25.04.2014., petak

Dijalektički materijalizam i Generacija Y

Vrijeme me je pregazilo.
Spadam u generaciju, koja je naučila vjerovati kako rad formira čovjeka; kako je školovanje povezano sa zicer - karijerom i, na koncu, sa prihodom i relativno osiguranim životom uz nonšalantno prenaglašenu izjavu iz Šladminga, kako lova nije bitna.

Spadam u generaciju, kojoj nije bilo zabranjeno nositi Levisice, ali je bilo nužno, sa njih odrezati etiketu. U školi – govorim o Istočnoj Njemačkoj – tako friziranih Levisica nošenih u protestu skupa sa plavom uniformnom košuljom nacistoindog simbola na rukavu – imali smo predmet „Nauka o državljanstvu“; tipa marksizam, i očito sličnozvučeće kao aktualni Građanski odgoj. Između jutarnje smotre sa bakljama i popodnevnog slušanja zabranjenih zapadnih radio – stanica, zbrajali smo nove socijalističke zemlje i indiferentno mantrali kako će osvještenje radničke klase truli kapitalizam kvalitativnim skokom, hop, hop, prevesti u socijalističko društvo po mjeri čovjeka (u Trabantu). Oni najperfidniji pomalo su se sprdali sa zahirenošću sustava, noseći pod kragnom iste te omladinske košulje mali, crveni električni otpornik; simbol prizivanja iskonskog, pravog puta, kojeg su manipulativni elitisti pod krinkom socijalizma napustili na štetu široke mase.

Uz sve to dakle, i uz jedan bijeg iz sada već zaboravljene jedne države u drugu, koja se raspala u ratovima; uz par jezika, diplomicu i pokoje znanje i iskustvo, mene je vrijeme pregazilo. Uz posljedične bolove u leđima ramenu abdomenu koljenu stopalu te povišene masnoće, tlakove i šećere (sve to izgovoreno glasom spikerice sa Glavnog kolodvora).
Poput drugih pregaženih, večeru svjesno samo popijem; pred jutro čvrsto odlučim, i sa time prestati, ali zato umjesto tableta i pregleda pokušati sa biciklom i šetnjama.
Vrijeme, naravno, negdje gazi više nego drugdje.
Je li vrijeme funkcija mjesta ili mjesto funkcija vremena, važna je stvar, koju još uvijek ne znam.

Znam da se rado funjim na Generaciju Y. Ono, ja sam od svoje trinaeste ljeta provodio na plantažama, na tekućim trakama; zaradio bicikl, motor, maturalac. A ovi danas... – pa tu krenem. Da niškorisni, da besperspektivni, da umaženi.
Ali, tresnuvši jutros o zaboravljena otvorena vrata kredenca, odjednom mi se posložilo. Kvalitativni skok; slom kapitalizma, kakvog poznajemo; ta Generacija Y ... Pa oni su... Oni ...

Priča mi prijatelj, sav ozaren, kako kćerkica marljivo po cijele dane studira u biblioteci. Zna, jer ju telefonom provjerava svako malo. Dok mala ide na faks i u biblioteku, ne zastajkuje; kupio je ćaća kabrio, da ju nagradi što je položila vozački, i kako mala ne bi zastajkivala usput. I, veli mi on, nema s njom problema; sad već može ponekad po par sati ostati sama kod kuće bez nadzora.

Veli mi mlada prijateljica između povratka u London i odlaska u Shangai, kako tijekom studija nije imala problema. Dala je do znanja da je kćer bliskog stranačkog suradnika polulokalnog polupremijera; svakako je zgodna, minice, kosica, ovoono; ne, sa faksom zaista nije bilo problema.
Vikendima bi ćaća poslao službeni auto s vozačem po nju. To je, naravno, prestalo čim je na nekom aerodromskom terminalu veličine Sesveta ulovila i udala bogatunčića, kojeg je uspješno opelješenog opet napustila, čim je uz malu pomoć dragih ljudi magistrirala, usput pokrenuvši svoju firmu. Naravno, tata pomaže po potrebi, a minice i dalje pale. Svakako, do tridesete se misli udati iz ljubavi, ali ima još par godina, veli.

Naravno, ne treba biti ženskica, kako bi stvari „klapale“ i bez minicem rada na traci ili student – servisa.
Mladunac prijateljičin, uz smješak na kavi, za koju jasno znam da ću ju ja platiti, pojašnjava, kako je nekidan od bake dobio novac, od djeda posudio auto, odvezao se mami, iskamčio još pokoju pinku, i dobar je za ovaj mjesec. Ipak, oni su zadovoljni što je diplomirao... Kratko prekine priču, kako bi isprtljao mobitel od 4.000 kuna. Onda nastavi, kako svakako ne zna, što bi sad nakon diplome, ali nikako ne želi napraviti pogrešan korak. Moju arhaičnu opasku, kako bi se možda bolje osjećao, sufinancirajući vlastiti život i potragu, odlučno je iskontrirao. Kako ne kužiš, veli, baka i djed su stari; čim naslijedim kuću, prodat ću ju ili iznajmiti; zašto bih se zamarao radeći krivi posao?! Što ako fulam posao, ako ne budem sretan? Vrijeme je novac, dodao je, i pokosio me.

Uglavnom... Čujem nekidan, izišla knjiga nekog lika, koji tvrdi da će kapitalizam implodirati, jer zarade vlasnika proizvodnih sredstava nisu srazmjerne stopi gospodarskog rasta; u tom smislu. Zvučalo mi je poznato; slično onom o kvalitativnom skoku društva osvješćivanjem radničke klase.
Kako god, masirajući kvrgu od vrata kredenca, skužio sam. Generacija Y je ušla u komunizam. Blagostanje bez rada. Preskok. Kvalitativni. Jedino se mi bezveznjaci bunimo. A bunimo se, jer ne kužimo.
Kao čarolijom, predjutrošnja odluka, kako više neću taknuti alkohol i umjesto njega piti samo vodu i vježbati, nije se niti ukazala u milozvučnom kadru otvaranja pive. Tko mi je i kriv, što sam pripadnik još jedne Generacije Međuprostor...


Oznake: generacija y


- 18:39 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

16.04.2014., srijeda

Red Bull Air Race - Rovinj 2014

Oznake: Red Bull Air Race, Rovinj


- 14:32 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

09.04.2014., srijeda

Photoshop ili foto - delanec?

Sa pršutima i vinima je jasno. Dobar pršut od dobrog mesa, korektno soljenje, prava drva, bura, neizostavno. Ništa emulgatori, pojačivači okusa, ventilatori. Vino, od dobre loze u dobroj godini, sa zdravog tla, iz ispravno pripremljene bačve. Ništa konzervansi, šećeri, hrastovi čipovi. Valjda, moram dodati, jer u vrijeme velikih eova, instant – ovoga i prirodno identičnog (??!!??) onoga, ništa nije, kako je bilo, i pomalo ono negdašnje i izvorno, ispada, nema „pravi“ okus, „pravu“ boju, ako nije čipirano, emulgirano, stabilizirano. Kao, fali nešto...

Ono malo, što pokušavam usvojiti u priči o fotografiji, vrti se oko sagledivog broja pojmova, čija kombinatorika iskustvom i znanjem razlučuje entuzijaste od vječnih početnika. Trokut ekspozicije, kompozicija, omjeri, linije. I međupojmovi; ISO, fokus, polje dubinske oštrine. Uglavnom.
I, hajde, kao što se neki pršut skida nakon osam mjeseci a neki nakon godinu, i kao što je neko vino prikladnije barikirano a neko ohlađeno, i sa fotografijom, naravno, postoji post – obrada; ravnanje horizonta, kadriranje po potrebi, isticanje kontrasta, korekcija bijele boje. Ali, eto nas u hrastovim čipovima, pojačivaču okusa i definiciji arome Plavca Malog... – „A Photoshop?“

