16.04.2006., nedjelja
Sretan Uskrs
Hajduk - Dinamo 1:0
Znam da je danas Uskrs, al prvo trebam čestitat Hajduku na pobjedi!!! 
U jednoj ljetnjoj noći Gdje zagorski je brijeg
Smrznuo se Dinamo I pokrio ga snijeg
A jedan mali ZEKO Prvenstvo traži svud
Gdje je, kud je nestalo To njemu tišti grud
I plače, plače ZEKO sad I beli Zagreb grad
Cili Split se užgao S Hajdukom slavi sad
I tužan mali ZEKO Sad vidi da je kraj
Prvo misto otišlo U dalek južni kraj...
Pozdrav svim Hajdukovcima 
|
- 13:51 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
14.04.2006., petak
Idemo u Zagreb...!!!!!
Jučer je bio četvrtak. Jučer smo bili u glavnom gradu Lijepe li nam Naše. Za one koji ne znaju: to je Zagreb!! (ima i takvih)!! Išli smo na nekakvu predstavu. Ovoga, mislim,… trebali smo ići na predstavu.  Ali kao što to biva, svaki put kad se ode u metropolu, nas nekolicina pojedinaca završi u nekom zagrebačkom bircu.
Ovo nam je bila zadnja predstava (da idemo s gimnazijom), stoga smo to na neki način morali obilježiti. Naravno uz čašicu, dvije, tri… Prvo smo na gimi pili (Dena, Pero, Paun, Theodor i moja malenkost), najbolje vino s ovih prostora: «Zlatne žice»!!! Čak nam je uspjela ostati jedna flaša!!!
Zatim smo krenuli, oko jedan. Putovanje je bilo neugodno, zato jer smo Teo i ja sjedili iznad točkova(jebeš budale). A kako je i vožnja poprilično potrajala, mjehuri su počeli da nas stiskaju  . A u busu po običaju nije bilo WC-a. No mome kumu Deni to nije bio nikakav problem, pa je on potražio rješenje. I našao ga je, pa ako vas zanima pitajte ga!
ajd pitaj me!!!
Konačno smo stigli u capitol city. Malo smo prošli kroz Importanne, a onda smo se uputili prema Tkalčićevoj. Tamo smo odsjeli(gore nabrojani) i pričekali ostalu polovicu ekipe (Kola, Fafo, Paun). Nakon što smo se smrzli (jer smo sjedili vani), krenuli smo potražiti neko toplije sklonište. I našli smo ga. 
Ovi ljudi što ih vidite na slici dolje katali su cijelo vrijeme belu. 
Paunu i meni to nije bilo zanimljivo, pa smo otišli do: kladionice! Složli mi nekih 13 parova (900 kuna dobitak), da bi sutradan skužli da nas je samo jedan zajebucnuo.   A jebaj ga… Vratli se mi natrag, a ovi još kartali bele. A u kurac…
Al nije dugo prošlo pa je Peru zamijenio Fafo. No kako je Pero poznat po svom kockarskom duhu, odlučio je potažit poker aparate.  Tako smo nas dvojica otišla u neki automat klub. Naravno prokockali, 20 kuna.
I tako nama u birtiji prođe cijeli dan.  Oko deset navečer smo krenuli zuruck, a došli oko ponoći nach Hause. Dobro, prvo smo se zaputili ka Bestu, jer je bio Bavaria party pa smo mislili da će bit dobro. A ono: kurac. Deset ljudi, sve nešt mrtvo. Onakav Best nikad nisam vidio…znam da je četvrtak, al šta fali pit preko tjedna…
To bi bilo to. Bilo je dobro, nadam se da ćemo svi nagodinu uživat u našim studentskim danima u Zagrebu. 
Pozdrav!
Ja i Drug Pero
Paune, pa zar i ti sine brute?!?!?!
Čovjek koji u Zagrebu naručuje Barun, Kola
Theodor Srebreni Zori
Dena iz profila
Zlaja iz profila
Theodor iz profila
|
- 23:01 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
10.04.2006., ponedjeljak
My Brothers
Helou narode, ev ja se javljam nakon "burnog" vikenda. Ma moš si mislit što je bio buran.  Kao što znate, nisam bio u gradu, i iskreno se kajem zbog toga… Oprostite mi, neću više nikaaaaaaad!!!!!!!  No dobro, nadoknadit ću ja to za Uskrs…ako ne i ranije(u četvrtak u Zg-u).
