30.04.2013., utorak

Ajvar prijateljstva i prijateljstvo ajvara - Jelo Ž. miješa za vas

Mili svijete s obje strane blago nauljene tikvice u transparentnoj do flourescentno zagasitoj opni od lateksa, okusa jagode ili medium T-bonea,
ovaj put, ne mislim se sljubljivati sa sitno sjeckanim i time vrućouljno lakozagorivim te posljedično gorkim vulgarnostima karnalnog.
Naravno, sufiks posljednje imenice štujem, no detaljnije iskaze tematski dajem isključivo uz predočenje službene iskaznice upitnika. Sa slikom, ne starijom od šest /6/ mjeseci. Ako može trudnoća pravno bivšem mužu, eto sad.
Odbacujem, u ime prezimena, i jagode na snijegu (Jagodi nogometašici svaka čast, ne manje), kao što s indignacijom, konsterniran i prijeteći napuštanjem stranke – čudu oksimoronskog prefiksa unatoč – odbijam i korištenje šanerskog vrhnja za kuhanje, koliko i Photoshopa. Natur pur. Josephine, here I come!
Ovaj put, smanjujem promjer, rotaciju, konutaciju i precesiju doživljaja i hvatam se kuhače. Svoj na mojoj, takorekuć. Jer ta je jedna, do maksimalno dvije.

Stvar sa ajvarom, dakle.
Ne; neće ovo biti upošće o sitnosisnoj krupnoguzli, koliko niti o njezinom samoglasnogutajućem arlaukavcu mistične do stealth privlačnosti.
Ovo je druga priča.

Ne smije se, govoreći o ajvaru, zapaliti vatru za paprike na betonu sumnjivih ostataka od ranijih kremiranja. Ne. I treba se samoglasnogutajućeg arlaukavca svom retoričkom snagom uljuđenog dijaloga odgovoriti od potpaljivanja vatre za pečenje paprika i patlidžana odbačenim PET – bocama. Radi arome, očito. Klor spada u bazene; „plivanjem do zdravlja“ i sve to. Klor ne spada u ajvar, kao ni fenoli i ina gamad. Na koncu, paleći vatru mokrim papirom, mokrim kartonom, vlažnim granjem i vlastoručno probranim cjepanicama grabovine i bukve, ne želi se sljubiti suptilnu aromu drva sa nekim tamo natpisima „Pepsi“ ili „Sprite“, o „Optima Modriča“ da ne govorim. Naravno, u isti okvor kadra spada i podvlastobrčna opaska, kako valja prijeći i preko petokolonaškog napada kratkozubog arlaukavca lopatom na vašu vatricu, nakon što ocijeni kako vi ova dva sata dosad niste utrošili optimalno, uz gotovo simultano razbacivanje prstohvata stvorenog žara na sve četiti strane svijeta; sve popraćeno unatrag puštenim tonskim zapisom tarzanovog zova, koji tako neodoljivo podsjeća na Kissingerovu izjavu o opravdanosti agresije u provođenju vlastitih interesa.
Eno se Pusićka slikala s njime nekidan, intuitivno u crno zavijena.

Drugi je detalj to sa guljenjem. Jer, prethodeći okretanju na žaru pobočne vatrice lagane, neoguljena paprika zagori; grak patlidžan bude. Paralelno sa nadzorom krematorija povrća, optimalno je, ženčad znati masnih prstiju u sitnom sjeckanju češnjaka. Bez volja prstiju na hedonizam, ja čovjeka ne priznajem. Nema te petoprste rukavice, tog limunovog soka, da djelovanjem nadomjesti aromu kamenice stonske, češnjaka balkanskog. Brancinka divljeg; kvotno ravnopravno naravno i brancinke.
Mljevenje povrća.
Osobito bitno, koliko i miješanje smjese; otkuhavanje staklenki, posipanje uljem, zatvaranje posuda.

Sve to, tijekom cijelog procesa, lako se zezne, još lakše nesvjesno. Previd u pranju staklenki; katran na drvima, staro ulje; isklijao češnjak; masa je detalja. I onda, dobre vjere, zazubica izraslih, pawlowskih slina puštenih, ode se do podruma, ne paleći svjetlo krene prema polici sa ajvarom, onim dobrim; ne onim kirbajski poklonjenim, da ga se se riješi; i oda, iz mase teglica crvenog blaga aromatičnog, posegne se za tom jednom teglicom, malom, posebnom, svjesno s ljubavlju i pažnjom rađenom i održavanom... ... kad ono... užeglo, upaljeno, ubuđeno; nizašto.
Malo flashback opali; prošlo kolinje; zatoplilo; kulen iznutra sirov ostao; nitko da izrekne, ali... Otpis, brate. Ma koliko najsvetija teglica bila....

