31.10.2012., srijeda

Jelo Žužinek i dva zla

Mili moji nedostatni metroseksualci u doba retro-feminizma, danas ne uvodim.
Nema predigre, nema gela.
Danas, kad nam u najavi Heloweena stiže Hillary Clinton aka Hillary Clinton, ja samo dvojim.
Naime, što je bolje – dobra allround - suputnica ili seksualni monstrum, nešto poput Superkrečka?

Model A, koliko čitam, ne uspoređuje vas prečesto sa ocem, ne guguće svaki dan na telefon sa mamicom. Makar dvaput tjedno ode do kuhinje i iziđe sa nekim obrokom ili makar kavom. Ako ste posebno sretni, nakon toga ne morate sređivati kuhinju, pod inclusive. Vešmašinu ne koristi samo kao deponiju šminke. Drži do sebe, zna se i prigodno srediti i uživati u opuštenosti doma, zainteresirana je, socijalna, pouzdana, duhovita i, uopće, osoba, s kojom ne marite ne leći (jer je svakako tu), ali vas raduju zajednička jutra, par lijepih riječi, zagrljaj, plaćene režije. Jedino, eto, nekako, sprijatelji ste se s godinama; podsvjesno i prešutno osjećate, da se tako blizak rod - ne seksa.
Dapače, oboje se nasmijete dijalogu tipa... :

„Čuj, jel' Tebi ponekad fali seks?“
„Paa... snalazim se... kao i Ti, valjda...“
/udarac kukca o vjetrobran; brisači razmažu njegove posljednje i ne manje obilate fluide/

S druge strane, model B. Sva u oblačiću estrogena, krmelju i brčićima unatoč; vrtiguzasta, polušapatna, što god obukla, djeluje kao da je namijenjeno, biti svučeno. Zderano. Ne dočekuje niti ispraća sa kavom, nego sigurnim dodirom vaših testisa, i namigom.
Ma koliko vremena nemali a skrupula možda da, ničim izazvana uzjahat će vas bez riječi, nasred muzgavog, zabacanog stolića, s kojeg i spisi i šalice i viljuška i prljava čarapa padaju na pod prepun psećih dlaka, mrvica, olovaka, obuće. I okrenut će vam nebo i zemlju naizvrat i proći ćete čistilište pod njezinim guzovima sa sto života i ne, nećete ustati, probrati svoju robu iz njezinog kaosa hladne masti na šporetu, zvonećeg mobitela, starih tenisica; nećete diskutirati, ne bi li mogla i ona koji put usisati, prljavo rublje ostavljati makar samo u jednoj prostoriji, otići u kupovinu, ne daj Bože, ili se makar i samo zapitati, što sutra.
Ne; nasmiješeni, odsutnog pogleda kroz prljave prozore odložit ćete cigaretu u prepunu pepeljaru (svakako pomalo groteskno, obzirom na okruženje), potrčati za njom, lelujavom, nagom, uhvatiti ju kraj kupaone, iz koje kiselo bazdi namočeno rublje i pseća hrana; dohvatit ćete ju za gležanj i oboriti na spise, šalicu, viljušku, dlake, mrvice, pseću kost ... i tako, dok vas stvarnost ne rastavi...

A ili B, mili moji?

Dvojbeno vaš,

Jelo Ž.


- 09:46 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

28.10.2012., nedjelja

Orašje aka Nut City aka Nussstadt

Nemoguće je, gotovo nemoguće, makar i samom sebi, jagodicom prsta po zamagljenom zrcalu, pojasniti,
kako se taj neki vikend (sa uniformom naguranom u ruksak, a godine su devedesete); tih par sat posjeta, čudne rečenice čudnom liku na čudnom tulumu,
kako se sve to,
prije nego je i zrcalo i jagodica i zamagljenost iskrsla na ikakvoj astralnoj karti, koja ionako nije predvidjela kondratijevljevu sinusoidu na osobnom nivou, ni xanaxe topljene u Shirazu /n.b. velika slova, i mala ne manje/,
stopilo u k'smet poslovne ponude i nekog nebrojenog i neplanskog skretanja u nizu,
i kako je odvelo amo i tamo i posvuda
i bubnulo o-se, o sebe isto takvo, kakvo je došlo,
a ipak nikad više niti približno povezivo, dapače latentno psihijatrijski odmetnuto,
(ma koliko Ti, E., hvala na svjetioništvu kroz godine),
i zato,
milujući kuju,
koja je i večeras moja sreća bez "ali",
skončavam peromah (svakako digitalno obezvrijeđen, i uprazno),
jagodice zlurado lišavajući sljubljivanja sa kondenziranom parom zrcala
u Orašju, u tom Orašju,
tolike nevjerojatne godine - i dalje.
















- 20:48 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

26.10.2012., petak

Bajram Fejsbuk Hristos i dobro

Nakon što sam sa Facebooka skinuo recept, kojeg mi je na prethodno statusno pitanje poslala frendica, krenuo sam prvo do kupaone, uključiti vešmašinu. Jer, onda ona radi, dok ja – po receptu te na dasci (podloženoj vlažnom krpom, da ne klizi po radnoj plohi) – sjeckam luk. Naravno, sa Fejsa sam skinuo i kako se češnjak lakše guli ako ga prethodno prepolovimo ili blago zgniječimo.

