19.07.2013., petak

Trabanti, jeftine ruke i pastrva s povrćem

Sa Trabantom je bilo lako.
Najgore je bilo, čekati ga tih pet, šest godina, i nadati se da će boja auta, koji te zapao, biti iole normalna. Posebno se sjećam travanjskotravnato zelene. Postojala je i boja, koju ne bih dalje opisivao. Ali bijela je bila ok. Cijeli je auto bio ok, u stvari. Pokvariti se mogao jedino razvodnik paljenja, ako u njega uđe vlaga. Svaki muškarac i ponosni vlasnik Trabanta to bi znao popraviti, djejujući na udivljenu ženčad, kao što bi danas djelovao šofer BMW-a da otkloni kvar na mikročipu abgasmufnsenzora, obriše ruke i nastavi put.
Drugi od tri moguća problema bil je nestanak goriva, ali to se rješavalo u vožnji; samo dohvatiš mali ventil ispod volana i prebaciš na „rezervu“.
Treće su bili gladni glodari i biciklisti, koji bi Trabanta malo popapali ili poderali. Kasnije su Zapadnjaci preuzeli koncept elastične haube kao elementa zaštite pješaka.
Motor Trabanta mogao si promijeniti sam. Ako si imao vezu, nabaviti ga. Jer, imati dva motora remetilo je koncept klasne jednakosti u socijalizmu.

Danas na modernijim autima ne možeš niti žarulju promijeniti. Fino piše u knjižici, ako pregori žaruljica – servis. To naravno ne prihvaća policija, koja te zaustavi van radnog vremena servisa. Kad nešto kasnije vidiš, kako majstor sumanutog pogleda suče rukav i runjavu ruku zagurava netragom, kao veterinar pod kravlji rep, zlo ti dođe, ali utjeha krene skupa s njegovim graškama znoja, jer em nova žaruljica njemu, kao ni tebi, ne sjeda niti u drugih deset minuta, em kasnije ima problem, ruku izvući. Naplatit će se s obje, naravno.

E, sad, trideset godina nakon što si uplatio svog Trabanta pa je propao DDR a time i tvoj san o njemu, fino imaš ničim izazvanu dvorječnu obavijest na engleskom na displeju. Na engleskom. Na displeju. ... blaženi Trabant... U prvom servisu ti fino daju prijevod obavijesti. 350 eura, uz pet dana čekanja.
(Prijevod inače ide 0,24 kune po riječi. Nešto kao četvrt krumpira, na komad.)
Jer nemaš pet dana vremena, kontaktiraš preko rođaka njegov servis na bliskom istoku. Tamo je upola cijene, uz napomenu kako dio nije original a garancije nema. To odbiješ, jer si svjestan da te za par dana čeka tehnički. Treći servis je cijenom između, koliko i u državi između dvije prvospomenute. Naručiš i sebe i dio, provjeriš, kreneš. Krajem istog dana, nisi obavio ništa. Jer nisu dobili dio. Ali znaju da tako ne možeš proći tehnički. O savjetu, da za pedesetak eura umrtviš pokvareni dio, pa malkoc potplatiš dobre ljude na tehničkom, da u odlučujućem trenu, ubijajući komarca, previde neke brojke, s indignacijom razmišljaš kasnije, stojeći i drugi sat u neobjašnjivoj kolonetini usred ničega. Iza sjedišta, tri pastrve se trzaju. Od jada, od vrućine ili radi opće recesije, ne znaš. Hvataš sam sebe kako miluješ mrtvu ribu, koja skupa sa vrećicom skakuće po podu auta, punog psećih dlaka.

S pozitivne strane, redovni veliki servis u ovlaštenom servisu u prvoj zemlji košta oko 800 eura. S akcijskim popustom. U drugoj ga zemlji odradiš isto u ovlaštenom servisu. Za 350 eura. Vele, „nama su ruke jeftinije“. S iste pozitivne strane, u prvom ovlaštenom servisu se naljute, kad pitaš, treba li radi promjene dva ležajčića od po tri eura mijenjati cijeli sklop, za 100 eura. Dok u drugom ovlaštenom servisu malac oba ležaja zamijeni za petnaest minuta i 20 eura. Isti malac iz istog ovlaštenog servisa sredio je kvar klime za petnaest minuta i 80 eura, što je jako naljutilo drugi ovlašteni servis, koji je već bio naručio tri kile dijelova, cijene 300 eura.

