Vremeplov bez fotoaparata
|
Beli Manastir, dakle... Vozim sa suncem iza leđa; jutro. Pada mi na pamet fragment neke pjesme; „plamene zore...“ Jesam li ikad bio u Belom Manastiru?! Ne sjećam se, zapravo... Pada mi na pamet vozač kamiona, klinac zapravo. Godina je neka tamo kasna devedeseta; truckamo se civilima zabranjenim „koridorom“ između Orašja u Bosni i Tuzle u Bosni; Hrvatska vraća izbjeglice; njih busevima, stvari kamionima; „Dayton“. Nakon što smo na zametenoj cesti izgubili i zadnji mukom postavljeni lanac, milimo prema hrvatskoj granici; bradonja sa srpskim amblemom i rukom preko puške nas zaustavlja; pita, imamo li cigaretu; nemamo, haj'te... Par kilometara kasnije, dečkić u tajac veli – „Moji su iz Belog Manastira, ali jedva se i sjećam kad smo odlazili. Ali ove ne volim vidjeti...“ Kao da je jučer bilo, to sa devedesetima, i moja prva percepcija Belog Manastira. „Slavonika“ gotovo posve prazna, svako par minuta prođe šleper iz pravca sjevera; Baranja razvučena, srne bjeloguze, izmaglica pod suncem. Približavajući se Belom Manastiru, ofucane kuće, poluneuredna dvorišta, pokoja nova kuća sa sređenom okućnicom; eloksirane ograde i auti stranih tablica; Graz Umland, Salzburg, München. Dalje „gore“ – mađarska granica; pejzaž sličan sjeveru Srbije, Rumunjskoj prema Temišvaru. Pustopoljine, sjeta. Balašević teško da bi mogao biti drukčiji od ove regije. Radio B-92; polemika o prednostima i manama ulaska Srbije u EU, začinjena britkim cinizmom voditelja na račun gologuzih Balkanaca sa očekivanjima u boji.  Iz Belog Manastira vraćam lokalnim cestama. Redaju se Antunovac, Jarmina, mjestašca, čija imena ne primijetim. Šume; naselja tipskih kućica okrenutih pod pravim kutem prema kanalu i cesti, blizu sto godina starih, neodržavanih; debeli zidovi, razbijeni prozori, lokoti i daske na vratima uvučenim pod luk ostakljen mozaik – staklom (negdje drugdje, divna scenografija obnovljenog povijesnog naselja; zamišljam znatiželjne turiste u pohodu... Na koncu, Bizovac nije daleko, a ni Ilok...) Između dvorišta, humke šute srušenih kuća, pokoja krivonoga baba u crnini, odsutnog smješka, ali ipak – smješka. Školski autobus, poluprazan. Parovi roda. Južno od Vinkovaca, uključujem se na magistralu prema Županji; nailazim na kolonu radi obaranja stabala; okrećem; opet okolo; Andrijaševci, Cerna, Gradište. Kuće drukčije, novije; onih baranjskih više nema; opet pokoja roda, školski autobus; lokalna trgovinica sa prijepodnevnopivskim masonima. Putokaz za Andrijevce... Navodno tu živi familija babine sestre; nikad ih vidio; na tren usporavam i premišljam, je li danas dan upoznavanja nikoga ni sa kime; nastavljam... (Sjetim se prolaska Banatskim Karlovcem na putu iz Temišvara; stati i svratiti stricu na grob ili ne; ma, nema veze, njemu je isto; ja žurim... ) Milanović se nešto pjeni na radiju; par dana je do izbora za hrvatske članove Europarlamenta. Što je zapravo Europarlament, za što potpisom odgovaraju parlamentarci?!  Prijedor, dakle... Bio sam već nekidan; ovaj put sivilo umjesto sunca. Okučani; Gradiška; granica sa Beiherc; policajac ukazuje da mi svjetlo ne radi; ja odgovaram da ne radi ni servis u ovo doba; „kaznit će te, bolan!