Etape rada sam, naravno, fotkao i to stavio na Fejs. To je fora, jer kao muško socijalno signaliziram versatilnost, tankoćutnost i komunikativnost, a često ljudi odmah komentiraju ili lajkaju, pa odmah imam više energije za dalje. Oko bijelog veša imam malo skrupula, stavljati slike na Fejs, jer nekako, ne znam, malo ispada kao da se hvalim što znam oprati veš. A nitko me to nije niti pitao. Kao ni moju babu, dok je prostirala rublje na dvorištu. (Ne znam, kako bi Baba 1 reagirala, da je Stipe kroz brčine procijedio „E, Vere, koji ti je status?“ Ili da je susjed Ernst Babi 2 došao lajkati mokre gaće na povjetarcu...)

Uglavnom, izbjegavam aploudati slike bjankarije; ipak to radije opišem u statusu. Kako bih kompenzirao stvar, slikam žuteće kockice luka sa paricom u finom kontralihtu napinjeg svjetla, čak možda uvalim i blur kuhače u pokretu; ovisno o ekspoziciji. Pa još par faza kuhanja. Ako te slike i ne stignem staviti na Fejs, dobre su za blog i relativno ziher naslovnica. Tipa, steak od soje sa okruglicama od fazana u umaku od tamne čokolade.

Onda se sjetim da je praznik, Hanuka, Božić 1 ili 2, Bajram 1 ili 2; nešto već. Pa prvo natipkam kolateralni sms, držan ljubazno ali neutralno, da svi obradovani ostanu u neznanju, pišem li „urbi et orbi“ – a tko bi ih sad sve pojedinačno nazvao; tko bi pisao čestitke, rukom, nalivperom, na papiru... Lagano protresem lonac – tu više nema što za slikanje, dok ne krenem popodne posluživati (manualni fokus, Aperture Priority, niski ISO, landscape, boring). Ali da, ipak, ostalo mi je još na Fejsu čestitati praznik. Kako bi osobe, s kojima se godinama ne vidim i ne čujem, a koji imaju tag prijatelja, vidjele da ja znam javno čestitati, kao predsjednik, i da svi vide da sam multikulturan, da znam i Hristos se rodi i Bajram Šerf Mubarek Olsun, pa onda oni to mogu lajkati, pa smo si svi dobri i sve je fensi i kul, a brzo ide i ništa ne košta. U mislima, naravno, već sam daleko ... (Ne znam, kako bi selo 1 reagiralo, da je Baba 1, ničim izazvana, izišla pred mlinicu i počela niz rijeku dovikivati sretan Božić, pretpostavljajući da će netko biti vani i čekati baš to. Baki 2 okolina bi vrlo vjerojatno na takvo javnoglasje prigovorila, kako se nije Hotentoti, i da bolje navuče zavjese.)
Ostaje mi još staviti status kako sam oprao veš i kuhao i kako muški to mogu, pa ću u pola sata sedam puta pogledati, je li netko lajkao ili komentirao... I tak'... Nema; frka, živi se sto na sat; borba, niš' se ne stigne ....

- 09:30 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

23.10.2012., utorak

Autoputena kontemplacija

Autoput ne bih mijenjao nizašto.
OK, monoton. OK, najmanje vidiš. Ali... najbrži, najbolje održavan, najsigurniji, što se mene tiče.

Naravno, kad sa istoka Hrvatske kreneš prema jugu preko Beiherc, bez autoceste uglavnom, tih sedam, osam sati krivudanja kvazimagistralom do Metkovića zaista ti sugerira svemirske proporcije Bosnistana i Herceglanda; skužiš i i povijest i tugu sječe stabala, i kosovozne kršine pogonjene lož-uljem i začudnu masu crnih limuzina sa plavo-crvenim stroboskopima (mora da je Brisel blizu, i konačno rješenje ...)
Prihvatiš i da će uglavnom auti, koji se bezobzirno uključe u promet ispred tebe, dvadesetak metara kasnije skrenuti sa ceste u neki samo njima znani odvojak. Bez žmigavca, skrenuti. Ne čudi te niti u magli u zadnji tren spaziti prvo teturavog pješaka nasred magistrale, pa parsto metara dalje i njegov ostavljen, neosvijetljen auto. Otvorenih vrata.
Balavi i vjerojatno već tada krezubi bajker podići će svoj motor na zadnji kotač baš tako, da u idućem trenu i motor i on klize cestom prema tebi, koji voziš ususret. ... A krivonoge babe Posavke, Women in Black, svojim neosvijetljenim biciklima kod hrasta ili raspela skreću kući poslije zornice ili večernje mise, i skretale su baš tu oduvijek, još dok asfalta nije bilo, i ne, ne pokazuju da će sjeći cestu, i ne, ne okreću se, sine...
/Zašto traktori moraju biti osvijetljeni narančastom "rotacijom" a one, iste širine, brzine i preglednosti, ne moraju - ne znam.../
Ima toga...