I nikad više, čini se, ajvar isti...

- 21:53 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

25.04.2013., četvrtak

Proda Nović meni upitnik...

Pisao sam nekad; svakome se može desiti saobraćajka, i ne pada mi na pamet upirati prstom. Apsolutno vjerujem da se i najbahatijem stvoru u mrcini od auta može desiti, i baš kad se zapravo nije bahatio, dok je padala kiša, uspred bijela dana, a on vozio gotovo propisno...
Vjerujem u to, i imam tucet i pol vlastoguznih kilometarskih obilazaka Ekvatora u prilog tvrdnji.

Naravno, bahatost ili sudbina trenutka, moje vjerovanje bilo kakvo bilo - učiniti nekoga invalidom ili ubiti u prometu bezuvjetno zahtijeva sankciju (tim me više hvata jeza).
I evo ga; evo mog ALI:

Veli fiškalska posvuduša Prodanović jučer tako, da zahtjev mađarskom sudu za umanjenje kazne misli garnirati argumentom kako je Čačić bio sudionik Domovinskog rata, jer da je to olakotna okolnost.
Ne mislim polemizirati o pijačarenju zaslugama; ne mislim prozivati tržište i trgovce kalkulacijama o kreditu, stanu, autu, ptsp-u i dozvoli za oružje, o mirovinama.
Posebno i eksplicitno ne trpam u isti koš stvarne branitelje i post-festum račundžije.
ALI (!) ispada da u pržun nakon udesa na cesti mogu odlelujati isto kao i neki tamo Čačić, ali ako on jest bio sudionik Domovinskog rata a ja nisam, moje će presvetlo dupence malo više nastradati. Nesudjelovanjem u ratu, ispada, ja imam otegotnu okolnost. Što će Prodanović u kontri probati prodati Mađarima, zapravo. Dapače, mađarskog turista treba nakon sudara na Dalmatini suditi strože; nije bio u Domovinskom ratu...
Pa mi eto upitnik.

Podupitnik mi je i to, jesu li onda civili ujedno nesudionici rata, te čemu onda sve one uzbune, podrumi, čemu te devedesete, u tom smislu. Jer, ako su sudionici rata samo oni uniformirani, dobro je znati, pa drugi put biti slobodan, prepustiti im polje u startu. Ili ostati, uzeti uniformu ili pronaći svjedoke da se uzelo uniformu, pa na prste ruke u džepu fino sračunati, što što nosi i koliko će vrijediti. Jer, po Prodanoviću, moj auto od dvije tone manje je ubio drugog sudionika u prometu, ako sam nekad bio u ratu (...) Obratno, jer je kruška jabuka, svako toliko ja ću dobiti dodatnu čvrgu, jer ja nisam nosio uniformu i svežanj dokumenata o tome.
Morti i režije da mi podignu, kamatu na kredit, vrijednosti šećera i krvnog tlaka?

Pa dokad više...?!

- 08:40 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

23.04.2013., utorak

Na ivici Europe









Oznake: Beograd


- 08:30 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

19.04.2013., petak

Stupnjevi slobode, stiskavac ili klizavac - Jelo Žužinek ostaje uz vas

Mili moji muški, razapeti između brakorazvodnih ročišta, kredita za puničin auto i alimentacije za prošlo kolo sreće, ali ne manje mile moje suputnice, koje nas činite time, što jesmo, u euforiji, ponekad se lako izgubiti.
Da nam je veći i jači. Auto. Da nam je manji i tanji. Laptop, Ifon, Tajped.
Da nam je veći kredit manje kamate. Prošlo vrijeme i svršeno, kad se bilo sretno, imati auto. Pola zgrade iza zavjesa ljubomorno gledalo susjedov Jugo 45. U školi se bilo faca sa Commodoreom.
Veće, jače, tanje, manje. Mantra trenutka. Prošlost budućnosti sad.

