21.03.2013., četvrtak

O glini i o vodi i o između

“Govorit će se, financiramo lijenčine, što sjede po kafićima na južnim plažama… Monetarna unija na kraju će se svesti na ogromni manevar ucjene… Ako mi Nijemci tražimo monetarnu disciplinu, druge će zemlje za svoje financijske probleme odgovornima proglasiti upravo tu disciplinu, a time i nas. K tome će nas, iako su početno pristali, smatrati nekom vrstom gospodarstvenih policajaca. Tako mi riskiramo, ponovno postati najomraženiji narod Europe.”

Prof. Arnulf Baring, knjiga “Zakazuje li Njemačka?”, 1997.



… I zaista, sve se više pitam.

Politički je nekorektno, zbog različitosti tematizirati – različitost.
Frka zna nastati, kad se spomene oblik očiju. Boja kože. Religija. Seksualne preferencije. Ali čini mi se da smo se – mi, kao euroamerička civilizacija – sami stjerali u kut korektnosti mimo logike. Jer naravno, kosooki ministar u njemačkoj vladi jest kosook, ma koliko ta konstatacija zatalasala tamošnje medije. Naravno da je u nekom srednjoeuropskom gradu crkvenih zvona zahtijevno, srađati se sa mujezinom, kad s minareta zove na molitvu.
(Naravno, minaret i crkveni toranj u istom kadru daju super razglednicu i materijal za tekstopisce. Iako... i Andrić je bio skeptik. Da je živ, ganjala bi ga i Teršelička i Amnesty i B.a.B.e., vjerujem…)
Sve je to naravno tako, ali naravno, politički je neprikladan pojam “kulture vodilje”, ma koliko očit bio. Jer da sugerira superiornost, iako bi mogao sugerirati i očekivanje domaćina prema... ajme, ne smijem reći - gostu
O javle, svuda li si...

Lukavo je to sročio pokojni novinar lelujavog svjetonazora, Carl Gustaf Ström.
Nije izricao ni „gost“ ni „domaćin“ niti „kultura vodilja“, ali jest ukazivao na geopolitičku determinantu, koja jednostavno određuje usud naroda na njegovom životnom prostoru. I nema tu mrdanja; nema tome pobjeć‘. Bioenergija regije; tu si i tako ti je, i nema hepeka da to promijeni, ma što nam politikanci tvrdili umeko... Kidnu pojedinci, odbjegnu vibri geopolitičke određenosti, pa ih onda u pečalbarskoj zemlji zovu gostujućim radnicima, kao da ovi misle ikad otići... (Kultura laži, dometnula bi Ugrešićka...) U svakom slučaju, ti i takvi gosti mahom zaista uspiju stresti sa sebe kletvu geopolitičke determinante pribalkanske; face im se pošvede ili pošvabe i austronjemačkim naglaskom iz šarenih košulja se iščuđavaju balkanskim specifičnostima, koje su napustili...

No možda je dakle ipak to izlaz. Ukazivanje na geopolitičku determinantu.
Jer, zaista Njemačka trenutno djeluje kao jedna strana osovine financijskog zla, od MMF-a do Grčke, preko Cipra (uz naklon ciparskoj Crkvi s ponudom da svoj kapital da za spašavanje situacije)… I zaista gornja izjava jest točna; ispada Merkelica nekakva opaka financpolicajka, koja mediterance tjera srednjeeuropskom rezonu deke vlastite dužine. Ali ona to čini mimo geopolitičke determinante, koja naravno vrijedi dvosmjerno. Švabo će u Malom Stonu svejedno naručiti picu ili kotlet, a Grk će svakako psovati Europu, koja mu ne da živjeti, kako Grci žive tisućama godina, ubirući od izgorjelih turista pinku za razgledavanje kamenih ruševina antičkog mufljuzluka, u dokaz navedenom …

