31.12.2012., ponedjeljak

... i dalje...

... mili bložansli svijete, svako vam dobro u Novoj...!

Da smo svjesni zdravlja, bliskih ljudi, prolaznosti koja i liječi i obvezuje, sitnica, kojima nam se pokazuje smisao i dobrota...
Da možemo pustiti i prihvatiti.
Ali i pojesti i popiti ... i ... tako.
deadzuboparty



p.s.
vragmamu zagorje mi sarma


- 13:57 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

07.12.2012., petak

Poreži!

U ova betežna vremena, kad i Sulejman nekako zabrinuto gleda kroz penđer, odlučio sam pomoći Vladi. Jer, ponekad dođe do blokade; kakogod okreneš, vrtiš se ukrug, nema novih deja, nema onog bljeska. Odlučujem dakle mozgoburno nabaciti par ideja, kako da se dodatno izvučemo iz krize, i ne pitam, koliko smo mi to dugi, da nam toliko treba za izvlačenje.
(Frendovima u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj rekao sam sinoć da je Premijer rekao da je kod njih kriza; noge su im se odsjekle, vele, dobro da sam im rekao...)
Dakle, ja mislim da su porezi dobar put. Predlažem zato slijedeće:

1. Porez na cipele
2. Porez na bake
3. Porez na nezaposlenost
4. Porez na hemeroide
5. Porez na zimske gume (ili ljetne)
6. Porez na bubrege

Porez na cipele

Sudeći po broju dućana obućom u Hrvatskoj – a donekle potvrđeno prodajnim statistikama ormarića za obuću – evidentno je da se ima pinke za šuze. E, fino. Ajmo odmah 5% prosječne rvacke plaće mjesečno kao porez na drugu i svaku iduću desnu cipelu. Lijeva je neoporeziva. Tko nema desnu nogu, 7%, jer izbjegava porez. A tko krene u poreznu evaziju pa se balkanski vispreno dosjeti nositi samo lijeve cipele, odma' ga lupit' posebnim porezom za nošenje dviju lijevih cipela, po stopi a vista.
/Porez na antene, poznavanje stranih jezika, dioptrijska pomagala i rodbinu u dijaspori tek je u nacrtu./

Porez na bake

Tko ima baku, ima mu se mjesečno naplaćivati po sto kuna za svaki nedostajući zub u bakinoj vilici; implantati (u istoj) se ne računaju. Tko baku nema, ili pak ova ima većinu zubića, plaća dupli iznos maksimalnog broja zubnih mjesta, jer izbjegava plaćati porez na baku.
/Ovo ne brkati sa porezom na baRke; građanin koji nema baRku ima mjesečno u proračun uplaćivati porez u visini najma veznog mjesta./

Porez na nezaposlenost

Računica je jednostavna, 350.000 nezaposlenih po pedeset kuna mjesečno, u prvoj godini. Dalje, progresivnom stopom. Naši nezaposleni su naš kapital , koji neiskorišten ćubi na burzi! Naravno, na drugu diplomu ide dodatni porez, jer ta nemre bit za vlastite potrebe. (Porez na posjedovanje PTSP-a i osobnog vozila još nisam izrafiniral u detaljima. I da, poreznu olakšicu, kao za solarne kolektore, dobija, tko se zimi grije na deset nezaposlenih. Koji mu imaju boraviti u prostoru. O detaljima – „Obnovljivi izvori energije u doba socijalnog senzibiliteta“, Staljin et al.)

Porez na hemiće

Treba uvesti, da nemreš registrirati auto ili upisati dijete u vrtić, ako nisi bio na Poreznoj i tamo kod stručnog/e referenta/ice obavio pregled na hemeroide. Ovisno o vrsti, unutrašnji ili vansjki - klizna stopa PeEnHa. Poreza na hemiće.
(Porez na plombe još je u razmatranju.)

