Mijenjam politikance za cincilator
|
Počinjem razmišljati o idućim izborima. Hadezej je jednoglasno izbacio koso R. Toliko o unutarsranačkoj demokraciji. Ujedno, nude nam budućnost s imenom Hrvatske. Čime ispada da nam nude prošlost. U kojoj su potrali i pokrali podosta od svega. Skoro pa legalno. Birajmo dakle prošlost, vele. Jakovčić će biti jedan od idućih ministara, koji će frknuti. Dragi premijeru! Iako on naravno nije kriv, što su zakoni nahero upenetrirali u zdrav mozak pučanstva, pa nas sve nešto žulja, a ne znamo što, i ne vjerujemo, a ne znamo, zašto. EsDePe se vjerojatno ne bi mogao kladiti niti u sto kuna da mu članstvo zna nabrojati tri osnove socijaldemokracije i barem dvije razlike u odnosu na Hadezej. Milanovića svakako više nitko ne kuži, ali vjerojatno je to do nas, jer Naš Premijer u svaku kameru – plašim se da koristi i one prometne, po tunelima – uz znakovit tik oka i jezika tvrdi, kako je sve vrlo jednostavno i kako je sve to život. Padneš i digneš se. Jojo. Padneš na burzu, digneš se u Frankfurtu. E sad, drage stranke, dragi moji politikanci: Mislim si, što ću i kako ću. Idući put i idućih puta. ja vas gledam (zastrašujući pogled, kažiprst i srednjak upereni u oči)! Što mi je činiti? Varijanta A, na izbornom listiću dijagonala, od desno gore do lijevo dolje. Pa si mislite. Meni svakako drago prošetat' do osnovnjaka u kvartu. Varijantu B ste svi vi, politikanci, proigrali. Klingonci. Moronci! Bolje sutra, danas zdaj, tudi tukaj – sori, ja više ne pušim. Geopolitički smo uz Srbiju i Behasaniju, kao trozubac usuda. Industrija nam je pocrkala tamo polovicom sedamdesetih, skoro prije pedeset godina. Da smo u furci sovjetskog agitprop dizajna, mogli bismo kao aktualne dezene za podizanje morala na kravate Croate tiskat' kravice i oblačke; potoke prolivenog mlijeka i motive štrajkova, dok ima i to tko. ili ipak motive fotelja i FB-lajkova za društvene promjene. Sovjeti su prije osamdeset godina na kravate i štof za fotelje tiskali dimnjake i svjetlarnike tvornica, zupčanike, avionske motore, i tako... OK, mi smo drugo; eko – turizam, bio – proizvodnja i to. Ubilo se za dizajna i vizualni identitet... Vjerojatno makar štancamo reciklirani i biorazgradivi papir za besmislene politikantske kvazis'rategije, koje onda humus - pa - drvo - pa papirna s'rategija, pa ukrug, živo, veselo... Hranu i energiju svakako uvozimo. A i pamet bismo očito trebali. Jer, očito nam se - nama, biračko - pušačkom poreznom tijelu - može bez predigre i vazelina uvaljivati, kako će stranka ovailiona unutar jednog mandata preokrenuti pedeset godina zle i gore kobi. Na koncu, na svaku bolju klupu hrvatskih fakseva ureckano je "tko bi doli, sad je gori". Odemo na voletinu i popušimo. Te nam se i može šuknuti, kako nas tamo iza ugla usuda netko čeka, titrav, zadihan, ushićen. Da mu se ponudimo, vidi par redaka prije. Jer da & pa mi smo predziđe i familija dobrih namjera i trenutno gole ritice, te vrlo potencijalni kao takvi. I dlaka u oku može biti strateška prevaga u geoplitici; to je život, pasti i podići se (nesigurno, napeto, pomalo hijenično)... Nndaa. /fora ime stranke, nndaa... / Te dakle, premišljajući - ako ne uprizorim dijagonalu na izbornom listiću, od gore desno do dolje lijevo, vrlo je vjerojatno da će moj glas dobiti politikanac, koji će imati izbornu retoriku u smislu: Ljudi, mi smo smiješno mala (!) i posve (!) beznačajna (!) balkanska (!) zemljica geopolitički i logistički (!) ukletog (!) oblika i položaja. Okruženi smo sličnim susjedima, koji su nam ujedno najbolja (!) karta za opstanak (!). Osim divnog mora, kakvo imaju i pingvini Antarktika, ali ga smislenije i sa više respekta koriste, imamo preletne koridore i tranzitne ceste, dakle možemo samo brzinski pelješiti prolaznike, što nas čini džeparima. Naravno, sa fejk - pitiespijevcima i poštenim dečkima prevelikog srca, koji su nam stvorili domovinu i državu, bolje da se vani ne hvalimo; ti ljudi znaju i ubiti za ideal (zato im ga ne damo) ... Ekoturizam i biopoljoprivredu trenutno nude i srednjoafričke i azijske zemlje; južnoamerička braća pomalo kreću pravcem stvarne ćune umočene u stvarnu naftu. Mi dakle, osim naherih bilansi i jeftine magle, nemamo ništa, a što smo imali, potaracali smo, obezvrijedili i proćerdali, ispilili i prodali. Svakako, to nije trajalo samo jedan parlamentarni mandat, i nisu nam to skrivili samo pravoslavni bradonje uz malu pomoć svojih prijatelja. Ne; ta nam je zora svitala desetljećima i duže, jer smo višestoljetni slugani, koliko i gotovani. Izgubili smo industrijsku tradiciju, znanstveni kontinuitet u razvoju primijenjene tehnologije, popušili smo energetiku i zaglupili do apsurda. Te vam ja – reći će jedini izborni kandidat, kojeg bih ja ozbiljno shvatio – apsolutno nemam što ponuditi. Bit ću na vlasti četiri godine - reći će moj jedini mogući izborni kandida - i turat ću prste u rupe po nasipima proračuna, energetike, razvoja, ponosa i obraza; bit ću domaćin važnim azerbajdžanskim, sjevernokorejskim i malteškim delegacijama, ali ću svaki dan posvetiti traženju gazde, koji će nas hraniti mrvicama, za koje ćemo se morati opako sageti, ali koje će nam biti zajamčene i zaista dobacivane makar onoj nesretnoj generaciji naših potomaka, koja dotad neće po zavičajnim i zaurličnim klubovima šahovničke dijaspore revati o staroj domovini... Jer ovako više ne ide i bolje sutra jučer je nakon duge i teške bolesti izdahnulo (smjerni pogled u nebo; lupanje šakom u prsa, suza). Reći će jedini mogući kandidat, kojeg ću shvatiti ozbiljno i promisliti, dijagonala, ili kružić. Eto, na nju ili njega takvog, ja bih glasao. Ali se kladim u veliku hrvatsku porciju konjskih ćevapa sa manje recikliranog poljeva i duplim kineskim lukom, da će moj narod opet popušiti neku drugu furku. Zato, strateški se osiguravajući, ovim putem tražim pošten cincilator, može bez papira, na riječ. Jer, mi smo Hrvati, ne?!  |