Butelju ohlađenog bijelog vina popiti do pola pod tušem, dok se luk, češnjak, zdrobljene rajčice sa začinima i polovica bijelog vina krčkaju u širokom loncu, u kojeg staviti pastrve nakon tuširanja, lagano ga protresavši. Ga - lonac. Gotove su otprilike kad je i salata začinjena i poslužena, a ljubljena osoba, koja godinama svaki dan dolazi na ista vrata, proglasi umor od posla i zapita, što ima za jesti. Kontemplaciju o tome, zašto mali pas bez ikakvog otpora prihvaća hodati na uzici, odgoditi za kasnije. Na poruku majstora iz jednog od servisa, kako je nabavio traženi (i drugdje davno ugrađeni) dio, ne reagirati.


Oznake: ovlašteni servisi


- 14:06 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

12.07.2013., petak

Smartphone Generation

Ima ona varijanta orijentacije među stranama svijeta pomoću analognog sata (ili, zamišljeno, pomoću digitalnog). Pritom, polovica kuta kojeg čini mala kazaljka okrenuta prema Suncu sa brojkom „dvanaest“ pokazuje Jug. Na kraj pameti mi nije bilo, dok sam se sa dvadesetineštogodišnjim stanarom hotela Mama dogovarao naći na zapadnom ulazu shoppinga. Svjestan da će kasniti („Pa kako da se otuširam za pola sata?“), ipak sam došao ranije. Kasneći desetak minuta, uz kavu, sav sretan objasnio mi je kako je ipak od majke, bake i rodbine iskamčio lovu za smartphone.
Priči sam se posvetio tek, kad me prožela sumnja oko vlastitih interesa nad dotad decentno promatranim oblačenjem mladića, koji bi u stvarnom životu mogao biti suprug, otac, skrbnik. Kratke tajice, lakirane cipele, vuneni prsluk preko kratke majice („slim fit“, naravno) i obavezni šešir.
Riječnik je živ, tako i riječ „cool“ valjda zna naskočiti na „off“. Uhvativši vlastiti pogled na rubu između njegove cipele i sokne pod runjavom potkoljenicom, posvetio sam se radije detaljima visprenog plana, kako bez love doći do smartphonea.
U pozadinskom zvuku shoppinga razaznao sam „Što je meni ovo trebalo“ sa nekim tehnoidnim sampleom na francuskom. Tada smo došli do uvoda. „Izvini što sam kasnio, što ja znam, strane svijeta, ne znam gdje je Zapad, pa sam išao na drugi ulaz.“ Sunce je zalazilo.

Predložio sam Mladoj Nadi (u daljnjem tekstu – MN) da se razdvojimo tijekom kupovine, jer ću sigurno biti brži. Predložio sam to, bez obzira što je promućurno prešutio moju ideju, ne biti viđen s njime. Barem tako obučenim. Pristao je, i ozarenog lica izvadio smartphone. „Što će Ti sad to tu?!“, zapitao sam. „Pa nisi valjda mislio da ću rukom pisati popis?! Nemoj reć' da Ti jesi... “, odgovorio je u nevjerici. „Ne, znam što mi treba“, dodao sam u pola glasa. Nije me čuo, jer je sa svojim gadgetom jurnuo prema hladnjaku sa mliječnim proizvodima. „M.N.!“, poviknuh, „kolica nisi uzeo...!“
Vratio se malo zbunjen.
Vratio se odmah još jednom i još zbunjeniji, pojašnjavajući kako nema kovanice za kolica. Onda je s kolicima, mojom kovanicom i smartphoneom, šeširom, kratkim hlačicama i lakiranim cipelama jurnuo prema hladnjaku sa mliječnim proizvodima.

Ponovno smo se sreli nešto kasnije. Držao je smartphone u ruci i gurao kolica prema žvakama kraj kase, oprečni kraj dućana.
Onda je opet prošao prema hladnjaku sa pićima, uz mliječne proizvode. Pa prema blagajnama i baterijama. Pa se uputio prema mliječnim proizvodima. Moje „Jesi Ti plaćen po kilometru?!“ blijedo je odgledao; „Ne razumijem... Tako sam si upisao u smartphone; pa kako bi Ti to...?!“
„Čekam Te u bircu, M.N.“, rekoh, pojasnivši kako sam obavio kupovinu. Nakon toga, vidio sam ga kraj hladnjaka sa mliječnim proizvodima, kako traži čips. Dojurio je do mene prilično uznemiren. „Čuj, izgubio sam kolica...“

Mala se piva, tvrde znalci i amaterke s čeških ulica, pije korektno tako, da na unutrašnjosti čaše ostane sedam (7) crta pjene u jednakim razmacima, za svaki od sedam gutljaja. Dao sam si truda.
M.N. se pojavio na blagajni, uredno propuštajući svakog, tko bi stao iza njega. Kuckao je po mobitelu i povremeno mi nešto domahivao.
U neko doba, oko desete crte pjene pive (čaša druga, crta treća), i mene je nazvao da kaže kako je upravo zvao mamu da dođe, jer je kući zaboravio novčanik.
Oko trinaeste crte pivske pjene, pojavila se majka mog mladog prijatelja sa novim smartphoneom i pokušala mi – do petnaeste crte pjene (3/1) – objasniti nešto, što nije ostavilo traga na moju memoriju. Odsutno sam ju promatrao.