“ Krećem uz smješak tom „bolan“... Bosanska Gradiška ofucana, kao i Bosanski Šamac, i Bosanski Brod, i ... Policija me zaustavlja; da ne radi mi svjetlo; eto, znate, radilo je; a servis tek od osam... „Pa je'l nemo'š sam, gospodine Ć.?“ Umjesto odgovora, otvaram haubu i pokazujem prema stražnjoj strani fara tik uz instalacije, akumulator i računalo. „Ujebliih auti takvi; ništa, vozi, Ć., ali to da promijeniš!“ Ne bi Te pustio sad, mor'o bi sucu za prekršaje, Ć., ali hajde... bio sam ja nekad milicionar u Zagrebu... jebiga... Sretno!“ U trećem servisu, negdje između Banja Luke i Prijedora, žarulja je zamijenjena. „I, kako u Zagrebu...? Znate, radio sam ja nekad u Auto – Hrvatskoj...“ Prijedor... Ne vidim puno; jutrom u tvornicu, navečer u krevet (M., hvala na vremenu i pivčugi!)... Tvornički radnici bez plaće mjesecima; u dva dvanaestosatna dana prepakiravaju robu, koju će naručitelj na koncu ipak preuzeti; nadaju se nastavku ugovora i plaći; odlazim, prije nego formalno dobiju lošu vijest... Moj zadatak obavljen. Intuicijom muškarca, zanemarujem navigaciju i krećem prema popodnevnom suncu na zapadu; tamo je i Zagreb. Cesta prazna, sela neugledna, rijeka sivosmeđa, nabujala, ziba grane šipražja nakićene plastičnim otpadom. Novi Grad prolazim; postaje mi čudno, kad ću izbiti na autocestu kod Novske... Uviđam, trebao sam iz Prijedora na sjever, ne na zapad. Ne vraća mi se, odlučujem presjeći prema Karlovcu. Na karti, blizu. Novi Grad... Pa čovječe; to je zapravo Bosanski Novi... Pada mi na pamet davni posao za Crveni Križ u Njemačkoj; prihvat izbjeglica... Pada mi na pamet E.; nisam otišao spavati, došao sam do nje negdje oko ponoći; primijetio sam ju kao vrckastu, zgodnu. Pričamo dugo, u mraku gleda u prazno i priča o protjerivanju, pucnjima, silovanju. Pita, mogu li joj pronaći brata. ... da Novi Grad, dakle ... Je li Zvornik, Novi Grad, Istočno Sarajevo, Drniš, Ilok ili Sremska Mitrovica – zna samo, tko tu živi. Copy – paste sivilo. Prolazim putokaz za Bosansku Krupu; pojma nemam, otkud mi redak o Maloj mojoj iz Bosanske Krupe; metalni glas iz radija pojašnjava nekakav najnoviji projekt vlade o olakšavanju stranih investicija; snimljeni prilog kreće s pitanjem novinara nekom političaru – „, što mislite, hoće li ovime napokon početi strane investicije u Hrvatsku?“. Taman kad se zlaćane zrake niskog travanskog sunca odbiju od krova obnovljene cazinske kule, mijenjam stanicu na radiju; hvatam krckavu snimku čudnog kazališnog komada na njemačkom; zvuči poznato, a nikad čuo; pada mi pa pamet Brecht; prepuštam se zvuku i poluodsutno okrećem volan sekvencama uskih zavoja, koji vode prema brdima. Sunce kao da se opet podiglo. Cazin... H. Je bila iz Cazina (valjda); cura od malo riječi, lijepe oči u neuglednom, širokom licu; krupne grudi i bokovi neke antičke statuice plodnosti... H. i njezina lekcija o neponovljivosti... Opet su devedesete; otvorila je vrata svoje garsonjerice u bademantilu, kapi vode klizile su niz njezine jake listove; onda je otvorila i ogrtač, bez riječi, gledajući me u oči; prizor dominiran gustim crnim trokutom između jedrih bokova, o kojima nisam