Ali, pitanje dana upućujem struci, po običaju.
Mile moje bezrepe sugrađanke... zašto nama muškima nikad ne vratite pjenu za brijanje na mjesto, nego se nakon vašeg odlaska moram igrati skrivača sami?!
Zašto svoj rođeni žilet moramo tražiti po cijeloj kupaoni, da bismo ga pronašli pješadijski zakamufliranog vašim presvijetlim runom, odmah kraj hrpe donjeg veša, signalno odloženog na pranje pokraj kante za veš... ?
Mislite li da nemamo pravo, ravnopravno zafrljatiti nošene čarape u ladicu sa žlicama, a vašom omiljenom maskarom zacrtati fosnu vikendice?
Ali; ne; nisam to zaustio pitati...
Riječima psihoterapeuta: Kakve ste vi sa touchscreenom?

U vrijeme, koje mi stvara sve kroničniju alergiju na novo doba, muško jednoumlje formirano je još iz mačističke povijesti na način, da je veličina poželjna, koliko i tehnike aktivacije i upravljanja. Trebalo je tada pronaći. Stisnuti ili stiskati. Ponekad i više tipki istovremeno. Rad kursorom, kroz etape, vodio je relativno sigurno do cilja. Nakon obavljenog posla, makina bi se naravno javnosti na vidjelo nazirala u džepu, dok se bi zaspala.
Zato, dakle, pitam, kakve ste vi s tim tehnikama brzog, kliznog, jedvadodirnog pokreta preko widgeta, troprstog širenja kadra i dvodimenzionalne pretrage kao takve.
Je li to zaista aktualni krik nezamjenjivosti, ili ipak svoje mjesto pod suncem ima i klasična mehanika upiranja, stiskanja, šest stupnjeva slobode u prostoru, u odnosu na ova svepromovirana dva, u ravnini? Odustajemo li zaista i dogovorno od četiri stupnja slobode gibanja u prostoru?
Koja je logika, imati što skuplju a sve manje vidljivu opremu?
I time, iz drugog ugla i ponovno... – je li manje zaista više?
(Naravno, ne smijem pitati, možemo li vjerovati feministici koja fantazira o jednoumnom drvosječi...)

Sve vas, koje ćete pomoći u otklanjanju dvojbe „stiskavac ili klizavac“, muški komad ili poluprozirni androgenoid, zdušno i ztijelno cjeloveći,

Jelo Ž.

Oznake: TouchPad


- 09:52 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

16.04.2013., utorak

Vremeplov bez fotoaparata

Beli Manastir, dakle...
Vozim sa suncem iza leđa; jutro. Pada mi na pamet fragment neke pjesme; „plamene zore...“ Jesam li ikad bio u Belom Manastiru?! Ne sjećam se, zapravo...
Pada mi na pamet vozač kamiona, klinac zapravo. Godina je neka tamo kasna devedeseta; truckamo se civilima zabranjenim „koridorom“ između Orašja u Bosni i Tuzle u Bosni; Hrvatska vraća izbjeglice; njih busevima, stvari kamionima; „Dayton“. Nakon što smo na zametenoj cesti izgubili i zadnji mukom postavljeni lanac, milimo prema hrvatskoj granici; bradonja sa srpskim amblemom i rukom preko puške nas zaustavlja; pita, imamo li cigaretu; nemamo, haj'te... Par kilometara kasnije, dečkić u tajac veli – „Moji su iz Belog Manastira, ali jedva se i sjećam kad smo odlazili. Ali ove ne volim vidjeti...“

Kao da je jučer bilo, to sa devedesetima, i moja prva percepcija Belog Manastira. „Slavonika“ gotovo posve prazna, svako par minuta prođe šleper iz pravca sjevera; Baranja razvučena, srne bjeloguze, izmaglica pod suncem. Približavajući se Belom Manastiru, ofucane kuće, poluneuredna dvorišta, pokoja nova kuća sa sređenom okućnicom; eloksirane ograde i auti stranih tablica; Graz Umland, Salzburg, München. Dalje „gore“ – mađarska granica; pejzaž sličan sjeveru Srbije, Rumunjskoj prema Temišvaru.
Pustopoljine, sjeta. Balašević teško da bi mogao biti drukčiji od ove regije. Radio B-92; polemika o prednostima i manama ulaska Srbije u EU, začinjena britkim cinizmom voditelja na račun gologuzih Balkanaca sa očekivanjima u boji.



