31.01.2017., utorak

Denied by policy

"The following message to obvezno-osiguranje@hzzo.hr was undeliverable.

The reason for the problem:

5.1.0 - Unknown address error 550-'Denied by policy'"

Oznake: HZZO, komunikacija


- 11:38 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

25.01.2017., srijeda

Proud to be Croat – i moje osobno WTF


Moj je otac mogao biti bilotko. Mladom čovjeku digla se piša, poseksao je moju majku – a moja je majka mogla biti bilotko – i iz žlice sluzi nastao sam ja.
Zanijet negdje, u nekoj sam se državi rodio, od oca porijeklom od negdje i majke porijeklom od negdje.
Na državu mog rođenja to nije utjecalo.
Kasniju interakciju države i mene definirale su većinom nužnosti, tek ponekad (moji) svjesni odabiri.
Ponos, rekoše mi moja bilotko majka i moj bilotko otac bilogdje, negdje gdje sam se slučajno rodio iz globalno istovjetne žlice sluzi, ponos je uvjetovan razvojem; činjenjem ili nečinjenjem. Nisi ponosan na kišu, na Buško Blato, na amazonsku prašumu, na veliku kitu. Nisi ih ti stvorio. Ponosan si na svoj osobni razvoj, na tuđe poštovanje koje si stekao; na svoja odricanja, svoje odabire, na svoja djela, ponajviše na ona, koja si platio pošteno, koliko i skupo.
Tako mi, otprilike, rekoše.

Vremenom, mijenjao sam gradove, države, škole, fakultete, prijatelje, firme.
Svi su ti gradovi, sve te države, škole, fakulteti, prijatelji i firme bili spojivi sa pridjevima; proizvoljnima ili očitima – ugodni, bitni, zamjenjivi, marginalni, izgubljeni.
Formirali smo se međusobno, u hodu kroz vrijeme više nego u hodu kroz prostor.
U hodu kroz prostor shvatio sam da je pletivo selekcije tim uže a etiketa pripadnosti tim veća, što je prostor manji, statičniji, usmjereniji sam na sebe i sam sebi mjerilo umišljenog značaja.
Australcu je dovoljno da si iz Europe.
U Europi, kao Slaven ili German ne prolaziš isto.
Na Balkanu, bitna je država.
U balkanskoj državi, gleda se grad porijekla.
U gradu porijekla, bitno je porijeklo roditelja i kvart adolescencije. Dečki iz Pruđa, dečki s Bukovca: čo'eče, dva svijeta. Dva reda sisavaca, oba uvjerena u svoju superiornost i nemiješabilnost. Malo kao dečki s Tijarice i dečki sa Voštana. Iz Privlake i iz Andrijevaca. Zna se, ipak, tko je tko, i tko koga po šibice šalje.
(Opciju kuišono ne – ne, ne kužim…)

I onda to sa ponosom dečka iz Privlake, Tijarice, Zapruđa, Zagreba ili Splita, Hrvatske ili Srbije, Balkana ili zapadne jugoistočne Europe, južne ili srednje, iz Europe ili Azije ili Australije. Sve silni ponosi.
Ponosi, što su očevi, koji su mogli biti bilotko, poseksali majke, koje su mogle biti bilotko, i što su se slijedom rađali ponosni klinci, bilogdje, ni krivi ni dužni (za početak). Klinci, ponosni na slučaj rođenja baš u Tojšićima, Vrapčićima, na Medveščaku, u Sremskoj Mitrovici. Niti ćunom mrdnuli, drvo posadili, kuću sagradili, struku izučili, djecu ljudima odgojili, ali ponosni; ponosni što su iz Utrina, iz Splita, iz Hrvatske, Hrvati, Srbi, Kosovari.
Proud to be…
Ponosni istim aršinom na Andrića, Đikića, Teslu, Gotovinu, Ujevića, Šešelja, Karadžića; na korupciju, emigraciju, nelustraciju, selo svoje, selo moje; nema veze, ponosni bezuvjetno, all inclusive na sebe i svoje. Ponosni bez učešća, jedino ne na rate, to nikako. Ako si pravi, sve ili ništa; ponos je nedjeljiv, ponos je jedan. Nećemo se dijeliti u ponosu. Na to smo ponosni.
Proud to be…
I na tradiciju ponosa bez doprinosa i učešća smo ponosni. Pogotovo na to.
(Eksplicitno ovdje izuzimam sve one, koji jesu učestvovali; sa srcem, sa osjećajem ispravnog, i koji se time ne busaju u prsa javno. Izuzimam sve one, koji nisu bianco i all inclusive Proud to be… )
Ponosni smo tako na ženu majku predsjednicu, na naše dečke, na svoje ljude, na prepoznatljivost huligansku, na naše bengalke, na istjerane azilante, politikantske kalkulante, na otišle obitelji i kadrove; mi smo ponosni. Ni luk jeli, ni luk mirisali, i baš tim više – ponosni. Na našu Blanku, našeg Filipovića, Lučićku, na rukometaše.

A ja?
Rođen u državi, na što i na koju nisam imao utjecaj niti opciju odabira, začet od oca bilokoga i majke bilokoje, bilogdje; pukim slijedom vremenski ograničenih okolnosti mijenjajući sredine, društva, zanimanja, diskretno, u tišini vlastita četiri zida, ali ne u bilokojem kutu, svojoj sjeni šapćem tek – Proud to be… myself…

Oznake: nacija, osobnost, ponos


- 12:14 - Stisni pa pisni (23) - Papirni istisak - #

10.01.2017., utorak

Home Office i Mind Set

„To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“, rekla je, izazvavši tvoje strogo kontrolirano netreptanje u užem i nepomicanje u širem smislu govora tijela.

Nekad ranije, dok si još bio uvjereni ženorazumitelj, sa posebnom bi pažnjom pristupao ženama prezaposlenih muškaraca, radoholika. Moglo ti je biti.
Tada nisi – zbilja nisi – mogao naslutiti da će ti se radoholični šef useliti u stan. U svaku poru tvog života.
Tada je bilo vrijeme prvih mobitela veličine kutije za naočale; uredski šminkeri grebali su se o laptop firme, ne razmišljajući o kletvi dostupnosti.
Žene radoholika bile su zahvalne.
Sve je bilo drukčije.

Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor je, recimo, što možeš uzeti odmor i otprhutati, kad poželiš. Naravno, smješak se zamrzava negdje na međici između više slobodnih dana od šefa i njegove moguće spoznaje da si, ako te tako često ili dugo nema, svakako nepotreban.
Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor ima dosta; naravno, ali većina nije vidljiva na prvi pogled, što izaziva naizgled začudne reakcije, mlataranje rukama, traženje, …
Anegdotično može biti, što prostore banke i dućana dijeliš sa penzićima, usred radnog vremena većine ljudi. Što prošetaš psa ujutro, dok radni ljudi i građani hrle na posao, pa opet rano popodne, dok radnici, osviješteni seljaci i poštena inteligencija škilji prema satu i kraju radnog vremena. A ti fino taman španciraš sa pesekom. Lezilebovići, obojica! Idealno žive, oni šetaju, jadna ženica radi.
No…
Kad niti ugovor, niti šef nemaju fiksno radno vrijeme, a šef je radoholičar a ti sa specifičnim ugovorom radiš u Home-Office konceptu, kvaka je gotovo savršena, iako i dalje uglavnom nevidljiva.
Dok češući zadlakavljenu intimu kuhaš prvu jutarnju kavu-krevetušu, prije nego ćeš probuditi Prvozakonitu a Pas zalajati da mora van, taman malo iza sedam ujutro, zove šef. Da jesi li pred računalom. Nisi? Aha, hajde budi.
Prvozakonita njurga zbog buke, Pas laje, ti u gaćama vrtiš tablice na dva ekrana.

Tokom dana, još par njegovih poziva, jedna dvosatna videokonferencija (blaženi prahistorijski PowerPoint; sad se videokonferira, timvjua, … ), usisavanje, šetnja Psa, kuhanje ručka nakon dućana a prije banke i između – posao.
Taman kad na sigurnoj distanci iza pet popodne ugasiš laptop, zadovoljno sjedneš na toalet… eto njega opet. Šefa. Da jesi li pred računalom, da budi.
Nešto kasnije, taman dok prinosiš žlicu juhe ustima, zvuk mobitela ti udarcem u pleksus pojasni da – budi pred računalom.
Taman pred zadnju dnevnu šetnju her Pesa, umiriš šefa za taj dan, promišljajući nezgodnu kilometražu do njegove supruge, sad, same kući, i tako već dugo, …

… taman oko tri ujutro, probudi te užasna spoznaja da sinoć nisi pregledao dokument AGH 1-187FR …

Taman u petak, firma radi do podne; cirkus se ponavlja, i predstava završi šefovom listom domaćih zadaća za tebe sa rokom – ponedjeljak ujutro.
Naravno, nazvat će te sutra da održite video – konferenciju, pa se po potrebi čujete u nedjelju.
Izdržao je do ponedjeljka u sedam ujutro.