Kraju, što Merkelica dakle dijelom pokazuje odlučnost po Europi, baš jer globalnije strukture u Njemačkoj i dalje nemaju partnera, čija bi dosljednost nadilazila neodlučnost u slučaju vojne podrške i njemačkih vojnika u globalnim sukobima.
No, taj je put Njemačka u svjetskoj politici odabrala (i ispravno, morala odabrati); tek ujedinjenjem daje joj se šansa, dokazati da nije agresorski nastrojena i inspirirana povijesnim ambicijama, prekrajati svijet. Tim više, njemačka politika tu upada u klopku, dokazivati odlučnost u nenaoružanoj domeni, na jugu Euro - škoja. To dakle čini monetarno, kao jedna od dvije zemlje vodilje omasovljene i ispolitizirane Europske Unije; sjene negdašnje Europske Zajednice dvanaestoro opravdanih članova.
Ali, tu se krug zatvara… U trapuli vlastite polit – korektnosti, Frau Angela Danke - Deutschland nerado se upušta u priču o „Europskoj Uniji dviju brzina“. Jer malo to tukne na Nas i Njih; na Gore i Dolje. Na Goste I Domaće. Pa nije red.
A ipod crte fiskalnog računa, foru opet pušimo mi, geopolitički o- i usuđeni.
Jer, ako standard i potencijal Unije nemamo – a nemamo, i ako inače nemamo s kime – a nemamo, pa i ako nas nitko drugi neće – a neće… - valja nam svojom voljom i svim srcem pod svom desnicom biti za tu Uniju dviju brzina, financpolicije, minareta i zvonika, nas i njih… Svakako, osim što stojimo na burzama, na južnim plažama sjedimo po kafićima… pa pravo budi i njima i nama…



- 13:50 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

19.03.2013., utorak

Dva mala ili jedan veliki – Jelo Žužinek i vječnost dvojbe

Mili svijete s obje strane duginog luka, kineskih gedora i umanjenog poreza na gorivo za jahte – dvojim!
Dvojim, jesu li bolja dva mala ili jedan veliki. Ili kombinacija.
Auzmiš.

Prijateljica, čiju sam potežu kutiju erotskih pomagala u neznanju nosio tijekom selidbe a u nespretnosti ispustio na stepeništu, uvjerava me da su veliki i mali dobra kombinacija. Pojasnila mi je i zašto. Na žalost, em je mislila na one stvari, em je rekla kako ima prekonzervativnog muža a da bih im se u znanstvenom razmatranju dileme mogao pridružiti u krevetu. Svakako, drugostrana moralna dvojba je vrlo načelna; čine li dvojica prijevaru, ili prag prijevare; ako su ta dvojica godinama isti, je li manje bitno, ili se gleda i povremenost nasuprot redovitosti ... ? Posebno je poglavlje, je li jednom nijednom, te kako tumačiti povremenu jednost.

Ali, ne; iako lako misli odu u pravcu karnalnog, mile moje brkate sugrađanke i depilirani muški; nisam na to mislio.

S noževima, tavama i loncima je, recimo, očito. Trebaš male i velike; nezamjenjivi su. Upitno je već sa hladnjacima. I frižiderima. Dva mala – za u stanu i u podrumu – ili jedan veliki? Pa onda usisavači. Jedan osrednji, za stan i ured i auto, ili ... to nekako razdvojiti, dakle – jedan mali i jedan veliki? Dva mala? Problem je vrlo izražen i sa autima. Veliki, za put u Milano, München, Montanu, a mali za po gradu? Ili samo jedan veliki, koji ne stane od prve tu, ali je dobar za po tamo? A to sa dva mala... nekako... hm... Opet, je li „dva bolje od jednog“ zaista uvijek točno? Gdje počinje višak, i kako ga prepoznati, ne spominjući deficit?

Dvojim, dakle.
Umjesto nemušte rime na kraju – ispred šupe metar drva, mala moja, ti si meni prva...aaaa...

Oznake: Ju-52


- 22:18 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

14.03.2013., četvrtak

Ja otpuštam Premijera!

Ja sebi i si otpuštam premijera Milanovića.
Urbi et blogi.

