ČITAJ, VAŽNO JE!

Vjerujem, većina vas se pitala što ću sad smislit...paaa...smislila sam OVO, odnosno, novu fikciju. Ova mi je već dosadila, sorry...uostalom, u slijepoj ulici sam. Blog neću brisati ako vam slučajno zatreba koja rečenica ili situacija, ne bojte se "posuditi", jel. Vjerojatno ovo neću nastaviti pisati, ali tko zna...eto, toliko od mene s ovog bloga. Nova priča, nov početak. Volim vas sveee! MWA!
xoxo Zara/Alex/Frenki/Mimi
xDxD

Odgurnula sam vanjska vrata bolnice i duboko udahnula par puta. Zatim sam se naslonila na zid lijevo od sebe i spuzila na pod. Noge sam skvrčila u koljenima i na njih naslonila glavu. Rukama sam se pokrila i ostala u tom položaju neko vrijeme. Nisam znala bih li izvukla iPod iz džepa ili samo sjedila i osluškivala tiho rominjanje kiše i pjev ptica. Vjerujem da je druga opcija bila više smirujuća, no ja sam se odlučila za prvu. Stavila sam slušalice u uši i pojačala ton do kraja. A sad...koju pjesmu od ovih 356 odabrati? The Fray - How To Save A Life mi se nekako posebno slušala. Ponovno sam naslonila glavu na koljena i počela brojati kapljice kiše na tlu pored mene.
-Step one you say we need to talk. He walks you say sit down it's just a talk. He smiles politely back at you, you stare politely right on through some sort of window to your right. As he goes left and you stay right between the lines of fear and blame.You begin to wonder why you came.- prva kitica mi je odzvanjala u glavi. Prstom sam počela prelaziti po kapljicama vode na tlu.
-Where did I go wrong, I lost a friend somewhere along in the bitterness. And I would have stayed up with you all night...Had I known how to save a life- na kraju refrena su se kapljice vode pomješale s mojim suzama i poremetile cijeli zbroj. Prstom sam ih sve izmješala.
-Let him know that you know best, cause after all you do know best. Try to slip past his defense without granting innocence. Lay down a list of what is wrong. The things you've told him all along, and pray to God he hears you. And pray to God he hears you!-na kraju druge kitice razbucala sam cijelu lokvu i svu vodu maknula što sam mogla dalje od sebe i to bijesno.
-Moli se Bogu da te čuje...-, ponovila sam tiho dok mi je u glavi već odzvanjao refren.
-Where did I go wrong, I lost a friend somewhere along in the bitterness. And I would have stayed up with you all night...Had I known how to save a life.-, čekala sam treću kiticu, inače vjerojatno najsličniju mojoj trenutačnoj situaciji.
-As he begins to raise his voice you lower yours and grant him one last choice. Drive until you lose the road or break with the ones you've followed. He will do one of two things. He will admit to everything or he'll say he's just not the same, and you'll begin to wonder why you came.-, skinula sam jaknu, bacila ju u vodu i počela ju šutati. Zatim sam, onako, u majici kratkih rukava, izašla na kišu i pogledala u nebo.
-Ok. Pobijedio si!- obratila sam se Bogu, -Evo. Uspio si! Sredio si me. Poraz. Kolko ti ono dugujem?- nasmijala sam se i sjela na mokar beton ispred ulaza u bolnicu. Bacila sam i iPod, bacila sam i cvike. Sve sam pobacala u kišu. Htjela sam baciti i sebe. Sjedila sam na betonu prekriženih nogu i pustila da kiši po meni. Uskoro mi se iz kose cijedilo, a kišnica se pomiješala s moj suzama što je u neku ruku bilo dobro.
-Zara?!- poznat glas je viknuo iza mene. Super, još mi je on samo trebao!
-MOLIM?- viknula sam natrag.
-Što radiš na kiši?- Bill je ponovno viknuo.
-TRAŽIM SUNCE!- bezobrazno sam odvratila.
-Daj, dođi na suho.-, rekao mi je. Ustala sam se i pokupila svoje stvari s poda.
-Ne mogu, Bill.-, okrenula sam se prema njemu.
-Zašto?- rekao je pogledavši me čudno.
-Čekaj...ti stvarno ne znaš što se dogodilo?- raširila sam ruke i ponovno pogledala u nebo otvarajući usta u obliku riječi Spucaj taj grom!
-Ne...što se dogodilo?- stavio je ruke na bokove.
-Gustav me poljubio! Pred Tomom! A najgore je bilo to što sam bila toliko zbunjena da mi je trebalo par sekundi da uopće reagiram! To...se dogodilo.-, zadnje dvije riječi sam stišala. Bill je samo piljio u mene.
-I kako da ga sad pogledam u oči?- udarila sam se rukom po bedrima.
-Dođi gore, zabrinut je što si nestala.-, nasmješio se i pozvao me rukom. Otišla sam prema njemu šutke, bez riječi. Ubrzo smo ponovno bili pred sobom. Nikoga unutra nije bilo. Svi dečki su bili negdje vani. Uveo me unutra i onda izašao nešto mumljajući.
-Zara, št...Što ti se dogodilo?- zamucao je vidjevši me onako mokru i na rubu živčanog sloma. Samo sam stajala ništa ne govoreći i blijedo piljeći u njega. Pozvao me rukom prema krevetu potapšavši plahtu pored sebe. Prišla sam polako i sjela pored njega. Uspravio se i sjeo.
-Jesi dobro, ljubavi.-, nasmješio mi se i stavio ruku na obraz. Odmahnula sam glavom.
-Mokra si. Što ti se dogodilo?- pitao me primivši pramen moje kose u ruku.
-Dobro, jel ti nisi bio tu prije pol sata? Nisi vidio ništa?- počela sam polako postajati nervozna na njegovo glupavo ponašanje.
-Jesam, vidio sam...-, rekao je i naslonio se na zid.
-Lijepo da si vidio.-, digla sam se s kreveta i otišla do prozora.
-Zar...-
-Ne znam što je to bilo. Ne znam zašto se odjednom zaletio i ne znam zašto se odmah nisam odmakla. Bila sam toliko zbunjena da mi je trebalo par sekundi da uopće registriram situaciju. Kad sam glupa pa mi treba vremena za takve stvari.-, piljila sam kroz prozor.
-Nisi glupa.-, rekao je nakon stanke od par sekundi, -U redu je. On je pogriješio. Ali ti si se odmakla, to je najbitnije.-, odvratio mi je nekako veselo, -Dođi, mala sireno.-, nasmijao se i ponovno me pozvao sebi. Otišla sam do kreveta i sjela. On je ležao, pa sam naslonila glavu na njegova prsa. Počeo me milovati po glavi.
-Znaš, postoji nešto što se zove ručnik.-, nasmješio se i poljubio me u kosu.
-Zašto nemaš napadaj ljubomore?- prebacila sam na temu koju smo morali raspraviti.
-Zato. Zato što ti vjerujem.-, nasmješio se.
-Ali Tom...dogodilo se tebi pred očima.-, odvratila sam tiho očiju punih suza.
-Čuj...Ti si moja cura. Ti si meni...ne znam ni ja sam, sve! I zato ja uvijek pazim na tebe. Ni ne znaš to, ali ja sam uvijek tu. S tobom se osjećam kao...kao doma. I sve što je moje postaje tvoje. Pa sad uzmi ili ostavi. I kad poludim i počnem gubit kontrolu nad sobom ti me uvijek smiriš. Zato ti bezuvjetno vjerujem...iako sam sve vidio na svoje oči. Zažmirit ću. Zažmirit ću jer si i ti zažmirila nebrojeno puta.-, nasmješio se.
-Ali ja hoću da se dereš na mene, da mi prijetiš, da me otpustiš...-
-Zarice...Mir. Bilo pa prošlo. Uostalom, uopće nisi uživala, vidjelo se iz aviona! Možemo se praviti da se nije dogodilo. Dobro?- izgledao je tako mirno. Ne bih mogla reći da kipi iznutra kad ništa nije izlazilo na površinu ni u kakvom obliku. U tom trenutku je Gustav upao u sobu.
-Tom, zovi Billa i Georga, moramo razgovarati o Tokio Hotelu.-, izašao je i zatvorio vrata. Tom i ja smo se pogledali. Što bi to trebalo značiti?

Bill je nazvao hitnu i odvezli smo Toma u bolnicu. U vožnji se ponovno onesvijestio i uznemirio cijela kola hitne pomoći što smo saznali tek kad smo došli u bolnicu. Naravno, trebalo nam je ozbiljno dugo. Tom je mogao tri puta umrijeti i ustati iz mrtvih dok se ova trojica spreme. Nije stvar u modi, već o skrivanju. Nisu oni bilo tko, prepoznalo bi ih se.