Porez na zimske gume, ili ljetne sa preko 4mm profila

Samoobjašnjavajuće. Tko ima za nove gume ili čak za dva sezonska seta, ubuduće će plaćati jedinstvenu stopu od 3,14% vrijednosti jedne gume po jednoj gumi, mjesečno. Jer, em ekologija, em znate li vi, koliko košta kvadrat skladišnog prostora za vansezonsko odlaganje guma, recimo, u Japanu?! Luksuz! Čisti luksuz! I da, ako je guma na felgi, ide duplo. I drug Lenjin vožen je u Rolls Royceu sa gusjenicama, a mi se tu pravimo grbavi...

Porez na bubrege

Ovaj je poseban. Pazi sad: Država konfiscira sve bubrege svojih državljana. Pa im ih iznajmljuje, uz posebnu pogodnost nevađenja, ali samo u prvoj godini po uvođenju ove mjere. Naravno, uz ispostavljen račun za korištenje državnih bubrega, plaća se PeDeVe. Tko ima samo jedan bubreg, oslobođen je plaćanja najma drugog bubrega, uz uvjet da taj iznos uplaćuje u fond solidarnosti ili u za-jam za ceste.

Eto; Vlado, vidi, što i kako. Samo nemoj ništa ne učiniti. Stvar je kredibiliteta!



- 13:30 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

05.12.2012., srijeda

NatCat

Stvar sa kavom

Stvar sa kavom mogla bi se zvati i „Stvar s košuljom“. Moguće je i treće ime, ono slijedi na kraju odlomka.

Stvar s kavom je, ne moći bez. Pa ujutro procijeniti količinu gušta i latentnog utjecaja na probavu, jer – tko će se zaustavljati na autocesti, ili se izložiti javnim toaletima na benzinskim postajama. No, vrag dođe po svoje.
Kupujući vinjetu za Sloveniju (zemlju, u kojoj se navigacija izgubi, valjda jer je sama država od nje manja), uzimam i kavu za ponijeti. Svjestan pegulastog podznaka u penetraciji Venere Marsom, za šankom dvaput provjeravam, je li poklopac zaista sjeo na čašu. Činim to nježno, kako ne bih vertikalnom komponentom sile nadišao modul elastičnosti materijala čaše i prosuo kavu. Nisam ni ja od jučer! Utvrdivši da je poklopac sjeo – utvrdivši to dvaput, dakle faktor sigurnosti 2 – vraćam se do auta. Svjestan pehovitih zvijezda, odolijevam žudnji za aromatičnom tekućinom još par minuta, kako se ne bih opekao. Onda srknem. Toplina mi se razlije tijelom. Zaustavljam se, taman na naplatnim kućicama. Sjedište je suho. I hlače su. Košulja – bijela, ona, u kojoj sam planirao popodne sjediti na konferenciji, u odijelu – uglavnom je smeđa. Upućujem provokativan pogled plavušici u naplatnoj kućici, zabljesnuvši ju svojim rubensovskim tjelesom grmolike vegetacije, elegantno prebacujući smeđebijelu košulju na vješalicu iza sjedišta. Vozač turskog šlepera trubi i podiže palčeve; ne razumijem (ili ne želim razumjeti) ...

Miris kave me i dalje okružuje. Shvaćam, trebao sam se obrisati. Onda shvaćam još nešto, i zato bi se ovaj odlomak mogao zvati i „Stvar sa pojasom“. Jer, kavom natopljen pojas sljubljuje se sa mojom rezervnom košuljom, svijetloplavom.


Stvar sa fokusom

Treba biti koncentriran. Onaj pravi, vele. Fokusiran. Tako, ja ne znam, zašto sam se u drugoj kavenoj košulji tog jutra predzornog proglasio motoristom, jer motori, kakve sam vozio, sad su po muzejima.
Sukladno percepciji sebe kao bajkera, nasmiješio sam se kili kovanica u džepu, odbrojao točan iznos i prišao spomenutom curetku u naplatnoj kućici. Dodajem joj točan iznos. Ona veli, ali - vi niste motorist. Naravno, velim, i gledam ju jutarnje erektivno, svjestan bondinga među nama, nakon što me vidjela polugolog maločas. E, ali to vam je onda, pa kaže iznos od još deset deka kovanica. Zadnja od kojih, naravno – pegulasta konstelacija – pada između kućice i mog auta. Neka, veli ona, ja ću; ma ne, ne, ja inzistiram, ne, nemojte, veli ona, ma, kako da ne, evo, nije problem, dosmješkavam joj, provlačeći se kroz odškrinuta vrata auta i hvatajući kovanicu ispod motora. Auta. Motora auta.
Negdje u trenu sijekućeg bola u kičmi shvatim njezino inzistiranje. Hlačama sam obrisao čađu i blato sa stranice kućice.

