28.03.2014., petak

Jelo Žužinek penetrira u astrologiju - ćuna u Petku

Mili moji,

Sve je pod kontrolom. Osim tlaka i šećera, ali nadživjeće moja visočanstva i rupu u županijskobolničkoj kasi.

Pas se suši, riba se topi (pas od šetnje po kiši, riba od leda), i sa smješkom se prisjećam zrele bjonde iz stana do, nekad, dok bih kretao na faks jutrom, prethodno kupivši rani kruh. Zrela je bjonda u to doba već lupala šnicle, sjeckala luk, traktirala mirisom na granici zaprške i znoja. Faca pomalo frustrirana, između suza zbog luka i potencijalne nejebice.
I još tijekom trećeg sata blok – predavanja o evolventnim ozubljenjima, pitao sam se, bih li imao petlje naskočiti na susjedu, subito, na naglo, u kuhinjičku, usred luka i zaprške.
I obično bih se stresao taman kod sedamdeset i četvrtog spominjanja riječi „modul“ iz pravca katedre, neshvatljivo preskočivši na zaključak – meni se to neće desiti. Da jutrom sjeckam, tuckam, miješam.
A jer nikad ne reci nikad, eto me.

Pas se suši, riba se topi, osam ujutro.
Usisavao sam jučer, pa bih danas trebao obrisati podove, ali pas je pas, pa bih prije brisanja podova trebao i usisati. Sezona linjanja.
Kao i jučer bih trebao, to, usisavanje, odmah nakon što sam izdinstao luk, zapržio meso i sve to podlio i dopola začinio, kako bi se već na lagano krčkalo, dok ja kronično upaljenog ramena usisavam, mutno se sjećajući bjonde i evolventnih ozubljenja.

Naravno, ovakav ritam posljednično uzrokuje da osobna higijena bude pomaknuta na prijepodne, jer kućne poslove treba odrađivati u prioritetima. Tipa, kakać psa prije osobnog, pranje psa prije osobnog pranja, a usisavanje, kako bi iz kupaone čovjek izišao u čisto, spremljeno, dok se ručak već lagano kuhucka. Skuham drugi hamper kave, popijem prvu tabletu (umjesto rapidografa, na stolu teglica tableta). Otpišem par mailova, uglavnom zahvale na ponudama da volontirajući nekome priskrbim za novog terenca. Ili makar gume mu nove.

U međuvremenu, zovu radi razgovora za posao, naravno u trenu, dok perem zube; pljuckam, pričam, kapljem, dogovaram. Onda onaj trenutak vječnosti; ostaci paste na četkici i majici, odložen mobitel; „jesam li se dobro postavio...“ Vraćam pastu na četkicu u usta; pitanje ostaje.
Znalački pipkajući poluodmrznutu ribu, promišljam, može li i muški hausfrau imati burn – out od usisavanja, sjeckanja i brisanja u komociji vlastitog vremena u vlastitom prostoru, i je li dogrlovitost te mutne vode dovoljan motiv, ljubav u doba recesije zamijeniti četiristo kilometara udaljenim poslom u doba recesije. Neizvjesnim. Poput ljubavi.

Slijedeći Dalai Lamin savjet, potiskujem tu misao do sutra, kad mi ima vlasniku firme pojasniti da u biti bi ali zapravo ne bi taj posao, četiristo kilometara odavde i od Avde. Potiskujem. Potiskom turbostroja. Daleko je sutra; daleko poput Kamanja od Orašja. Recimo. Dotad, u ime potiska po D. Lami, i dalje promišljam to sa evolventnim ozubljenjem, i padne mi na pamet ekstatično predavanje poznanika, kako savska riba ne može smrditi, ako joj se prije pripreme odrežu glava, peraje i koža. Tren kasnije, lik se široko do agresivno kesi, mlatara komadom nečega što djeluje kao da je nekad moglo biti riba. Evo, poklon, ispeci ženi, veli i dijabolično se smije. Sputan tek vlastitim genima kamenim, ne razvijem zaključak o jebanju ribe do svježe morske. Jer mogao bi me netko opatrljiti da se bolje držim koštradine i pure. ... Pura ... ?Kači li muške domaćice kuhinjsko – usisavalački burn - out?

Sve je dakle pod kontrolom, mili moji. U doba ljubavnih parada i duginih boja, poput Robinsona Crusoea, ja sam u Petku. Ćuna inkluziv.


Odan a neprodan,

Jelo Ž.


Oznake: Emancipacija, burn - out


- 09:48 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

24.03.2014., ponedjeljak

Predsjednički zrakoplov












... proizveden 26.4.1956., cn 6341306 je kao poklon Hruščova Titu u sedamnaest godina naletio 113 sati. Posljednjih četrdeset godina kao vanjski eksponat muzeja prkosi vremenu ...