Dugo, dugo sam vjerovao. Dečko iz Zagreba. Moj. Sinjanin. Moj. Mlad, ambiciozan, ovoono, moj.
A mi kao državica em duboko potonuli em genetska grintala em nikad sami krivi (pa ni zaslužni, dakle). Mislio sam, taj će nas pomaknuti; eto, mislio sam!
Sad više ne vjerujem. I kažem:
Dragi premijeru, ja osobno dajem Vam osobni otkaz.
Mnome više ne premijerčite!
Ne; pismo preporuke nećete dobiti, jer ste bili posljednji svoje sorte, kojem sam nastojao vjerovati. Vi ste mi zadnji.

Zašto?

Vrlo jednostavno, rekli biste Vi. A citirat ću vas i da je u životu tako; padne se i ustane. Evo, pao sam; ustajem i idem dalje. Ja bez vas.

Zašto?

Zato, što mogu shvatiti kalkulacije, manjak petlje, kompleksnost situacije. Ali da nam prodajete plac – spiku kako Antičevićka bolje govori nego što čita – vrijeđate nas! SVI ljudi bolje slobodno govore nego što čitaju, morate znati.
Ali poanta je, što ste mislili o nama svima, puštajući stranojezičnu nepismenjaču da nas bruka tamo, kamo taman krećemo.
Koliko je vama stalo do percepcije svijeta o nama, i još više, koliko vam je stalo do ono malo zdravog razuma ljudi, od čijih ste glasova profitirali?
Druga je poanta Vaša izjava u istoj temi, kako Antičevićka „govori engleski bolje od nekih profesora tog jezika“. Premijeru, Ministarstvo prosvjete – a time i fakulteti, njihova uspješnost i svrha – Vaša su odgovornost. Vi ste dakle jedna od odgovornih osoba, što i ako profesori jezika govore lošije od onih, koji uopće ne govore. Sami ste rekli.

Ali ponajviše - zašto?

Zbog Azerbajdžana.

Hajde, ok je što nam njemački ministar gospodarstva doputuje mahati zrcalom pred našim likom. A mogao je isto tako otprhutati u misiju u Azerbajdžan; slično gospodarski zanimljiva zemlja velikih potencijala. /“Veliki potencijali“; divna fraza; Ameri ju koriste za uljudno proglašavanje kretena i mediokriteta.../
No, ok, Azerbajdžan nam je potencijalno bitan partner; u redu. Istina.

Ali, ima i to da je preklani Europski parlament (!) rezolucijom osudio kršenja ljudskih prava u tom Azerbajdžanu, naglašavajući sustavno nasilje protiv civilnog društva i njegovih pojedinaca, protiv aktivista socijalnih mreža i protiv novinara. Poluupitno ali ne manje pobijeno argumentima – azerbajdžansku eksklavu Nakčivan u smislu policijske sile i limitiranja građanskih sloboda neki mediji uspoređuju sa Sjevernom Korejom.
Neću sad o našoj slobodi i kriterijima odabira partnera; ok, Srbija nam nije valjala, Beiherc nam je sprdnja; s druge strane, da nam je da se nekome svidimo; da nas netko uspori u padu... Razumijem.
Ali, bivši moj Premijeru, gubim Vas na Vašoj ljutnji na naš NVO – sektor, kojem ne dopuštate da javno – i, dapače, sufinanciran iz proračuna (jer, čemu ne dopustiti pluralizam mišljenja kao vlastitu slobodu?!) izražava neslaganje sa ugošćavanjem delegacije Azerbajdžana? Treba li dakle, po Vama, podržavati samo nevladine udruge, s kojima se Vi osobno slažete ili koje su Vama dovoljno puta koristile; s kojima ste se iskoordinirali prije izlaska u javnost, možda?
Ne zagovarate li time i sami cenzuru i priskutništvo, radi kojeg ozbiljne udruge i institucije - na koje se inače i sami često i rado pozivate - propituju Azerbajdžan?