Druge hlače nisam ponio, jer moja Prvozakonita uvijek tvrdi da treba misliti pozitivno.


Stvar sa računicom

Pomalo me izbacivao iz takta tijek konferencije.
Točno kako tvrdi moja Prvozakonita, treba misliti pozitivno. Znao sam da nemam živaca za te tirade, i točno je tako ispalo; poklopilo se.

Američki šef šefova – otkud mi sad Brokeback Mountain – bespotrebno glasno ispucavao je cijeli tantrički registar svih onih formi i fraza, koje univerzalno i globalno čine strukturu svij korporativnih govora bez očite svrhe i razumljivih informacija. (Zašto u pozadini ne puštaju New Age; dojam bi bio potpun...?!)

Nakon njega, crvenokosi, crvenokožni, crvenooki Britanac sat vremena je pokazivao slajdove poplava, i sedamdesetičetiriak puta pojasnio, kako NatCat Response nije turizam, kako zna ne biti pitke vode, struje, naručenog rent-a-car-a... Izraelac i ja dobacivali smo si izirititane poglede; solidarnost ratnih nacija... Rumunj se solidarizirao s nama, iako sumnjam da smo imali isti motiv.

Iziritiran staminom Johna Waynea, sitni, dlakavi Grk keramičkog osmijeha oko čupave glavice zapitao ga je, što dovraga on od nas uopće želi čuti. Šef šefova - hereinafter, Wayne Pain - jedva je suspregnuo suzu i kafanski podigao ruke u zrak; očekivao sam da će zapjevati, jer čaša za bacanje o pod nije bilo. On je samo zaurlao kako da, da, bravo, to je to, takve stvari oni iz odbora žele čuti od nas, to je neprocjenjivi input nas terenaca da odbor može osmisliti strategiju budućeg razvoja. Nije izostavio po pola sekunde pogleda u svako od očiju svih nas prisutnih.
(Kasnije sam Grku dobacio kako je "my hero"; keramički je uzvratio - "I just got married..." Hm. )

Prije nego je Podšef Podšefova uz pinokijevsku mimiku proglasio kako radi zanimljive rasprave preskačemo pauzu za kavu i nastavljamo rad do ugodnog i neobaveznog druženja sa članovima uprave osiguravajućih zavoda, zamolio me za kratku prezentaciju.
Okrenuvši se Wayneu Paineu – ovaj je maločas opleo androgenog kolegu procjenitelja umjetnina da ne mrmlja, nego da pusti glas – rekao sam u maniri dočasnika na krškom poligonu za smotru – mogu ja urlati, ali nemam o čemu... Paine se nasmijao i krenuo piskarati, kimajući kockastom glavom.

Čudna je situacija, u toaletu, rame uz rame sa Podšefom Šefova otresati posljednju kap sa ćune, koja će svakako završiti, gdje ne treba. Treskajući spolovila, fiksirajući pogledom fugu pločica ispred sebe, iskomplimentirao je moj začudan nedostatak balkanskog naglaska u engleskom, pohvalio prezentaciju (tu mu se, učinilo mi se, oteo čudan uzdah, ali nastavio je treskati) i pojasnio – kolega, vaša je pozicija dolje odlična. Sve smo proračunali; nije pitanje, hoće li potres udariti – slušali ste, NatCat, nejčrl kejtehstrofi, podsjeti me na germanskom engleskom a la Gruber – ne, nije pitanje, hoće li se desiti megapotres, nego samo kad! Posla će biti i previše, kolega, likovao je, savršeno pogodivši tajming kraja riječi „previše“ sa zatvaranjem zadnjeg dugmeta na rasporku.

Šutke, prali smo ruke.