„Eto mene“, rekao je M.N. sav razdragan i odložio ključeve bakinog auta na stol. „Idemo?“, zapitao sam. Ključeve sam prethodno prekrio novinama i lagano pokupio. Sa smartphonea me opet nazvao da pojasni, kako je zaboravio, gdje je parkirao. Mama ne zna, dodao je. Smirio sam ga i naveo da potraži zapadni parking.
Znao sam, nazvat će opet, radi ključa...

Ćaća moj davno pokojni, izvini što i ja nosim telefon veličine tabakere u džepu hlača, i slikati mogu s njime, a žice nigdje... Ne lažem Te, ćaća...
Vidi, prekinuo...


Oznake: Smartphone


- 08:54 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

09.07.2013., utorak

Fiskakalna blagajna

U dobroj blogerskoj maniri, nemam previše pojma, ali imam stav, a jer me nitko ne pita, sam ću ga objaviti.

To sa fiskalnim blagajnama.
OK, ljudi su ogorčeni, ima ih dosta, dakle očito postoji problem.



Recimo, otkud struja na placu. A nikako se ne da dovesti. Kao recimo na tržnicama u Češkoj. Svojeglava je naša struja; kočoperna, nije to...
Problem je, kako veli jedan gospon jučer u televizoru, i što većina prodavača na placu „nema puno više od srednje škole“ pa „kako ćemo mi s tim mašinama“ (strava u očima). Za razliku, recimo, od prodavača u Portugalu. Koji sa majčinim mlijekom usisaju hitre prste i opći talent za fiskalne kase.

Naravno, i to sa zimom i suncem i kišom specifičan je problem Hrvatske plačadi. Nigdje to nema nego kod nas, od stoljeća sedmog. Ma, tuča nas ne potaracala ako nije tako! I fakat, kako smrznutim prstom pogoditi tipku zareza. A sa zarezom se posebno lako fula; deci mala, deci mali, i eto djeteta ...
Brojati novčanice i novčiće puno je lakše. Smrznutih prstiju. Da kasa samo nije fiskalna, lakše bi bilo. Ali fiskalne tipke, frka.

Ili žemska, koja se otrese kako nije prekupac nego uboga poljoprivrednica, da bi uz tugaljivi pogled musave Cigančice dodala, da nema smisla fiskalna kasa, jer da kako ona ujutro ne zna, hoće li uopće naći robu za prodaju. Ups. Prokleti Harry Potter, opet pojeo sve mahune noćas... ...iz bugarskog šlepera na Žitnjaku...

Poseban je problem, treba li patuljke, koji u tom čudu od fiskalne kase marljivo bilježe fiskove, hraniti samo ujutro, te treba li za njih uplaćivati doprinose. Što ako nam radi odljeva mozgova sad dođu kineski i indijski fiskalnokasni patuljci?

Posve drugačejše je to sa peškarijom. Mrkva je mrkva, kelj je kelj. Ali, kako svi znamo, naša ribica se osjeti drukčije. Nego, recimo, sjevernomorska. Gdje prodavači na ljetnih plus petnaest i zimi na minus dvadeset fino stave ruku u rukavicu, kao i naše prodavačice kruha u Onzumu, recimo. Pa tako, po tastaturi preko koje je postavljen zaštitni prozirni pokrov, dodajući ti i sendvič sa svježom haringom, čisto ukucaju čistu cijenu. Ako već nisu ribu držali u rukavicama. Rukavicu na ruci, mislim. Ne ribu u rukavici. Dakle, problem je u našoj ribi, i dobro ljudi vele, nigdje drugdje to nema. Pa bi trebalo prosvjedovat nadležnom ministru za ribe, da vonj i sluz, da prostite, prilagodi Hrvatu i fiskalnoj mu kasi po mjeri našeg čovjeka. Jer kod nas je drukčije, svijete.
Recimo, jednotipkana fiskalna kasa; stiskom čela o jedinu tipku /ergonomično pozicioniranu u visini glave; skuplji model ima i podešavanje po visini/ fiskalni patuljak u unutrašnjosti odmah sve zbroji, ruke čiste, Linić sretan. Kasa puna, gori borovina.