Iz Belog Manastira vraćam lokalnim cestama. Redaju se Antunovac, Jarmina, mjestašca, čija imena ne primijetim.
Šume; naselja tipskih kućica okrenutih pod pravim kutem prema kanalu i cesti, blizu sto godina starih, neodržavanih; debeli zidovi, razbijeni prozori, lokoti i daske na vratima uvučenim pod luk ostakljen mozaik – staklom (negdje drugdje, divna scenografija obnovljenog povijesnog naselja; zamišljam znatiželjne turiste u pohodu... Na koncu, Bizovac nije daleko, a ni Ilok...) Između dvorišta, humke šute srušenih kuća, pokoja krivonoga baba u crnini, odsutnog smješka, ali ipak – smješka. Školski autobus, poluprazan. Parovi roda.
Južno od Vinkovaca, uključujem se na magistralu prema Županji; nailazim na kolonu radi obaranja stabala; okrećem; opet okolo; Andrijaševci, Cerna, Gradište. Kuće drukčije, novije; onih baranjskih više nema; opet pokoja roda, školski autobus; lokalna trgovinica sa prijepodnevnopivskim masonima. Putokaz za Andrijevce... Navodno tu živi familija babine sestre; nikad ih vidio; na tren usporavam i premišljam, je li danas dan upoznavanja nikoga ni sa kime; nastavljam...
(Sjetim se prolaska Banatskim Karlovcem na putu iz Temišvara; stati i svratiti stricu na grob ili ne; ma, nema veze, njemu je isto; ja žurim... )

Milanović se nešto pjeni na radiju; par dana je do izbora za hrvatske članove Europarlamenta. Što je zapravo Europarlament, za što potpisom odgovaraju parlamentarci?!



Prijedor, dakle...
Bio sam već nekidan; ovaj put sivilo umjesto sunca. Okučani; Gradiška; granica sa Beiherc; policajac ukazuje da mi svjetlo ne radi; ja odgovaram da ne radi ni servis u ovo doba; „kaznit će te, bolan!“ Krećem uz smješak tom „bolan“... Bosanska Gradiška ofucana, kao i Bosanski Šamac, i Bosanski Brod, i ... Policija me zaustavlja; da ne radi mi svjetlo; eto, znate, radilo je; a servis tek od osam... „Pa je'l nemo'š sam, gospodine Ć.?“ Umjesto odgovora, otvaram haubu i pokazujem prema stražnjoj strani fara tik uz instalacije, akumulator i računalo. „Ujebliih auti takvi; ništa, vozi, Ć., ali to da promijeniš!“ Ne bi Te pustio sad, mor'o bi sucu za prekršaje, Ć., ali hajde... bio sam ja nekad milicionar u Zagrebu... jebiga... Sretno!“ U trećem servisu, negdje između Banja Luke i Prijedora, žarulja je zamijenjena. „I, kako u Zagrebu...? Znate, radio sam ja nekad u Auto – Hrvatskoj...“

Prijedor... Ne vidim puno; jutrom u tvornicu, navečer u krevet (M., hvala na vremenu i pivčugi!)...
Tvornički radnici bez plaće mjesecima; u dva dvanaestosatna dana prepakiravaju robu, koju će naručitelj na koncu ipak preuzeti; nadaju se nastavku ugovora i plaći; odlazim, prije nego formalno dobiju lošu vijest...
Moj zadatak obavljen. Intuicijom muškarca, zanemarujem navigaciju i krećem prema popodnevnom suncu na zapadu; tamo je i Zagreb. Cesta prazna, sela neugledna, rijeka sivosmeđa, nabujala, ziba grane šipražja nakićene plastičnim otpadom. Novi Grad prolazim; postaje mi čudno, kad ću izbiti na autocestu kod Novske... Uviđam, trebao sam iz Prijedora na sjever, ne na zapad. Ne vraća mi se, odlučujem presjeći prema Karlovcu. Na karti, blizu.
Novi Grad... Pa čovječe; to je zapravo Bosanski Novi... Pada mi na pamet davni posao za Crveni Križ u Njemačkoj; prihvat izbjeglica... Pada mi na pamet E.; nisam otišao spavati, došao sam do nje negdje oko ponoći; primijetio sam ju kao vrckastu, zgodnu. Pričamo dugo, u mraku gleda u prazno i priča o protjerivanju, pucnjima, silovanju. Pita, mogu li joj pronaći brata.
... da Novi Grad, dakle ... Je li Zvornik, Novi Grad, Istočno Sarajevo, Drniš, Ilok ili Sremska Mitrovica – zna samo, tko tu živi. Copy – paste sivilo.