Posljednje figurativno Zašto, na koje bih nadovezivao kako ušutkavate novog ministrića, koji bi naravno trebao biti jasan oko svog imovinskog stanja (i u Vašem interesu, čini mi se, uz pozdrav i od Holy i od Čačića)... – to dakle već neću elaborirati; prethodno ste me dotukli; rispekt!

Da ne duljim, gospodine Premijeru.
Ustajem i idem dalje. Takav je život. Jako jednostavno.
Bez Vas.
Jer, Vi ste mi zadnji.

Oznake: Milanović


- 08:31 - Stisni pa pisni (24) - Papirni istisak - #

11.03.2013., ponedjeljak

Mijenjam politikance za cincilator

Počinjem razmišljati o idućim izborima.

Hadezej je jednoglasno izbacio koso R. Toliko o unutarsranačkoj demokraciji. Ujedno, nude nam budućnost s imenom Hrvatske. Čime ispada da nam nude prošlost. U kojoj su potrali i pokrali podosta od svega. Skoro pa legalno.
Birajmo dakle prošlost, vele.
Jakovčić će biti jedan od idućih ministara, koji će frknuti. Dragi premijeru! Iako on naravno nije kriv, što su zakoni nahero upenetrirali u zdrav mozak pučanstva, pa nas sve nešto žulja, a ne znamo što, i ne vjerujemo, a ne znamo, zašto.
EsDePe se vjerojatno ne bi mogao kladiti niti u sto kuna da mu članstvo zna nabrojati tri osnove socijaldemokracije i barem dvije razlike u odnosu na Hadezej. Milanovića svakako više nitko ne kuži, ali vjerojatno je to do nas, jer Naš Premijer u svaku kameru – plašim se da koristi i one prometne, po tunelima – uz znakovit tik oka i jezika tvrdi, kako je sve vrlo jednostavno i kako je sve to život. Padneš i digneš se.
Jojo.
Padneš na burzu, digneš se u Frankfurtu.

E sad, drage stranke, dragi moji politikanci:
Mislim si, što ću i kako ću. Idući put i idućih puta. ja vas gledam (zastrašujući pogled, kažiprst i srednjak upereni u oči)!
Što mi je činiti?

Varijanta A, na izbornom listiću dijagonala, od desno gore do lijevo dolje. Pa si mislite. Meni svakako drago prošetat' do osnovnjaka u kvartu.
Varijantu B ste svi vi, politikanci, proigrali. Klingonci. Moronci! Bolje sutra, danas zdaj, tudi tukaj – sori, ja više ne pušim.

Geopolitički smo uz Srbiju i Behasaniju, kao trozubac usuda.
Industrija nam je pocrkala tamo polovicom sedamdesetih, skoro prije pedeset godina.
Da smo u furci sovjetskog agitprop dizajna, mogli bismo kao aktualne dezene za podizanje morala na kravate Croate tiskat' kravice i oblačke; potoke prolivenog mlijeka i motive štrajkova, dok ima i to tko. ili ipak motive fotelja i FB-lajkova za društvene promjene.
Sovjeti su prije osamdeset godina na kravate i štof za fotelje tiskali dimnjake i svjetlarnike tvornica, zupčanike, avionske motore, i tako...

OK, mi smo drugo; eko – turizam, bio – proizvodnja i to. Ubilo se za dizajna i vizualni identitet...
Vjerojatno makar štancamo reciklirani i biorazgradivi papir za besmislene politikantske kvazis'rategije, koje onda humus - pa - drvo - pa papirna s'rategija, pa ukrug, živo, veselo...
Hranu i energiju svakako uvozimo. A i pamet bismo očito trebali. Jer, očito nam se - nama, biračko - pušačkom poreznom tijelu - može bez predigre i vazelina uvaljivati, kako će stranka ovailiona unutar jednog mandata preokrenuti pedeset godina zle i gore kobi. Na koncu, na svaku bolju klupu hrvatskih fakseva ureckano je "tko bi doli, sad je gori".
Odemo na voletinu i popušimo.
Te nam se i može šuknuti, kako nas tamo iza ugla usuda netko čeka, titrav, zadihan, ushićen. Da mu se ponudimo, vidi par redaka prije. Jer da & pa mi smo predziđe i familija dobrih namjera i trenutno gole ritice, te vrlo potencijalni kao takvi.
I dlaka u oku može biti strateška prevaga u geoplitici; to je život, pasti i podići se (nesigurno, napeto, pomalo hijenično)...
Nndaa. /fora ime stranke, nndaa... /