I taman kad se obraduješ idućem vikendu, kojeg ćeš orilo – gorilo biti slobodan, bez računala i šefa, pling, sms; pokupi me u nedjelju navečer u Dubrovniku.
U nedjelju navečer. U Dubrovniku. 350 kilometara. Dakle, vozi cijelu nedjelju.
Vozeći te nedjelje, šef te zove s pitanjem, jesi li ponio laptop i fascikle. Kao da si budala. Nedjeljom. Ne ponijeti ih. U Dubrovnik.
Šef pojasni da čeka prvi let i ima vremena, pa ako možeš stati kraj ceste, upaliti laptop i uzeti podloge, da još prođete neke detalje. Prije nego se nađete. U Dubrovniku. U nedjelju navečer. Dogovoriti sutrašnju strategiju. Uz pivo, doda pomirljivo.

Taman kad shvatiš da gaža završava tako, da možeš doći kući, u svom tušu sprati stres i frustraciju prije iduće gaže sa šefom, on ti priopći, sobe su rezervirane na pola puta, voziš me do druge gaže. Prijevod prije gubitka – četiri dana sa šefom. U autu, na terenu, u hotelu. Uz pripadni kulturno – umjetnički program za strance „ijubre tko nas zavadi, prvi dio“, te „zašto su se pobili jugosloveni, drugi dio“. Garnirano pitanjima tipa, negdje oko Bileće, kad će autoput, te, iza Pavlovića mosta, zašto se plaća mostarina. Šlag bez torte je njegovo gotovo djetinjim povjerenjem u tebe izgovoreno „Nadam se da pred hotelom neće opet prositi djeca…“
Idućeg jutra, preplavljen štokholmskim sindromom, jednim okom gledaš za avionom, u kojem šef odlijeće, a drugim odmjeravaš količinu njegove peruti na sjedištu svog auta.

I taman kad, par dana kasnije, odlučiš da nema tih para, koje … , te iako duboko svjestan da si tu penisovitost već par puta uspješno odigrao na vlastitu štetu, šefu bljeskom ljudskosti izleti greška; kaže da ga neće biti do iza Nove Godine.
Neće ga biti!!! Danima!!!
Taman kad si odradio svojih preostalih par dana domaćih zadaća i taman kad na Badnjak kupuješ posljednju puricu u pacu vlastitog olakšanja krajem ovogodišnje seanse, šef te ulovi u redu na blagajni, samo da sa još par pitanja umiri savjest…

I taman kad je on na odmoru i kad si ti na odmoru, posve sigurno ste na odmoru, ti si čak posve drugdje, stiže ti jutarnji sms, da je izvještaj jako hitan i da dokad misliš da ga možeš poslati.
Zatomljujući rezignaciju, vrhom jezika čeprkajući puretinu između kutnjaka, duboko dišući, brišući tri prethodna teksta odgovora, otpisuješ mu afirmativnu nizdlačnost, za koju ne vjeruješ da je izišla ispod tvojih srednjaka; onih istih, koje su nekad davno ljubile zapostavljene suprugice radoholičara.
Osjetom, prije nego si poslao krotki pristanak da će izvještaj biti gotov za par sati, plingne njegov odgovor – plingne, dok u svojim gaćama ležiš u svom krevetu, u jutarnjem suncu dogrijanom centralnim, dok Prvozakonita (inače atraktivna supruga radoholičarevog Malog) hrče a Pas laje da bi van. Odgovor šefa je neverbalan, jedan upitnik.
Zbunjen, pregledaš detalje šefove prve poruke – poslana prije tjedan dana. Kao golubom preko Alpa.
Slično se desilo nekidan, ispratio si ga nakon posla na avion, par sati kasnije došao ti je šefov sms da upravo slijeće, te gdje ga čekaš.

… i tako, uz piće razgovaraš sa frendicom, geštaltisticom; pokušajem anegdotiziranja pojašnjavaš svoj problem sa Home-Officeom i šefom, koji se uselio.
I veli ona, „To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“


Oznake: burn - out


- 15:15 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

15.11.2016., utorak

Carpe Diem

Da će se situacija oteti ionako klimavoj i kompromitiranoj kontroli, shvatio je u trenutku neodredivog trajanja, u kojem je u posljednjem grču pritisnuo kukove posred njezinog krupnog gluteusa, poluraširenog i sjajnog od masažnog ulja u prvom suncu zore, spuštajući zadihani torzo na njezina znojna leđa u sladostrasti, kako je pomislio, orgastičnog hropca zrele žene, kojeg je pri kraju spomenutog trenutka zamijenila njegova spoznaja kako je u tajcu potrbuške, otvorenih očiju klonula na poluslomljeni stari trosjed, ne dišući.