-Dečki, na Maldivima smo! Niste ovdje tako poznati!- živčano sam rekla.
-Ma daj, molim te! To smo si već govorili na raznim mjestima pa smo na kraju završili na naslovnici.-, Georg je otpuhao.
-Ok, samo se požurite!- rekla sam i bacila se na krevet. Ponovno su svi bili u mojoj sobi, a presvlačili se u svojoj.
-Uostalom, šta vi opće radite u mojoj sobi? Pa imate svoje!- odjednom sam s kreveta podigla samo glavu.
-Šta si sad i Budha?- Georg se odmah pobunio na što smo ga čudno pogledali i nakon par sekundi gledanja odlučili se ne zamarati time.
-Ti si idiot.-, potiho je rekao Bill, a zatim se vratio prćkanju po šminci.
-Ti si idiot.-, još tiše mu je odgovorio Gerorg. Gustav je na to okrenuo očima i pogledao ih onim obojicasteidioti pogledom. Ja sam ponovno strovalila glavu na jastuk i nastavila buljiti u strop. Uskoro mi se pridružio i Gustav, a Georg i Bill nisu bili ni blizu finiša. Otpuhala sam si šiške s lica. Gustav me pogledao i nasmijao se. Uskoro smo se oboje počeli luđački smijati.
-Kako ste bezosjećajni!- odjednom je Georg viknuo plačnim glasom. Naravno, pretvarao se.
-Tvoj dečko...on...on leži polumrtav u bolnici, a ti...TIII TI SE SMIJEŠ!- rekao je, ali na kraju nije mogao izdržati već prasnuo u smijeh. Bill nas je sve gledao dok smo se smijali.
-Ok, sad ajmo za ozbiljno. Spreman sam, idemo.-, odvratio je na sve što smo mi popratili jednim ALELUJA! i spustili se u prizemlje. Uskočili smo u jedan od automobila koji su bili ispred i praktički naredili vozaču da nas odveze do bolnice. U vožnji nije bila pretjerana buka jer je Georg vidno bio jedini kojeg je cijela situacija zabavljala.
-Daj, ae ponovno. Šta je točno ona rekla, šta si točno ti rekla i kako je Tom izgledao. NE! FACA! KAKVA MU JE BILA FACA?- zaderao se nagnuvši se prema prednjem sjedalu na kojem sam sjedila.
-NE DERI SE!- viknuo je Gustav na što smo se svi vrlo iznenadili. Bill je cijelo vrijeme šutio kao i, više manje, ja.
-Georg, ispričala sam ti već par puta.-, rekla sam pogledavši ga preko ramena.
-Al opet...Nikad mi dosta.-, na zadnjoj riječi se počeo histerično smijati.
-Sad bi stvarno bilo...-, Bill je okrenuo glavu prema Georgu, ali nije dovršio. Tad je Georg shvatio da je vrijeme da zašuti. Zatim je okrenuo glavu prema prozoru. Nakon par sekundi i ja sam učinila isto. Nakon toga je u vozilu zavladala tišina.

***

Na ulazu u bolnicu činilo se kao da smo svi zastali na tren. Valjda nitko od nas nije volio ovo mjesto. Znam da ja nisam. Gurnuli smo velika vrata metalik boje sa zatamnjenim staklima i ušli u golemi prozračni prostor. Bilo je jednom rječju veliko. Bill se odmah zatrčao do recepcije pitajući gdje leži gospodin Thomas Gluck. Uvijek sam se iznova čudila glupim imenima koja bi on i Tom smislili. Imali su po jedno za svaku kriznu situaciju. Ovo je bilo Tomovo ime za odlazak u bolnicu. Prilično užurbana i, usuđujem se reći, bezobrazna sestra uputila nas je na treći kat u sobu 237 gdje se ovaj nalazio. Naravno, dizalu ni traga, morali smo krenuti stubama. Oči su me već zaboljele koliko sam njima okretala na svaki uzdah ili kukanje ove trojice. Uskoro smo se uspijeli popeti do trećeg kata nakon čega su Georg i Bill tražili break od minute dvije prije nego što nastavimo. Gustav i ja smo ih s podsmijehom gledali dok su se oslanjali o zidove i štokove pored vrata stubišta. U tom trenutku pored nas su prozujala bolnička kola na kojima su se nalazili razni aparati i vjerojatno lijekovi. Čuda li čudnog, skrenuli su točno u Tomovu sobu. Naravno, takve smo mi sreće. Bill me samo nakratko pogledao, a zatim pojurio u sobu onoliko koliko su ga noge nosile. Nas troje smo potrčali odmah za njim, no, čim smo se približili sobi, izgurali su Billa van, a nas udaljili par metara od ulaza. Stajali smo tako skamenjeni na onom mjestu gdje su nas odgurnuli. Svaka čast liječnicima, ali mogu biti malo ljubazniji. Nakon par minuta, koje su nama protekle prilično brzo jer smo svi bili u svojim mislima, liječnici su izvezli osobu prekrivenu bijelim prekrivačem od glave do pete van iz sobe. Bill se odmah uspaničio.
-Tko je to?!- viknuo je prema liječnicima.
-Thomas.-, zastao je, a mi smo svi raširili oči, -Gospodin THomas Geoffrey.-, odahnuli smo kad smo čuli prezime. Samo sam blago pokazala rukom na sobu.
-Oh, slobodno je, možete ući.-, nasmješio nam se doktor. Ipak mu je mučan izraz ostao na licu. Nije lako gledati nekoga kako umire i znati da ništa ne možeš učiniti kako bi to spriječio. Bill je prvi ušao unutra, za njim Gustav i Georg, a ja sam ostala stajati još minutu pred vratima.
-Zara?- Gustav me potiho zazvao. Trzla sam se i ušla u sobu. Ulazeći sam pogledala prema Tomu. Oči su mu bile suzne, a ruke naočigled tresle. Znala sam što mu je. On i taj njegov strah od smrti. Sad mu se dogodila pred očima. Stala sam tik do Georga.
-Tom, jel...jel ti to plačeš?- posprdno se nasmijao Georg.
-Ma ne. Rekli su da su suzne oči, trešnja ruku i glavobolja normalne nuspojave pada u nesvijest. Kao, da bih se mogao tresti još neko vrijeme i tako to.-, rekao je pogledavši u mene, a ja sam mu pogledom dala do znanja da mu je laž čisto solidna i da će Georg i Gustav bez ikakvih problema povjerovati u to. Bill je sjeo na krevet pored Toma i počeo s njime razgovarati dok smo nas troje stajali par metara udaljeni od kreveta. Bill je nakon nekog vremena pozvao Gustava i Georga pa su oni napustili sobu. Ostala sam stajati još par trenutaka na istom mjestu.
-Kako si?- pitala sam najgluplje moguće pitanje.
-Kako sam? Kako sam?!- počeo je povisivati ton. Pogledao me uplašeno i ranjivo. Blago sam otvorila usta i pogledala ga. Osjetila sam kako mi se bilo ubrzalo. Postalo mi je vrlo neugodno.
-Pao sam u nesvijest, više puta, vozio se u kolima hitne pomoći i prije pola sata vidio smrt. JEL TE IDALJE ZANIMA KAKO SAM?- živčano je viknuo na mene i rasplakao se. Zatrčala sam se do kreveta i sjela pored njega. Pogledala sam ravno u njegove zamagljene oči. Otkrenuo se od mene i pogledao prema cvjetiću na niskom ormariću pored kreveta.
-Samo me pusti na miru.-, rekao je tiho i odmaknuo se još dalje. Pogladila sam ga po leđima.
-Nemoj, Zara.-, okrenuo je glavu i pogledao me preko ramena. Digla sam se s kreveta, obišla ga i sjela s druge strane pored njega. Otkrenuo se na drugu stranu, a ja sam ponovno učinila istu stvar.
-Šta hoćeš sad?-bezobrazno je pitao nakon što sam ga očito jako naživcirala.
-Hoću da se smiriš i da me pogledaš.-, primila sam ga za ramena i nagnula se nad njega pritisnuvši ga uz krevet.
-I što će to promijeniti?- pogledao me u oči bezobrazno.
-Hej.-, tiho sam rekla.
-Što?- nastavio je piljiti u mene. Nisam ništa rekla, samo sam ga gledala. I on je činio isto. Vrludao je očima po mom licu tražeći neku reakciju, a ja sam piljila samo u njegove oči. Naposlijetku sam se nasmješila.
-Hej.-, ponovila sam tiho. Oči su mu se ponovno zamaglile. Podigao se i sjeo ispred mene. Primila sam ga za ruku na što mi se on približio. Stavila sam jednu ruku na njegovo lice. Zatvorio je oči i naslonio lice u moju ruku. Naslonila sam glavu na njegovo rame i nježno spustila ruku na njegova leđa. Zagrlila sam ga i drugom rukom. Uzvratio je i naslonio glavu na moje rame. Nasmješila sam se i zatvorila oči. Nakon par trenutaka tišine je zajecao i zario glavu između mog vrata i ramena.