Te dakle, premišljajući - ako ne uprizorim dijagonalu na izbornom listiću, od gore desno do dolje lijevo, vrlo je vjerojatno da će moj glas dobiti politikanac, koji će imati izbornu retoriku u smislu:

Ljudi, mi smo smiješno mala (!) i posve (!) beznačajna (!) balkanska (!) zemljica geopolitički i logistički (!) ukletog (!) oblika i položaja.
Okruženi smo sličnim susjedima, koji su nam ujedno najbolja (!) karta za opstanak (!).
Osim divnog mora, kakvo imaju i pingvini Antarktika, ali ga smislenije i sa više respekta koriste, imamo preletne koridore i tranzitne ceste, dakle možemo samo brzinski pelješiti prolaznike, što nas čini džeparima.
Naravno, sa fejk - pitiespijevcima i poštenim dečkima prevelikog srca, koji su nam stvorili domovinu i državu, bolje da se vani ne hvalimo; ti ljudi znaju i ubiti za ideal (zato im ga ne damo) ...
Ekoturizam i biopoljoprivredu trenutno nude i srednjoafričke i azijske zemlje; južnoamerička braća pomalo kreću pravcem stvarne ćune umočene u stvarnu naftu.
Mi dakle, osim naherih bilansi i jeftine magle, nemamo ništa, a što smo imali, potaracali smo, obezvrijedili i proćerdali, ispilili i prodali.
Svakako, to nije trajalo samo jedan parlamentarni mandat, i nisu nam to skrivili samo pravoslavni bradonje uz malu pomoć svojih prijatelja. Ne; ta nam je zora svitala desetljećima i duže, jer smo višestoljetni slugani, koliko i gotovani.
Izgubili smo industrijsku tradiciju, znanstveni kontinuitet u razvoju primijenjene tehnologije, popušili smo energetiku i zaglupili do apsurda. Te vam ja – reći će jedini izborni kandidat, kojeg bih ja ozbiljno shvatio – apsolutno nemam što ponuditi. Bit ću na vlasti četiri godine - reći će moj jedini mogući izborni kandida - i turat ću prste u rupe po nasipima proračuna, energetike, razvoja, ponosa i obraza; bit ću domaćin važnim azerbajdžanskim, sjevernokorejskim i malteškim delegacijama, ali ću svaki dan posvetiti traženju gazde, koji će nas hraniti mrvicama, za koje ćemo se morati opako sageti, ali koje će nam biti zajamčene i zaista dobacivane makar onoj nesretnoj generaciji naših potomaka, koja dotad neće po zavičajnim i zaurličnim klubovima šahovničke dijaspore revati o staroj domovini...
Jer ovako više ne ide i bolje sutra jučer je nakon duge i teške bolesti izdahnulo (smjerni pogled u nebo; lupanje šakom u prsa, suza).
Reći će jedini mogući kandidat, kojeg ću shvatiti ozbiljno i promisliti, dijagonala, ili kružić.

Eto, na nju ili njega takvog, ja bih glasao.
Ali se kladim u veliku hrvatsku porciju konjskih ćevapa sa manje recikliranog poljeva i duplim kineskim lukom, da će moj narod opet popušiti neku drugu furku. Zato, strateški se osiguravajući, ovim putem tražim pošten cincilator, može bez papira, na riječ. Jer, mi smo Hrvati, ne?!