I to krene; nema dobre fotografije bez Photoshopa, svako malo čujem, kao o prodoru azorske anticiklone, koja donosi tamo nešto. Jer, čujem dalje, Photoshop ti je kao ranije tamna komora. Tu nastaje fotografija. /prijekoran pogled s visoka/
I onda se hvatam; dakle, đabe meni isplanirati doba dana i kut svjetla, visjeti jednom rukom sa grane preko litice i uz prethodno promišljeno odabrane postavke načiniti par slika, pa kasnije za tri stupnja izravnati horizontale i za desetinu podići kontrast; đabe je to, nula bodova. Jer, „prava“ slika, pardon, fotografija nastaje, kad se u layerima na najplavije nebo jednog datuma (slikano petsto kilometara drugdje) doda najcrnji i najvunastiji oblak, opet sa skroz druge slike, pa se svemu tome izbukeiraju rubovi, izbriše stup dalekovodne firme (svakako u stečaju), doda silueta galeba (po mogućnosti sa srdelom kao sa limenke ugašene tvornice na otoku). E, onda se – dok i Potomak u susjednoj sobi odrađuje svoj treći akvarel - malo zasiti crvena, spusti vrh zelene, žuta ublaži u prosjeku, pa se ...
... I zaista, eto slike da se smrzneš. Bolje od originala. Kojem, ispada, fali nešto. Jer, u zbilji, dan je bio sumagličast, bura je tresla aparat, prašina se jest digla iza starog autobusa; metiljavi turist zaista je ostavio klempavi potiljak u kadru, iako vam je većina tijela utrnula, dok ste čekali da prođe i ode (umjesto da ste fino svojom voljom dodali vodeni žig vlastite signature, u Photoshopu) ...

Ne znam... Nastojim da mi je jasno to sa pršutom i vinima, mojoj doktorici unatoč. Ali to sa pravim fotografijama – sve manje ...


p.s. Okolica Orašja, proljeće.



- 14:15 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

03.04.2014., četvrtak

Uglavnom, sa živima je lako. Osim ako im se niotkud i ni iz čega ne sprdne, zabraniti vam komunikaciju, teme se uglavnom nameću; riječ na gestu, spika na spiku.
S nekim živima, ugodno je i dijeliti tišinu, šum rijeke, ubrzano disanje. Lako je i maštati; iduće godine ćemo; skupa ćemo; kad ćemo...

Lako je donekle i sa mrtvima. Ako i oponiraju našem unutarnjem monologu – to osjetimo nekako u grlu, u pleksusu – barem nas ne sijeku verbalno; ne protuslove, ne traže konflikt niti japajakaju. Uglavnom su samo tu (uglavnom su svakako tu oko nas, i smiju se što im dolazimo baš na groblje), a mi pričamo; na glas, u sebi, u slikama, ne bismo li nekako pomaknuli onu vagu, što je ostala zaglavljena neizrečenim, neodgovorenim, prešućenim ili olako sasutim.
Ponekad, kad sve sjedne na svoje, i sa mrtvima je lijepo šutjeti; dijeliti tišinu, šum rijeke. Svakako, oni ionako znaju i kad smo, i što smo...

I sa živima i sa mrtvima uglavnom se može pričati; nađe se i kako i o čemu. Ako i šutnja ujedinjuje, tim ljepše.
Ali – kako sa onima, koji odlaze; koji znaju da odlaze?
Što reći osobi, koju vrate kući, jer joj sve nauke, sve struke i svi lobiji u doba Marsoleta, touchscreena, wirelessa i hedge fonda nemaju spasa?
I dok bismo sa živima ponekad tako rado uštedjeli riječi, dok bismo sa mrtvima tako zdušno još završili neki dijalog – evo ovih, živih a gotovo više i ne, a mi sjedimo, činimo čudne pokrete rukama, gadimo se sami sebi patetičnim površnostima utjehe ili hinjene naivnosti, tražimo riječi i izbjegavamo poglede ... Da nam ostaju, lako bismo. Da su otišli, znali bismo. Ali ovako...

Oznake: odlazak


- 18:39 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se