Vjerojatno svi koji me poznaju, znaju da sam ovisnik o kladionici. A oni koji ne znaju(a čitaju ovo) vjerojatno su to skužili iz opisa ili prije objavljivanih postova. Neću reć da je to bolest, al u svakom slučaju to je nešto što mi se uvuklo pod kožu. Ali nisam jedini! Koliko je samo kockara na ovoj planeti… Koliko ima onih kojima se sreća osmjehnula i koji su stekli čitavo bogatstvo zahvaljujući nekim «običnim» brojkama», a koliko je tek onih koji su doslovno cijeli život stavili na jedan «najobičniji broj»? Ovih drugih ima zasigurno puno, puno više.
Ja se ne mogu baš previše požaliti. Na jednoj strani dobijem, na drugoj izgubim. Uglavnom, sve se vrti oko «pozitivne nule»…a bolje je i to nego da sam u kreditima i dugovima.
Baš sam danas bio na netu i čito članak o Wayneu Rooneyu. Naime, lik je postao ovisnik o klađenju, na utrke konja i pasa. Potrošio je ogromne svote novca tako da je sad u dugovima, iako zarađuje 60 tisuća funti tjedno!!! Svoju je sreću okušao i u pokeru, gdje je izgubio auto vrijedan 25 tisuća funti!!! O svemu tome vam više piše na iskonu i na još pun kurac drugih stranica. 
Osim Rooneya, u toj hazarderskoj sekti, spominju se još i: Frank Lampard, John Terry, Rio Ferdinand, te njihov «osnivač» Michael Owen. Jebate...
sad vi rec'te da on ne liči na huligana...
Osim Rooneya, kojega baš i ne volim kao igrača(on je Englez, a i liči mi na nekog huligana, zabio je nama 2 komada), još je jedan nogometaš(meni vrlo drag) poznat po svom razbacivanju novca. Riječ je o Zlatanu Ibrahimoviću. Za njega kažu da veliku lovu baca na auta, noćni život, odjeću i naravno na kocku.
Uostalom, boli njih kurac. Jebe se njima kad zarađuju tjedno onoliko koliko netko zarađuje godinama. Jebiga. A znate većina vas kak to stihovi Zabranjenog Pušenja kažu:
Jede se kavijar pije se džin,
ima se para ima se s čim,
ponekad trava, nikad heroin...
(Z.P.)
Dobro, o ovom zadnjem bi se također dalo raspravljat, al dost je bilo o ovisnostima. Sada vas sve pozdravljam, jer moram ić provjeravat rezultate odigranih utakmica…
|
- 22:00 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
07.04.2006., petak
Guten Morgen!
Iliti Dobrojtro! Ne znam jel vama dobro, men u svakom slučaju jest, tako da sam se nakog dugog vremena odlučio objavit novi post (teo, abzurga jeste sad sretni?). Za one koji ne znaju upao sam u one takozvane "sreten kladioničarske dane". U utorak se okladim – dobijem 280, u srijedu se okladim – dobijem 300, jučer se okladim – dobijem 200. Ludilo brale… 
Maloprije sam se probudio i kad sam vidio rezultate, nisam mogo vjerovat! Ajd da i mene ta sreća pomiluje. Ne znam samo do kad će me milovati… A u svemu tome, najzanimljivije je to što sam odlučio da ovu subotu neć ić u grad! Međutim, kako sad imam love, ozbiljno se premišljam dal da idem, dal da ne idem?! Ima još vremena do sutra, pać ja razmislit. Ići se ubijati u alkoholu – ili sjediti kod kuće sa svojim starcima i gledati TV  ?
Jao drugari, danas petak! Poslijepodne idem in die Schule, tak da sam malo duže mogo odspavat. Danas bi trebo fiziku odgovarat, ali pošto danas počinje Davis Cup – ja na fiziku ne idem… Na ostale sate bi trebo ići. Sve ću nekako izdržat, al kako izaći na kraj s onom Benićkom?????  Ona nije normalna. Cijeli joj svijet smeta, pa se zato na nama iskaljuje (muškom triu: Deni, Cowboyu i meni). Ma neć više o njoj!
Ja sad ode do kladionice. Ode malo da vidim šta ima danas na ponudi. Danas bi trebali igrati druga francuska, druga nizozemska, švabe, hokej,… Ne znam točno koji sve parovi imaju, znam samo da je Ljubičić siguran. Šta milite ko će igrati umjesto Ančića? Jab volio da to bude Čilić, mada znam da on Nalbandiana ne može pobijedit, ali smatram dab mogo pružit veći otpor nego Tuksar.