Stvar s pingvinima

Nikad mi nije bilo jasno, zašto u višenacionalnim društvima ispada bitno, tko je otkud, i zašto činjenica, da među milijunima Ovih dva Ona odjednom trebaju pasti u zagrljaj jedan drugom, samo jer su iz iste, recimo, Pingvinije. Ali, kao što fraze i retoričke šablone managerskog jetseta nemaju ama baš nikakve veze sa njihovom odgovornošću ili doprinosom dnevnom radu, tako je i sa kletvom pingvinijskog porijekla.

Prilazi mi lik, predstavi se kao Nijemac; meni u glavi Traumschiff, Forsthaus Falkenau, doktor Brinkmann. Njega su vjerojatno izrezali nakon snimanja. I veli, eto, znate, francuska kolegica je vašeg zanimljivog (?!) porijekla, htjela bi vas obavezno upoznati... – ona dugonoga gospoĐICA kratke kose... Krug se oko nas počeo sužavati; justo tada, oko tornja katedrale zavijuckale su prve snježne pahuljice. Britanka na Prozacu kliktala je nešto o divoti, ali nije pomišljala, dati nama dvoma Pingvinima malo pingvinskokopulativne diskrecije. Ne, mi smo se imali zbližiti sad i tu, okruženi, obsniježeni.
Čapljasta gospođica imala je facu, koja mi je djelovala prepoznato... Vrtio sam filmove... Pingvinija; ne; seminar; ne; you porn; ne... Kad sam shvatio, bilo je prekasno. Moje gore list imala je facu poput zmijundre, koja guta nojevo jaje. National Geographic. To je to!
Posve ničim izazvan, saznao sam da ljetuje na našem otoku tomitom, voli operu i jazz, ima četverogodišnju curicu, ali je solo i ima stančić u tamoitamo, mali, ali uvijek otvoren za drage poznanike, rekla je.
Moj pokušaj eskiviranja pitanjem, je li za malu ili veliku kobasicu uz kuhano vino, nije prepoznala. O, veliku ssosssiđđđ, ja, bitte, rekla je i razvukla nešto poput strogo kontroliranog osmijeha... A e, pomislio sam. I ja bi' Tebe, u prošlom životu...


Ništa kontra Bandića

U stvari, u ovo nisam siguran. Ali, kad sam za dva dana parkinga u sklopu hotela platio pedeset eura, pomislio sam upravo to.
Potom sam razrogačio oči, hvatajući se kako zmijoglavoj čaplji razočaranog pogleda dodajem svoju viziku sa ručno dočrčkanim privatnim brojem. Instinktivno, povukao sam ciferšlus (pazi, sa šefom u veceu koristio sam „rasporak“) jakne prema vratu, preko poluisprane fleke od kave na hotelski opranoj košulji (6,50 eura).
Uzimala je vizitku tako, da je metar i pol njezinih prstiju u ultraslow motionu klizilo preko mojih zglobova.
Britanka na Prozacu stvorila se niotkud i upitnim akcentom prokomentirala, kako je lijepo kad se sretne dvoje zemljaka daleko od domovine. Odustao sam od spominjanja pingvinske joj vagine majčine, isukao pedeset eura, zahvalio Pakistancu koji mi je dovezao auto, povukao kaveni pojas do brave i krenuo.

(Navigacija je imala loš dan; nakon što mi je poklonila sat vremena preračunavajućeg kruženja po milijunskom gradu, u Sloveniji me uredno i samouvjereno provela kraj cilja, dva kilometra dalje, i inzistirala da smo na odredištu. Morao sam pribjeći antičkim metodama i upitati urođenike za put.
Mojca iz kioska, koja je ničim izazvana imala potrebu, na moje pitanje „Možete li mi reći, kako doći do...?“ pojasniti kako je ona zapravo Devleta iz Hidana kraj Kalesije ("Ne onih kraj Doknja, da ne misliš" - sa mekim š) i kako je u ratu sa sestrom došla u Sloveniju i kako zvrndtrućbeskraj, uputila me ka ulazu u gradić, otkud sam upravo donavigirao.)

...

- 13:42 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se