Prolazim putokaz za Bosansku Krupu; pojma nemam, otkud mi redak o Maloj mojoj iz Bosanske Krupe; metalni glas iz radija pojašnjava nekakav najnoviji projekt vlade o olakšavanju stranih investicija; snimljeni prilog kreće s pitanjem novinara nekom političaru – „, što mislite, hoće li ovime napokon početi strane investicije u Hrvatsku?“.
Taman kad se zlaćane zrake niskog travanskog sunca odbiju od krova obnovljene cazinske kule, mijenjam stanicu na radiju; hvatam krckavu snimku čudnog kazališnog komada na njemačkom; zvuči poznato, a nikad čuo; pada mi pa pamet Brecht; prepuštam se zvuku i poluodsutno okrećem volan sekvencama uskih zavoja, koji vode prema brdima.

Sunce kao da se opet podiglo. Cazin... H. Je bila iz Cazina (valjda); cura od malo riječi, lijepe oči u neuglednom, širokom licu; krupne grudi i bokovi neke antičke statuice plodnosti... H. i njezina lekcija o neponovljivosti... Opet su devedesete; otvorila je vrata svoje garsonjerice u bademantilu, kapi vode klizile su niz njezine jake listove; onda je otvorila i ogrtač, bez riječi, gledajući me u oči; prizor dominiran gustim crnim trokutom između jedrih bokova, o kojima nisam jednom maštao, i ušla u moj prostor intime, pomjerajući nas prema grotesknom, ofucanom trosjedu... Da; i danas bih znao reći da sam odbio, jer ne bi bilo fer i nije u redu i moja cura i svašta, ali... Lekcija o propuštenim prilikama, hvala, H., ma gdje bila...

Tukac, da tukac. Trebao sam iz Prijedora na sjever. Ovo na radiju svakako jest Brecht. Oduvijek sam htio čuti Operu za tri groša. Zašto ne ovdje, između Velike Kladuše (ocvalost i strane tablice, vidi gore) i hrvatske granice, s pogledom na Petrovu Goru... Meckie Messer. Gotovo logično. Bugarsko Veliko Trnovo iskoristilo je sličnu kulisu za povijesni light & sound spektakl za turiste, o nama i njima i opsadi i djevi bajnoj i svom tom cirkusu.

Granica; gasim jedan mobitel, palim drugi; uspavani carinik pita, otkud. Iz Prijedora. Zastane. A, kamo? Zagreb, preko Karlovca. Zašto ovuda? Tako; znatiželja... (Timing ovo preklapa sa Brechtovom rečenicom „Prvo žderačina, onda moral“.)
Petrova Gora. Da mi i stane auto, pojma nemam, gdje sam. Znate, između „ve“ i „ve“, par kilometara iza ruševina crkve, iza potoka s lijeve strane, prije poplavljenog polja... Medvjeda nigdje. Ni auta. Mimoilazim se s traktorom, vozač mora da je brat Sime Dubajića. Debela baba na blatobranu je standardni model debele babe na blatobranu traktora. Intuitivno naglo kočim. Srna stoji i gleda, onda krene trčati cestom, kližući kopitima. Papcima? Uglavnom. Lagano krećem za njom. U tom trenu, pretekne me autobus, glasno potrubi. Vidim kako srna skače u šiblje. „Hvatam“ autobus; civilizacija je u tom pravcu.

Petrovom Gorom nisam prošao... od devedesetih... Mutno se sjećam fragmenata; prvi dani nakon „Oluje“; opet Crveni Križ; zgarišta, svinje i goveda po šumama; na prozorskoj dasci srušene kuće krletka, kanarinčić naginje glavicu. Izdaleka vidimo oklopnjak i vojnike; zaustavljaju nas, otkud, iz Petrinje; pa kamo, pa Karlovac; pa jeste vi normalni, mi još čistimo područje, tko vas je pustio; pa nije nas nitko spriječio; motorole, dokumenti; nastavljamo šutke; kazeta je "Madredeus", album "Ainda"...
Sada, dvije i trinaeste, omjer ruševina i obnovljenih kuća pola – pola; što je ostalo napušteno, a gdje su snijegovi srušili trošne krovove, ne znam; pada mrak; želim napokon stići do Karlovca i autoputa prema Zagrebu.