Nekoliko očajničkih radnji kasnije – a one su uključivale dozivanje, umjetno disanje, masažu srca, pokušaj pospremanja nepospremljive sobe (osvijestivši nered naglo nestalom predkoitalnom izmaglicom, posebno se posvetio poderanog odjeći, koju policija ne bi nužno pripisala razigranim psima) i oblačenje vrlo gojaznog, još toplog ženskog leša – drhtavim je prstima ukucao broj hitne pomoći, pripremajući se na pravljenje blesavim, kako je ona, eto, jednostavno klonula, dok su kolegijalno čavrljali za stolom.

Veliki psi, koji su scenu promatrali izvana, kroz muzgav niski prozor s pogledom na nakrivljenu ogradu, lajući gromoglasno na dolazak hitne pomoći i prvih znatiželjnika, uskoro su, ustrijeljeni od strane policije nakon što su napali mrtvozornika, ležali u blatu dvorišta.
Naravno, ta dva bića posve su izgubila na značaju, kad je krim – inspektor pojasnio kako mu moraju uzeti uzorak DNA, kako bi isključili seksualni zločin koji je doveo do nasilne smrti.
(Supruga ga je davno poučila da policija nije prijatelj i da sa njima bez odvjetnika ne razgovara.)

Da je za mjesto radnje poratnog Pribalkanja na autu pred kućom imao uočljive koliko i nepopularne tablice susjedne države usred jednog od nebrojenih iskrenja na razini politikantske kvazidiplomacije, spomenom DNA i utvrđivanja snošaja postalo je relativno nebitno.
Dva lika fizionomije nosača leševa iznijeli su ju, prekrivenu dekom, uskladivši pogled prema njemu sa procijeđenim „ujebote, jes' teška“.

Ranije tog jutra, vozeći autocestom na dosadni sastanak sa predstavnicima osiguravajućeg zavoda, naslutio je da će dan donijeti nešto uznemirujuće; trebalo se odavno razdaniti a auto je sjekao mrkli mrak; nakon par minuta, uhvatila ga je panika pred mišlju, da će tako nekako sigurno početi kataklizma planete; jednostavno neće svanuti. „Carpe Diem“, pomisli i skrene ka zaseoku…

Inspektor je šutke pokazao ka vratima – „Ajmo, smjena mi završava!“

Oznake: krivo skretanje, infarkt


- 13:47 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

19.10.2016., srijeda

Preživjeti Mercedesa

Kad na posuđenom kombiju, koji uredno u četvrtom pokušaju pali od prve, plavi dim zasuklja u kabinu, samo zatvori ventilaciju i otvori prozor, dok jasno vidiš sve upaljene lampice upozorenja, dobro je.
Da ne radi far, prikrij gašenjem svjetala.
Temperaturu motora uz neispravnu kazaljku možeš pratiti preko desnog, čitavog retrovizora; dimi/ne dimi. Uz dva međugasa, sve se brzine daju šaltati; za rikverc uplanirati pet do sedam pokušaja i pripadni razmak kretanja kombija prema naprijed. (Prika u Audiju, nisam ja, matere mi...)
Mercedes je najbrži u trećoj, juri šezdeset, u četvrtoj i petoj usporava.
Zato ne radi nožna ručna kočnica, ali te zvuk škripanja jasno upozorava na to, čim si izišao iz kombija, nadisati se zraka.
Osim stranjskih dokumenata uz lokalne tablice, problem uvećava i neposjedovanje dozvole za ulazak TERETNIM VOZILOM u centar grada. Tu postaje skupo, ali zbog iskazane ljubaznosti i humanizma gospode policajaca, rasplet neću ispisati mimo propentane opaske, kako mi eto upravo ispada novčanica u vrijednosti par porcija lokalnog jela sa duplim lukom i više poljeva.
U tom trenu, zove vlasnica kombija sa opaskom, kako se bočna vrata ne daju otvoriti bez jakog zadizanja, ali su zato zadnja vezana žicom iznutra, jer brave nema.
Na moju završnu šalu sa policajcima,mogu li me pogurati, kombi je od prve upalio u četvrtom pokušaju.
Mahali su mi.
Nico Rosberg is a pussy.

Oznake: stari kombi


- 19:54 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

< siječanj, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se