-Dobro si, sve će biti u redu.-, šapnula sam mu tiho.
-Bojim se.-, odvratio je kroz jecaj.
-Sve je u redu, ja sam tu, ne boj se.-, tiho sam mu rekla i pogladila ga po glavi.
-Nije u redu. Užasno sam uplašen.-, zagrlio me čvršće i uplašeno rekao.
-Ja sam tu. Ne brini. I ja se bojim.-, rekla sam mu i poljubila ga u čelo. Zajecao je još par puta, a onda se smirio. Uskoro je postao vrlo miran i osjetila sam kako mu se disanje i bilo usporilo. Prispavalo mu se, možda je čak i zaspao. Spustila sam ga polako na krevet i legla pored njega na bok. Prebacila sam jednu ruku preko njega i tako ga zagrlila. Ubrzo sam bila uvjerena da spava pa sam se digla i maknula s kreveta.
-Stani.-, zazvao me kad sam već bila gotovo pred vratima. Okrenula sam se.
-Nemoj još otići.-, pogledao me poluotvorenih očiju. Vratila sam se i legla pored njega. Počela sam ga češkati po prsima. To je trajalo neko vrijeme dok se nisam u potpunosti uvjerila da spava. Zatim sam sjela pored njega na krevet i gledala kroz prozor. Odjednom sam osjetila nečije ruke na očima. Bile su tople i grube. Netko mi se prišuljao. Nasmješila sam se.
-Tko je to?- pitala sam.
-Pogađaj.-, netko je potiho rekao. Odmah sam shvatila da se radi o Gustavu.
-Hej! Gustav?- nasmješila sam se.
-Aha.-, odvratio je kratko i čim me pustio ja sam se, nespretna kakva sam bila, strovalila na pod. Nasmijali smo se oboje vrlo tiho kako ne bismo probudili Toma. Sagnuo se i pružio mi ruku. Čim sam se digla poljubio me. Ne, nije me poljubio, zažvalio me. Najgore od svega je bilo to što sam ja bila toliko zbunjena da se nisam ni opirala ni uživala, nisam pokazivala nikakve emocije. Samo sam piljila u njega dok je on baratao našim jezicima. Onda mi je napokon došlo iz dupeta u mozak i odgurnula sam ga od sebe.
-Što radiš?- tiho sam prosiktala kroz zube bacajući pogled, za svaku sigurnost, na Tomov krevet. Naravno, s obzirom na moju sreću, da je bio budan. Istrčala sam van iz sobe. Bijeg je u ovom trenutku bio najbolja opcija...

-Tom! Molim te!- klečala sam pored njega i držala ga za ruku. Blijedo me gledao i stisnuo moju ruku.
-Dobro sam.-, prošaptao je.
-Da, dobro si. Tu sam. Samo ne zatvaraj oči, pozvat ću hitnu.-, rekla sam i izvukla mobitel iz džepa.
-NE! Ne zovi hitnu.-, rekao je živahnije.
-Zašto? Pa nećeš valjda umrijeti tu, meni na rukama.-, rekla sam i približila mu se.
-Zlato...Poslušaj me sad. Došlo je moje vrijeme.-, nasmješio se.
-JESI TI NORMALAN? KAKVO VRIJEME?- pogledala sam ga tužno i prošla mu prstima druge ruke kroz kosu.
-Gotov sam. Znam da sam napravio jednu dobru stvar u životu.-, rekao je i zaklopio oči.
-NE! Otvori ih!- htjela sam mu prstima otvoriti oči.
-Ljubavi, u redu je.-, prošaptao je, -Nikad ne zaboravi da...da sam te jako volio.-, on se nasmješio, a ja nisam mogla spriječiti suze.
-Nemoj tako govoriti, molim te. Ostani samnom!- počela sam ga milovati po glavi.
-Još samo jedna stvar.-, rekao je, a ja sam kimnula. Signalizirao mi je da mu se približim. Stavila sam uho blizu njegovih usta.
-U mom pištolju...su ćorci.-, rekao je i počeo se luđački smijati. Neko vrijeme sam ostala u istom položaju.
-Ljubavi, jesi dobro?- pitao me i sjeo pored mene.
-TI BUDALETINO JEDNA! ZNAO SI CIJELO VRIJEME I NIŠTA MI NISI REKAO! NI NA KAKAV NAČIN NISI POKAZAO! Kako si mrtav ISUSE BOŽE! Ubit ću te!- rekla sam, kleknula pored njega i udarila ga rukom u prsa! Nastavio se smijati i zagrlio me.
-Joj! Trebala bi znati da đubre kao ja nikad ne umire. I uostalom. Da nisam znao da su unutra ćorci ne bih joj dao da uopće nacilja u tebe. Zar misliš da se ne bih bacio pred tebe čim je to napravila?- pogledao me nekim milim pogledom. Odmahnula sam glavom i stavila glavu na njegovo rame. Zatim sam prislonila ruku na njegova prsa kao što sam to uvijek činila, a on se naglo odmaknuo.
-Au!- tiho je rekao kroz zube.
-Što je?- pogledala sam ga.
-Ne znam. Zabolilo me kad si stavila ruku.-, rekao je i pokušao pronaći mjesto na koje sam stavila ruku.
-Tu?- prislonila sam ruku ponovno na isto mjesto.
-Au!- viknuo je malo glasnije. Gledala sam i razmišljala što bi to moglo biti. Onda sam se sjetila gdje je Chantelle naciljala. Primjetio je kako gledam.
-Što misliš da je?- pitao me.
-Ne znam još za sigurno. Daj skini majicu.-, već sam mu skidala majicu dok sam to govorila. Čim smo ju svukli primjetili smo crvenilo na njegovim prsima. U središtu tog crvenila nalazila se točkica koja je bila crvenija od ostatka. Primjetila sam kako je nešto unutra. Posegla sam rukom, ali on se brzo odmaknuo.
-Ne brini, neću dirati.-, nasmješila sam se i stavila palac pored crvenila. Pogledao je prema mojoj ruci i vidio kako gledam. Znala sam o čemu se radi. Metak mu je još u koži.
-Što je?- pitao je kad je vidio moj pogled.
-Ovako. Metak ti je još u koži. Ne brini. Idem po kutiju prve pomoći i zamotat ću ti to, a kasnije ćemo otići do liječnika ili nešto.-, nasmješila sam se i pogledila ga po licu. Zatim sam otrčala na recepciju gdje su mi dali kutiju prve pomoći i vratila se u sobu.
-Lezi na krevet. Tako mi je lakše.-, rekla sam, a on je bez pogovora legao. Prvo sam oko rane stavila sterilni materijal pa to sve krenula omotavati zavojem. Zamatala sam sporo jer je on bio prilično velik. Šutio je i promatrao moje ruke. Onda mu je srce počelo brže kucati i sav se naježio.
-Jesi dobro?- pogledala sam ga.
-Aha. Samo ti zamataj. Nisi još gotova.-, rekao je ne skidajući pogled s mojih ruku. Nakon par sekundi se počeo i tresti.
-Tom, jesi dobro?- primila sam ga za ramena i sjela pored njega.
-Jesam, ljubavi, što bi mi bilo?- pogledao me.
-Nisi dobro. Što ti je?- uplašeno sam pogledom prešla cijelim njegovim tijelom.
-Samo mi je malo hladno, to je sve.-, nasmješio se.
-Hladno ti je? Vani je 37 °C!- viknula sam.
-Ne deri se.-, upozorio me.
-Oprosti.-, rekla sam i stavila ruku na njegovo čelo. Bilo je užasno vruće. Zatim sam, za svaki slučaj, prislonila i usnice.
-Tom, ti goriš.-, rekla sam i skočila s kreveta. Preznojavao se.
-Čuj, idem po Billa, ovo je otišlo predaleko.-, već sam se okrenula, ali uhvatio me za ruku.
-Ne, ne zovi ga. Samo će se brinuti.-, rekao je i tužno me pogledao.
-I ima se oko čega brinuti! Upravo su te upucali!- rekla sam i istrgla njegovu ruku. Istrčala sam van iz sobe i otišla niz hodnik gdje je bila Billova soba. Počela sam lupati po vratima.
-IDEM!- čulo se iznutra. Bill je izašao van. Bez riječi sam ga povukla za ruku.
-Wow!- viknuo je i nasmijao se, -Kud idemo?-
-Do moje sobe. Tom je tamo. Pozlilo mu je.-, rekla sam kad smo već bili pred vratima. Bill je stajao skamenjen na vratima vidjevši svog brata kako leži na krevetu omotan u zavoje.
-KOJI SE TU KURAC DOGODIO?- upao je u sobu, a ja sam zatvorila vrata.