Debil, da debil; ne upaliti navigaciju u Prijedoru... Vojnić... Tušilović... ?!kako se ono zvao gazda restorana, kod kojeg sam s nekim austrijskim šanerima dogovarao postavljanje poker – automata neke tamo devdesete...?! Ne sjećam se. Birtiju prepoznajem slučajno; drugo ime, drugi vlasnik; ona prekoputa je napuštena; padne mi na pament krezuba konobarica vretenastih nogu i divnog glasa... Karlovac. Nekako isti; uvijek... Naplatne kućice. Cijuk ENC-a; četvrta – peta – šesta... Kukci udaraju o vjetrobran.
S prvim kapima pljuska, ulazim na parking zgrade. Zagreb, dakle. Auti vlasnika kafića i gostiju blokiraju slobodna mjesta. Kući sam. Napokon. Napokon ovdje kući. Do sutra, kad idem kući. Tamo kući.
Pod tušem, zatvaram oči, osvješćujući curenje vode niz tijelo. Nikad ne znam, koliko traje putovanje vremenom. Okončavam ga zvukom otvaranja limenke piva.
Sutra je novi dan.

- 10:51 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

13.04.2013., subota

Sava


- 12:37 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

05.04.2013., petak

Mantra

Nije znao niti jednu mantru, ustanovio je. U stvari, znaju li se mantre? Znale se ili mantrale, hitno mu je trebala mantra, kako bi odmantrao svu glupost dana, koja je počela satima prije svitanja, kad ga je histerični susjedov pijetao očito zarazio nesanicom.
Oko pola četiri ustao je, u mraku spavaće sobe pokušao bešumno napipati papuče – hladnoća pločica neće mu pomoći, uvidio je nedavno, prihvativši napokon da mu je prošla i prva mladost i dobar dio druge, iako nije bio siguran, koliko mladosti muškarci uopće mogu imati. U svakom slučaju, druga sinoćnja piva potjerala je i prvu. Sjedio je (!) na toaletu i odlučio ne pustiti vodu, taman u trenu kad se iz susjednog stana začulo sve glasnije stenjanje, koje je preraslo u zvuk sličan jaukanju mačke. Pustio je vodu. Po navici.
Taman kad se u maniri nijemog filma podvukao pod pokrivač, Ona se trznula i poskočila u krevetu. Široko otvorenih očiju, bez daha, zapitala je – „Gdje smo mi to?“, i prije njegovog pokušaja umirujućeg odgovora ponovno zahrkala.
Susjeda je imala ogromne sise, i nije ih propuštala isticati. Zamislio ju je kako leži na boku, gotovo na trbuhu, izbačene zadnjice, s koje se cijedila rutina muževog zanosa. „Drop the thought“, pomislio je, zahvalivši Dalai Lami na toj mudrosti. Zaspao je s poluerekcijom.

Dakle, to sa mantrama. Mrzio je ujutro ući u kuhinju nepospremljenu od jučer; gadili su mu se mirisi hladnog zelja, talog kave, vrećice od čaja u sudoperu (stoput; godinama stoput ju je molio da spužvicu za brisanje staklenog stola ne baca u namočene masne tanjure u sudoperu).
A i to sa izvještajem, kojeg su mu iz centrale vratili prvim jutarnjim mailom. Blagi Bože, ne može li firma funkcionirati, dopuštajući da postoje sinonimi?! Si-no-ni-mi. Ne; tri i pol telefonske diskusije i pola dana rada na posranom izvještaju kasnije, vraćen mu je na doradu, jer da nisu muda nego da su bubrezi, otprilike. Prokleti istočnjaci, kad poprime manire prokletih zapadnjaka pa ih krene proljev licemjernih fraza za pokrivanje vlasite nemuštosti...
I uopće, zašto ga je glupa okulistica naručila, ako je onda opet morao pola sata čekati da ga primi, samo kako bi ga pitala, je li sam vozio do bolnice i vidi li najveća slova, gore lijevo. Još kad je mrtva hladna izjavila nešto tipa „Da, hm, da, šteta, tako mlad čovjek (koja dakle mladost, opet se zapitao, koja po redu, gusko?!), a već slijep... nnnda... očni živci, jako mi je žao... Glaukom. Ali eto, otiđite još na dodatni pregled, pa ćemo vidjeti!“, uvidio je svu prazninu, koju je u njegovom životu stvorilo nepoznavanje mantri. Pazi, MI ćemo VIDJETI, rekla je. I još je dometnula, kako nipošto više ne smije piti kavu. Naravno; kako i da ju popije, kad ju je upravo sasuo po košulji i tipkovnici, zakasnivši na posao...
A tek je bilo jutro; jutro nakon punog mjehura i susjedinog orgazma i vonja hrane u kuhinji i vraćenog izvještaja...

Nešto kasnije, na drugom dogovorenom liječničkom pregledu tog dana, pokušavao je ne razmišljati.
Na tren je bio zaboravio i svoju dvojbu o mantrama, ali se onda grčevito trznuo (u glavi, jer sve je u glavi) i čvrsto obuhvatio ranije prekinuto traženje mantre. Pa može li me išta zaobići, pitao se; otkud sad još i pretrage prostate... Takav dan... Barem je sve odjednom... Treba mi mantra, mantrao je.
Liječnikov prst gotovo je nježno ušao u njega, i prečuo je pitanje, vide li se u subotu na tenis – internist je bio kućni prijatelj, iako je ponekad imao dojam da je njegovoj supruzi i više od toga. Možda je taj prst bio nekakva dodatna gesta posjedovanja tuđeg... Mantru je zapravo grozničavo tražio, kako bi u svakako nezgodnoj situaciji, u kojoj je čvrsto odlučio razmišljati o nečem, što bi umanjilo nelagodu, prestao premišljati nedavno otvoreno izrečen seksualni poziv sina svoje prijateljice. Balavac; ma što, balavac, mladić u dvadesetima, upleo ga je uz čaj u monolog o gay prideu i seksualnosti i kako on sam još nije opredijeljen, pa je ušutio i uputio mu neugodno dug pogled s posve nonšalantnom zainteresiranošću izrečenim pitanjem, je li on ikad spavao s muškarcem. Ne; dovraga, nisam, rekao je, gutajući neartikuliran, nemiran bijes (dovraga je izostavio u nastojanju prijateljske uljuđenosti), prešutjevši kako je godinama prije pokušavao zapravo povaliti njegovu majku, svoju, dakle, prijateljicu. Kad je mladac napokon odustao od teme i nakon kontemplacije o Islamu u Europskoj Uniji krenuo prema vratima – ne bez pomalo zbunjenog pozdrava – osjećao je samo ljutnju, nemoćan, shvatiti zašto zapravo. Godinama; godinama je maštao o prijateljičinim jakim bedrima i njezinom krupnom, kruškastom dupetu (periodično se pitajući, koliko je lud bio, s njom prijateljski prospavati noć u istom krevetu, negdje na putu, nekad poludavno, u jednoj od muških mladosti), a sad ga ovaj mali isfeminizirani tukac očito poziva na homo – partijicu ...
Dakle, mantru je tražio, grozničavo, jer ga je prst prijatelja – doktora u rektumu podsjetio na nedavnu scenu sa mladcem i na fantaziju o guzi njegove mame i... ... i kao bez glave je ustao, i dalje okrenut zidu, i propentao nešto kao „dobro, gle, jako žurim; čujemo se, javi mi nalaz, bok, bok...“ U vrata u zatvaranju, doktor je prekinutim pokušajem zaustio „Gle, sa prostatom Ti je...“

Što ako je ovaj dan vječan? Misao ga je prestravila na blatu parkinga, pa se spoznaja o dizalici za auto stopila sa postojećom jezom, od koje mu je srce tuklo i u prsima i u grlu i u sljepoočnicama i u trbuhu istovremeno. Osjećao je gel među guzovima – ili je to samo umislio, ili se uznojio od živaca – ali svakako nije znao redni broj svoje mladosti.
Guma auta je bila prazna, a trapezoidna dizaličica ničim nije odavala svoj princip funkcioniranja. Trebao je mantru; samo je trebao mantru, ponavljao je, dopuštajući pogledu da vizualna informacija o krckavom savijanju praga auta pod silom pogrešno postavljene dizalice promakne slijedu, kojim bi ispravio radnju.
Mogao se u tom trenu ne javiti na mobitel, ali je, sad već već sadističkim mazohizmom, prljavom rukom posegnuo u sako i začuo engleski sa poljskim naglaskom „Heeloo... Wiii maajt heev sićujejšjeen wiit joor riipoort... ken ju took naaau...?
S druge strane parkinga, domahnuo mu je prijateljičin sin, dodajući nekakav upitni trzaj glavom.

Slika pred njegovim očima zaljuljala se i utonula u mrak.

- 15:15 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic