26.02.2013., utorak

Onur, Hürem i ja

Nikad nisam „mogao“ te Turke.
Šetaš berlinskim Kreuzbergom ili pokušavaš naći parking u Neuköllnu – posvuda mrgudne umotanuše od po stotinjak kila (bez brka); nekakvi čudnopogledni, bucmasti, ulančeni vlasnici voćarni.
Po autocestama od Avde (odavde) prema jugu Eurootoka, turske aute prepoznaš po besmislenim spojlerima ili/i zlatnim ili srebrnim arapskim slovima na zatamnjenom stražnjem staklu; „on“ za volanom (po mogućnosti, pretječe s desne strane), kvazidizajnerska bradica britvom dotjerana; „ona“ umotana; vidi gore; iza njih na sjedištima, d'ece deset. Uz autocestu, „one“ grupimice čuče po travnjacima, uglavnom točno pokraj klupa, ili uniseksno sjede na šargopirgastim dekama, uglavnom točno pokraj objekta odmorišta.
Grozno.

Naravno, slučajnog turskog suputnika iz aviona, nekad davno, skoro sam zaboravio, a anegdotu o pozivu da njega i obitelj posjetimo u Berlinu; topla peciva nakon noćenja; zanimljivu priču noć prije – rijetko se sjetim iskopati iz sjećanja. Bilo je vrijeme JAT-a, DDR-a; danas smo si dužni, nemati veze sa vlastitom prošlošću. Barem ne olako. (Lobotomijom do pedigrea...)
Naravno (2), i prvi boravak u impozantnom Istanbulu pamtim više po tenziji između dviju osobno bliskih mladih žena. Tu energiju među njima ni Tesla ne bi bio u stanju pozitivno iskoristiti... Toga se sjetim, umjesto da boravak u divnom hotelčiću u samom centru pulsirajuće metropole dozovem u sjećanje kao kratak predah od otkrivanja fascinantnog svijeta, uz izuzetno pažljivog i posvećenog turskog domaćina...

E, ali i onda. Se desi. Da reklamni letak za putovanje zapadnom Turskom NE bacim (kako ga Prvozakonita ne bi izvukla iz kante za smeće, uz obligatno „A što je ovo?!“), nego ga preventivno dodam Boljoj Polovici. Koja proglasi da smo odlučili ići na taj put. I dok sam u pola godine do datuma putovanja triput trepnuo – navodno je to povezano sa individualnom granicom bola – obreli smo se u Turskoj.
Digresija: Taj neki mutni, balkanski Onur Air, aviokompanija; neki tamo orijentalni No-Name, jedan u nizu. Tko bi mu vjerovao, ali hajde… 34 zrakoplova. Croatia Airlines ima 13. Dobri Onur leti na 80 destinacija. Lijepa Naša CA opslužuje njih 26. Plus puta osoblje itd. I tako, hajde, Onur Air; nek' im bude … Bumo dali pinkicu tim bokcima, ne?! Valjda nebuju šparali na nama, da opadnemo...

U godinama od prethodnog obilaska Istanbula u društvu spomenutih dviju mladih žena, puno sam čitao. Utoliko, jedan motiv puta – osim mira u kući, vidjeti pod “kanta za smeće” i “mi smo odlučili” – bio je i plan, u ponovljenom eksperimentu, u kontroliranom okruženju, opet upariti njih dvije, i profitirati od titrave arje kompetitivne ženstvenosti; maksimalno iskoristiti potencijale, naboje i situacije. U ime Tesle i znanosti!
Usput, mantrao sam, vidjet ću opet Istanbul; na rasporedu puta spominje se neka selendra, Bursa; dosta starog kamenja a-la-Baumarkt.
Plan predviđa i proboj do sredozemne obale; južni geni su ćaćini geni; to ne može biti loše, mislio sam.
Negdje usput, pisalo je u planu puta, gosti mogu razgledati antički Pergamon. Čuj to, pomislio sam; pa Pergamon sam uživo gledao u muzeju u – Berlinu… Whatever

Istanbul, dakle. Između jedanaest i trinaest milijuna stanovnika. Nisu sigurni. Zamišljam tu rečenicu, sa marginom od dva milijuna stanovnika, u Hrvatskoj. Il’ je pomor, il’ Viagra. Izborne liste ne spominju.
(Na koncu storije o Istanbulu, moja druga projektna elektroda pobrkala je brojeve mobitela; eksperiment propao… Ženski šarm nedoku’čivi... )