Za zimu i ljeto i smrznute prste pri spomenu fiskalne kase (ajmo, pitanje – kajje fiskus i čime je ta kasa posebna za po vani?) hitno se ima odcipelariti nadležnom ministru za ciklone i reumu, još pod ruku poduhvatiti Sijerkovića, ili barem Subanovića; nek' se nađe i lik od struke. U znak prosvjeda (a NE fjake!), ima se leći na sve prilaze turističkim mjestima (gdje cimer fraj babe marljivo četveroruko izdaju fiskalne račune) i podići ukočene srednjake zaprljane sluzi sumnjivog porijekla, čim se ukaže kamera željna cirkusa. Bogu hvala, toga imamo. Pa je biti novinar neke naše televizije pravi potez. Senzacija skandal ganja, digla noge mala Janja...

I tako...


(Pozdrav iz Jadrolinije... )

Oznake: Fiskalne blagajne i Hrvati


- 10:54 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

03.07.2013., srijeda

Kop(i)lot

Ma što krenule kontemplirati regulatorne agencije civilnog zrakoplovstva, uloga kopilota nije zanemariva. Dapače, kao prekaljeni preletnici i visokoletačice, znamo da su dobri kopiloti i kopilotice nezamjenjivi. I –e.



Svjestan te činjenice, ja na bitan put ne idem bez kopilotice. Skupili smo ukupno nekih petnaestak tisuća sati letenja skupa, pa iako letimo samo cestama, slovimo kao stari krampovi struke.
Obzirom da sam u prošlom mjesecu vlastoguzno naletio preko dovoljno po autocestama, cesticama i stradama, na posljednju etapu odlučio sam povesti i svoju pticu - kopiloticu.
Nakon polaska, upriličio nam se spektakularan incidentić, te mi je prepustila komande. Na prvom međuodredištu imala je poslovnih obaveza, koje su završile u omanjem ali kvalitetnom potoku viljamovke. Te mi je prepustila komande. Nakon drugog međuodredišta, moja je kopilotica bez ikakvog Crew Resource Managementa spustila naslon sjedišta i zahrkala. Uz smješak, promatrao sam njezin san pravednice i radovao se što će makar ujutro preuzeti iduću etapu. Naravno, kopilotica je ujutro pogledom proglasila, kako prije zore ni ptice ne lete, spustila naslon i nastavila hrkati, gdje je iza ponoći bila stala. Uz smješak, promatrao sam njezin san pravednice i radovao se što će makar popodne preuzeti povratnih tristotinjak kilometara leta autocestom i onim komadom bezobrazluka do Macelja, kakav Slovencima želim na svakom grobu. Skupa sa vinjetom i računom za popravak ovjesa auta po glavi svakog im djeteta.
... Whistling Death im njihov ...



Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, ja se ne dam iznenaditi.
Nisam ponio jedan set baterija za fotoaparate. Ponio sam četiri. Za glavni aparat. Dva za zamjenski. Jednu za rezervni. Sve pune; vlastoručno prekontrolirao. Naravno, na aviomitinzima zna padati i kiša. Dakle, u ruksak, osim tri aparata i kile baterija, uz kekse, dvije litre vode ide i vjetrovka.
Prije trećeg potonuća u san, onog prije zore, kopilotica mog odabira obavijestila me kako ona nije ponijela svoj ruksak, te da njezina jakna, dvije litre vode i sendviči moraju stati u moj ruksak. Puni. Ruksak. Moj. Deku će, rekla je konstruktivno, sama nositi; „da mogu malo tam' prileć'“.
Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, naravno znam da je bolje, kad aviomiting slika dvoje. Uz brdo slikovnog škarta, dobri stari Gauss ipak će dati koju priuspjelu sliku više. Dok sam s tom mišlju na vrh jezika pogledom u visini očiju tražio kopilota mog odabira – taman u trenu kad je uvodni Eurofighter uz zaglušan tutanj upalio afterburnere i vinuo se okomito u nebo – nisam očekivao prizor Zaspale Kopilotice na vlastoručno donešenoj dekici. Neočekivano sam dobio.
Scena se ponavljala, dok mi krmeljava kopilotica mog odabira nije popravila raspoloženje, bauljajući kroz stotinu tisuća posjetitelja sa dvije divne pive. Nakon čega je malo zaspala na dekici.





