26.11.2012., ponedjeljak

Papak u zrcalu

Recimo da se zovem Hamdija.
I da sam iz gradskog stana odvolontirao u rat. Jer, posla nema, a država je država. Recimo da kao Hamdija imam par djece – vlastoručne i tuđe. Jedno je invalid. Recimo da stan plavi svake jače kiše, pa recimo da mi grad dodijeli na korištenje lijep, moderan stan, zamjenski. Jer, ja sam branitelj, otaci invalidnog djeteta, muž nezaposlene supruge – invalida, imam auto, eru bez i ptsp sa papirima, i inače ništa, osim vojne mirovine i invalidnine (i pripadnog parkirnog mjesta). Jer sam na fronti Čučerje – Pisarovina lupio šakom o stol nakon preveć delanca, pa s promjenom vremena zglob malo zateže. I, ok, recimo da sam uvijek bio lojalan hadezeovac, ali da podržavam da bagra, koja se valja u lovi, plaća porez na nekretnine.
Recimo.

Ili, recimo da sam u vrijeme otkupa stanova - godine su rane devedesete /“Prljavci“ u pozadini/ - bio student. Pa sam uz studij – spominjem Matematiku III, Termodinamiku II, Elemente strojeva i neke druge trivije – sukladno časnoj pionirskoj riječi marljivo učio i radio. Nosio elemente štandova, tipkao prijevode hrvatske povijesti, kljusao po razvaljenim glinskim vrtićima i izbjegličkim kampovima, organizirao i istovarivao šlepere humanitarne pomoći. For d sejk ov it.
Pa sam TT&T (time, tada i tako) otkupio stan svojih roditelja. Stanarsko pravo. Uz pripadni porez, zarez, narez, srez. (Usput krpajući štok vrata, jer Oni Vani u dva ujutro nisu čekali da im otvorim, jerbo sam živio sa PS. Prekonoćnom Strankinjom.)

Hamdija bi oko pola četiri popodne došao s rata, ja oko osam sa faksa (Mehanika fluida, pismeni, podrum faksa), ili oko deset navečer sa stranog jezika, pa bismo si ponekad popili skupa. On bi bio s visoka, jer sam ja u civilu studirao, a on je za mene ratovao. Ja bih si modul zupčanika zaguravao, kamo paše. (Jednog dana, kovat ću Boeinge, znao sam.)

I sad me Hamdija gleda nezaposlenog, i cereka se. Jer da tko je meni kriv, što sam državi platio stan (a moj ćaća nikad nije doživio, recimo, povrat Zajma za ceste). Posebno se nasmije porezu na kupnju nekretnine, a pogubi se, kad spomenem da sam u nevjerovanju u mirovinski sustav na vlastoručnokamatni kredit odlučio, umjesto mirovine kao sigurnosti, kupiti još jedan stan. Dosad, pola roka otplate, kamatu sam otplatio. A Hamdija se cereka. Veli, eto, bolan, plaćaj kad 'o'š bit' kap'tal'st. Ćuj, dva stana. Veli Hamdija, češkajući se oko tetovaže JNA na podlaktici.
Odem do kupaone njegovog gradskog stana, neopterećenog porezom na nekretenine, i u špiglu vidim – papka.

p.s.
Ovo je moj doprinos predstojećoj javnoj raspravi o porezu na nekrenine, uz pitanjce - iđe li on i na podsljemensku zonu i srušene bespravne gradnje, uz pozdrav Ćesiću i Rosju, ma gdje njizih dvoje bilo.

- 21:45 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

20.11.2012., utorak

Tamna strana kvake

OK. Čačić ode u pržun. Ako izdvojim osjećaj naivne antipatije prema bahatluku lika, ostaje mi jeza. Jer, moji su anđeli pomalo umorni, koliko su mene puta spasili djeteta, koje istrčava pred auto; magle gušće, nego mi mozak govori; leda niotkud. Bajkera, koji mi pijan klizi ususret.
OK – ooooo, OK!!! – Gotovina i Markač su vani, državljani Hrvatske nisu zločinci u pothvatu, uz pozdrav mojim stranim kolegama ljudskopravaškim, ma gdje bili.
OK, Sanader je nakon nedavne posjete Stankoviću opet u posjeti Novom Zagrebu.
I, znamo se – ALI.