Ali, autoput dakle.
ENC je, recimo, super spravica. Posebno je fora da mi kao domicili onim smotanim Česima i bezobraznim Turcima na autocesti pokažemo, tko je svoj na svome. Fino se daš desno do čitača, i zumzum, dalje. A sakeri neka čekaju u kolonetini. E ali. ENCovci uglavnom do pred naplatne kućice dojure, onda iz lijeve trake autoputa sijeku kroz kolonu Tražitelja Novčanika na krajnju desnu, jer je tamo ENC – kućica /koja bi, ne bi li, trebala biti lijevo, baš da se svi ne bi „križali“?!/
Onda, zumzum, piip, ENCovci – ega potvrđenog brzinom odrađenog pit stop-a u odnosu na gotovinaše i kartičare – opet zajure sa kućica. Koje su krajnje desno. I opet sijeku putanje sa sporijima, koji u tom trenu u „drugoj“ spremaju novčanike, sitniš, popravljaju bluzice, podižu prozore. I ne gledaju previše oko sebe, ponajmanje desno. A pretjecati ih s desne strane, gdje kao ENCovac neminovno jesi – hm... Propustiti ih? Hm! Ako baš tada brzo kreće i šleper, dosad parkiran uz desnu ogradu, i stišće te prema kartičarima i gotovinašima ... Hm.

Desničarenje kao takvo... Voziš ti tako već svakako negdje oko kaznenog limita, vidiš u daljini iza sebe xenonska svjetla u naletu, dovršavaš pretjecanje šlepera, kreneš se vraćati u desnu traku, kako bi propustio tog Juricu... Kad ono, on je zaustavnim trakom s desna pretekao šleper i sad i on želi u desni vozni trak, justo sad i tu, gdje ti već jesi, baš u namjeri da mu se skloniš ...

Malko kasnije, i sam si u situaciji, pretjecati s desne strane. Jer teta, čije pjegave ručice dopiru sa sjedišta i u oblačku dima cigarete drže volan u visini njezinog glavnog minivala, ne vidi ili ne haje niti što si brži od nje i iza nje, niti što ona uporno juri lijevom trakom, svojih devedeset na sat. Pokušaš žmigavcem; ništa. Iako je neuljudno, onda blicneš par puta. Ništa. Onda malkoc šaraš iza nje, ne bi li te ipak vidjela preko retrovizora (okrenutog točno ka cesti, ili nebu vedrom). Ništa. Iza tebe, već kolona xenona, šlepera, buseva. Pitaš se, je li baba možda mrtva. Svi kreću vrludati, žmigati, blicati. I onda, pragmatici istoka mahom krenu rješavati stvar, i kolona vozila pretječe i babu i tebe. S desne strane. Teta odjednom oživi i tada uglavnom kreće gestikulirati i mijenjati traku, naravno štedeći žmigavce, da ne smeta, morti ...

Uopće... – zašto MUP mahom kažnjava vozače, koji voze brže, ali ne i one, koji autocestom vrludaju sa devedeset, sto „na sat“, ostaje mi misterij. Osobno sam uvjeren, kako veći dio udesa izazivaju upravo oni, bilo time što naglo mijenjaju trake, bilo što ih se baš radi toga – kao brži – mora naglo izbjegavati... Da su mahom baš to ujedno i vozila neispravnih svjetala, nenamještenih retrovizora, zamagljenih stakala – naravno. Ali ne; MUP uglavnom „hvata“ nove, sigurne aute, koji voze sukladno opremljenosti i stvarnim uvjetima na cesti, i koji su pri brzino od 140, 150 km/h sigurno manji rizik, od žicom uvezanih, neosvijetljenih „puzavaca“ sa skakutavom prikolicom neučvršćenog tereta ...

A taman kad si sve to riješio (i izignorirao tri šefova i dva ženina poziva za redom, usput stišćući zube jer nemaš vremena stajati radi toaleta) - gradilište.
Dilema nije komplicirana. Voziti kao svi, dvadesetak, trideset kilometara na sat brže od privremenog ograničenja i time riskirati „radar“ na kraju gradilišta, ili biti osviješten, obziran i pridržavati se propisane brzine. Stvarajući kolonu iza sebe, koja trubi, blješti, ili jednostavno – pretječe s desne strane...

Na kraju, poseban pozdrav vozačima varaždinskih tablica, koji oko Ivanje Reke u svojim spuštenim Golf-3-modelima dojure pretjecajnim trakom i neposredno ispred tebe naglo koče i skreću na odvojak udesno, za dime...

Ali, kakogod, živio autoput...

/Post je u stvari potaknula pogibija dvojice radnika HAC-a nekidan... /

- 11:41 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

21.10.2012., nedjelja

Hunde, wollt Ihr ewig leben?

Nek se ne uvrijede.

