Zurila sam u njega, i on je zurio u mene. Od silnog zurenja zaboravila sam zašto, ali nastavila sam zuriti u njega.
-Nema veze, zaboravi da sam išta rekao.-, ustao se i brzim korakom nestao. Čudno. Sada sam sto posto sigurna. On je protiv mene i Toma. Možda i bolje. Netko mora biti i realan u cijeloj situaciji jer smo Tom i ja već izgubili pamet. Sjedila sam tako sama u čekaoni okupirana svojim mislima i čekala. Ne znam ni sama što. Vjerojatno Toma i malog. Iako, mogla sam se do sad i vratiti kući. Opet, nisam htjela nenajavljeno otići. Glupa mater koja me učila pristojnosti, mogla sam biti beskrupulozna kao i tata. Čekala sam još nekih dvadesetak minuta, a onda su ova dvojica izašla držeći se za ruke. Tom je još potpisao neke formulare, a onda smo krenuli prema mjestu na kojem je ostavio auto.
-Zara, zar nismo ovdje...
-Jesmo.
-Pa zašto je onda...
-Zato jer si nepropisno parkirao i pauk ti je vjerojatno digo auto.
-Ali što ćemo...- pružila sam mu vizitku kao odgovor.
-Aha.- promrmljao je i utipkao broj. Uskoro je dobio svoj auto natrag, logično. Posjedali smo unutra, ali on nije upalio auto.
-Tata?- Tom ga je pogledao kroz retrovizor, -Ništa.-, obojica su se u isto vrijeme nakašljala. Pogledala sam stisnutih očiju prvo u jednog, a zatim u drugog.
-Što se ovdje događa?
-Ništa- Michael mi je spremno odgovorio.
-A...ha. Vjerujem ti. Stvarno, što vam je? Zašto se tako gledate?
-Ne gledamo se.- Tom se nasmiješio.
-DA, gledate. Gledaš ga kroz retrovizor!- nasmijala sam se.
-To mi je sin. Došla bi socijalna i odvela ga da to ne radim.
-Da, ali opet...
-Stvarno...ništa nije. Aj, tata, vozi.- time je završio kratki razgovor u autu. Uskoro smo svi zašutili. Mali se prevrtao po stražnjem sjedalu, ja sam gledala kroz prozor, a Tom naprijed. Odjednom je mali ruknuo nogama Tomovo sjedalo prema naprijed toliko da je ovaj naglo zakočio.
-Tata!
-Šta je tebi, mali? Jes puko?
-RECII!
-Ne sad!
-SAD!
-Što je vama dvojici?- prekinula sam prepirku.
-Ništa.-, u isto vrijeme. Netko iza nas je počeo trubiti, zatim još netko.
-Ajde, ajde, kud vam se žuri? Debeli, idi si potraži stopala, nisi ih vidio već sto godina. A zato ti se tako žuri.-, TOm je vodio neki monolog sam sa sobom dok je gazio po gasu.
-Sad mi tek ništ nije jasno.
-Ništa bitno.
-Gdje opće idemo?
-Kod tebe doma, šta ja znam. Mislim, ovo je druga zemlja, šta ja znam!
-Ok, prestani govorit šta ja znam!
-A šta ja znam!- oblizao si je usne. Naježila sam se.
-Tu skreni lijevo.
-Tu?
-Aha.- okrenula sam glavu prema prozoru i nastavila gledati.
-Jesmo skoro tamo?- Michael je prekinuo tišinu.
-Jesmo. Još malo.
-Moram na WC.
-Jel možeš zadržat?
-A nako...ne znam.
-Hoćeš da stanem?
-Ne, ne treba.
-Sigurno? Ubijem te ak zapišaš auto.-, mali se nasmijao.
-Dobro tata, neću.-, nakon ovog se tišina ponovno uvukla u auto.
-Tu desno?
-Ne, ravno.-
-Zar nismo išli desno?
-Da, kad smo išli od tamo, ali ovdje ti je lakše vratit se. Kružni tok.- nasmiješila sam se.
-Zgodno.- nasmiješio se natrag. Ok, realno gledajući, još uvijek on ima ono nešto. Za nekoliko minuta stigli smo kod mene doma. Mali je odmah istrčao iz auta.
-Moram, moram, moram.- ponavljao je. Otključala sam vrata.
-Desno, Mike...Lijevo sad. Kriva vrata, pored. To!- navodila sam ga. Nas dvoje smo se samo nasmijali i produžili do dnevnog.
-Hoćeš nešto popit?
-Ne treba, stvarno.-, nasmiješio se i sjeo na kauč. Otišla sam u kuhinju i natočila si čašu vode. Onda još jednu, pa još jednu i još jednu.... Zatim sam se vratila u dnevni i sjela na fotelju. Gledala sam u zid povremeno pogledavši u njega. Mislim da je primjetio, ali ništa nije rekao. Nasmješila sam se, a onda je došao i Michael.
-Huh. Okej. Dobro sam.-, stao je pored kauča, a Tom i ja smo se nasmijali. Sjeo je pored Toma i gledao u mene.
-Tata?
-Molim?
-Hoćeš sad?
-Ne.- gledala sam ih zbunjeno, ali nisam ništa rekla.
-Ali već si kupio prsten!- mali se izlajao. Pogledala sam ih obojicu najčudnijim pogledom ikad.
01:54 ,
Komentiraj { 13 }
Print