Oznake: Il-14P, cn 6341306


- 12:05 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

18.03.2014., utorak

Check injection - Jelo Žužinek ne odustaje!

Mili svijete,

sigurno vam se ne jednom desilo da ste, hitajući po punicu u obližnji grad (na sreću na kraju vremenske zone), začuli dubok udar negdje na kotaču auta, i onda periodično lupanje, a auto je počeo blago vući u stranu.
Desilo vam se dakle da ste niotkud i ničim izazvani novu gumu probili nekim sidrenim vijkom, dužine kao iz pornića (kasnije će vas vulkanizer pun divljenja udarati po ramenu, zavidnog pogleda). I sigurno vam se desilo da ste onda, kako ne biste riskirali negativne tonove s punicom, prvo pozvali svoju milu suprugicu. Ili u slučaju svekrve supruga. Dečka. It, whatever. I sigurno vam se onda desio onaj govorni automat – a kako si probio gumu, a gdje si probio gumu, a zašto si probio gumu, pa opet a kako si probio gumu. I za kraj uzaludnosti, poput zakrpe iz teve prodaje - "A gdje si sad točno?"
E, o tome svemu nećemo ...

Nećemo ni o tvrdnji moje majke, uz koje sam odrastao (koje – tvrdnju i majku, njih dvije), kako su sve nepraktične i glupe proizvode izmislili muškarci. Toga se uvijek sjetim, perući školjku toaleta i bližu okolicu, nakon što ih nevješto iskoriste Oni Koji Ne Sjede.
Ali ni o tome nećemo, tematskom potencijalu unatoč.

Sama za sebe, obavijest na displeju u autu „Check injection“ ne znači mnogo. A jer nije upaljena crvena lampica „stop“ a jest „servis“, nastavljate voziti, provjerite malo češće temperaturu; pogledate u retrovizor, dimi li se nešto. Kao iskusan partner, suprug i vozač, po čijoj se guzi vidi preko milijun odvoženih kilometara, vi ne paničarite. Kod kuće svojoj ljubljenoj osobici kratko pojasnite da auto koristi samo ako mora, dok kvar ne bude otklonjen. Naravno, živeći u području, koje se diči ekopoljoprivredom i čistim zrakom, prvi najbliži servis vam je osamdeset kilometara dalje. Drugi dvjesto. Obzirom da se u prvom servisu vaša mila osobica već svađala i opozivala vaše dogovore oko popravka auta, u biti vam je prvi servis (u kojem vam se možda i neće popiškiti u novo ulje) odmah na dvjesto kilometara.
Dogovorite – nakon pola noći preživanja podataka sa web foruma – termin u tom servisu; date naručiti dio, isplanirate slobodan dan za odlazak do servisa. I natrag. U istom danu.
I onda osobica, kojoj posvećujete sve nalaze svojih sistematskih pregleda (a i onih sustavnih), uz ranojutarnju kavu na dan vašeg puta u servis fino kaže, ne, ne, tamo je preskupo, vidjet ću ja, imam ja neke ljude... Ovo otkaži.

Taman dok gutate, mila vaša suprugica, kojoj se tek nekidan, nakon što ste riješili dugu ogrebotinu nekog mangupskog stupića sa suvozačkih vrata, carinski kontejner očešao o retrovizor („Ups! Uuuups....!“), usput prenese mišljenje svog tate. Jer tata je em cijeli život vozač em tata. I tata uvijek zna najbolje, a i treba mu sad kad je u penziji dati osjećaj da je uključen, da ga se pita. Te, po tati, tako i treba budalama sa skupim autima, ali on bi probao sa ve – de – četrdeset. Ali da svakako tako i treba budalama kad hoće skupe aute.

Mjesec dana kasnije, ti neki ljudi (u crnom) vaše obožavane i svestrane osobice imaju dio. U pola cijene. Vašu intuiciju, kako dio ili nije odgovarajući ili nije nov, zatomljujete.
Idućih deset dana, dio putuje tih dvjesto kilometara; taksijima, kamionima, autima, biciklima. Kajakom bi bilo brže, možda, ali taj vid humora nemate kome prodati, jer bi vam lokalno i dobrodušno „Kako, kajakom, ne kontam?“ samo dodatno izvuklo mjesto bivših živaca.
Uzimate dakle slobodno prijepodne, jer mila osobica osim ljudi za dijelove ima i svoje ljude za ugradnju. Stigavši do njih i doznavši masu detalja o vremenskim poremećajima, ovogodišnjim nametnicima na voćkama i lopovluku političara, u dvije riječi vam se izmakne tlo pod nogama. „Nije to.“