Jer to bi me koštalo.
Ali, ako ćemo staviti lijevu nogu u hladnu vodu, a desnu u toplu, pa vrh jezika izbaciti van desnog kuta usana, poput rođenovog mislioca (sretnici među Hrvatima tako dosegnu i do mineralima bogate nosnice, čujem)... - svakako nama nije bed niti radi Čačića Milanovića Keruma Bandića Bernardića Jakovčića Friščića Rollsa Roycea Vrabecke Mojzešice Kosopice. Parage Granića Žužula Dropulićke Bajića Gredelja Đodana Vukovića. Prije da je nama bed radi geopolitičkog usuda i periode ekonomske s(L)inusoide, da smo zgurani između Une i Medvednice. Čikole i Dinare. Omble i Sv. Ivana. Da se spoji autoput do Cavtata i probuši Medvednica, pa razbježali bi se ko žohari na svjetlo. Zato je to. Ne bi prezident i prajm minister imali kome govoriti, da nas nema, jerbo smo odmaglili ispod Sljemena i za Crnu Goru. /Teta Rezika, prosim, ugasite svjetlo, kad i vi krenete.../
Uz eksplicitno divljenje toponimima i bezuvjetni respekt žoharima, navedene persone ljubazno molim da ostanu vezani i da se ne nađu uvrijeđeni, jer ja penezih nemam, a hebat' se znam. Pa smo si po SWOT-u kvit-kvit.

Naime, kajjje.
OK, ne smijem imati erekciju kad me murjak/ica zaustavi, jerbo mu mi se naplatil jer da ga vrijeđam (ona bi se dala navleć morti). Ne mogu niti riskirati komunikaciju sa politikanerima, jerbo ako su puničasti tipovi, uvrijedit će ih, ako velim gospon a oni su gospođa, ili ako velim Hercegovac a on/a Hercegovac. Mislim, lako se ljudi uvrijede. Veliš nedepiliranome da je dlakavac, odmah imaš administrativnu zabranu na plaći. Neki, recimo, antropolog, točno zna da su stari Asteci imali pogrdnu gestu, kojom su sugovorniku treptanjem davali do znanja da je - sfinkter. Pa ti, prika, trepni policajcu. Ili ministru. Premijeru. Dakle, uvredljivost je kliskija od Posljednjeg tanga u Parizu u sceni maslaca od kikirikija (slično besmislen izum kao i briselsko zakonodaviteljstvo, samosebisvršno), i svi znamo kraj. Oba kraja. Jer svaka poštena kobasa ima dva. Pušimo oba, ol inkluziv.

Ali, ako ovi tamo gore svi skupa, pun ih teretni vlak, ipak u periodu od dvadesetak godina jesu imali cajta, stvoriti slobodu iznad one, da smo sakeri i mediokriteti i objekt odljeva mozgova.; ako su mogli – a jesu - držati nezaposlenost u nekom prosjeku ovog kontonentoškoja, na kojem kao starosjedioci živimo, ako su mogli – a, pogađate, jesu - privući pokojeg investitora, koji bi ipak afirmirao ove prostore oblika anoreksične kiflice; ako su mogli – vidi prije - spriječiti par desetaka tisuća fejk diploma, doktorata, oriđiđi plagijata Pitijespija, pronevjera, privatizacija, prebjeganstava, podtepišanja - - nemamo li se mi, nas par milijuna, pravo naći uvrijeđeni?
Od koga se i kako naplatiti? na koncu, jamče li nam Oni svojim temeljnim kapitalom polit-pod-uzetnika, ili... je i to... deset kuna... uriniranja u vjetar... ?

p.s.
„Hunde, wollt ihr ewig leben?!“



- 21:40 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

16.10.2012., utorak

Sturizam

Zna li Masterchef da je Larin izbor Budva na pjeni od mora, hoće li Ruža vjetrova pomoći Sulejmanu Veličanstvenom, te je li Malcolm u sredini zato što Krv nije voda a Dva i pol muškarca ipak Zabranjena ljubav po Teoriji velikog praska, i što o svemu misle Kućanice, doznat ćemo ... uskoro... predahnuvši... uz Viledu i Cillit Bang...


- 10:46 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

10.10.2012., srijeda

Geronimo, Sulejman i dnevna zapovijed za samoukop

Mi se samoukopavamo.

Frka Gredelj. Frka INA. Frka škverovi. Frka DIOKI. Frka Vijesnik. Frka Stojedinica. Frkafrka frkafrku ganja. HŽ, kao, prenapuhan. Hrvatske šume, ne vidiš šumu od drveća...

I ne, nisam siguran, ali nekako vjerujem da su sve te frkofirme imale, ili imaju, upravne odbore. I nadzorne odbore. Koji su plaćeni za odgovornost. Koliko znam, firme ili grcaju ili nestaju, a šminkeri iz odbora raštrkaju se u iduću rundu, ušminkanijeg cv-a, kirurški usađenih vlasi i podignutih kapaka. Po mogućnosti, još daju mudre analitičke izjave o krahu do jučer upravljanih ili nadziranih firmi. Izjave za honorar, ili/i samopromociju za dalje. Reference su bitne, naravno.