Toliko od mene, pozdravljam vas sve, a ja sad odoh da iskušavam svoju sreću…
|
- 09:51 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
02.04.2006., nedjelja
Suviše sam mlad...
Jao! Nedjelja! Ono što obilježava taj dan jest: klasična borba s mamurlukom! Naime, jučer sam bio u gradu… Al imo sam jedan malo veći problemčić. Nisam imo baš puno love, cijeli tjedan sam švorc, jer nisam već duži vremenski period dobio na kladionici… Jučer odem (u nadi dać konačno nešt dobit), uplatim listić sa «ziheraškim» parovima i od 7 fulam 4. Najviše mi je žao što je jedan od tih fulanih bio moj voljeni (uz Hajduk) Bayern. Izgube protiv nekih šumara iz Kolna, jebate. Al ajd šta sad… jebat ga!
Pomiren s nesretnom sudbinom, odlazim u grad. Povezli me Dena i njegovi starci, pri čemu im ja zahvaljujem. Došo in the city, pričeko Denu i ošli do Camela. Onda skoknuli do Draže, koji je odlučio ići u grad - za promjenu… Ma imo je on svoje razloge, a taj razlog nije bila Julija – za promjenu… Izgleda da se on počeo mjenjat... (Draž, shvati to kao pozitivnu promjenu)!
A onda je bilo vrijeme da se ode na pijacu, kako bi se malo «zagrijali». Tu smo se ja i moja zwei beste freunde (Dena i Zori) priključli društvu iz 3.c razreda, jer je Kolenc slavio dan svoga rođenja. Kolenc, sretan ti rođendan. Tu su bili još i: Josipa, Mala Tina, Mala Maja, Lelica(kasnije došla), Čelik, Fafo, Mrky, i tri točkice(…). Ovom prilikom bih se izvinio Lelici, jer sam joj razbio njezin Best upaljač, bacivši ga na pod (u želji da ga ona podigne). Oprosti Jelena. A još bih se htio ispričat u vezi jedne stvari: naime, jučer sam preko radija čuo od Mile Kitića pjesmu: Srećo što me ostavi. Ta mi je pjesma ostala u sjećanju pa sam ju cijelu noć moro pjevat i pritom zarazio hrpu ljudova oko sebe. Ja se izvinjavam, ali šta ću:
Suvise sam mlad da samujem
rano je za mene da tugujem
Sreco sto me ostavi
zasto me zaboravi
Suvise je zara u ocima
da bi suze lijo nocima
Suvise sam mlad da uvenem
rano mi je zivot da proklinjem
Ne znam jel slušate narodnjake, ali u svakom slučaju i onaj ko ih ne sluša sinoć ju je mogao naučiti, jer ta je pjesma obilježila jučerašnju noć.
Bilo je tu još puno puno pjesama, a naravno i neizostavnih dueta Zorija i mene (Cesarica, Nije htjela,…). Sve u svemu, bilo je dobro. No kako to moj kolega Theodor kaže: nista sto je zanimljivo ne traje vjecno, tako da smo se uputili na putu prema Bestu. Malo smo skrenuli do puba, pozdravili nazočne i krenli put Besta.
Tamo smo si uspjeli naći mjesto za stajanje… Kasnije sam sreo još i Kašljevića, Ivu, Šulu, Dražu, ljudove iz Camela, ljudove iz Gradiške Stare, i još puno njih. U Bestu sam ostao do neka tri sata, odnosno dok nisam odlučio krenut kući (read: stopirat)! I mogu vam reć da sam imo sreće. Stopiro nekih pet minuta, kad ono: auto! Povezli me stari dobri drugovi, i to do Okučana. Tu smo ošli do pekare kakob si kupli nešt za jest. A onaj nam pekar natrpo hrpu peciva i krafni i dva kruha. Kako nisam mogo sve pojest, odlučih se kući (svojoj dragoj mami) ponijet cijelu vrećicu peciva… Dolazim kući, kad ono umjesto riječi Hvala ona men: « Vidiš li ti koliko je sati? Gdjes ti dosad? Gdje si bio? Počeo si se skitati po pekarama?!» Da majko…po pekarama, kako da ne…
Naravno toj ženi se neke stvari ne mogu dokazati, niti objasniti. Zato sam se nekako dovukao do svog kreveta i zahrko. A danas ujutro: glava puca, noge mi otkazuju, oči ko crkvena zvona,... M a nemoram vam ja to pričat.
Do idućeg posta: pozdrav!
Ja sad ode gledat Ivana Ljubičića. Ljubo, sretno!!!!!
|
- 17:41 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