Da ipak iskoristite slobodno prijepodne i da, afirmativno, odlučno, koristeći životno iskustvo i ponešto znanja, riješite problem, sa ljudima vaše premile osobice dogovorite da se ispravni dio naruči, sad, tu, odmah. Ugradnja u petak, može, može, ruka, ruka. Muško, lovac, oplođivač, rješavač.
Kod kuće svojoj ljubljenoj osobici kratko pojasnite da auto koristi samo ako mora, dok kvar ne bude otklonjen, jer taj dio nije taj dio.
Da kako nije, da jeste li sigurni. Pa ona zove svoje ljude, koji joj potvrde da ju niste slagali. I dalje vas skeptično i pomalo nervozno gledajući, ona odmah zove svoje druge ljude, koji se čude da taj dio nije onaj drugi dio.
Da su vam njezini ljudi usput rekli da ćete dobiti novi dio, je li novi ili obnovljeni, pa posve novo obnovljeni, nemate kome reći, i taj detalj odlučite sačuvati za tihu ispovijed blogu. Pogledavši kroz vaše sve više čelo, ljubav vaša bezrepa samo pita – "A jel' novi dio ... ? Da Te neće zajebat'?!"
I prije nego ste odgovorili, ona zove svoje ljude od ugradnje i narudžbe da ne, to što je suprug maločas dogovorio neće ići; ima ona rješenje. I onda vas pogleda i pojasni, vratit ćemo mi ovo njemu dolje natrag pa će on nama po nekome poslati (kajak ne spominje) pravi dio, pa će to ovi moji začas.

Pomalo slomljenim korakom odlazite u podrum. Uz škripanje pumpe za bicikl, promišljate grah, zvijezde i ludu sreću.

Mili moji, tako nam je.
A post posvećujem omiljenom bratiću, nas dvojica se kužimo.

Neopozivo vaš,
Jelo Ž.

Oznake: žene, auti


- 13:42 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

13.03.2014., četvrtak

Premijer u zemlji klokana

Ok.
Zgadio se meni Premijer.
Ne toliko zbog sebe, nego zbog moje iznevjerene naivnosti o nemogućoj misiji. Zbog mene mi se dakle zgadio, zbog mog tračka natruhe želje u vjerovanje. Cijela mi se politikanija u Hrvata zgadila, nepovratno.
No, četrdesete životne inače uče – tako to biva. Bezzvučni zid probijanja vlastite mladosti, nepovratno; s posvetom jednoj od borica, anonimnoj.

Ali.
Prvo ne kužim, zašto je dvadeset debila vijest. Vijest je dakle, prajm tajm, kako je njiZIh dvadeset, obučenih i sređenih da bi im i Ciganović skinuo kožnu kapicu, jako prosvjedovalo radi Milanovićevog boravka u Australiji.
U prosjeku, dvadeset likova sa problemom ega i živaca vidiš na autocesti bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva između Lužana i Rugvice. I nigdje naslovnice o njima, niti o tebi.
I sad se i tu se pitam. Je li njiZIh dvadeset vrijedno te naslovnice, tog priloga, te kamere. /Naravno, još čujem melbournskog bratića, kako mi sa ljubavlju i pažnjom pojašnjava kombinaciju tri daljinska, kako bih ujutro mogao vidjeti sinoćnji Dnevnik Haertea. Da nešto ne propustim, iz domovine./
OK; Milanovićev engleski bolji je od engleskog dijela tih klokanoida sa raspelima oko vrata i u crnim majicama Made in China. Ali zbilja... Jesu li oni ta ciljna grupa, vrijedna puta od barem pola milje kuna za grupu? Riječima jednog mog visprenog politpoznanika vremenom pregaženog do prve buduće renesanse -neka ovi moji općinari idu po inozemstvima, ali brate, neka mi donesu projekte preko vrijednosti puta, i svi sretni...
Da će modno zastranjeli polusklerotici, koji brkaju vlastitu glad i politički progon (eksplicitno ubrajam dobar dio svoje rodbine) baš biti svijetla prekretnica ErnamHa ekonomije; dični investitori vrijedni čak i Ureda za Dotepence, kakoli – aj đast faken daut it.
(Usput, nakon američkog duga, eno su Kitajci kupili Afriku. Kako uzduž, tako i poprijeko. No smo mi skeptični prema njiZIhovim investmentima.)

S druge strane iste kakice (principu inherentno), čemu onda vijest o dvadeset debila, i čemu taj put do njih, zbilja?
Nedavno sam boravio u Australiji i do degutantnosti mi se dopalo. I NV (Naši Vani) mahom kažu da su Australci; ne kopuliraju zavUčajne klubove, ne visi im šahovnica sa ćune. Žele biti Australci. OK, fer inaf, na zidu, u novčaniku, na ekranu laptopa imaju sliku kamene kućice, djedovine, ali – tu i staje. Australc su, vele, i točka. Porijeklom jedna od stopedesetak nacija - nacije Australaca. Zato su, u biti, gladni i odhajali, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih.
Devedestih.
OK, pitaju za tog lijevog Milanovića, pitaju, je li fakat komunjara, jesu u hadezetu zaista samo mufljuzi, ali nakon pete rečenice – a, dont bader mi, brou, ol gud, ajm Ostrejljen, fak det šit.
Chiaro, Hodak & Co. vjerojatno fine honorarčiće dobiju za desničarenje po rvackim dijaspornim novinoidima; Naši gutaju, vele - pa piše advokat, čovjek od libri; valjda je tako... Ne bi to Hodak doma, kao tamo daleko...

Ili pak... ili pak ta šačica vječnojučerašnjih (eto mene u materinjem, die Ewiggestrigen) zaista zaslužuje dipolmatski efort, dugi đerni ekros pola glouba da im se pruži ruka, u koji fino pljunu, jer su Croats?
Jest da su došli tamo uglavnom sa jugopasošem Titovim; jest da veze nemaju o razlici socijalizma i komunizma, jest da su smetnuli sa neuma da je Tuđman bio Titov general, ali eto. Ali eto i što svakako geopolitičke strategije ne ovise o Milanoviću, koliko niti o Tuđmanu, a da sviZI nas tuTE ima kao njZI Melbournčana. Kojima ne pada na pamet brojanje krvne zrnčadi.
A i ovi u ronilačkim majičicama, da se i vrate kojom zabunom, dobili bi po preplaćenim gebisima jer liče na bijelosvjetske gejeve. A to naši dečki ne vole.

Ali dakle... Trebamo li se zaista posvetiti toj margini političkih rokabilija, o kojoj po nekima ovisi naša budućnost? Oni, u retro cvikama, crnim majčicama na omlohavljelom tijelu, će svoje leder armćerse i pieržen karpete /uz recept za Xanax i kineski goblen Sinjske Gospe/ uložiti u Krojejšju, i svima će nam procvasti ruže?
A da?

I tu si onda zaista dođem. Čemu, dragi Milanoviću? I kome, dragi mediji? Te sa čijom pinkom, zašto, uz koji očekivani povrat uloženog. Se štekatetamo.


Oznake: Milanović, dijaspora


- 22:07 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

10.03.2014., ponedjeljak

Misterij nestanka, ili barem polje krša

Između slojeva suza i histeričnog smijeha potaknutih nama ljudima kao takvima, Svemirci će uz ostalo zgođušnu crticu za tračanje svoje inferiorne međuzvjezdane subraće pronaći u partizanskim filmovima. Ono kad ručni bombičak eksplodira ogromnom plamenom loptom, poput fosforne bombe. Upućeni razumiju.
Treba Zemljanima spektakl, ma koliko "off" bio.

I, shvatit će Svemirci, mi Zemljani rijetko ćemo u stvarnom životu prići gorućem automobilu, kako bismo pokušali spasiti putnike, jer smo odgledali stotine filmova, gdje svaki auto eksplodira. Čim poleti sa hridi, odmah je vatrena lopta. Frca lim, frca kamenje... Iz televizora znamo, djeca pjevaju sa dalekovoda - auti eksplodiravaju poput gljiva poslije kiše. OK, nikad nitko od nas to nije vidio, ali svi znamo kad je Štef povedal kak mu je Blaž rekel da je s'e vid'l.
Hoće to, iz televizora. Poput paštete.

Tematski zgodno raskršće, na kojem se nameće usađivanje vjere o besmrtnosti i barem pet levela života petogodišnjacima u kutu sobe, uz videoigricu, da odrasli mogu u miru pričati o ozbiljnim stvarima, sad preskačem. Ali Svemirci se hvataju za glavu, naravno. Jer kod nas, u njihovom komšiluku, mora biti spektakl, dim i pepeo, geleri i krv. Inače je trogodišnjaku dosadno, a kamoli nama odraslima, ozbiljnima.

Neki polubalavi Svemirac vrlo vjerojatno uspješno je magistrirao na temi Misteriji u Zemljana. Chemtrailovi, Bermudski trokut, Berge Istra, Berge Vanga.
Let IFOR-21.
Zagorena jajca u keramičkoj tavi.
Raguom natopljene uši pekinezera u doba bežičnog interneta.
Dotaknuo se taj mladi magistar možda i Međugorja, ali zacijelo te svakako i onog periodično ponavljanog motiva posve obučene mlade žene, svako toliko pale s neba u nekoj avionskoj nesreći, našminkane, neizgrebane, lijepe, tek malo utonule u travnjak.
Ona se, spomenuo je Svemirac, u predaji Zemljana spominje nakon sudara zrakoplova nad Vrbovcem, nakon pada Iljušina 62 kraj Berlina, ... Uvijek ta lijepa, kao usnula mlada djevojka usred oštrorubih krhotina, iščupanih udova, cipela i papira, torza i instrumenata. Simbol tragedije, simbol nade.