Kako sam, kad i čime ispunio memorijsku karticu, ne znam. Kao stari cestovni pilot i avionoljubac, k tome polušvabo i tehničar, posve hladnokrvno sam potražio zamjensku karticu. Čuvši u tom trenu tutnjavu četiri radijalna „Double Wasp“ motora od po 1.800 „konja“, kako pistom guraju bivši Titov DC-6, insertiranje kartice u slot sam morao manje hladnokrvno ubrzati, dok prsti nisu, poput propelera, činili zamućene kružnice... Kartica je ušla u trećem pokušaju, preduboko, i nepovratno. Kao stari prekaljeni i tako dalje, histerično sam zaurlao kopilotici da prekine sanak i nalakiranim noktićima izvuče karticu, koju, ovu, kad, odmah, zašto, jer sam zeznuo, zašto si, ma vaaaadiiii juuuu!!.
Četiri „Double Waspa“ skupa sa ostatkom aviona činila su divan, penjući lijevi zaokret nad Zeltwegom. Kopilotica mi je sa smješkom dodala aparat i izvađenu karticu. Aparat je kratko objavio „Memory card error“.
Pa opet.
I još jednom.
Te isto to sa trećom karticom, hladnokrvno na brzinu izvađenom iz drugog aparata. U kojeg sam ju vratio, taman dok je dakle taj avion sad i tu poput delfina pokazao ljeskavi trbuh i u kovitu odbrundao ka istoku. Slikao sam ga emocijom mahanja susjedovoj tetki na peronu vinkovačkog kolodvora, rezignirano, sa ostatkom samopoštovanja ...
Kopilotica je snivala, zlato moje, dok sam uviđao kako sa druge kartice rezervnog aparata nisam prethodno obrisao filmiće sa dječjeg rođendana. ... Dece deset ... No, s kopilotom je lakše. Poput zrcalnog jedrenja, vele stari Međimurci.







Treći aparat, treća sreća – zanemarujući nekompatibilnost kartica. Zapravo, džepna igračkica je savršeno brza, optičko tražilo divno lako hvata zrakoplove, koji se u formacijama razdvajaju nad usnulom kopiloticom. Maltene sam se posramio spoznaje, kako je ovo lakše, nego sa većim aparatom desnim okom gledati kroz tražilo a lijevim na nebu tražiti avion u preletu, pa kad se te dvije slike poklope, okidač stisnuti do pola, pa do kraja... i skužiti da si upravo slikao trag aviona... Naravno, voditi računa treba, jer metalno kućište pri svakom slikanju džepnim aparatićem dotakne plastične naočale starog cestovnog pilota i avionoljupca. Te nakon par stotina slikanja leća naočala ostaje satinirana. Trajno.
Naravno (2), barem su slike odlične; divni šareni tragovi na nebu i kristalno jasna crna točkica aviona ispred, sa svim detaljima crne točkice ispred šarenog traga na nebu, iza satiniranog stakla naočala.









U povratku, kopilotica je široko nasmiješena konstatirala, kako se fino naspavala, i nasula nam veći dio kave od jutros. Manji dio kave od jutros završio je na podu auta. Prije nego je uslijedilo uobičajeno nepotrebno i netočno korištenje množine u rečenici „Hajde, obrisat ćemo...“, naslon njezinog sjedišta pomaknuo se prema natrag. Tek je konstatirala, „matere't, jel' to opet crkla klima?!
Crkla je. Klima.





Kotrljajući se prema stajanci parkinga pred zgradom, i dalje sam mantrao kako je vrijedilo; kako je bilo odlično. Radovao sam se dugom tušu i maltene se smijao predstojećoj slici žućkaste prašine, parafina iz šarenih tragova aviona i svog znoja, kako nestaju u slivniku kade, poput danka doživljaju za pamćenje.
Kopilotica se promeškoljila. „Hajde dok si ja napunim kadu, ti odi u dućan; baš mi se jede sladoled!
Da nisam u inozemstvu nabavio satinirano staklo naočala, prostrijelio bih ju sa dva paralelna pogleda.
U foto - servisu mi je rečeno, kako se slot kartice da popraviti, iako „čujte, to vam je i vijek trajanja takvih aparata, znate, ako vam ponekad zašteka ili pokaže grešku objektiva, to vam je otprilike to...“ Taman sam bio zaustio spomenuti kako se aparat ponekad zamrzne a objektiv proglasi nužno gašenje...
No, barem će novi ventilator klime za auto stići koncem idućeg tjedna.



Naravoučenije: Vridilo je!

A i nikamo bez kopilota.


Oznake: Zeltweg Air Power 2013


- 14:18 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se