- 22:12 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

08.03.2013., petak

Kukavičje jaje

Fino je to, sa karanfilima, cvijećem, večericama.
Fino je inače, fino i za Dan žena.
Iako mislim da nam fali Dan crnaca. Dan Židova. Dan Srba. Jer ... /argumentacija/ ...

Ne manje, fino je to sa Danom žena.
Kad im se već slijedom brakorazvodne parnice djeca dodjeljuju „jer su a priori bolji roditelji“.
Fino je i u kontekstu sudskih presuda, kojima muškarac bude bez svjedoka i materijalnih dokaza pravosnažno osuđen za silovanje, jer i prvostupanjska i drugostupanjska sutkinja smatraju kako je "činjenica da je optuženik muško dovoljna, da bi se moglo izreći presudu po osjećaju vjerojatnog". /Napominjem, stvarna situacija!/
Fino je što se ženske udruge time ne osjete popljuvane u apostrofiranju spolnosti, i uredno - ne reagiraju u ime ravnopravnosti, koju čuvaju za ziheraškije furke.
Kao što je fino i što devet od deset žena pet večeri u tjednu zapostavlja mušku partnerčad u ime tisuću epizoda o turskom macho – šovinistu i masovnom ubojici. Time su žene barem argumentirano u toku po pitanju muške psihe, kad trebaju temu za "hen party". Mhhmmm...

Da se razumijemo:

Nisam protiv žena; nisam protiv Dana žena.
Nisam niti protiv podignutih ruku & znojnih fleka na svilenim košuljama, protiv razmazane šminke, otkačenosti i zaborava na par sati. Sve ok. Dapače. Muška kladionica i muški fudbal nisu bitno drukčiji ispušni ventil.
Ali - jesam, naravno, protiv održavanja mita od prije pedeset, sto godina o paušalnoj ugnjetavanosti i obespravljenosti, o stereotipima i klišeima; jesam protiv viška agresije u ime manjka argumenta i zaobilaženja uzročnosti.
Jesam protiv lažne etikete „ravnopravnost“ ili „emancipacija“, ako to samo znači mlaćenje drugom stranom toljage.
Jesam protiv kažiprsta, klišea, isticanja grupe A (implicite, nasuprot grupi B).
Jesam i za Muške kuće. Jer postoji i žensko nasilje; i fizičko i psihičko. (Vidjeti između „sive brojke“ i „nepostojeće statistike“.)

Ja jesam ZA ravnopravnost spolova; ne za puku zamjenu uloga.
Ja sam za mušku porodiljnu godinu, koliko i za žensku. Za muške domaćine, dok supruge rade po petnaest sati dnevno ili provode tjedne na bauštelama, parsto kilometara dalje, a „on“ pegla, kuha, sprema, odgaja klince. Ili i radi uz to; zašto da ne.
Ja svakako jesam za to, da se muška djeca uče postulatima ljudske univerzalnosti, posebno u smislu uloga, fizičke snage, poštivanja, partnerstva, emocija. Kao što sam i ZA to, da se curice ne odgajaju da budu koketuše u ime koristi; da im se na vrijeme približi koncept muške psihe predatorske, ali i da uvide, kako ne postoji razlog da od muških očekuju da ovi kreče, mijenjaju osigurače ili gume na autu. Jer – i žene to mogu (osim ako ih mamice kao male nauče suprotno). Kao što i muški kuhati ili peglati, osim ako ih mamice nauče suprotno.