Oni su među nama, skakavci uprave i nadzora. Zaštićena vrsta. Ispričavam se obojici, koji su optuženi i osuđeni, a da nisam čuo.
Desecima godina mrmlja se i pjeva o mitu na sveučilištima; za upisna mjesta, ispite („Kolege, tko je našao mjesto za sjesti, piše ispit; tko nije – pali ste, a kolegice molim za dva sata u kabinet...“), ... I svako toliko, kao da CNN prenosi listopad, eto vijesti; flešnjuz, USKOK grunuo u neku zgradu fakulteta; ma je li to moguće... Ali rektori ne mrdaju, dekani su na putu; krave su svete, ujeo vuk magarca; uh uh uh, lalala, hm, let's go, Geronimo...

Naravno, mi to doma ishendlamo s daljinskim, pred teveom, ili si damo građanskog oduška po forumima, koji bi iole poštenom psihijatru bili dovoljni da nas zatvori all inclusive kao opasne umobolesnike, agresivne primitivce sa PTSP-jem od stoljeća sedmog. Neliječenim.

I sad, eto vraga opet; Pradu nosi, i sreću s njome ... Da tri i pol tisuće maloljetnih branitelja HV-a.
Naglašavam: Ne osporavam njih, ne propitujem ideal, žrtvu, posljedice, koji svaki od njih osjeća, koliko osobno (!) ne bih potpisivao niti očekivanja dobrovoljaca za privilegijama.
ALI. Milo moje ALI. Tri, tri i pol tisuće tadašnjih maloljetnika. Koji nisu mogli voziti aute, nisu mogli dobiti kredit, izići na izbore. Ali jesu mogli; htjeli su i prihvaćeno je, nositi puške, automate, minobacače. Netko je morao znati; netko je morao potpisivati - sjetimo se sličnog aspekta kornatske tragedije...
Nemoguće je da je par tisuća ljudi – promaklo sustavu. Zapovjednicima, stožerima, ministarstvu. Vladi. I, ne govoreći dakle o posljedicama, o potraživanjima, o sudbinama tih tada polugoluždravih klinaca u zanosu novodržavnog košmara, kojeg tada nitko od nas nije znao objektivno opisati, povijesno sagledati – pitam: Tko je odgovoran za njih? Kimamo glavama nad slikama afričkih i arapskih child soldiera, ali doma gledamo „Sulejmana“ i sliježemo ramenima?!
Klinci su naši, branitelji naši, ali - odgovornost nije?

Usput, između redaka, negdje padne, kako tisuće pripadnika HVO-a zapravo možda zaista ima pravo na odštete, mirovine, invalidnine, koje im je za hrvatski rat obećalo tadašnje državno vodstvo Er nam Ha.
Osobno mislim – legitimno traže, kao i spomenuti klinci tadašnji. (Navodno, u parstotinjak slučajeva, naše im je pravosuđe potraživanja već potvrdilo; drugi navodno ne žele tužiti državu, za koju su se borili. Zasad.)
Ali pitam...: Tko je odgovoran, financijski, za navodno mogući slom proračuna slijedom ove priče? Halo...? Netko...? Itko...? Nitko?

Croatia Airlines.
Kraju, trebaju li nam mlažnjaci, kakve ne koristi niti jedna aljaška provincija slične veličine kao Hrvatska. Kraju, je li uprava CA veća od core businessa.
Ne ulazim u špekulacije o logičnosti regionalnog prijevoznika u nekoj budućnosti.
Ali da, ulazim u spomen državnih jasli za CA, koja grca u gubicima, navodno. Osamdesetak milijuna kuna u prvom polugodištu 2012. Gubitka. Upravnom i nadzornom odboru unatoč. Lova naša. Tvoja, Pero. Vaša, teta Rezika. Moja. A odgovornost? Ničija, očito. Kakva odgovornost?
Moj respekt škvadri iz UO i NO. Agbu mjesta, i ja bi' malo.

E da, Croatia Airlines, klapa druga. Da je Sanader audijenciju kod Sarkozyja dobio – za milijardu kuna. Obećavši tada, da će kompanija, kojoj on nije vlasnik, dioničar, sponzor kupiti četiri nova aviona od Airbusa. Pazi, on, sa trenutnih bijednih dvadesetak tisuća kuna mjesečne crkavice, bogec, šarnuo je milijardu ćuna. Tvojih i mojih. U vjetar. (OK, znam, znam, Josipović u Parizu razgledava Meštrovića; nema to veze jedno s drugim, ma kako istovremeno djelovalo ... )

I onda se nađe neki frankfurtski novinar, neki eurobriselski šmokljan preplaćeni, nama tu nekaj njatke, lire nam prodavat', grbav se pravit', da nekaj s nama ne štima, da smo glib balkanski. Ma da pas i majka i njemu i njima; mi smo se za ovo BORILI...! Od stoljeća sedmog... Nemamo uzalud šezdeset i pet brigada. Nezaposlenih. Za samoukop. Imamo... Hrvatsku...!
(Samoukop je bitan element obrane u slučaju neprijateljskog djelovanja, znamo... Dakle, zapovijedam: SAMOUKOP!)
Ili, riječima mog malog bratića – ja kad odem živjet' u Ameriku, budem imao hrvatski grb na zidu.

p.s.
Čujem iz povjerljivih izvora, Lara i Hürem će se uskoro upoznati ... U to ime... ge ge e jo jo uh uh la la hm let's go, Geronimo

- 22:04 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

09.10.2012., utorak

Za dom spreman – Jelo Žužinek

Mili moji metroseksualci, koliko vam se puta desilo da vas štrecne paušalna i vječnožaokasta opaska supruge ili partnera, kako muško ne može raditi više stvari odjednom, upravo u trenu dok ste autom na putu do vrtića po klinca, pišući sms i diskutirajući sa špediterom na drugoj liniji o zaturenim ADR - papirima, dok čupkate jutros previđenu dlačicu na vrhu uške i škicate jedru srednjoškolku kraj semafora; ol inkluziv istovremeno?
Opet smo pali, mili moji, preko ponuđene i prihvaćene naopake pile naših feminističkih sugrađana; opet ne dokazuju oni našu krivnju, nego mi našu nevinost! I sturamo se, telefoniramo, hendlamo vrtić, punicu, ljubavnicu, otkaze, aplikacije, cureće sifone. Istovremeno. Kako bismo njima, koje se izležavaju pred Sulejmanom, s grčem u želucu dokazali da – mi to možemo.

(A propo, ako semestar stranog jezika traje, recimo, stotinjak sati – blago Hrvatskoj. Većina pučanstva proparlat će turski uskoro... Radujem se prvoj indijskoj telenoveli... )

No, mili svijete, nije to.
Utvrdili smo dakle, kako muški mogu biti jednako tako multitaskani, koliko i kod naših bezrepih sugrađanki dosad nije znanstveno dokazano, zašto ne bi mogle same izbušiti rupu u zidu ili zamijeniti kotač auta, dok mi obavljamo šoping i polutiho pitamo koketnu prodavačičicu, gdje stoje mrmljfrflj, pa ona ne čuje, pa mi ponovimo kao da čitamo jutarnju zapovijed satniji... : „Gdje stoje noćni ulošci, pet kapljica, plastično pakiranje, Allways Ultra, oni sa reklame, aktivnomirisni?“ I kao tada, na apelplacu vojarne, tisuću pogleda gledat će samo u nas... Mi to, naime, možemo.

Ali, problem počinje, spoznajemo, unatrag u vremenu; tada naime, kad smo se odlučili, ne cipelariti jutrovečernje u neku tugaljivu kancelarijicu na pola visine besprizorne novozapadnjačkog poslovnog tornja okruženog straćarama okruženima manjkom kolateralnije perspektive kao takve. Ne; imali smo tada divnu ideju, osamostaliti se. Samodopadljivo stavljajući trešnju na šlag torte, domislili smo se i ultimativnog trika smanjenja troškova, optimizacije resursa i sve to; čarobni pojam glasio je – „Home Office“. Mislili smo, vidimo klince više (quality time); imamo si sami sebi klizno radno vrijeme, možemo dogovarati bitan sastanak, češkajući prepucij ispod kućnog ogrtača, nakon što smo stavili dinstati luk... (Oprezno s prepucijem, ako smo čili papričicu iskidali prstima...)
Drito iza poslovnoodgovornog ispunjavanja i štambiljanja mjesečne porezne prijave i tuceta uplatnica, mislili smo tada, svježe otuširani oko deset ujutro, odđogirat ćemo usput iz pošte i banke (business – šalter, naravno) do pijace po svježe zeleno, žuto, crveno, i prije nego se najnovija bilansa tržišnog segmenta downloada na naš kućni Home Office - laptop, biti ćemo natrag za stolom, kava će mirisati kraj miša, a mi ćemo – i to smo mislili – uživati u pogledu iz svog stančića i biti svoj sretni gazda vlastoručnog poduzetništva. Dok žena ili partner ne dođe doma (ne daj Bože, oboje, zagrljeni), a i to radi Sulejmana, naravno.

Tako smo mi to zamislili. I, što je najbolje, tako to zaista i funkcionira. Riječ, koju je pak nemoguće izbjeći, i ovaj put je – ali. ALI, vremenom, uviđamo, počinje nas piliti, kad Prvozakonita nazove, ili susjed – dok se vraćamo s pijace, usred Home Office – downloada strašno važnih poslovnih informacija – bockavo zapita, jeste li to već ustali ... A naša divno zamišljena komocija, od kuće krenuti na sastanak sa poslovnim partnerima i usput oprati auto, nekako je brzo ispjeskarena puničinim pogledom na sat i opaskom „Hm, podne, a on se ide vozikati... dobro pa je uopće ustao... “

S vremenom skužimo i kako je postavljanje rasklopive fotelje u kancelariju onog besprizornog poslovnog tornja ništa manje glupa ideja od ove sad, kad se sa svoje uredske Home Office – stolice svalimo pola metra dalje na trosjed. Da bismo se, usred svog stana, odmorili malkoc, prije nego krenemo na popodnevni overtime i smišljanje PowerPoint prezentacije za predstojeći seminar Komore. Naravno, probudi nas oštar miris sprljene teletine, koju smo zaboravili podliti toplim (!) temeljcem, skačemo na noge kao i sami oprljeni, pojurimo iz Home Officea u kuhinju, mijenjamo lonac sa zagorenim dnom za drugi, odrežemo karbonizirani sloj mesa, nadamo se, da će suhe šljive, smrekine bobice, gorka čokolada i deci crnog vina spasiti stvar (u loncu); naspemo i sebi deci vina, i vratimo se... raditi... u Home Office... ...naravno, usput na balkonu prostrijevši veš i kimnuvši glavom susjedi, nezaposlenoj kućanici prekoputa...

Negdje između ručkovečere ("ŠTO je ovo točno?") i Sulejmana, naša će Prvozakonita ili naš PTŽR - partner trenutnog životnog razdoblja; vani jako trendi pojam – zahrkati u dnevnoj sobi, propentavši nezainteresirano nešto tipa „I, što si Ti danas radio...“, ponekad još garnirano onim sugestivno negativnim „Jelda, uloške, naravno... nisi se sjetio...?“, koje krene prožimati svaki strpljivo odnjegovan, barikiran brak... A mi ćemo, rutinski, sa ostatkom vina i ostatkom smješka progutati Persen i evakuirati se na prstima u drugu sobu, malo proprtljati po Fejsu, naklepetati nekakav post za blog, prčkati po slikama u kompjutoru pa zaleći na trosjed iza sebe.
U svome Home Officeu.
Jer, nitko nas neće 'ebati... a sutra je novi dan ... i treba se boriti ...

Iz Home Officea, za Blog.hr,

Jelo Žužinek

p.s.
... maspaternekajsedimi .........

- 11:22 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

05.10.2012., petak

Sjene Sivih Pantera


Dok desnim jagodicama pogleda milujem svilenkastonitu maglu zaleglu u kanale slavonske ravnice, koja kao da se skriva od genetski modificirane naranče istočnog Mjeseca, lijevim pogledom ipak pratim promet, ali misli mi lutaju ...

Zaista ne znam, kako bi bilo, da mi je otac živ. Da me gleda vodenastim očima starca, misleći da sam mu brat ili otac, a ja pentam kako se sa prijateljima uglavnom družim u osami radne sobe, preko nekog tamo kompjutora, dok telefon nosim u džepu hlača. Oči bi mu se još više razvodnile u rezignaciji ... No, ćaće već dugo nema. Bio je siguran da ću sa par jezika i dobrom školom naći dobar posao i imati sigurnu budućnost. Ali, otišao je u strahu, da ću iz Istočne Njemačke biti upućen u Afganistan, ratovati za Sovjetsku vojsku. Ne znam, kako bih mu sad pojasnio da u Afganistanu Rusa više nema, ali da umjesto Rusa u ime demokracije sad ratuju Amerikanci, a da mnogi polumladi ljudi dobrovoljno idu za njih tamo raditi, jer ovdje...

I tako...
Kratkim, odlučnim kočenjem i korekcijom upravljača izbjegnem lisicu u snopu svjetala i sjetim se svoje majke. Još davno mi je rekla, kako je dobro što nemam djecu. Jer, u ovakav ih svijet nema smisla rađati, govorila je i spominjala atomske ratove. Taman u to vrijeme, politički blokovi su nestali i zapad je došao i na istok (klinci, pazite na satu zemljopisa!); istočnjaci su odjednom južnjacima držali zapadno intonirana predavanja i sve je djelovalo ok. Plašeći se ujedinjene Njemačke, Francuzi su izumili Euro; krenuo je besramni kapitalizam sa dezićem demokracije, i odjednom smo u svijetu oko nas prepoznavali fraze, kojom nas je donedavna ideologija istoka tako šupljom pričom plašila; neki tamo vojno – industrijski kompleksi, neodgovorno špekuliranje na burzama, umjetno izazvane krize, izvoz ratova, zagupljivanje obespravljene i eksploatirane radničke klase; „sloboda – od čega?!“... To smo tražili, to smo i dobili. I o tome je valjda zborila moja Siva Pantera, ponavljajući kako je bolje, u današnje vrijeme niti nemati djecu.

U posljednji tren prepoznavši Presretač, hvatam se u premišljanju... Dobar dio firmi, u koje sam posljednjih godina uzalud aplicirao, svakako je otišao u stečaj. Sreća u nesreći. Paranoju, da moje zamolbe za posao nisu niti primili, da ih je jeo neki plaćeni crv u žici WLAN-a, zamijenila je prilična sigurnost da imam moć, svojom aplikacijom poslati firmu u stečaj. Malo sam si došao kao Hajro Potjerić aka Harry Potter. „Apliciribum!!“ I nema više firme ... Ali, i tu me moja Siva Pantera mogla utješiti... „Znaš, sine“, rekla bi, „danas u firmama vlada mobbing – sine, znaš li, što je mobbing? – i stres, od toga se čovjek razboli; to je prestrašno; meni je drago da nisi dio toga...“ I kako joj reći da je Xanax radi nezaposlenosti tek loša zamjena za Tlakospustin ili Postinfarktol Forte slijedom stresa na poslu.