Posebno se Svemirac osvrnuo na mistiku nestanka.
Gotovo da ništa Zemljane ne fascinira, kao nestanak. Nestanak je garancija kvote – znao je to i Malnar u „Noćnoj mori“, kad si je napumpao gledanost izšetavši iz studija usred emisije, dok su Zemljani pred malim ekranima vijećali, je li show ili greška...
Nestala Atlantida, čovječe, misterij. Troja. Svako iole pošteno svjetsko čudo je nestalo.
Najzanimljivije vijesti o zrakoplovnim nesrećama su one, gdje nema traga zrakoplovu. Prije nekoliko godina, Air France 447 usijavao je mikrofone i forume tjednima, mjesecima, sve dok nije - gotovo uz uzdah razočaranja - pronađen na dnu oceana; podsvjesna želja Zemljana da ga nikad ne pronađu, da ostane tajna, viša sila, misterij, pretvorila se u bućkuriš nezanimljivosti o slomljenim bedrenim kostima, sondama brzine i oštećenjima usisnih lopatica ovisno o brzini rotacije i kutu udara. Nula bodova, takorekuć. Nestali nestanak.

A ako već ne ide s nestankom, barem mora biti patetično.
Hiperestetične, odlično komponirane slike maestralno osvijetljene ridajuće rodbine nad lijesovima, stotine nagađanja o tisućama mogućih uzroka udesa (čudno, primijetit će Svemirci - masoni, Srbi, Židovi nisu čest uzrok). Po mogućnosti, dječje igračke, prsten sa ili bez šake, vaučer za romantičnu večeru na atolu odredišne zemlje putovanja. Ako nije dosta, uvijek se može spomenuti vonj smrti, spaljenog mesa, kerozina i tinjajuće plastike; sablasna tišina i klepetanje lima, čisti zicer.

Na sve to, podgrijavano na temperaturi od 150 stupnjeva uz povremeno miješanje do iduće senzacije, i Svemirci već pjevaju sa grane o pseudosavjetima i tematskoj kakofoniji o sigurnosti uz svaki bolji pad zrakoplova. Odjednom je sve puno napisa o statistikama, portali se raspišu o preživljavanju zrakoplovne nesreće.
Čitaju Zemljani tako o sugurnosti prednjeg ili stražnjeg dijela aviona, koja kao takva, paušalno – ne postoji.
Čitaju o sigurnosti reda uz hodnik. Kojeg najčešće ne mogu sami odabrati. O čušpajzu istrgnutih sjedišta, pretinaca i tijela da ne krenemo... A, jok, samo fino ustati sa sjedišta uz hodnik, stresti prašinu, uljudno zamoliti suputnike za prolaz i odšetati do prve kamere, dati izjavu za prilog o preživljavanju. Selfie obavezan.
Preporučuju se, recimo, i debele čarape. Debele čarape, veli savjetnik u Zemljana, omoguće ti poslije pada aviona hodanje po krhotinama. Hoće li prika na letu Zagreb – Split (putujući iz Čučerja u Dicmo, zapravo) usred ljeta sjediti u debelim bičvama, ili će se, anticipirajući udes u dubokom prekooceanskom snu (nakon treće votkice i buteljička vina), u trenu izviti sa svoj economy-polustajaćeg mjesta i morskim psima na radost navući spasonosne debele čarape, kako bi spreman dočekao udar padajućeg aviona, ne znam; izvor tu umjetnički ne izriče poantu.

Posebno koristan je i savjet, kako nipošto ne treba slušati upute osoblja pred ili tijekom evakuacije, jerbo da je to ovima vjerojatno prvi put, ako nisu svakako poginuli dotad.
Živila narodna demokracija i optimizam mase, nebu mene niko jebal!
(Mala, nuder još jedno pivo i akoštišta, kad već guraš ota kolica!)

Postoji i cijela serija osobito osebujnih savjeta u kontekstu požara nakon prinudnog ili dobrovoljnog slijetanja.
Pa tako, Svemirci pokušavaju dokučiti logiku Zemljana, kojom se preporučuje izbjegavanje zapaljivih gelova i lakova za kosu i nošenje sintetičke, lakozapaljive odjeće na letovima. Logika postaje upitna tek pri pogledu gore, na - uglavnom preopterećene - pretince za ručnu prtljagu. Tek jedna udruga zagovara ukidanje Duty Free – alkohola, kojeg barem trećina putnika fino stavi u pretinac nad glavom. Pedesetak litara alkohola. Onog, čime crvenoglavi kuhari pred kamerom spektakularno flambiraju odreske. Upaljač ne smije ući, ali boca viskija Molotowson Oak aged, 76.99 dolara na akciji - dapače.
Svemircima je neugodno ...

Manje se Svemirci podsmijavaju sigurnosnoj ilustraciji položaja za prinudno slijetanje (znate ono, „Brace, brace, brace“...) Dapače, ljevičarski Svemirci taj piktogram ironično stavljaju i na postere, navodno. Jer hajde se ti, Zemljaninu od metar i osamdeset sa devedeset kila, u ekonomskoj klasi fino presavij tako da u sigurnom položaju glavu osloniš na koljena. Ili ugodno osloniš gornji dio tijela o naslon ispred, pod nagibom, dodirujući ga cijelom dužinom podlaktica.
Znaju Svemirci da mi Zemljani nemamo dovoljno zglobova za to...

Znaju ljevičarski Svemirci i da aviokompanije plaćaju matematičare, koji proračunavaju vjerojatnost isplate odšteta za poginule u odnosu na činjenicu preventivnog milijunskog troška povećanja rate preživljivosti avionskih nesreća (inače oko 25%, izvor www.planecrashinfo).
Statistički ali svakako, svaki stoti od nas poginut će u cestovnom prometu. U zrakoplovnoj nesreći život će izgubiti jedna od preko sedam tisuća osoba (izvor: www.nsc.org) Ipak, cestovni udesi uglavnom su sporadična minutaža. Sudar prekrcanih vlakova u Indiji, mnogo bolje. Ali nestanak aviona - nezamjenjivo!

... naravno, pišem ovo, dok Zemljani imaju najfriškiji misterij; let MH370. A dok se misteriozni nestanak ne izrealizira u tugu krhotina i fraktura i u lekcije za budućnost... ... uključujemo našeg dopisnika za Misterije ...
more bit svašta, bogareti ...

Oznake: zrakoplovne nesreće


- 14:54 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

05.03.2014., srijeda

Ulicama moga kvarta, psećesjetno

Prvi je pas ... upravo nabacio smješak na moje lice.
Prvi mi je dakle pas otvorio nove perspektive vlastitog kvarta. Kako to već ide sa psima, koje se šeta u gradskim kvartovima. Popamtiš, gdje je u zemlju ugaženo slomljeno staklo, gdje netko prazni pepeljaru, koja je bandera najzapišanija, gdje je sadnica ograđena tanašnom žicom, koju primijetiš tek leteći preko nje. Kvart time poprima skroz nove dimenzije.
Upoznaš i brdo ljudi, uglavnom kratkim dijalogom o psećoj kakici, ili samo dovikivanjem - „Dečko ili cura?“

U vrijeme prvog psa, moj je kvart, tako barem sad vjerujem, bio zelen, zaista. U svoj toj novozagrebačkoj betonomaniji, vjerujem da sam tada mislio, bilo je dosta zelenila, parkića, travnjaka, drveća. Bundek je bio neuređena divljaona za agilne pse, na parkingu Velesajma još sam ponekad psa odvlačio od auta, u kojem bi se drug direktor zapuhano zibao na drugarici sekretarici, otprilike.
Uhvatio sam taman tada Boga za bradu, od prve upisao dobar faks, od 4.800.000 dinara po danu nošenja namještaja ostalo bi mi nakon gableca svih 800.00. Spremajući kolokvij o ledeburitu i austenitu i Matematiku Neku-po-redu, suvereno sam mladoj dami pojašnjavao grozomorni Pitagorin poučak. Posljedično, proseksao sam se i učvrstio vjeru u solidnu budućnost. I time je kvart, uz prvog psa, u mom sjećanju postao još zeleniji, još čistiji, još više moj. ...

U bezpsetnim godinama, povremeno dolazeći na vikende u svoj grad, u svoj kvart, padao bi mi na pamet prvi pas, i kako smo šetali istim stazama, kojima je i moj pokojni stari šetao svog psa, vjerojatno... Ponekad bih se u znatiželji uhvatio za pomisao, hoću li se ikad više zaista vratiti u svoj kvart svog grada, hoću li opet tuda šetati nekog svog psa, hoću li ponovno ući u kartografiju lomljenog stakla, ptičjih crkotina i najzapišanijih bandera.
Možda sam time tražio zrnca pijeska sjećanja, protekla među prstima vremena otada...
Bog je izgubio bradu, svakako, a mladostudentska slika svijeta sa svog je visokog čavla uz tresak spala na pod realnosti...
Mlada dama iz Pitagorinog poučka vadila bi „naočale za daleko“ i uglavnom kroz dim cigarete nad tanjurom ćevapa pričala o poodrasloj djeci, dok u nekom nenajavljenom trenu nije, slučajno, neslijedivo, neobjašnjivo i sama postala tek mojim umišljajem postojanja...

Ptice mog kvarta bude se s pekarima. Ptice, pekari i drugi pas bude se istovremeno. Spoznaja me nasmiješila.
U mom kvartu mog grada i dalje sam povremeno, tranzitno, vikendno, obožićno. I sad, s malim psom, drugim, u gotovo turističkoj šetnji mojim starim kvartom ponovno pamtim omiljene bandere, crkotine u grmlju, hrpe čikova, slomljeno staklo. Jer je drugi pas mali, pamtim i visinu trave, gdje trave ima. Prvom psu mogao si obrisati rosomokre šape i biti slobodan; malom psu rosa smoči cijelu prirodnu bundicu...

Svakako, moj kvart i nije tako zelen. Više je blatnjav, izgažen, ofucan. Čikovitiji. Krhotinastiji. Vlažnobetonskosiviji.
U jednom danu, šećući malog psa svojim kvartom svog grada, naletim na tri svađe i jedno naguravanje. Dvaput se uhvatim u polemici sa debilima, koji ili mi zagrade auto, ili zagrade slobodan parking, ili zagrade oboje. Koševa za smeće nekad jedva da je bilo. Sad su mahom izvrnuti. Vanjske stolice fancy kafića nefancy su nabacane na hrpu uz fasadu fancy shoppinga.

Zrnca pijeska sjećanja... Brišem ruke, nesvjesno.
Mali pas gleda, iščekujući.


Oznake: kvart, pas


- 11:45 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

03.03.2014., ponedjeljak

Brojla sut ušahtu

Zvučala je ljubazno, gotovo cvrkutavo. Da, rekla je, nikakav problem, povrat preplaćenog iznosa, samo mi javite stanje brojila.
Uvijek sam volio cure od akcije, direktne, brze, jednostavne, bez puno preduvjeta i premišljanja.
Ne gubeći vrijeme, instinktom lovca zaputio sam se do kuhinje. Vodomjer. Vodomjer je uz vodovodnu cijev.
Cijevi pod sudoperom nema.
Poučen iskustvom, dvoumim se, da li da izvučem perilicu posuđa; ponekad se odvodno crijevo pomakne i izazove kvar. Izvlačim perilicu, pitajući se, kakve oči ima moja vodovodna spasiteljica.
Vodomjer nije niti iza perilice.
Pažljivo ju guram natrag, perilicu, podsvjesno se umirujući – eliminacijom kuhinje, ostaju toalet i kupaona; vodomjer je dakle u toaletu ili u kupaoni. Riječ „vertikale“ križam u nastanku, kleknem ispred wc – školjke, kuckam po pločicama. Svemirci bi kadar možda pojasnili nekim religijskim običajem Zemljana. Eliminiram svemirce i toalet; vodomjer je dakle u kupaoni.
Par trenutaka kasnije, svemirci mi više ne padaju na pamet, a vjera me opet izdala; vodomjer nije u kupaoni.
Siguran sam, posve sam siguran, milozvučna cura sigurno velikih smeđih očiju i mrvičak prevelike, ali divno oblikovane guze mi je rekla da očitam vodomjer i da će onda sve biti u redu... Očitati vodomjer... Očitati vodomjer... ubiti zmaja... osvojiti kraljevnu...

Inteligencija je sposobnost prilagodbe i rješavanja novih situacija. Prilagođavam se činjenici da em moram očitati brojilo em ga u stanu nema. Kraljevna čeka.
Put do cilja može biti prćastonosa podstanarka u stanu ispod. Uz odmjereno širok smješak, antinervozan glas kontroliranog disanja i kratku pozdravnu besjedu, pojasnim problem – tražim vodomjer. Bez ikakve mimike, začudno visokim glasom prćastonosa susjeda u rasparenim čarapama u vonj sarme i cigareta doziva pobrkatu majku, koja me dovede u situaciju da ponovim kompletan kadar od maločas. Češući runjavi bradu, gospođa izjavi iritantno logičnu rečenicu – „Brojla sut ušahtu!

Šahtova u podrumu nema. Ali ih ima pred ulazom u zgradu.
Odmjereno, sigurno koračajući, inteligentno eliminiram „Kanalizacija“ i „Elektra“; moj konačni odgovor je „Vodovod“. Treći šaht.
Zanemarujem probleme s leđima i ramenom, saginjem se, i ustanovim kako su ručke poklopca šahta zaglavljene. Ništa nas ne mogavši iznenaditi, iz obližnjeg auta vadim sklopivi ašov i rasklimavam ručke šahta. Upit kvaziuniformiranog čuvara naselja, što radim, vješto izkontriram – „Rasklimavam ručke šahta, kako bih ušao unutra.“ „Aha.“
(I nikako da carinici odustanu od ponavljanja pitanja na granici, da što će mi ašov u autu...)

Kakva li stopala ima moja spasiteljica, od koje me dijeli samo brojka s vodomjera? Ima li kvrgava koljena? Mačku kući?
Logikom stvari, okrugli poklopac šahta odnosom promjera ne može upasti. Utješno, i nadam se, točno.
Zanemarim bolna leđa i kidanje u ramenu, hvatam ručke i uvidim, kako je savjet o ispravnom podizanju tereta iz čučnja potpuna nebuloza, jer pošten čovjek sa gusanim poklopcem šahta u rukama iz čučnja pada na nos.
Ponavljam postupak inteligentnije, i bolnije, sam sebi ličim na ubrzani snimak otvaranja duguljastog pupoljka. Šaht Buster...

Zapuh betona, vlage. Pomalo ženstven miris, mineralan. Palcem prelazim preko netom oštro iskidanog ruba prstena.
Gledam u mrak ispod sebe, pa u srebrnastu površinu, u kojoj se pomoli obla tamna silueta; sjena moje glave na površini vode u šahtu.
Vraćam se do auta – praktičan, odmah sklapam i vraćam ašov u prtljažnik – i uzimam baterijsku svjetiljku, jer čizme svakako nemam. Baterija ne radi.

Bolnih leđa, kidajućeg ramena, pridržavam se jednom rukom za zidić ulaza, nogom zakoračim gotovo metar dolje do prve željezne stube – koji li je idiot smislio ove razmake – rukom se iza sebe oslanjam o asfalt (lokva s kombinacijom blata i opušaka i letkom za kućnu dostavu ćevapa), drugu nogu vješto provlačim mimo prve, usput cipelu čisteći o hlače; laktom se oslanjam o otvor šahta, uvlačim jedno rame, pa drugo, nogom pipam nižu stubu, i na koncu ugazim u vodu.
Jeka prostora je čisto zgodna.
Svjestan blata i mokre hrđe na rukama, vadim mobitel iz džepa hlača – misliti pozitivno, mobitel ti neće pasti u vodu – kako bih osvijetlio unutrašnjost šahta. Sedam cijevi. Sedam vodomjera. Dijelom nedostupnih. Na svakom, ishrđala markica sa brojem. Zapamtivši u mraku raspored instalacija, svjestan blata i mokre hrđe na rukama, iz džepa hlača vadim ključ od auta i njime stružem po markicama vodomjera. Strpljivo, da ne pokidam plombe.
Naravno, ja ne znam, koji broj tražim, dakle trebam ostrugati sedam markica i očitati sedam brojila, pa kući usporediti sa računom.
Sedam relativnih vremenskih jedinica kasnije, taman kad sam blatno hrđomokar natipkao sam sebi poduži sms sa sedam brojeva vodomjera i sedam pripadnih stanja, dobijam sms od prijateljice, koja mi se taman sjetila javiti. Ne mogu se ne nasmijati; žene su intuitivna bića; kao da je osjetila da sam u mokrosmrdljivom mračnom šahtu, prljavih ruku, zbog neke druge.

Hvatam se rukom za najnižu stubu, otresam nogu (uzaludnost!); drugom rukom – onom, koja se cijepa pri svakom pokretu – hvatam drugu blatnjavu stubu iznad sebe, izbacujem lijevi lakat u do maločas čistoj kožnoj jakni, provlačim glavu iz šahta – scena slična izlasku umjetnika iz predimenzionirane instalacije vagine u „Tamnoj strani srca“, izvlačim i drugi lakat i skužim da mi noge bauljaju u zraku šahta; zagreb jedan, zagreb dva, i u treptaju kurjeg oka iz klečanja nad otvorom šahta erigiram u vertikalu vlastite visine.
Paketić vlažnih maramica kasnije, trijumfom volje provjeravam sms sa serijama brojki. Lov uspio, zadatak obavljen.
Vraćam se do stana. Osobica, koju sam prije dvije decenije uputio u tajne korištenja perilice za rublje, blijedo me gleda. Dok otvara usta i vrlo pitoreskno pomiče obrve, čelo i veći ostatak lica u zanimljivom, ali loše tajmiranom performansu , u meni fermentira nada o guzatosti i smeđookosti tete iz Vodovoda.
Na preponi osjetim vibraciju sms-a. Prijateljica javlja kako ne želi smetati.
... end d stanje brojila iz ...

- 10:32 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se