoresknom mjestu, za koje mit tvrdi da je kolijevka svih pjevača, čiji refren završava onim dugim Aaaaaaa - o! - aaaaaaa, kao da padaju s nebodera (aaaaaaaa - o! - aaa /thud/), mali pas se naglo budi, kreće lavež, sve viši. Znak nepogrešiv; kočeći žmigajući otvarajući vrata povlačeći ručnu vadeći ključ otvaram stražnja vrata odvezujem psa sa pojasa; pas skače četiri svoje visine dolje i trči do pumpe „ZRAK“ te sladostrasnog izraza njuške ispušta dugi mlaz VODE, nakon čega flegmatično došeta do mene da ga dignem. Hvatam i njega i mokru mu ćunu i vežem ga zatvaram stražnja vrata palim auto dajem žmigavac, itd.

Ostatak je brzo ispisan…
Tuzla; grad, u kojem sam ostavio dvije godine; Srebrenik („Ćuj… šta ti misliš o seksu… ono, u guzu…?“); Orašje. Pitoreskno, ubavo. Iz neke birtije dopire ono kalesijsko „aaaaaaaaaaaa“ /vidi gore/; bunovno pseto ni samo ne zna, bi li piškilo ili kakilo.
Pive žedan; tuša gladan.
Tipični vremenski putnik.
Hanuma tipka „Tek sad došo?“

Oznake: putovanje


- 16:17 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se