Ali ja NISAM ZA, da razvedene majke sa svojim vrlo maloljetnim kćerima navečer zabirtijaju, u beskrajnoj potrazi za novim partnerom („jer su muški đubrad“). Niti da iste one i takve svoje male muške potomke vode po istim tim birtijetinama i turbofolkovima uz lakonsko „pa ne mogu ga ostaviti doma; ma, nek' se uči; trebat će mu (kad već nema ćaću)!“ /Napominjem, stvarna situacija!/
Ja nisam za, da prosjek životnog prihoda bračnih partnera uspoređuje žena, koja svojom voljom odustane od školovanja ili/i karijere, kako bi se posvetila djeci. Naravno, diže mi se želudac na moralistice, koje se funje na sve muško, ali poslije Skypea sa suprugom na montaži u Africi uredno briju sa ljubavnikom.
Ja nisam za to – jer ne razumijem – da majke svoje sinove poštede ikakvog kućnog posla, ali mantraju kako su žene žrtve kućnog posla i spolne tiranije. Protivim se da (u ženskoj kreditnoj udruzi – hajde zamislimo eksplicitno MUŠKI kreditni institut ...) dižu kredite, kako bi tridesetogodišnji sineki – živeći s roditeljima – sebi adaptirali tavan, jer, siroti, ne rade nigdje (pa tako i ne plaćaju režije).
Ja nisam za to, da udovice svojim ratnim sinčićima omogući sto godina studiranja u vlastitom stanju uz plaćenu spremačicu i baka-servis za ručak i mantru „oženi se; ja nemam snage više“.
Ja nisam za to, da umirovljene flundre, danas u čipkastim klasičnim košuljama i uredno na svakoj večernjoj misi, svoje kćerkice oblikuju u Barbike sa očnim tikovima, jer će ove naravno postati vučje meso kratkog trajanja, i time nova generacija inkubatora gluposti tipa „svi su muški isti; vjeruj meni (ups)“ ...
/Napominjem, stvarna situacija, od prve do zadnje!/

Dakle, to sa karanfilima, kitama, večericama i etiketama... Fino je to. Ali – može i bolje...
- 12:14 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

06.03.2013., srijeda

Polusevdah vremenskog putnika

Ja se, zapravo, ne bih posve vraćao.

Ne bih volio morati podnositi zahtjev za izdavanje putovnice, pa zahtjev za njezino privremeno preuzimanje u policijskoj postaji, kako bih tek tada mogao podnijeti zahtjev za vizu – zahtjev upitnog ishoda, uz to. Putovnice danas podrazumijevamo; elektronski uplatimo jeftinu avio-kartu i... uglavnom bezvizno otprhutamo. Na kavu ili za stalno.

Definitivno ne bih volio, krećući u gimnaziju ujutro, ovisiti o opako jakoj opruzi startera motocikla, koja te za šeprtljavih ili mokrih dana u povratnom hodu tako surovo tresne po potkoljenici, da zaboraviš, kamo si krenuo. A motor nije niti upalio.
Ne bih se, govoreći o tome, volio niti iz potrebe koristiti autima bez ABS-a, sa unutrašnjošću od skaja, ispunjenima hladnim dimom cigareta, mirisom benzina i znoja iz sezona i sezona sintetičke odjeće.
Ne; ne bih se vraćao u doba prije roll-ona; najvjerojatnije ne bih imao razlog, krenuti u „Zvečku“ ili „Blato“; prepuno dima, prepuno poluzgubidanskih ideala i šatro-spike, mislim si danas.
Vrlo vjerojatno bih – ili vrlo vjerojatno ipak ne bih – imao skrupule, „imati“ zadivljene čehoslovačke omladinke za vrećicu „Vegete“.
Ne bih volio ići na vojne vježbe, nakon što sam sa petnaest godina svakako obučen na Kalašnjikovu i pištolju.
Ne bih imao niti volje, vratiti se na Hrelić radi liječenja vlastitih upitnika pomoću poljskih prodavača rešoa i šatora.