-Ništa, samo su me malo upucali.-, Tom je ležerno rekao, a Bill stavio ruku na glavu.
-SUPER! Još jedna u nizu tvojih gluposti! Sad su te i...ček...šta si reko?- skamenio se kad je shvatio što mu je Tom u stvari rekao.
-Upucali su me. Chantelle me upucala onim mojim pištoljem. Pa...sad bar znamo di je.-, rekao je i pogledao kroz prozor.
-Jeste zvali hitnu?- pogledao je u mene.
-Ne, nije ovaj htio da se hitna zove.-, rekla sam pokazavši prstom na Toma.
-Ok, zovimo sad.-, Bill je počeo kopati po džepovima tražeći mobitel.
-Ne, ne treba.-, Tom se pobunio.
-Oh, treba.-, Bill uopće nije ni pogledao u Toma već je petljao po mobitelu.
-Ne.-, Tom je bio uporan. Otišla sam i sjela pored njega primivši ga za ruku.
-Treba!- Bill ga je pogledao vrlo oštro.
-Ne!-
-DA!-
-Ne deri se.-, Tom je rekao i sjeo.
-ILI ŠTA?- Bill je ponovno dreknuo.
-Ili...Ili...-, nije ni dovršio. Samo se srušio na krevet.
-Tom? TOM?- pljuskala sam ga i dozivala. Bill je stao pored mene.
-Šta mu je?- pogledao me. Počinjem mrziti tu riječ.
-Mislim...Mislim da je pao u nesvijest. Zovi hitnu Bill. I požuri.-

Pogledala sam uokolo po sobi kako bih se uvjerila da ništa nje oštećeno, a zatim istrčala van. Nisam mogla ostati unutra niti trenutak. Srce mi je htjelo iskočiti van, ruke su mi se tresle, a grlo stezalo. Trčala sam do Tomove sobe. Praktički sam se bacila na vrata više lupajući po njima nego kucajući. Iznutra nije bilo odgovora pa sam pokušala provaliti. Kad sam shvatila da je zaključano sjetila sam se kako smo se dogovorili da idemo na plažu. Vjerojatno je već krenuo. Nastavila sam trčati prema predvorju. Čim sam zakoračila u ogromni prostor očima sam prešla preko svake osobe, analizirajući sve vanjštine kako bih našla što sam tražila. Onda sam ga ugledala s ruksakom na leđima. Potrčala sam do njega i povukla ga za rukav.
-Tom...-, jedva sam došla do daha.
-Hej.-, veselo je odvratio, a onda vidio moj zabrinuti izraz lica, -Jesi dobro?- primio me za ramena i sagnuo se kako bi me pogledao u oči.
-Ne, moraš...doći..u...u...-, isprekidano sam govorila što zbog daha, a što zbog osjećaja koji me prožimao.
-Smiri se, dobro je.-, nasmješio se i pogladio me po kosi.
-Ne, nije dobro.-, pogledala sam ga uplašenim pogledom, -Molim te, bojim se.-, njegov se smješak pretvorio u ozbiljni izraz.
-Opet su ti ušli u sobu?- ljutito je ustuknuo. Samo sam kimnula glavom. Zagrlio me jednom rukom i ušli smo u dizalo. Naslonila sam se na njega u strahu. Zagrlio me i drugom rukom.
-U redu je, ja sam tu.-, nasmješio se, a ja sam nervozno kimnula glavom. Tom je mogao osjetiti otkucaje moga srca na svome tijelu i to ga je plašilo. Pokazivao je to povremenim nervoznim pokretom ruke iza mojih leđa ili titranjem vjeđa na svaki moj pogled. Bio je potpuno zbunjen situacijom ne imajući pojma što se događa niti kako će taj problem riješiti. Toga se bojao najviše od ičega. Bojao se da me neće moći zaštititi od onoga od čega ne može niti sebe zaštititi ili onoga što ni sam ne želi vidjeti. Pokušavao je sakriti taj osjećaj nelagodnosti i nemoći predamnom, ali čitala sam ga kao otvorenu knjigu. Oči su ga odavale. Pokušavao je izbjeći svaki susret s mojim pogledom prije nego se uvjeri da može ovladati i kontrolirati situaciju u kojoj smo se nalazili jer, znao je to jako dobro, pročitat ću ga i sav njegov trud će pasti u vodu. Stoga je odlučio pričekati dok ne dođemo do moje sobe prije nego uspostavi ikakvu komunikaciju samnom, ali je isto tako znao da sam ja to odavno shvatila. Želio je iskočiti iz svoje kože od silne nemoći koju je imao predamnom, a najgora stvar od svih je bila ta što je znao. Znao je da ja znam točno kako se osjeća u ovom trenutku. I on je znao kako sam se ja osjećala. Bila sam uplašena, zato sam i stiskala njegovu nadlakticu tolikom snagom. Je, bolilo ga je, ali više ga je bolilo to ne znanje koje je stavio pred nas. Tražila sam tračak nade u njegovim očima. Svim silama se trudio spriječiti me od pogleda jer je znao da je onda sve gotovo. On će puknuti, ja ću puknuti i više niti jedno od nas neće biti sposobno za nikakvo, nazovimo to, racionalno razmišljanje. Znao je to jednako dobro kao što je znao koliko su me živcirale njegove reakcije i njegova podignuta lijeva obrva dok je piljio u vrata dizala grizući unutrašnjost desne strane donje usnice. Bio je zabrinut. Ne, bio je ljut. Bio je ljut na cijeli svijet što je uopće dopustio da se nešto slično ovome dogodi, a, najviše od svega, bio je zabrinut za moje mentalno stanje. Nekontrolirano ubrzan rad srca, trešnja ruku, stiskanje njegove nadlaktice...prijetio mi je živčani slom. Na njega je tada stavljeno još tereta. Morao se pobrinuti da oboje ostanemo na nogama, a ja...ja sam imala osjećaj da ću pasti u nesvijest svaki tren. Zato sam i držala njegovu nadlakticu takvom silinom. Iako nisam toga bila ni svjesna. Osjećala sam se slabo i mogla sam osjetiti kako mi koža blijedi. Sama pomisao na to da je netko bio u mojoj sobi dok sam ja bila u kupaonici, da je ta osoba stigla išarati zid i otvoriti balkonska vrata te ostaviti onu poruku na stoliću užasavala me. Tjerala je strah u moje kosti i ozbiljno narušavala moje mentalno zdravlje. Tom je to također znao i zato nije niti pokušavao istrgnuti svoju ruku iz mojih šaka iako sam opasno zabijala nokte u njegovu kožu. Trpio je strašnu bol, no niju ju gotovo niti osjećao jer je ona unutarnja nadjačala svaki atom ove druge, fizičke boli. Odjednom mu se želudac okrenuo. Pozlilo mu je. Mene je užasno zaboljela glava i popustila sam stisak. Okrenuo je glavu prema meni i gledao kako padam pod njegove noge.
-Zara...Zara..-, u tih par trenutaka provedenih u liftu Tom i ja smo pročitali jedno drugo i shvatili koliko se zapravo dobro poznajemo.

***

Nisam pala u nesvijest, samo sam se srušila. Samo sam na tren izgubila ravnotežu. Osjetila sam kako su mi koljena jednostavno prestala podupirati tijelo, noge su mi se savile i srušila sam se na tlo. Refleksno je, čim je vidio kako padam, pokušao pružiti ruke u mom smjeru, no nije mogao zbog toga što sam se držala za njegovu nadlakticu. Povukla sam i njega sa sobom kako sam padala na tlo. On nije pao. Nije niti izgubio ravnotežu. Samo se svinuo u leđima i drugom me rukom uhvatio pod leđa. Ipak sam dotakla tlo, ali onda sam se osovila na noge zahvaljujući njegovoj ruci iza leđa. Stala sam pored kao da se ništa nije dogodilo.
-Jesi dobro? Pogledaj me.-, zabrinuto me natjerao da ga pogledam, a zatim mi stavio ruku na čelo.
-Vruća si i blijeda.-, rekao je naposlijetku. Čim se malo odmaknuo ponovno sam izgubila ravnotežu, no ovaj put nisam bila u stanju ustati. Znao je točno što se događa. Svakom sekundom koja je prolazila sve bliže smo se približavali mojoj sobi i užasu koji je u njoj bio. U tom trenutku Tom je shvatio da je vrag odnio šalu. U tom trenutku Tom je počeo razmišljati o onome što bi ga moglo dočekati. Pokušala sam se osoviti na noge, ali bezuspješno. Tom se sagnuo i stavio jednu ruku pod moja koljena, a drugu na leđa i podigao me sebi u naručje.
-U redu je, dobro si, sve će biti u redu, ne brini.-, gledao me zabrinuto. Onda sam shvatila da se nalazimo u liftu i da sam u njegovom naručju, pa sam se blago počela opirati.
-Ne, nemoj. Smiri se. Bit će sve ok.-, rekao je i privinuo me bliže sebi.
-Tom...-, počela sam. Ušutkao me i pogledao prema vratima dizala. Vrata su se otvorila i izašli smo van na hodnik.
-Možeš li hodati?- pogledao me. Kimnula sam glavom pa me spustio na tlo. Ponovno sam se grčevito primila za njegovu nadlakticu. Trebala sam sigurnost, trebala sam njegove snažne ruke oko sebe i njegov čvrst glas koji će govoriti umjesto mene. On je to znao i zato je isprepleo prste svoje ruke s prstima moje i pustio me da stišćem njegovu nadlakticu. Znala sam koliko snažno mogu stisnuti. U ovom trenutku je bilo još gore jer sam to radila nesvjesno, stoga sam ga jako stiskala. Nije ispustio niti glas. Hodao je odlučno prema naprijed. Točno onako kako sam trebala od njega. Točno onako kako je znao da je morao. Onda je na trenutak zastao. Pogledala sam gore prema njemu i vidjela kako gleda samo prema naprijed. U njegovim očima, u njegovom pogledu prepoznala sam nelagodu i nesigurnost. Tom se osjećao kao da nije spreman za ono što će ga dočekati, a ja sam osjećala slabost i potrebu. Trebala sam ga. Trebala sam da barem on bude priseban. Pogledao me. Kroz jedan pogled moje sumnje su prestale biti sumnje i postale istina. Tom je bio uplašen. On se bojao.
-Provalili su dok si ti bila unutra?- pitao me odjednom. Pogledala sam naprijed i kimnula glavom. Ušli smo u moju sobu i prva stvar koju je Tom primjetio bio je natpis na zidu iznad kreveta. UBOJICA!....to je bio natpis. To je pisalo. Zatim smo začuli pjevanje s balkona. Tom me pogledao u čudu. Prišla sam mu i primila za nadlakticu. Približili smo se balkonu i stali ispred bijele prozračne zavijese koja se vijorila od povjetarca. Jasno smo vidjeli da je netko s druge strane. Tom je pružio desnu ruku i odmaknuo zastor. Ugledali smo Ameliu kako stoji na niskom zidiću koji je činio pregradu između kraja balkona i unutrašnjosti sobe. Otvorila sam širom usta.
-AMELIA?- Tom je dreknuo, a ova je gotovo izgubila ravnotežu, -ŠTO RADIŠ?- pogledao je u čudu u uplakanu blijedu djevojku koja si je spremala oduzeti život.
-Makni se od mene. Ne prilazi mi, ubit ću se, kunem ti se!- viknula je kroz plač.
-Tom, molim te, uđi unutra. Ovo su očito ženske stvari.-, potapšala sam ga po ramenu, a on se samo okrenuo i otišao s balkona. Amelia se okrenula prema meni i luđački nasmijala.
-Ah, kako je lijep dan.-, rekla je, raširila ruke, okrenula glavu prema nebu, zatvorila oči i duboko udahnula. "Ova nije čista" bila je moja prva misao. Ponovno se luđački nasmijala i pogledala u mene.
-Sigurno misliš da sam luda.-, pokazala je prstom na mene, -Zato si mi i otela dečka.-, smješak joj je nestao s lica i pretvorio se u neki ljutit izraz.
-Otela? Nisam ja tebi ništa otela.-, odvratila sam, -Siđi da razgovaramo kao ljudi.-
-Aha, da, naravno. Pametna Zara UVIJEK zna točno što treba napraviti. Jer ona je pametna. Ona je snalažljiva. Ona je super cura.-, čim je to rekla sjetila sam se natpisa na Tomovom lančiću.
-Ti...ti si ga uzela.-, rekla sam tiho pogledavši je s prijezirom. Nasmijala se pakosno.
-Da, Zarice, ja sam ga uzela!- pogledala me i trepnula par puta u znak suosjećanja, -Baš kao što si ti uzela njega.-, nasmijala se i pokazala prstom na sobu. Čuli smo razbijanje stvari iznutra. Škicnula sam unutra i vidjela Chantelle kako se uvija oko Toma i njega kako se vrpolji i pokušava ju skinuti sa sebe. Ostala sam skamenjeno gledati prizor. Zatim je Amelia skočila sa zidića i spustila se do mene. Zacmoktala je zubima.
-Šteta. A baš si mi se sviđala.-, rekla je i stavila ruku na moje lice. Zatim je ušla u onaj prostor. Ona i Chantelle su se pozdravile, a Tom i ja samo smo promatrali prizor. Mi smo stajali do balkonskih vrata, a one nasuprot nas. Zatim je Chantelle izvadila pištolj iz džepa jakne. Tom je začuđeno pogledao u njenu ruku, a ona se nasmijala.
-Da, Tomi. To je tvoj. Nemaš dozvolu za njega, ne? Baš si zločest.-, nasmješila se odmjerivši ga od glave do pete. "Oh, molim te!" pomislila sam u glavi, ali nisam to ničime pokazala. Samo sam zbunjeno piljila u nju. Ruke su joj bile mirne i hladne, a Amelia je izgledala zbunjeno kao i mi.
-Što je to?- pokazala je prstom na pištolj u Chantellinoj ruci.
-Oh, ništa. Samo mali dar.-, nasmješila se i pogledala u mene. Zatim je naciljala u moju glavu. "Ma daaaj!" glavom mi je prošla ta misao. Okrenula sam očima, stavila desnu ruku na bok i prebacila težinu na desnu nogu.
-Nisi ga trebala ukrasti, Zarči, nisi...trebala-, usporila je zadnje dvije riječi i repetirala pištolj. Tom je raširio oči.
-Nećeš valjda pucati?- Amelia je zavapila.
-Oho, hoću. Kurve to zaslužuju.-, nasmijala se i jezikom prošla po gornjoj usni.
-Dobro, pucaj ako želiš.-, rekla sam samouvjereno i odjednom dobila osjećaj da su oči cijele sobe uprte u mene. Chantelle je nestao osmijeh s lica.
-Samo znaj par stvari prije nego što me kukavički ubiješ. Nisam ja tebi ništa ukrala. Ne može ti biti ukradeno nešto što nikad ni nije bilo tvoje. To je bolna istina, draga moja. Ja ne znam gdje si ti uopće u cijeloj ovoj priči. Ti si kurva, a ne ja. Kao što vidiš ja, za razliku od tebe, nisam samo za jednu noć. I zato sam ja vidjela stvari koje ti nikad nećeš vidjeti, čula tajne koje ti nikad nećeš čuti i osjetila ga na način na koji ti nikad nećeš. I što misliš da ćeš dobiti time što ćeš me upucati? Ja ću ti reći. Apsolutno ništa. Misliš da će on, čim ja padnem mrtva, otrčati tebi u zagrljaj? Ja bih prije rekla da će te upucat i bacit s balkona. A ti.-, prebacila sam pogled na Ameliu, -Surađuješ sa Chantelle, ha? Evo, uzmimo da me porazite, da me ubijete. I da vam on to sve oprosti i da vas recimo zavoli. Mislite dijeliti Toma?- pitala sam Ameliu.
-N-ne. Mi...bismo se trebali oženiti.-, rekla je i pogledala u Chantelle.
-Molim? Ne, ne, ne, ne. MI bismo trebali završiti skupa.-, prestala je gledati u pištolj i prebacila pogled na Ameliu.
-Aha, zanimljivo.-, odvratila sam i pogledala u Toma. Izgledao je samouvjereno.
-Znaš, imam bolju ideju. Upucajmo njega. Sve će onda biti tvoja krivica. Ostat ćeš sama ovdje s pištoljem u ruci.-, rekla je, naciljala u Toma i povukla okidač. Pištolj je opalio, a Amelia vrisnula.
-GLUPAČO! POGLEDAJ ŠTO SI NAPRAVILA!- viknula je, ali Chantelle je već ispustila pištolj u šoku i kidala hodnikom. Bacila sam se na koljena pored Toma na tlu.
-Tom...otvori oči, ne zatvaraj ih. Moraš ih otvoriti!-

Stajala sam na vratima polako ulazivši u svoju sobu. Na ulazu je nekoliko mojih majica priječilo put. Odjeća mi je bila razbacana posvuda, namještaj porušen, krevet u neredu. Netko je bio u mojoj sobi i kopao mi po stvarima. Počela sam skupljati svoju odjeću po sobi i pokušala pomaknuti ormar jer je bio tako nakrivljen da se činilo kako će se svaki tren srušiti.
-Hej, ljubavi, ja...-, Tom je upao u sobu i zanijemio vidjevši prizor. Neko vrijeme je stajao skamenjen na vratima gledavši malo u mene, malo u ormar, malo u odjeću na podu, malo općenito.
-Daj da ti pomognem!- rekao je i zatrčao se prema meni.
-Hvala ti.-, odvratila sam nasmješivši se. Pomogao mi je s ormarom, a zatim počeo pomagati sa skupljanjem odjeće po sobi.
-Što se ovdje dogodilo?- pitao me.
-Ne znam.-, odvratila sam zbunjeno i pokupila odjeću s kreveta kako bih ga složila.
-Pa...Gdje je ključ?- pitao me i stavljajući jednu majicu na krevet i počeo ju slagati.
-Meni u džepu. Samo jedan je, ja misli.-, odvratila sam.
-Kako da ti stavim? Majice gore, a suknje dolje ili nekako drukčije?- pogledao me još drživši moju majicu u ruci.
-Ma nije bitno, kako ti hoćeš. Onako kako je doma.-, pobjeglo mi je. I dalje me je gledao, a na kraju se nasmješio i promrmljao nešto kao "ok". Odahnula sam.
-Kad smo već kod...jel. Što ćemo u vezi s tim?- uzeo je još jednu majicu i počeo ju slagati. Počela sam ga zbunjeno gledati. Na poslijetku je to primjetio pa me pogledao ispod obrva. Nastavila sam ga gledati. Trepnuo je i prenuo se.
-O-oprosti. Nisam trebao to spomenuti.-, pogledao je natrag u majicu i smješkajući se nastavio slagati. Imala sam neku potrebu da odem do njega i bacim mu se u naručje pa sam nešto slično tome i napravila. Otišla sam do njega i, već putem šireći ruke, zagrlila ga.
-Hej, hej. Čime sam ovo zaslužio?- zaključao je svoje ruke oko mene. Našla sam se u medvjeđem zagrljaju. Osjetila sam kako me jače stisnuo pa sam i ja njega. Promrmljala sam nešto i u potpunosti se naslonila na njega.
-A vidi ju. Baš si topla.-, nasmijali smo se oboje, a zatim me protrljao po leđima par puta.
-Ne mogu vjerovati što se ovdje događa! Tko je to napravio od tvoje sobe?- povisio je ton i pustio me.
-Ma ne uzrujavaj se. Pogledat ću nedostaje li nešto, a kasnije ćemo to prijaviti.-, nasmješila sam se i jače ga zagrlila.
-Kako uvijek nađeš način da me opustiš.-, nasmješio se i ponovno me zagrlio.
-Ne zabrinjavaj se. Vjerojatno je...ne znam, nemam objašnjenje, ali nemoj pustiti da nam pokvari raspoloženje.-, nasmješila sam se, zatvorila oči i ponovno se naslonila na njega.
-Kako možeš biti tako mirna?- pogladio me po glavi, a zatim poljubio u kosu.
-Pa imam tebe da me smiriš. Inače bih već skakala s balkona do sad.-, nasmijala sam se, a on me pogladio po rukama. Zatim se odvoji od mene i poljubio me u obraz.
-Pogledaj nedostaje li ti što, a ja idem prijaviti ovo, nek vide, nek se sami uvjere.-, bijesno je rekao i izašao iz sobe. Trknula sam za njim u hodnik.
-Hej, Tom!- viknula sam, a on se okrenuo.
-Da?- kimnuo je glavom.
-Nemoj vikati. Budi nježan.-, nasmješila sam se namignuvši mu.
-Dobro, bit ću. Valjda. Ma kome lažem, zatvori vrata da me ne čuješ.-, nasmijala sam se i vratila se u sobu. Počela sam gledati po stvarima pokušavajući se sjetiti kakve sam sve dragocjenosti nosila. Novci su bili tu kao i moji dokumenti, a nakit je idalje bio u mojoj kutiji za nakit. Sve se činilo ovdje. To je sve što sam na put nosila. Ponovno sam počela spremati svoje stvari, a zatim su Tom i neki čovjek u odijelu ušli u sobu. Mislim da je on upravitelj hotela ili nešto slično.
-Dobar dan.-, pozdravio me, a ja sam odzdravila.
-Ljubavi, jesi li pogledala? Jel ti fali nešto?- pitao me Tom.
-Ne, ništa, sve je ovdje. Ali netko mi je bio u sobi i, ne znam što je tražio, ali razbacao je sve stvari.-, pokazala sam rukom uokolo. Sve je zapisao na papir, a zatim otišao s Tomom pričati na stranu. Sjetila sam se da Tomov lančić držim u kovčegu, a ne u običnoj posudi s nakitom. Da, zadržala sam ga. Kad sam glupa. Otišla sam do kovčega, ali on je bio prazan.
-T-Tom?- zazvala sam ga, a on je zaustavio razgovor s upraviteljem hotela. Stajao mu je nasuprot s jednom rukom na bradi.
-Reci, draga.-, pogledao me samo okrenuvši glavu lagano odmaknuvši ruku od brade.
-L-lančić. Nema ga.-, zamucala sam prevrčući kovčeg i kopajući po džepovima. Zatim sam pogledala u kutijicu za nakit kako bih se uvjerila da nije slučajno tamo.
-Koji lančić?- rekao je prišavši mi.
-Onaj. Onaj tvoj.-, rekla sam tiho i sramežljivo pogledala u pod. Oči su mu zasjajile, a lice razvuklo u osmijeh.
-Još ga imaš?- tiho me pitao. Kimnula sam glavom.
-Znaš kako izgleda, molim te, pomozi mi ga naći. Puno mi znači.-, primila sam ga rukama za lice, -I obrij se.-, nasmješila sam se.
-Di misliš da bi mogao biti?- podižući neke stvari s poda.
-Inače, normalni ljudi bi pomislili da je u kutiji za nakit, ali ja ga uvijek držim u kovčegu.-, rekla sam, a on se okrenuo i pogledao me na tren. Zatim se trgnuo i ponovno nastavio tražiti.
-Držim ga u kutijici. Maloj crnoj kutijici.-, rekla sam tražeći. Pretražili smo sve i shvatili da ga nema. Pomogao nam je i upravitelj.
-Očito imamo nešto za prijaviti.-, rekao je Tom raširivši ruke. Upravitelj je i to zapisao.
-Jesi sigurna da si ga ponijela?- pogledao me i zagrlio jednom rukom.
-Jesam. Uvijek ga nosim sa sobom. Uostalom, jučer sam ga zadnji put vidjela kad sam raspakiravala neke stvari.-, odvratila sam mu. Ponovno me pogledao onim pogledom.
-U redu, ja ću pozvati policiju, vjerojatno će željeti vaš izvještaj. Poslat ću ih gore, ako nije problem.-, rekao nam je upravitelj i pozdravivši se otišao iz sobe. Tužno sam sjela na krevet.
-Što je, ljubavi?- kako me brzo počeo tako zvati. Pa zajedno smo tek sat vremena, ako i toliko ima. Valjda je to njemu opet povratak na staro. Ali ja ne želim staro, ja želim novo.
-A nestao mi je lančić.-, rekla sam i naslonila ruke na koljena, a na njih glavu. Noge sam savila u stopalima i tužno pogledala u pod. Sjeo je pored mene, zagrlio me i nasmijao se.
-Ma daj, pa kupit ću ti novi, ne budi mi tužna.-, naslonila sam se na njega.
-Ali ja ne želim novi. Ja hoću baš taj.-, ja sam rekla, a on se ponovno nasmijao.
-To je obični lančić.-, nasmješivši se rekao je.
-Nije to obični lančić. Meni je to posebni lančić. I ja...ja sam zaljubljena u taj lančić.-, čim sam to rekla on se nasmijao, -Zato mi je jako bitan. Uostalom, ti si mi ga dao.-, nasmješila sam se.
-Kažem ti, kupit ću ti novi! Ma kupit ću ti dva.-, pomilovao me po ruci.
-Ti ne razumiješ.-, odvratila sam mu i pogledala ga blago se okrenuvši prema njemu, -On ima posebnu emocionalnu vrijednost za mene. Dao si mi ga...ajme, ovo će tako glupo zvučat, al ajde.-, nasmijala sam se, -Recimo da je to bila prva noć koju smo zajedno proveli kod tebe, jel. A sutradan sam upoznala i tvoju mamu.-, nasmješila sam se.
-Da, naša prva zajednička noć u našem domu.-, rekao je i primio za ruke.
-Upravo to. Sad znaš koliko mi znači.-, nasmješila sam se.
-E, pa onda ćemo ga nać, pa ne zvao se ja...-, tu sam ga prekinula poljupcem. Nasmješio se i zagrlio me. Zatim sam osjetila kako je nježno dodirivao moj jezik svojim. Počeo je rukama prelaziti po mojim leđima. Prošla sam prstima kroz njegovu kosu i kleknula na krevet. Primio me za stražnjicu i posjeo na sebe. Nastavili smo se ljubiti, a zatim me položio na krevet. Nagnuo se nad mene.
-Čekaj tu. Da se nisi makla.-, šapnuo mi je u uho, ustao se i otišao do vrata te ih zaključao. Onda se zločesto nasmijao i vratio do kreveta. Legao je na mene i poljubio me. Nasmješila sam se i zagrlila ga. Svukao mi je majicu i počeo raditi na grudnjaku dok sam se ja bavila njegovim vratom.
-Mhm...nemoj stat s tim...Oho.-, gricnula sam ga pored pircinga, -Malo smo zločesti!- nasmješio se, a ja sam ga blago odgurnula od sebe i gurnula na krevet. Legla sam na njega i primila ga rukama za lice. Uskoro sam ležala na krevetu piljeći u strop pokrivena bijelim pokrivačem. Legao je na trbuh pored mene i okrenuo glavu prema meni. Prebacio je jednu ruku preko mene. Pogledala sam ga i nasmješila se.
-Jesi dobro?- nasmješeno me pitao.
-Kako to misliš? Pa dobro sam.-, nasmijala sam se pogledavši u strop.
-Dobro. To je dobro čuti.-, nasmješio se i stavio glavu između mog vrata i ramena. Okrenula sam glavu prema njegovoj i poljubila ga u kosu.
-Je li bolilo?- pitao je obzirno. Bilo je to stvarno čudno za njega. Uostalom, od kad je to njega briga?
-Ne, bio si nježan.-, nasmješila sam se više od zbunjenosti.
-Dobro.-, rekao je, -To je dobro.-, nasmijala sam se.
-Joj, čemu sad sve to?- pitala sam odjednom.
-Moram se više brinuti o tebi, to je sve.-, odvratio je položivši jednu ruku na lijevu stranu moga lica koja nije bila naslonjena na jastuk blizu njegove glave.
-Volim te, znaš to, mala?- nasmješio se.
-Znam.-, odvratila sam i okrenula se na bok te ga zagrlila, -I ja tebe volim.-, šapnula sam mu u uho, a zatim ga poljubila.

***

Netko je kucao na vrata. Tom je brzo skočio s kreveta i navukao bokserice.
-Evo, samo tren.-, odvratio je navlačeći hlače. Ja sam se isto oblačila. Nasmijao se svemu i namignuo mi. Obukli smo se i otvorili vrata. Dva policajca u maslinasto zelenim odorama su stajala ispred nas. Rekli smo im sve o lančiću i oni su ubrzo otišli.
-Ljubavi, idem ja, idem se spremiti za plažu. Vidimo se.-, nasmješio mi se i poljubio u znak pozdrava.
-Ok, vidimo se. Volim te.-, zagrlila sam ga.
-Mhm...-, promrmljao je, -I ja tebe.-, a zatim otišao. Otišla sam u kupaonu kako bih se resvukla u kupaći, a kad sam se vratila balkonska su vrata bila širom otvorena, na stolu nekakva poruka, a na zidu golemi natpis...

Zbunjeno sam stajala nasred prolaza u crkvi. Tom je odlutao negdje i nije ga bilo već dobrih pola sata. Skamenjeno smo svi stajali ili sjedili uglavnom s rukama na glavama pitajući se što se to upravo događa. Nitko nije očekivao ovo. Stajala sam u poluraskoračnom stavu buljeći u vitraje iznad oltara. Bili su tako predvino oslikani, ali od toga ništa nisam primjećivala jer sam mislila samo na Ameliu i Toma. Ne znam što je nju spopalo. Bill se ustao.
-Ovo je, ljudi moji, sudbina.-, uzbuđeno je rekao. Velečasni je još skupljao stvari s oltara.
-Kako to misliš?- pitao je Jost.
-Jednostavno. Njemu nije suđeno da bude s njom. Kao da je neka viša sila...-, Bill je uzbuđeno pogledao prema gore, no velečasni ga je prekinuo.
-Bog, sine moj, Bog, ne viša sila.-, odvratio mu je mirno.
-Da, kao da je Bog upleo svoje prste u sve to.-, rekao je uzbuđeno i nastavio gledati u nebo. Velečasni je samo kimnuo glavom.
-Ma gluposti, Bill. Ova se zajeb...ovaj, krivo je odlučila kad se uopće spetljala s njim.-, nadodao je Georg sjetivši se da nema psovanja u crkvi.
-Mlada moja gospodo.-, uključio se velečasni, -Svi ste vi mladi, pred vama je život. Griješite, padnite, lupite dno...ali zatim se uzdignite i nastavite dalje visoke glave. Bog je s nama. Samo on je bezgriješan. Samo on zna što je prava odluka u svakom trenutku. I zapamtite, Božja odluka je uvijek ona prava. No, ljudske slabosti i mane nisu Božja odluka.-, pogledao nas je ispod naočala. Bio je to srednje visok čovjek sijede kose vrlo ugodna i meka glasa. Nosio je tanke naočale kroz koje je gledao svijet na svoj lijepi i čarobni način.
-Ali...ovo mora biti vezano uz Boga. On je zaljubljen, ali ne u nju!- Bill je rekao, -On voli drugu osobu. Bog je to morao znati i vidjeti!-
-Sinko, Bog daje znakove, on je sveprisutan, ali ja mislim da Bog s ovime nije puno imao. Možda je samo malo pripomogao.-, svi smo se tiho nasmijali, a velečasni je namignuo Billu.
-Kako možemo vidjeti te znakove?- pitao je Gustav koji se nedavno izjasnio kako planira prijeći na katoličantizam. Velečasni se lagano nasmijao i zatim nasmješio.
-Sinko, znakovi su posvuda. Samo što su to toliko obične stvari da ih mi i ne shvaćamo kao znakove, Ali oni to jesu. Svaki dan je novi znak. Samo moramo naučiti...-,zastao je, stavio naočale bliže vrhu nosa i sve nas jednom pogledao, -...gledati.-, nastavio je.
-Mislim da ću početi vjerovati u Boga.-, rekao je Jost, a velečasni se nasmijao vrlo simpatičnim smijehom. Pokupio je sve stvari s oltara.
-Velečasni, stanite!- zazvao ga je Bill, -Imam još jedno pitanje.-, nasmješio se kad se ovaj okrenuo.
-Pitaj, sinko, pitaj.-, velečasni se vratio i odložio stvari za obred ponovno na oltar.
-Vi ste posvetili čitav život Bogu, nečemu duhovnom, nečemu što nema fizičkog tijela. Zašto? Mislim, zar ne trebate neki dokaz da niste potratili život na glupost?- Bill je pitao, a velečasni se nasmješio i na tren pogledao u pod.
-Sinko, ne treba meni dokaz. Ja znam. U sebi znam da je Bog tu i da me vodi. Iskreno govoreći, želim vjerovati..ne, moram vjerovati da imam vječni dom. Da imam kamo otići kad umrem i da mi netko uvijek čuva leđa. Ne trebam dokaz. Ne treba mi ništa što mogu dotaknuti. Imam srce koje je bolji vodič od očiju, ruku i nogu. Srce uvijek zna. To je kao ljubav. Možeš li dotaknuti ljubav? Ima li ona tijelo?- postavio je Billu pitanje.
-Pa...ne, nema.-, odvratio je ovaj.
-A opet...ti u nju vjeruješ. Jer moraš vjerovati da postoji. Trebaš osjećaj pripadnosti i doma. Trebaš nekoga tko ti uvijek čuva leđa i nekoga tko je uvijek tamo.-, odvratio mi je.
-Tko je uvijek tamo.-, ponovila sam jedva ispuštajući ikakav zvuk još uvijek zbunjeno piljeći u velečasnog.
-Ljubav nije tijelo, ona je duša.-, rekao je, a meni su te riječi odzvanjale u glavi. Zatim je pogledao u mene.
-Idi, dijete. Idi...-, rekao mi je i kimnuo glavom.
-Kamo?- Jost je pitao uz nešto slično podsmijehu. Velečasni ništa nije odgovorio, već nakrivio glavu i nastavio gledati u mene. Trepnula sam i prenula se. Par puta sam otvorila usta, no onda odustala od pričanja i samo se nasmješila i istrčala iz crkve. Svi su zbunjeno gledali njega i mene, svi osim Billa. Ovaj je znao o čemu se radi. Trčala sam do hotela. Nisam razmišljala ni o čemu. Glava mi je bila, u punom smislu te riječi, prazna. Samo sam trčala. Kad sam dotrčala do hotela nisam čak ni koristila dizalo već sam otrčala uza stube. Došla sam do kata na kojem je Tomova soba i nastavila trčati dok nisam došla do njegove sobe. Nisam ni pokucala. Otvorila sam vrata i gotovo se strovalila unutra. Bio je tamo i sjedio na krevetu. Gledao me potpuno zbunjeno, a ja sam pokušavala doći do daha držeći se za dovratnik.
-Ljubav nije tijelo. Ljubav je duša.-, rekla sam kad sam uhvatila malo zraka.
-Ha? O čemu ti?- pogledao me još čudnije i zbunjenije. Odvojila sam se od dovratnika i stala bliže njemu.
-Ako sam ja ona koja pušta svom dečku da sjedi do prozora, ti si onda onaj koji se stvori ni od kud i brani me pred svima. Ti si onaj za kojeg znam da će se pojaviti. Uvijek znam da si tu. Zato sam došla tu. Da ti kažem da još živiš pod mojom kožom, ti krpelju mali pokvareni. Učinila bih sve za tebe, dala bih sve. I, da, trčala sam cijelim putem, ništa nemam posloženo u glavi i sve emocije su mi zbrkane, ali opet znam da te volim. Volim tebe. Trebam tebe. Hoću tebe. Znam da me ti vjerojatno više nećeš i da ti nisam zanimljiva, ali morala sam to reći. A sad ću otići jer sam se već dovoljno ponizila.-, rekla sam i okrenula se. Jedva sam zadržavala suze.
-Zara, stani.-, zazvao me. Stisla sam šake i oči, a zatim se okrenula i otvorila oči. Digao se i prišao mi.
-Sinoć si me uvjeravala da mi je tu srce.-, rekao je i stavio ruku na svoje srce, -E, pa bila si u krivu. Tu je.-, maknuo je ruku sa svog i prislonio na moje srce, -U potpunosti je tvoje. Radi s njim što hoćeš. Može podnijeti. Naviklo je.-, nasmješio se. Suza mi je kliznula niz lice.
-Amelia...nje tu nema. Tu si samo ti.-, pokazivao je kažiprstom. Nasmješila sam se i još jedna suza je kliznula.
-Ovdje je rupa jer, kad si otišla, uzela si i moje srce sa sobom.-, premjestio je ruku natrag na svoje srce, -Ali ja ga neću natrag. Ionako mu je kod tebe ljepše.-, rekao je nasmješivši se onim smješkom kojim pokušavamo spriječiti plač.
-Nije tu rupa.-, rekla sam i stavila svoju ruku na njegovu, -Tu je moje srce.-, rekla sam i zaplakala. Zagrlio me i naslonio svoju glavu na moju.
-Zašto plačeš?- pitao me drhtavim glasom.
-Zašto ti plačeš?- pitala sam i okrenula glavu u lijevo naslonivši ju na njegova prsa.
-Zato što te nikad ne želim pustit.-, nasmijao se ponovno onim smijehom i počeo me milovati po glavi.
-Molim te...nemoj.-, jedva sam promucala kroz suze. Čvrsto me zagrlio kao da nikad neće pustiti. Naposljetku sam se smirila i samo smo stajali tako zagrljeni. Onda se on nasmijao.
-Što je?- pitala sam odvojivši se od njega i pogledavši ga. Još je držao ruke na mojim leđima.
-Ništa, sjetio sam se nečeg.-, nasmješio se.
-Ajde, reci.-, nasmijala sam se i ja.
-Znaš one fraze o Chucku Norrisu?- kimnula sam, -Imam jednu, sad sam izmislio. Jebeš Chuck Norrisa kad ja imam tebe.-, pogledao me u oči, a ja sam se nasmijala.
-Joooj, umislit ću se.-, rekla sam i ponovno se naslonila na njega.
-Volim te. I istina je da nikad nisam prestao. Trebam te.-, stavio je glavu vrlo blizu moga vrata.
-I ja tebe.-, rekla sam, a on je podigao glavu i pogledao me. I ja sam njega pogledala ravno u oči.
-Razmazala ti se šminka.-, rekao je i prstom prešao ispod mog desnog oka te mi pobrisao suze koje su zbog crne olovke bile gotovo crne.
-Nije mi bitno.-, pogledala sam prema tlu.
-Ni meni.-, spustio je glavu i poljubio me. Jednostavno, a opet drugačije i posebno. I dalje su mu ruke bile na mojim leđima. Podigla sam ruke bliže njegovim ramenima i okrenula na lijevo. Poljubio me pored usana i još jednom u obraz, a zatim me povukao na krevet gdje sam mu sjela u krilo.
-Tom, što smo mi sad. Što je ovo bilo?- pitala sam ga, a on je naslonio glavu pored mog ramena.
-Sad smo...sad smo opet mi.-, nasmješio se i zatvorio oči.
-Mi, ha?- prislonila sam glavu na njegovu.
-Da. Mislim, ako je to ok s tobom.-, pogledao me podigavši oči.
-Je. Bila sam jako, jako glupa.-, rekla sam.
-Ne, nisi. Ja sam bio glup. Ja sam kriv. Trebao sam se ponašati prema tebi onako kako si zaslužila, a ne onako. Bila si uz mene kad nitko nije, a to mi je u tom trenutku značilo sve.-, rekao je, a čim je završio rečenicu zazvonio mi je mobitel.
-Oprosti.-, nasmješila sam se, a on me čvršće zagrlio.
-Molim?- javila sam se.
-Zara, di si? Brinemo se polako.-, nazvao me Bill, a u glasu mu se čulo da očekuje ono što želi čuti.
-S Tomom sam.-, rekla sam i pogledala u Toma pogladivši ga po leđima. Nasmješio se i prošao svojom rukom po mojim leđima.
-A jel? Jeste vi...mislim...-, počeo je zamuckivati.
-Jesmo, buraz, pomirili smo se.-, nasmijao se približivši se mobitelu. Tom je sve mogao čuti jer je skoro ležao na meni.
-Aha, a fino.-, pokušavao je sakriti sreću.
-Ajde, otvaraj taj šampanjac!- nasmijao se Tom.
-Ne, velečasni će to. Kaže da ima neko dobro vino. Još smo tu u crkvi, mislim da ću i ja prijeć na, kako to Gustav voli reći, katoličantizam.-, Bill i ja smo se nasmijali, a Tom me samo čudno pogledao. Legli smo na krevet oboje na bok okrenuti jedno prema drugome.
-Duga priča.-, odvratila sam.
-A dobro. Imam ja vremena.-, rekao je Tom i primio me za ruku. Bill je počeo pričati o Gustavovoj izjavi, a ja bih se povremeno ubacila s nekom upadicom.
-Aha, tako dakle.-, nasmijao se.
-Ljudi, ja vas ostavljam, idem piti ono vino jer, kak je krenulo, David će se napit.-, nasmijao se Bill, pozdravili smo se i on je poklopio. Tom mi se približio i poljubio me. Zatim me obgrlio jednom rukom. Prišla sam mu bliže i stavila ruku na vrat.
-Užasno si mi falila.-, nasmješio se i pomilovao me po glavi.
-Znam kako ti je bilo.-, nasmijali smo se oboje, -I ti si meni užas jedan falio.-, pogledala sam ga, a on me poljubio u čelo.
-Tako mi je drago što si opet samo moja.-, oboje smo se nasmijali.
-Ma šuti, upropaštavaš trenutak.-, nasmješila sam se i poljubila ga.
-A oprosti. Sad sam pravi ja. Rekla si da se mjenjamo zajedno.-, pomilovao me po obrazu.
-Da. Mjenjamo se zajedno. Ne želim propustiti ni trenutak!- prišla sam mu još bliže i prebacila ruku preko njegovih leđa.
-Mijenjamo se zajedno onda. To tako dobro zvuči.-, nasmješio se.
-Aha. Skroz.-, legao je na leđa i praktički me stavio na sebe. Samo sam legla i stavila glavu malo ispod njegove brade. On me zagrlio.
-Hoćeš ostat samnom noćas? Volio bih to. Jako.-, nasmješio se i protrljao me po leđima.
-Naravno, ako to toliko želiš.-, nasmješila sam se.
-Znaš, ona nije htjela. Rekla je da ću ju napastovat ili nešt...Ma glupost.-, nasmijao se.
-Nema napastovanja? A daaaaj.-, nasmijao se ovoj mojoj izjavi.
-Nema. Samo spavanje.-, nasmješio se i poljubio me još jednom.
-Kad da ti dođem?- nasmješila sam se.
-Ma nemoj mi ni otić! Ostani samnom cijeeeli dan.-, nasmješio se.
-Idemo na plažu?- pitala sam ga.
-Naravno. Samo ti i ja.-, poljubio me u kosu.
-Ok. Idem samo skočit do svoje sobe i presvući se.-, nasmješila sam se i ustala se.
-Predivna si mi bila danas. Nisam ti rekao, jelda?- zaškiljio je.
-Hvala ti.-, odvratila sam i izašla iz sobe. Veselo sam išla hodnicima. Uskoro sam došla do svoje sobe. Zateklo me iznenađenje.