Naravno, jer žene svijetom vladaju, priklanjam se ženskinju u busu i svrsishodno prenosim stav, kako je dva dana puno prekratko za šoping po bazarima, i kako je Topkapi palača posve bez veze, jerbo da u telenoveli “Sulejman Veličanstveni” djeluje puno ljepše. Orwell lupa glavom o daske lijesa. Ili je ipak do frekvencije žarulja i aromata omekšivača…





Bursa. Čuj, Bursa. Kao u Nikoletina Bursać...
Sa panoramskog brežuljka, besprizoran grad, kockoidnih novogradnji i standardnih minaraketa. No međutim, u gradu-za-kojeg-nikad-čuo živi više ljudi, nego što je za Istanbul upitno. Tri milijuna. Te je, uz ostalo, poznat kao povijesni židovski trgovački centar i krajnja točka Puta svile. Dakle, ne Šibenik. Ne Zagreb. Bursa! A u Bursi, Koza Han. Ništa protiv žena; to je samo ime bazara. smokin



Dolazak Anđelke Merkel u Tursku koincidirao je sa mojim, pa se nismo iskoordinirali. Svakako, ona je došla Turcima pojasniti, što sve moraju učiniti, kako bi ih Unija primila. Vozeći se odličnim busevima po još odličnijim cestama zapadne Turske, ja sam se istovremeno smješkao prpošnosti Turaka, koji i nisu nešto zagriženi, ući u tu i takvu Europsku Uniju (tko je kome smjestio – druga priča…) Je li moja zemljakinja Anđelka Merkel imala radnu vizu za Tursku, ne znam…
Znam samo da me moja njemačka familija uvijek opisuje kao “očitog Južnjaka”, ali me u Turskoj svaki ulični prodavač oslovljavao na Njemačkom. Kao Nijemca. Čak i na inzistiranje da nisam, da ne, da Hrvatska – odmah rukom, ne, ne, „Du bist Deutscher! Komm, mein Freund...“
Ne znam, kako je Anđelka prošla.

Epizoda sa manufakturama zlata i kožne odjeće kratka je. Svaki (!) posjetitelj dobije vlastitog prodavača, koji u separeu nudi čaj, kavu, vino. Niotkud bubne cijenu ponuđene robe; cjenkanjem se ona spusti do najvjerojatnije debelo pretjerane stvarne cijene, ali roba je prodana a kupac ponosan na svoje orijentalne pregovaračke sposobnosti.
Kvaka je naravno - !dragi muški! – misliti, kako će naše mile žene biti zadovoljene kupljenim prstenom a-la-Hürem (kako bi posprdno rekao prodavač), pa će ih savjest spriječiti od kasnije kupnje u manufakturi kože i ćilima. Kvaka: NEĆE je spriječiti.
(U ušima muškim, još zvoji nedavno "Ne kupuj te lance za snijeg; preskupi su!")
Naravno, pri spoznaji da je vaša ženica upravo pazarila suvišan kožni kaput po cijeni kvadrata stana, u očaju parirate i kupujete si jaknu iste cijene. /Kasnije ćete kraj carinika proći kao pokraj ... turskog groblja ... /

Epizoda sa manufakturom ćilima slično je kratka. Garavi osobni prodavač vam na odličnom njemačkom oda tajnu lingvistike – dok spava, upaljen mu je televizor sa njemačkim satelitskim programom. Prethodno ste čuli, kako turska vlada nezaposlenim seljankama daje mjesečnu plaću i državnu mirovinu da tkaju tepihe za turiste, što zatvara financijsku konstrukciju i ujedno promovira zemlju, kao i ukidanje poreza u turizmu u zimsko sezoni.
Turista u Turskoj godišnje – trideset milijuna. Iako, od turizma Turska godišnje zaradi manje, nego Nizozemska od tulipana, koje su Holandezi prvobitno dobili – od Turaka. Tulipan, simbol Turske.
(Posve nevezano za tulipane, tepihe i turizam, u Turskoj država čipira pse lutalice, koji žive po ulicama, izuzetno neagresivni, inteligentni i socijalni.)





Između prihodnih proporcija i pasa lutalica, trebala je ići opaska, kako će osviješten i oprezan Hrvat, svjestan svoje stvarnosti, ušićariti povoljan aranžman poput ovog, da bi otprilike istu svotu /za dvoje, naravno/ ostavio na bespotrebno zlato, bespotrebnu kožu i bespotrebne tepihe.
Naravno, sa cijenom od oko 4 eura, piva je skupa. Red muških za pivu na benzinskoj duži je od reda pred – u pravilu divno čistim – toaletima. Omjer ostaje misterij, kao i stanje ernamha javnih šekreta, u odnosu na anatolijske. /Anatolija – nešto poput globalno rastegnutog Dicma./

Kamenje kao kamenje.
Od berlinskog Muzeja Pergamona do Pergamona u Pergamonu. Berlinski hram Pergamona tamo je dospio u doba, kad turske vlasti nisu imale problem, da se beskorisno kamenje vozi preko granice. Danas na granici možete nadrljati, ako se kamenčić u vašem džepu sastavom poklapa sa materijalom nekog arheološkog nalazišta.
Inače, granice i aerodromi funkcioniraju odlično, ali nisam siguran, je li to do novije turske povijesti, uloge službi i vojske. Činjenica jest, da lokalni vodič nije htio odgovoriti na pitanja o Kurdima, Armencima, EU, Cipru i ulozi turske dijaspore, niti je odgovor dopustio “našoj” pomrgudnoj vodilici. Ova je pak ukazala na turske propise, po kojima žene u državnoj službi ne smiju biti pokrivene, a vjerska obilježja u javnim institucijama nisu dopuštena.





Efes jest i marka korektnog piva, ali i impozantan antički grad. Nešto kao naš Solin, brendiran u salonit. Pamukkale su nešto poput umanjenih Plitvičkih jezera sa barijerama od slane sedre.
Trbušni plesači – zaista postoje. (Oprez, pojave se na večeri sa besplatnim alkoholom!)




Antalya, glavni grad istoimene provincije, nešto je veća od Zagreba i ima oko milijun stanovnika. Otprilike, nikad čuo - grad. Kegod!
Lokalni aerodrom – u svojoj klasi, europski aerodrome godine 2011. – ima godišnji promet od nekih dvadeset i pet milijuna putnika.
Budući zagrebački Pleso, željno iščekivani, značajni regionalni centar avioprometa, imat će navodno čak pet milijuna godišnje.

Iz Antalye dakle, sretno smo stigli u Zagreb…. Sedam dana, pet gradova, dvije tisuće kilometara, i fazni pomak u glavi. Stila pisanja radi, na zlatni prsten a – la – Hürem više ne spominjem. A otkud dolaze brkatomrgudne turske umotanuše, koje vidim po Berlinu – ja pojma nemam.
Svakako... - aferim, Türkiye!

thumbup






- 16:16 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

12.02.2013., utorak

Izgubljen u oblacima

Pokušat ću nadletjeti vlastito vrijeme.

Nadletjeti vlastito vrijeme unatrag u ime perspektive unaprijed nije nimalo lako.
Meteoradar ponekad nevremenom prikaže vlastiti strah, a penjati se tada dalje u oblake u ime sigurne visine oprečno je spuštanju naslijepo u traženju piste ...

I kad sletim, to je, ako sletim, Malom princu pomalo egzaltirano i posve predvidivo gadit će se posvete na koricama, XXVII izdanje, 145.000 – 218.000, ali – on je rutiner u tim stvarima s istinom. Nismo od jučer, nas dvojica.
On će odmahnuti rukom i bez riječi otići, i djelovat će, kao da se zaista neće vraćati.
Ja ću možda u nevjerici promrmljati nešto o spoznaji iluzije, nježno i pažljivo njegovane u svakom vlastoručno nanešenom sloju, ne manje varljivom. Ili ću, kontrolnim pogledom prelazeći napadne ivice krila i propelera, tek propitati pomisao o butelji u kontekstu jutarnje glavobolje i popratne četverocifrene odluke o nikad više.

Ali ujutro... Pokušat ću nadletjeti vlastito vrijeme... u ime perspektive... svakako.

Oznake: Do-28 Skyservant


- 21:49 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se