Na koncu, Bože me sačuvaj da opet na crno – bijelim vijestima ili u novinama, od kojih ti prsti ostanu crni ali te miris crnila uspava, kad ih staviš preko lica poslije ručka, gledam ili čitam o kravi Milki, koja je premašila normu davanja mlijeka za ovu petoljetku i time dala ogroman doprinos razvitku našeg socijalističkog društva miroljubive koegzistencije.
Ne bih volio niti omađijan i poludiskretno ulaziti u posebnu trgovinu sa zapadnim cigaretama, satovima, parfemima i elektronikom. (Tko je u DDR-u ikad ušao u „Intershop“, zna...) Ne; ne mogu zamisliti niti kako se groteskno počešljan sa divljenjem nadvijam nad motor nekog Fordića, samo zato što mi elegantno arogantna rodbina sa zapada pojašnjava, kako ima „duplo više cilindara od Trabanta“.
O idealu ženske erotičnosti kao kilici dugih dlaka – dvojim.
S druge strane, rado bih da na modernim visokosjajnim stranicama novodobnih papirnih knjiga piše barem dio onoga, što sam nekad sa zanimanjem čitao sa stranica, koje su teksturom ličile na grubo mljevenu slamu, a vonjale kao konjska farma... (Pozdrav korisnicima literature "Prrinted in GDR".)
Tada je Recycling još bio tangible, a sindikalna odmarališta stvarna socijalna mreža... ahhh...

Sve to dakle više ne bih, osim možda odmarališta, Vegeta - turizam i to sa oldtimerima, ali i to samo svake druge nedjelje, čisto radi „furke“.
Ali...
Da netko čarobnim štapićem današnji G 20 (ili kojigod je broj aktualan) vrati na neki tamo G 8... Da. Bih.
Da mogu kupiti Sony, Philips ili Krupp, koji nije tek polukratni „Made in PRC“ – rado.
Da se vrate VuS i „Danas“, ma i „Feral Tribune“ – ja sam za.

Dapače, rado bih da EU pokrene mehanizam godišnje revizije, pa da se može i frknuti iz te Unije, koja bi svakako opet bila Unija dvanaestak zemalja, a ovima drugima ili je ići svojim putem, ili zaista doprinijeti ideji, smislu i sadržaju. Govorim o predpolitikantstvu i strateškim vizijama.

Uz zabranu nasilnih videoigrica za maloljetnike - uz prijetnju radnim logorom roditeljima, koji se ogluše - odmah bih potpisao i da se uvede cenzura u medijima.
Ne politička, nego cenzura od šunda. Ne želim na dvadeset minuta filma gledati pola sata reklama (po mogućnosti, tri ukrug, kao da /ni/sam retardiran); ne želim u ekskluzivnim vijestima gledati zamuckivanje i lamatanje ekstremitetima brkate nepismenjače, koja ekskluzivno u kameru pljucka kako pojma nema o anonimnom susjedu, koji se upravo raznio bombom na drugom kraju sela; da, želim da te i takve priloge Cenzor u moje ime i mimo mene izreže i na penis natakne debile, koji takve priloge rade. I puštaju. I gledaju.
Ne želim da mi većina radija i većina tevea stvaraju dojam da živim između Bronxa i San Josea; tudi tukaj je Europa; otok sa vlastitom kulturom!

Ja ne želim na naslovnicama portala morati razmišljati i guglati, je li osoba, o čijoj smrti ili trudnoći u naslovu čitam, državnik ili lik iz telenovele. Odbijam biti konstantno zasipan vijestima koje to nisu, komentarima ničega, ponudama lanjske magle. (Ne znam, je li mi gore, pročitati „Ruža Vjetrova boluje od raka!“; „Na magistralnom putu kraj Zavidovića poginuo Himzo F.!“ Ili odmjerenu, senzacionalnu, vizionarsku predsjedničku izjavu poput „Trebamo svim silama težiti vladavini prava!“ Neko premijerovo „Uprskali smo!“ tu već ima dimenziju, koja će neuki ali zahvalni puk kvalitativnosokovito prosvijetliti... Valjda. Usput, tko ne zna, njemački prijevod ove izjave otprilike je – „Ich spritze!“)

I da, radije bih kopao svoju gredicu i stajao u redu pred voćarnom, nego da moram kupovati kineski "češnjak" i jeftine jabuke sa genima žabe.

E dakle, da mi je, a da mi nije, ispada...
Odoh sad do garaže, vidjeti, imam li u runjavoj nozi snage, pokrenuti taj motor, prije nego me poluga startera odalami pa dvjestotinjak kila poklopi... Čisto nostalgije radi...



- 10:36 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se