Čekajući da se predimenzionirani SUV u petom pokušaju neoštećen izvuče iz ENC-trake, rezimirao sam... Kako ćaći i materi unatoč doći do posla... makar u Afganistanu, dobrovoljno ...




- 12:40 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

01.10.2012., ponedjeljak

Pod i svijest

Imao sam noćnog morona. Ili noćnu moru, ne sjećam se točno.
Ali točno se sjećam svakog feedbacka tjednima nakon nepromišljenih koitusa (plural me bruka), kao i slijeganja četiriju bračnih ramena – ja nemam djece. Utoliko, san je već i krenuo kao noćni moron. Umjesto uobičajenih snova o voženju šlepera po zaleđenim serpentinama, o čekanju zagubljene prtljage pred nastavni let, o traženju prazne kazete u vojsci točno pred smotru ili o tome, kako zgodnim licem nepoznate cure brišem haubu auta, na koju je upravo pisala flomasterom – trivijalni snovi pred prvo metabolno buđenje prije pet ujutro – u ovom moronu od sna u pozadini vremena i prostora tiho je pjevušio Springsteen o tome, kako ima osam godina i sa novčićem u ruci trći starome po novine, a ovaj ga posjedne na krilo, pa se tako voze po njegovom rodnom gradu i ćaća mu priča o ekonomiji. Ombudsman za djecu se ne spominje, niti u kontekstu pedofilije niti djeteta za volanom usred noći.

Perceptivno izišavši iz pozadine svog ovonoćnog morona, ćaća sam bio ja. Istina, moj lijepi dječarac već je postao prekrakat, a da bi mi sjedio u krilu dok bismo se vozili po gradu, a njegova kljuka i prištići prije su me činili sjetnima nad treptajem vremena u kojem prođe jedno djetinjstvo, nego što bi me nasmijali u nježnoj ljubavi oca... Pričali smo o odabiru srednje škole, perspektivi pravca studija...

Podcijenio sam svoje dijete. Brzim slijedom povezao sam urbano odrastanje, pretke, tradiciju, poznavanje jezika i kultura kao dobre osnove karijere. Naslonjen na patrolno vozilo, prometni policajac spojene obrve sinusoidno ju je izvio, ne zaustavivši nas. Moj je malac pimplao po spravi sa „i“, čijeg se imena – za razliku od cijene – ne sjećam. Kako ne bih izgubio stratešku prednost u ovom muškom razgovoru, nastavio sam mu na pokušano duhovitim primjerima otvoriti percepciju za pojam socijalne i emotivne inteligencije, za softskilse; garnirao sam to ćaskanje ukazivanjem na važnost kvalitetnih diploma, cijeloživotnog učenja, interdisciplinarnosti, kontakta sa drugim lucidnim kolegama, s kojima se neminovno u četrdesetima počneš sretati na nivou razmjene informacija, nabacivanja poslova, prekorednih pregleda ili poreznih povlastica. Sjetio sam se i horizontalne i vertikalne pokretljivosti, referenci boravka u inozemstvu, kao i čitanja cv-a s aspekta frekvencije mijenjanja pozicija. „...igra to ulogu, o, ne zavaravaj se, sine... Sve to naplatiš, ako znaš odigrat' ... “

„Kaj si sad stal?“ – zapitao je, dok sam zaustavljao auto na zeleno svjetlo, kako bi propustio spuštenog, visokopolirano lakiranog Golfa Dvicu i, iza njega, s donje strane plavičasto svijetlećeg BMWića smiješnih spojlera i apsurdnog zvuka. Iz spuštenih prozora virile su glave balavaca, poput ovog mog. „Eto zašto... ne šljive oni crveno...“ „Pa naravno, stari“, reče moje dijete, „danas je petak, kužiš.“ Nisam dospio iskulirati i reći mu u lice, smireno i afirmativno, kako ne kužim.
Vidio sam kako je frustrirano pospremio onu spravu na „i“, koja će mu tren kasnije – točno kad sam ga upravo na to ukazao – ispasti iz preplitkog džepa na pod auta. Gledajući u stranu, kljukatomutirajućeprištavi profil mog djeteta odsjekao je – „Dobro, stari, kaj sereš?! Kak' to da Ti to sve kužiš a nemreš nać normalan posel onda? Ma, daj, mojne njatke... Ajmo doma! ...“

U tom trenu noćnog morona, skočio mi je tlak. Lupajućeg srca probudio sam se i odlučio udovoljiti mjehuru, kojem je i sinoć druga piva bila jedna previše. Vani je svitalo. Skuhao sam kavu, upalio računalo i, kao i inače, ukucao – „Moj Posao“.

- 07:48 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic