28.05.2006., nedjelja
Kraj moga gimnazijskog školovanja
Evo. Prošlo je. Završilo je. Moji gimnazijski dani su završeni. Ostaje samo još polaganje mature i naravno uspomene. Uspomene na jedno prelijepo vremensko razdoblje u mom životu. Bile su to četiri duge godine, u kojima su se izmjenjivali prijateljstva i svađe, radosti i suze, tj.:lijepi i ružni trenuci.
Sve u svemu bilo je tu jako lijepih trenutaka. Bilo mi je super u školi. I sad mi je žao što sam ju završio. Ko bi reko da ću ja ovo jednog dana reći. Ja, isti onaj koji je govorio: «Jebem ti školi, kad ću je više završit. Pun mi je kurac svega…». E pa, kažu da je vrijeme prolazno. Upravo tako. Vremena se mijenjaju. Ko zna šta će sutra biti? Nitko ne zna kud će ga život odvesti, pa tako ni ja. Za nekih mjesec i pol dana idem na prijemni. Da li ću upasti – pojma nemam. Znam samo da trebam dobro zagrijat stolicu narednih mjesec dana(mislim, trebao bi). A onda ćemo dalje vidjeti.
Ili jesi ili nisi. Il si bos il si hadžija. Tako će i meni biti. Ako upišem fax, prvo ću se otić napit ko svinja u obližnju birtiju, a onda nakon što se dobro otrijeznim, otići ću negdje na more. I neću se vraćati kući sve dok mi ne počnu predavanja.
A ako NE upišem fax… Tu će već nastati problemi. Još ću godina dana morati trpit svoje roditelje. A na sve to, morat ću se negdje zaposlit. Gdje? Najvjerojatnije ko konobar, jer za bauštele nisam.
Al dost je bilo o prijemnom. Do toga još ima vremena. Hoću vam samo reći kako žalim što sam «konačno» završio gimu. Nedostajat će mi svi oni ljudi s kojima sam dijelio školske klupe, cigaretu pod malim odmorom, probleme, sreću… Znam da će me negdje u Zagrebu(ako naravno..) čekati još mnogo provoda, novih ljudi, nov život,… Al ipak, kad se navikneš na nešt četiri godine…
Zato VI koji se još uvijek školujete, živite vaše srednjoškolske dane na najbolji mogući način, jer samo si jednom lud, lijep i mlad.
Pozdrav svima, pogotovo ljudima iz bivšeg 4.a
Tuga se s vinom mješa, gorko je piće to
Noćas se na put spremam, stari prijatelj moj
Život je nekad takav, najbolje uzima
Ostaje samo uspomena, bolna u grudima
Ostaje samo uspomena, bolna u grudima
Noćas se rastaju prijatelji, suza je suzi drug
Bez riječi svoje zagrljeni, pred njima put je dug
Noćas se rastaju prijatelji, jedini najbolji
Jedan za drugog život bi dali, a sad se odlazi
Život je nekad takav, najbolje uzima
Ostaje samo uspomena, bolna u grudima
Ostaje samo uspomena, bolna u grudima
Noćas se rastaju prijatelji, suza je suzi drug
Bez riječi svoje zagrljeni, pred njima put je dug
Noćas se rastaju prijatelji, jedini najbolji
Jedan za drugog život bi dali, a sad se odlazi
|
- 20:01 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
21.05.2006., nedjelja
Jer još trava nije nikla...
O petku ćemo… Kao i dva dana prije toga, ponovno smo se oblačili u konobare(il šta god već jesmo) i sobarice. I isto kao i dva dana prije toga ponovno smo 
No, ali, međutim, taj dan je trebo ostati po nečemu drugom zapažen.
Odma nakon nastave smo otišli u Tomislav kako bi snimili onaj spot za DVD(misli se na: digital video disk ). Tamo smo se zajebavali nekih dobrih sat vremena da bi se vratili na gimu i . Ali ne dugo jer smo Kum Dena, Bruno i ja trebali ići s Malom Tinom probavat «Štiklu»  za Zlatnog Zvonka (mislim probavat pjesmu «Štiklu», a ne štiklu). Naš drug Zori je kasnije došao .
Ja i moj kum na probi
Prvo smo sjedili i popili nekog vina što je Bruno sa sobom ponio, a onda smo ručali. Ručak baš bio dobar. I ona Brunina kobasica je bila dobra. Ljuta, al dobra!!!! Još mi se nisu počeli javljati znakovi trihineloze  . A i ne trebam se sekirat, jer neće grom u koprive(jednom je davno kazao dječak po imenu Denis).
...bolje uzmi kera nego fudbalera...
Nakon što smo se najeli krenule su probe, ali bez Zorija. Smišljali smo koreografiju, vježbali ono podizanje za kraj, ma sve moguće… Kad je Zori došo, onda smo još s njim nekoliko puta sve to probavali i bili smo, recimo, spremni . Kako je Mala Tina morala bit u pol četri na nastupu za zbor, krenuli smo nazad za ng. Opet njezina matera vozila, pri čemu joj ekipa Pad 4 zahvaljuje.
Ja, Mala Tina-Severina i Dena na probi
Došli mi u ng, vidli kog ima na gimi, pa onda se zaputili prema Camel Cityu. Tamo su ostali Zori i Bruno , a Dena i moja malenkost smo otišli kod njega da ubijemo oko na nekih sat, dva. Imali smo sreće što nismo prespavali.
Kako je već bilo sedam sati, moj kum and I smo se skockali i krenuli putevima Hotela . Prije toga smo svratili do gime i pokupili čitavu hordu sobarica. Naravno, po običaju, u tom mnoštvu sobarica nije bilo naše male plavuše zvane Ljupine . Naime, ona je trebala ponijeti odijelo ili za Denu ili za Brunu(ne znam ni je više). Al bio je tu još jedan problem: nas dvojica pametnih kumova smo zaboravili Bruninu košulju ponijeti sa sobom. Vremena nemamo, a do Dene ima pun kurac za prepješačit . A mi svi u cipelicama. Štaš sad? Nađe Bruno neku žensku sa skuterom koja će odvesti nekog od nas do Dene. Naravno taj netko tko je trebao ići s njom je trebao biti najmanji, u ovom slučaju sam to bio ja . A Gospe ti, što ta ženska vozi. Iso miki ja mislila dać poginuti. Al nisam hehehehee
Al nakon tog, jedva proživljenog straha, stigoh u Tomislav s košuljom. Ali Ljupine još uvijek nije bilo. Na svu sreću, ubrzo je došla i to: (pazi sad ovo) s kompletnim odijelom, kravatom, košuljom . Istina, nama je trebo samo sako. Ipak, Ljupina, cijela ekipa Pad 4 ti se duboko zahvaljuje.
Nakon što smo imali svu našu opremu, otišli smo do WC-a se omotat sa onim crvenim pojasevima. Na WC-u smo par puta zajedno s Tinom probavali «Štiklu», da bi se vratili natrag za stol i nastavili pit. Onda su Zorija pozvali kako bi primio nagradu. Zorka, pa čestitam ti!!!
A sad slijedi špektakl: nakon što su nas najavili, cijela je publika ustala na noge. Krenuli su aplauzi, skandiranja, krikovi, suze, uzdasi,…ma mnogo toga!!! Pjesma nije mogla započeti od uzbuđenosti publike. A kad je počela, atmosfera je bila neopisiva. Onak nešt nikad nisam doživio. Nešto lijepo neopisivo. Zaboravljaš odma na tremu i boli te briga za sve.
Nakon što je pjesma završila, krenuli smo nazad prema svome stolu, al od onolikih ljudi koji ti prilaze čestitati nemoš ni stić do mjesta. Tek što smo sjeli i zapalili koju, ponovno su nas zvali i htjeli su reprizu. Međutim Mala Tina se već presvukla tak da smo bez štikli, a i bez Brune nastupali. A ovaj drugi nastup je bio još luđi.
Morate to pogledati. Vjerojatno je škola snimila, a ko oće može i kod Pauna pogledat. To bi bilo to što se tiče našeg nastupa na Zlatnom Zvonku.
Ja i moj Kum poslije nastupa
Poslije toga smo otišli do Matana, jer je tam bio party za maturante. Svi iz razreda su bili, osim dvojice. Ovom jednom: žena nije dala , a ovom drugom: razlog nepoznat  !! Nek im bude žao, jer tamo je bilo jednako ludo. Ono u Matanu vam nemog opisat jer se to riječima ne može napisat. Trebali ste doć, popit koje piće(inače, pivo veliko je bilo 7 kuna), nema veze ak niste maturant…Cijeli taj petak je bio lud, pijan, zabavan, fantastičan, odličan, odličniji, najodličniji,…
A subota. E o tom bi se dalo također pisat. Najprije zato što je bila krizma od Zorijevog buraza. A bilo je tu još nekih stvari o kojima trenutno ne želim pisati.
Nadam se da ste se i vi proveli lijepo za vikend. Ja još tri dana u školu i onda kreću muke: matura, prijemni, vozački, fax,… Neć o tome!! Zato ću ova tri dana najvjerojatnije pit, jer jebiga samo jednom si maturant, samo jednom si mlad i lud.
Tina i Pad 4........12 points
|
- 15:01 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
17.05.2006., srijeda
Posljednji dani u gimnaziji
Danas smo se, mi maturanti, počeli oblačiti u ono u šta se maturanti već oblače. Naš razred se dogovorio da curice budu francuske sobarice, a da mi dečkići budemo butleri. Prvo smo trebali bit i mi sobarice, pa smo na kraju ispali više konobari nego butleri. Još kad su neki od nas stavili «ono bijelo» (ne znam kak se to na hrvatskom veli, al skužit će te preko slika) na glavu, ispali su i butleri i konobari i sobarice i muško i žensko i ….sve u jednom.
Ma uglavnom evo vam dolje par slikica pa si pogledajte ak oćte, ali samo ako oćte. Nije bitno to što smo se danas već počeli oblačiti, bitno je da se već počelo Al ne baš nešt previše. Nadam se da će sutra bit nekog vina, piva, žeste, a ne rakije. Dobro, kad nema ničega i to valja. Jel tako Dena? Tako je Zori. Jel tako Zori? Tako je Dena.
Objavio sam ovaj post najviše zato što mi neki ljudi seru kak sam lijen i kak objavljujem postove svake prestupne. A ne znaju da sam ja vrlo zauzeti, poslovni čovjek koji radi ko crnac, a crnči ko radnik.
Pozdrav vama svima. Posebno Deni i Zoriju, koje bi zamolio da mi jave za sutra(znat će oni već šta) i naravno Draži koji je ispravio komad iz phizike.
uvijek na usluzi: Izzy, Mare, Kina
 prašina nas spaja: Kety i Ana
Draža i njegova dvica. Bravo care
Muška petorka ovog razreda
|
- 23:41 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
15.05.2006., ponedjeljak
Čudnovate zgode petka, subote, nedjelje i današnjeg dana
Helou narode,
Nisam dugo objavljivao novi post. A da budem iskren, ni ne stignem. Previše sam zauzet svakojakim poslovima. Kod kuće radim ko crnac, a gdje je još škola, učenje, izlasci, kladionica,…ajme…  Al et sad sam skupio malo svog predragocjenog vremena pać vam napisat o događanjima prošlog tjedna…Priča kaže sledeče:
U školi baš i nije bilo nešt bog zna šta zanimljivo, osim što je u petak pala odluka da neć proć s pet jebaj ga. Ode mojih deset bodova za fax u nepovrat. I sve to zbog one glupače iz fizike. No dobro, neć ja više o tome, preći ću na neke vedrije stvari.
U petak je bio Barbarin rođendan. Ona ga slavla u Maestru. I bilo je ludnica!! Bilo je skoro pola našeg razreda. A tu su još bili ljudi iz B-razreda. Prisjetili smo se na naše dane s maturalca… eeeeee Espańa šta bi dali da možmo ponovno proživit onih pet-šest-sedam dana…To su bila vremena. Zbilja me hvata nostalgija kad na to pomislim. E da, ta prokleta nostalgija… neke je malo više uhvatila:naime, Pero i Dena su se podsjetili na one trenutke dok smo s Rusima pili vodke. Naravno, baš kao i onda, njih dvojica su bili vodeći u ispijanju tog njihovog nacionalnog pića… Ipak, Drug Petar je malo pretjerao pa se morao uputiti svojoj kući, dok je Dena izdržao cijelu noć(kapacitet!). Uglavnom, bilo je jako dobro.
Subotu nisam ni mislio ić u grad, al sam se ipak odlučio. Ovaj put nismo mogli piti na pijaci zbog murije, pa smo otišli na Gimu. Dena me je počeo živcirat. On i njegove jebene rasprave. Subota navečer a on priča o: motorima i zavojima, pecanju, želucu(gdje se nalazi?), rupi na mreži, pa onda on i Zvonce krenli o Raji i o još nekim ljudima iz Camela… Al ajd dobro, negdje oko ponoć smo ošli u Pub i tak… Subota kao i svaka druga, s tom razlikom da sam ovaj put imo prijevoz za nazad.
Nedjelja – ma znate…da ne duljim: mamurluk. I naravno priprema za novi radni tjedan(moš' si mislit'). 
Danas – ludilo brale… Ja dobio tricu iz ispravka iz matematike. Sad ću imat tri iz matematike. Baš lijepo. A ovi ostali će morat pisat u četvrtak. Narode ak ne napišem novi post dotad: Nek vam je sa srećom!!
I bila je danas još jedna zanimljiva situation. Trebali smo mi, koji smo prošli put pobjegli (čiatj:većina) sa zemljopisa, danas pisati test. Međutim, nas nekoliko je ponovno otišlo sa današnjeg sata. Među tih nekoliko spadamo ja i moj kum Dena. Nas dvojica onako bezbrižno sjedimo na Gimi, dok je u međuvremenu zvonilo. Polaganim koracima smo se penjali uz one stepenice da bi ušli u: prazan razred. Samo torbe od nas dvojice ostale. Šta se desilo? Nismo imali vjeronauka, pa je ona učiteljca iz zemljopisa došla po ove koji nisu bili na današnjem satu da idu pisati test. Naravno, ja i Dena nismo otišli. Mada, čuli smo da se moglo prepisat, al nema veze.
To bi bilo to. Puno pozdrava od mene. Vjerojatno će idući post biti o petku. Tad je zlatni zvonko, a tad nastupamo: Mala Tina, Theodor, Dena, Bruno i ja. Koja pjesma? Pa štikla. Hop, hop, zvrc, zvc… 
|
- 23:53 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
07.05.2006., nedjelja
Jedna sasvim neobična subota
Jučer je bila, kao što znate, subota. Tako da imam nekog, nazovimo «materijala», za novi post. Pa počnimo redom…
Osim što je jučer bila subota, jučer je bio još i rođendan male Maje. Slavila ga je na pijaci. Ali nisam otišo odma na njezin rođendan, već sam prvo krenuo u jednu birtiju po imenu: Camel (vald je dobla ime po onoj životinji, devi. A možd i po onim cigarama… I don't no). U Camel City sam trebao otići po Zorija, iliti Theodora. Tam smo sjeli, popili neko piće(neam pojma šta je to bilo), a onda smo polako krenuli na pijacu, na feštu. Tu smo zatekli naravno slavljenicu - malu Maju, a zatim još i: abzurgu, Inesku, Jelenu Veliku, Doru, Josipu Deninu, Evu i još pun kurac drugih ljudi… Na pijaci smo se zajebavali, pjevali, pili, i tako dalje. Onda smo skoknuli do Puba, gdje sam ja nakon određenog vremena otišao zajedno sa svojom ljubavi do Besta. Eeee tu sam se malo više zadržao, jer sam(nakon što je moja velika ljubav otišla) sreo stare kolege iz Osnovne i još nekih ljudova. No kako je s vremenom atmosfera pala, krenuo sam natrag prema Pubu. Idem ja do tamo kad čujem neko meni zviždi, viče, mrmlja, doziva, šta ja znam – baš kod Dražine knjižare. Pogledam lijevo, desno, ispred i iza sebe i ne vidim nikoga. Pomislim da sam tolko pijan da već čujem zvukove. Kad ono opet čujem iste zvuke. Pogledam lijevo, desno, ispred i iza sebe i ponovno ne vidim nikoga. Onda sam se sjetio da imam poveliku dioptriju i da pogotovo noću ne vidim, tako da sam se na svoj sluh oslonio. I čuo sam ni manje ni više nego…Dražu. Aj dobro!! Sjednem ja tam kod njega, on ode po Bambus, a ja do Besta po cigare. Pričamo mi i vidimo Denu i ostale kako su krenuli prema Bestu. Skrenli oni kod nas dvojce, a Draž donese još pića (jebiga, treba svu tu stoku napojit….).
Kod Draža sam odsjeo do neka dva sata, a onda zurück u Best. Oko tri, pol četri sam krenuo stopirat. I ustopiram nekog čoeka do Bogićevaca, ma valja… Povezo on mene do njihove općine, a ja onda tih par kilometara koji su ostali moro odradit pješke. Ma sitnica, jebeš dva tri kilometra. Kad se sjetim kako smo ja i moj kum Mara, iliti Delija išli pješke 15-ak kilometara u mrkloj, hladnoj zimskoj noći,… ajme!! To su bila vremena. A štaš: mladost, ludost…
I tako vam ja narode stigoh kući, već je bilo negdje oko četri sata. Baš je bilo ludo ovog vikenda, uglavnom. Zato danas moram trpit posljedice(ma znate:mamurluk). A jebaj ga, kak se ono kaže: svako zlo za neko dobro i obratno.
Pozdrav svima vama. Do slušanja, ovoga, čitanja il kako god…
|
- 19:03 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
01.05.2006., ponedjeljak
Prvi maj
Helou narode,
Evo me opet… Nije valjd da ste me se poželjeli… Nakon dužeg vremenskog perioda i ja sam se udostojao napisati novi post (abzurga: POST, a ne blog! POST! Shvatila?). A vjerojatno ga nebi ni napisao da danas nije Prvi maj. Naime, to je praznik kojeg ja već godinama ne slavim. Mislim slavim ga, ali sa svojim ukućanima, to jest: roditeljima… Al ipak to nije to. Kakav je to praznik kojeg ne slaviš? A znamo svi kako se slavi: uz dobro društvo, dobre žene, hektolitre pića(bezalkoholnog, podrazumijeva se, jer ipak smo mi generacije koje nisu sklone uživanju u porocima – zar ne?), i još mnogo toga dobroga… A kako ja feštam? Sa svojim starcima pričam o svojoj budućnosti: upisi na faks i ostali maturantski problemi…
No da budem iskren, Prvi maj ne volim nekako zbog toga što mi taj praznik djeluje previše komunistički… Sjeća me na Druga Tita. A ja nisam njegov pobornik Mislim poštujem ga samo zbog jednog razloga, al samo zbog jednog razloga.
Eeee ja se raspiso o komunizmu, dok su moje kolege negdje na Strmcu. Zasigurno ih je kiša zajebavala. Ipak, mislim da nema tog nevremena koje bi njih moglo omesti u opijanju alkohola… E drugovi, nek vam je sretno. Popijte koju i za mene.
A svima vama koji čitate ovaj POST:
Sretan Prvi maj, kud čuli i ne čuli.
Želi vam autor ovog BLOGA, pozdrav.
|
- 21:18 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