jednom maštao, i ušla u moj prostor intime, pomjerajući nas prema grotesknom, ofucanom trosjedu... Da; i danas bih znao reći da sam odbio, jer ne bi bilo fer i nije u redu i moja cura i svašta, ali... Lekcija o propuštenim prilikama, hvala, H., ma gdje bila... Tukac, da tukac. Trebao sam iz Prijedora na sjever. Ovo na radiju svakako jest Brecht. Oduvijek sam htio čuti Operu za tri groša. Zašto ne ovdje, između Velike Kladuše (ocvalost i strane tablice, vidi gore) i hrvatske granice, s pogledom na Petrovu Goru... Meckie Messer. Gotovo logično. Bugarsko Veliko Trnovo iskoristilo je sličnu kulisu za povijesni light & sound spektakl za turiste, o nama i njima i opsadi i djevi bajnoj i svom tom cirkusu. Granica; gasim jedan mobitel, palim drugi; uspavani carinik pita, otkud. Iz Prijedora. Zastane. A, kamo? Zagreb, preko Karlovca. Zašto ovuda? Tako; znatiželja... (Timing ovo preklapa sa Brechtovom rečenicom „Prvo žderačina, onda moral“.) Petrova Gora. Da mi i stane auto, pojma nemam, gdje sam. Znate, između „ve“ i „ve“, par kilometara iza ruševina crkve, iza potoka s lijeve strane, prije poplavljenog polja... Medvjeda nigdje. Ni auta. Mimoilazim se s traktorom, vozač mora da je brat Sime Dubajića. Debela baba na blatobranu je standardni model debele babe na blatobranu traktora. Intuitivno naglo kočim. Srna stoji i gleda, onda krene trčati cestom, kližući kopitima. Papcima? Uglavnom. Lagano krećem za njom. U tom trenu, pretekne me autobus, glasno potrubi. Vidim kako srna skače u šiblje. „Hvatam“ autobus; civilizacija je u tom pravcu. Petrovom Gorom nisam prošao... od devedesetih... Mutno se sjećam fragmenata; prvi dani nakon „Oluje“; opet Crveni Križ; zgarišta, svinje i goveda po šumama; na prozorskoj dasci srušene kuće krletka, kanarinčić naginje glavicu. Izdaleka vidimo oklopnjak i vojnike; zaustavljaju nas, otkud, iz Petrinje; pa kamo, pa Karlovac; pa jeste vi normalni, mi još čistimo područje, tko vas je pustio; pa nije nas nitko spriječio; motorole, dokumenti; nastavljamo šutke; kazeta je "Madredeus", album "Ainda"... Sada, dvije i trinaeste, omjer ruševina i obnovljenih kuća pola – pola; što je ostalo napušteno, a gdje su snijegovi srušili trošne krovove, ne znam; pada mrak; želim napokon stići do Karlovca i autoputa prema Zagrebu. Debil, da debil; ne upaliti navigaciju u Prijedoru... Vojnić... Tušilović... ?!kako se ono zvao gazda restorana, kod kojeg sam s nekim austrijskim šanerima dogovarao postavljanje poker – automata neke tamo devdesete...?! Ne sjećam se. Birtiju prepoznajem slučajno; drugo ime, drugi vlasnik; ona prekoputa je napuštena; padne mi na pament krezuba konobarica vretenastih nogu i divnog glasa... Karlovac. Nekako isti; uvijek... Naplatne kućice. Cijuk ENC-a; četvrta – peta – šesta... Kukci udaraju o vjetrobran. S prvim kapima pljuska, ulazim na parking zgrade. Zagreb, dakle. Auti vlasnika kafića i gostiju blokiraju slobodna mjesta. Kući sam. Napokon. Napokon ovdje kući. Do sutra, kad idem kući. Tamo kući. Pod tušem, zatvaram oči, osvješćujući curenje vode niz tijelo. Nikad ne znam, koliko traje putovanje vremenom. Okončavam ga zvukom otvaranja limenke piva. Sutra je novi dan. |