Čačića izuzimam, jer – ponavljam, uz milijun kilometara vlastoguznih, duboko vjerujem da se mogu naći na još toploj, istoj klupi optuženičkoj, pametan, iskusan, oprezan, ali čovjek sa dozom situacijskog ufanja, koje zna skupo koštati.

I sad dakle... Veli sudac Turudić, Sanader je po svojem interesu iskonstruirao okolinu suradnika, podredio sustav sebi, vlastoručo izdao državu, bla. ŠTO to govori o sustavu, koji – po mom znanju – otada nije formalno mijenjan, kako bi se spriječilo ponavljanje greške? Sanader je primio mito, veli Turudić. ŠTO je sa stranom, koja je mito nudila ili dala?
Ako prometnom policajcu ponudiš sto kuna, lako te tuži. Nisam percipirao da je Sanader, odvjetnici, tužiteljstvo ErnamHa ikoga prijavilo, tužilo... Fali nam jedinica, gore desno. Krezubo se smješkamo, vjerujući da smo zlo iskorijenili. A generala Gotovinu slavimo, jer nam je nešto dao, nešto omogućio. (Zamišljam Stankovića u emisiji sa Sanaderom i Gotovinom zajedno...)

I da. ovim putem molim da mi se na blog jave svi državljani RH, koji mogu vratiti 3.5 milje kuna u roku 15 dana, za ozbać.
Pik, nemrem.

Krezubo se smješkamo i sa nedostajućom jedinicom dolje lijevo, odnosno bez nje. Tipično hrvatski.
Jer, OK, nismo svi zločinci; nije bilo prekomjernog granatiranja, reče do jučer korumpirani i ispolitizirani sud masona i bijelosvjetskih jebivjetara sitnozubih – a, nu nego; rat nije FloraArt – i OK, generalima nije dokazana krivnja van sumnje, kakogod se skiseljena Švicarka češkala po ne/(o)/stvarki... E, ALI.

Makar Šljivančanin u svojoj poslanici našim generalima bio samo ironičan do našeg nerva samozadovoljstva, makar i dapače Gotovina i Markač bili slobodni (funny, stvar se veže na dalmatinsku ikonografiju, ne i na sjeverozapadnu, ali ok, i ja sam dijete Juga) - JESMO li sigurni, da ne igramo na loptu srpskim/srbijanskim radikalima i kljakastim izbjeglicama, kad upiru prstom u nas?
Jesmo li zaista proveli pravne postupke, stvorili moralnu crtu između oslobodilačkog ratovanja i glavometa, razbibrižnog grupnog silovanja za uniformirane mladce u dokolici ...? Možemo li reći, geopolitičko - povijesna tektonika; ok, mora biti, proći će, ali mi smo čisti?

Ja ne kažem, nismo. Ja kažem, rado bih znao da jesmo.
Rado bih znao da nas neobrijani srbijanski šumnjaci ne prozivaju niti sa zerom prava. Ja želim da su luzeri bez "ali".
Želim, dapače, da naš dignitet, naša istina, naš mir, mir naše djece ne ovisi o našem nečinjenju, o našem podtepihčenju. O našoj psihi selektivnoj, i pomalo trade-markovskoj.
Želim se ne mjeriti prema Srbiji, novopovijesno, uz čast iznimnim pojedincima (Nataši Kandić, Boris Tadić, NVO „Žene u crnom“). Želim da nam netko kaže, mjerivo odgovorno, da nema naših neprocesuiranih, za čije se zločine javno zna, a zločini jesu.
Želim znati, mjerivo odgovorno, da više nitko nije ostao, tko će mi pljunuti na ponos, niti u lice, niti – gore još – s leđa, ispod mog stijega, iz moje unforme.

Ja želim biti pobjednik, moralno, zauvijek.

p.s.
Zaista, što je Clintonova radila u Zagrebu?

- 20:18 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

Street Art


- 08:07 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

14.11.2012., srijeda

Jelo Žužinek i mjera zadovoljstva

Mili moji izbrijani metrići i do nazadnosti osviještene runjićke,

danas se pitam, koja je stvarna uloga profesionalne i socijalne nabrijanosti, i što je i čemu – a posebno, po kome – mjera. Mjera – zadovoljstva.
Muškim riječnikom - osjećamo li više pozitivnog adrenalina, zavojitom otočkom cesticom šofirati starog Mini Morisa ili abs-asr-esc-mpi-tdi mrcinu, mat lakiranu, od pola milijuna kreditiranih ćuna, krunica inkluzivno?
Ili, možda ženskije, nisu li bakini kolači, spravljani u staroj, maloj, neergonomičnoj, polumračnoj kuhinjici, uvijek nekom misterijom bili ukusniji od ovih, što ih mijesimo u presvijetlim, dizajnerskim, visokosjajnim kuhinjama veličine bakinog dvorišta, čiji nas lik pred unutrašnjim okom učini nekako sjetnima baš u tom trenu?

Gubimo li se u histeričnoj kakofoniji o nužnosti perfekcionizma; ostajemo li u sjeni vlastite neostvarenosti – bez razloga? Živimo li zapravo u industriji – nezadovoljstva?

Koji god password zorom ukucali u kojugod od sprava, koje su sol naše juhe svakodnevne, stvar je ista. Treba stremiti, boriti se, optimimirati, reagirati, slijediti, plivati na vrhu i biti ispred. Sve to – istovremeno. Naravno, jer da nije tako, onih tristopedesettisuća nezaposlenih ne bi bili nezaposleni. Oni valjda nisu stremili, nisu se dovoljno trudili, pišu neadekvatne životopise, spori su, tromi, ne pokazuju inicijativu i ne predviđaju poteze. Njima se ne pliva na vrhu, ispred. Vjerojatno je to tako. Oni su valjda luzeri van vremena.
Za razliku od njih, ako ujutro odradimo Tibetance i optrčimo kvart, ako redovito doručkujemo zdravo, ako svaki dan bezpogovorno i do stupidnosti nepokolebljivo prepoznajemo kao šansu; ako izbrijavamo prsa – mi muški! – i redovito odrađujemo brojke i slova sistematskih pregleda, ako imamo crna jaja od teretane i bijele zube od kemikalija, ako znamo na makar tri materinja jezika sa svih deset izmanikiranih prstića napisati kvalitetno motivacijsko pismo, paralelno analizirajući oscilaciju tečaja eura u posljednjem tromjesečju, dok na poslovnoj večeri usput, uz naglašeno samouvjeren body language, dominiramo poznavanjem vina; ako stalno radimo na sebi i razvijamo emocionalnu i socijalnu inteligenciju, ako širimo bazu opće kulture i znanja, ako se okružujemo društvom, koje odražava naše vrijednosti i stremljenja, a sve to uz minimalno dva tuširanja dnevno i ugodnu domaćinsku atmosferu opuštene večeri s prijateljima, uz zadovolj&enu suprugu širokog smješka ... – onda se, trebamo vjerovati, sreća dešava, jer ju sami stvaramo i potpuno zaslužujemo.
Inače – ne.
Inače smo luzeri, inače se prepoznajemo u onih tristopedeset tisuća, recimo, koji to ne kuže.
Inače, mi šetamo psa, redovito s guštom i vremenom kuhamo jednostavno, stižemo i čitati i naspavati se i ponekad spoznati dosadu samo jer i samo ako nam manjka ambicije, ciljeva, zalaganja?! Time biramo ligu? Sa manje bijelim zubima i neizbrijanim prsima dokazujemo vremensku asocijalnost, gubimo igru? Bez Gastala i Xanaxa nismo „in“? Bez Gestalta se ne spoznajemo, nismo „oni pravi“, ne znamo, što želimo niti kako?

Ma, je li to baš sve tako, ili se tek ne usudimo, ne biti zavedeni...? Što ako smo u stanju biti zadovoljni – unatoč?




- 12:19 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

08.11.2012., četvrtak

Tehnološki višak i bodljikava žica











Tag:
Sud Aviation SE-210 Caravelle VI-N, C/N 135 (1963), YU-AHB "Bled"
- 11:52 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic